/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

malodušnost

Evo mene opet, nakon nekog vremena. Počinje me hvatati malodušnost. Možda sam krivo odabrala zanimanje. Samo, voljela bih da sam to saznala prije pet godina, a ne sada, nakon što sam pet i po godina života potrošila i podredila tome da dođem do diplome i počnem raditi posao – za koji nisam. Nisam u stanju držati red u razredu. Četvrtaši mi doslovno sjede na glavi. D razred mi je još najbolji, kod njih imam sporadične nerede, kada su djeca umorna ili kada se vrijeme mijenja (zvuči nevjerojatno, i ja bih se smijala prije par mjeseci na to, ali djeca zbilja reagiraju na promjene vremena – i to pokazuju nervozom koja se manifestira kroz manjak koncentracije na zadatke, te reda u razredu.). U b razredu sam konačno „izolirala“ problem – i u prenesenom i u doslovnom značenju. Problem mi je mali F. – to sam shvatila kada je bio bolestan prošli tjedan, a ja imala sat iz snova. Pa sam ga potom fizički izolirala – u zadnju klupu, što dalje od svih ostalih, ali ne pomaže. On se i dalje dernja, dobacuje, bezobrazan je, gađa druge papirićima i gumicom, a povlači i još trojicu dječaka. A a razred… grči mi se želudac kada moram ići tamo, dječaci iz tog razreda me uništavaju. Probala sam sve – i vikati, i govoriti tiho, i prijetiti i davati pohvale, i davati jedinice i davati petice… ništa ih ne može smiriti, a još manje motivirati.
Nego, još veći problem od nemogućnosti da uspostavim red i disciplinu mi je ocjenjivanje. Kraj travnja je, a ja imam kronični manjak ocjena. Oni bolji ih imaju, njih je jako lako ocijeniti u hodu. Ali slabiji… to je takav problem… Dam im zadatak koji trebaju napraviti, i planiram ga ocijeniti, ali nakon trećeg učenika odustanem i samo ga evidentiram sa strane, jer bih u najboljem slučaju morala podijeliti jedinice i dvojke. Evo primjera: dobili su 7 pitanja o svom mjestu na koja su trebali odgovoriti za zadaću, na komad papira da mogu pregledati i ocijeniti. Od njih 23, zadaću mi je donijelo 6. Još četvoro ih je napisalo zadaću u bilježnicu (iako sam tri puta ponovila: na papir!!!). Od ovih 6, dvoje je imalo odgovore „yes“ i „no“, iako sam upozorila da se odgovara punom rečenicom, i sva pitanja smo na taj način usmeno prošli na satu. Ostali se isto nisu proslavili. Pišu rečenice bez glagola (a glagol „is“, kada ga se i sretne, je gotovo po defaultu u krivom obliku. Ako je jednina, biti će „are“, ako je množina, „is“, ili još bolje, „iZ“). Pisanje se trebalo raditi u drugom i trećem razredu na principu prepisivanja, pisanja izoliranih riječi i dodavanja slova koja nedostaju (to znam jer kolegica ima uvođenje pisanja kao temu za diplomski, a i dobila sam more promo-udžbenika od izdavača, pa baš pogledala jako dobro one za drugi i treći razred). Oni meni svejedno pišu „der iz“ umjesto „there is“, i slične nebuloze. Ocjene s polugodišta su većinom četvorke i petice, i meni stvarno nije jasno kako bih ja sada trebala ocjenjivati… Der iz mi je u četvrtom razredu čista jedinica. Isto tako je jedinica ne znati pročitati tri rečenice iz teksta koji smo prethodni sat slušali, ponavljali ko papagaji, potom čitali, i svaki puta sam opsesivno ispravljala greške, rekla im da ću ih ocjenjivati i naglasila na kojem mjestu se tekst nalazi na cd-u koji su dobili uz udžbenik… Sjesti i naučiti ne mogu umjesto njih. Dajem im za zadaću prepisivanje iz knjige/radne, ali ne pomaže. I prepisuju krivo. Nije mi jasno, trebam li im sada poklanjati ocjene… Ili podijeliti dvojke i trojke onima koji su na polugodištu imali četiri… Jesu li mi kriteriji previsoki?
Još jedan problem su mi učenici s posebnim potrebama. Imam ih dvoje u jednom razredu, po prilagođenom programu, i jednu malu u drugom razredu, koja je u postupku utvrđivanja disleksije (nije mi jasno kako tek u četvrtom razredu…). Od ovo dvoje, djevojčica se zbilja trudi, dobra je i mirna na satu, milijun puta me pita je li napisala točno, što treba napraviti, i kada joj se da zadatak, napravi ga. Dječak je bezobrazan, drzak, ne radi ništa, pola vremena nema pribor, u travnju mi nije napisao niti jednu zadaću, mora sjediti sam jer cijelo vrijeme udara sve oko sebe pod satom, psuje, nepristojne geste su gotovo pravilo kod njega… Prvo uz njih dvadeset i kusur na engleskom, u razredu koji stalno divlja, nemam vremena stalno bdjeti nad njih dvoje. Kao drugo, da se dječak bar trudi, imala bih ga na osnovu čega ocijeniti. Njegovi ispadi na satu postaju nepodnošljivi, i već sam razmišljala da ga pošaljem pedagoginji, ali pola njih treba poslati kod pedagoginje, ili još bolje, u popravni dom – a imam osjećaj da ću ispasti nesposobna jer ne znam uspostaviti red. (a ne znam, činjenica je. Za prošli puta, onu dvojicu što su se potukli, me opomenula jer sam ostavila ostatak razreda same. A što sam trebala napraviti? Ne mogu biti na dva mjesta odjednom!) Imam osjećaj da je to sve previše za mene, a odlazak u razred mi sve više liči na posjet gnijezdu vampira koji isisavaju svu životnu energiju iz mene.


23.04.2008. u 17:30 sati | ožeži (x3) | papirnato | linkaj | vozi gore

Aždaja


Baš svašta mi se izdogađalo… Dobila sam mentoricu za državni, iz škole u selu do sela u kojem je škola u kojoj radim. :D Jučer sam hospitirala na pet sati, i sve što imam za reći je da ako jednog dana budem predavala i upola dobro kao ona, to će biti super. Žena drži klince pod kontrolom, imenik joj je pun ocjena, a klinci znaju engleski – to bi bilo ukratko. O njenoj metodici i tehnikama predavanja neću tupiti – žena je strašna!
Danas sam u školi bila aždaja. Rezultat dana: dva dječaka kod pedagoginje. Jedan mobitel i deset sličica nogometaša zaplijenjeno. Jedan dobio dvojku. Ali krenimo ispočetka: (moj) treći sat, njemački u četvrtom b. Ulazim unutra i vidim da nešto ne valja. M. je sav zajapuren i samo što ne plače. Pitam ga što nije u redu, on neće reći, svi mi grakću u isti glas. Ušutkam ih i tražim od M. da mi kaže što je, da bi mu u tom trenu T. nešto dobacio, i ovaj skočio na njega. Potukli su se tamo preda mnom. Zgrabila sam ih obojicu i pravac kod pedagoginje. U toku sata je još i F. radio cirkuse, po dobrom starom običaju – da bih deset minuta prije kraja sata izgubila živce i pitala ga riječi. Birala sam sve najduže riječi: das Eisenbahn, der Kassettenrecorder, das Segelschiff… i jedva je dobio dva. Idući sat sam u osmom razredu pod engleskim gotovo pokolčila (naravno, prvo bih ih pitala – prepričavanje najteže lekcije, jasno ;) ) dva dječaka koji su mi ustvari dva najdraža stvora u tom razredu (ponekad budu malo kočoperni, ali sve u granicama, i ustvari su jako draga djeca, otvorena i komunikativna) – dečki su zbilja prevršili mjeru: jedan je cijelo vrijeme čupao djevojčicu koja sjedi ispred njega, a drugi je cijelo vrijeme pričao sa susjedom (susjed je bar bio tih). Ali kad su vidjeli da su mi zbilja pale klapne, smirili su se. Umjesto toga sam podijelila petice onima koji su se trudili i sudjelovali na satu – pa je ostalima bilo krivo. Nakon toga sam imala četvrti a, gdje su me svi (!) dočekali mirno (!) sjedeći na svojim mjestima (!) – nešto što do sada nisam doživjela u toj školi. A onda su me pitali je li istina da sam M i T poslala kod ravnatelja. Ne, nego kod pedagoginje – odgovor: jednako gadno. I bili su mi dobri cijelih pola sata. A onda je A. počeo petljati po mobitelu. Koji sam istog trena zaplijenila, i ostavila ga kolegici u zbornici da ga proslijedi njihovoj učiteljici. Onda su S. i Ž. na idućem satu počeli razmjenjivati sličice nogometaša. Iako sam ih sve upozorila da takve stvari oduzimam i ne vraćam. Pa ih upozorila opet. Pa oduzela i vratila. E, sada će moj mali bratić povećati svoju kolekciju sličica s nekih desetak komada. :D
To se sve moralo dogoditi prije ili kasnije – od početka me klinci ne shvaćaju ozbiljno, a danas je pala kap koja je prelila čašu. Mislim da će ovih dana malo razmisliti o tome isplati li se sa mnom zaje…, tj. jesu li spremni snositi posljedice kad mi se smrkne pred očima.


10.04.2008. u 18:39 sati | ožeži (x3) | papirnato | linkaj | vozi gore

što smo danas naučili

danas sam naučila jednu bitnu stvar: u školi vrijedi isto što i u životu: don't fix it if it ain't broken. ponavljala sam prezent koji sam radila prije bolovanja i ferija u dva četvrta razreda. moderne metode: napravila kartice s četiri glagola - sva lica (flomaster mi crknuo dok sam završila), označila nastavke crvenim, i čekala da klinci skontaju da su nastavci uvijek isti. ništa. nula. zip. zilch. nichts. nada. i onda sam zamračila, napisala glagole, "odsjekla" im infinitivni nastavak, i pored toga napisala lica s nastavcima. onda su mi ko papagajčići zborno ponavljali konjugaciju, glagol po glagol - i skužili. šišaj ti sve te moderne metode - ovako i onako i ovako i onako... tako su učili mene, tako su učili moje starce, vjerojatno i moje baku i djedu... i svi smo skužili. najkraći put od točke a do točke b je uvijek i najefikasniji.
danas je tičerica naučila: keep it simple i ne traži od djece da razmišljaju više nego što moraju. prožvači im sve, i daj gotov proizvod koji moraju naštrebati.

ps
mislim da će četvrtaši dobro napisati državne ispite. ako ih gospoda iz ministarstva nisu zakomplicirala više nego ogledni primjerak koji sam im danas dala za probu, trebalo bi biti super-duper, više od pola je riješilo taj ogledni bez greške.


01.04.2008. u 23:54 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se