/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

sjednice. cipele. žuljevi. novac. posao.

evo još jedan pretežno ne-tičerski post - ipak sam još na feriju. tko me hoće mrziti, go ahead, al naplati se to u kilama mojih živaca kad počne škola.
prvo nešto malo tičerskoga. imala sam u petak sjednicu u drugoj školi, onoj manjoj i pristojnijoj. kolegica koja predaje u jednoj gimnaziji nije mi mogla vjerovati:
a) da mi je ovo prva sjednica tamo od početka veljače (oni imaju bar jednu mjesečno)
b) da je sjednica trajala ukupno sat vremena (ona još nije čula za sjednicu kraću od dva i po sata), od čega nam je zadnjih 10-15 minuta ravnatelj puštao šaljive power-pointe na projektor.
ono o vanjskoj evaluaciji, o čemu su nam u školi A tupili preko sat vremena, i onima kojih se to tiče i onima koje ne može više boliti briga za to, ovdje je riješeno ovako: učenici četvrtog razreda imaju vanjsku evaluaciju tada-i-tada. članovi komisije su ti-i-ti. da sad ne maltretiram sve s proceduralnim stvarima, neka članovi komisije ostanu nakon sjednice da im objasnim detalje. uz pitanje nekih kolega: a koja je svrha tog testiranja? i odgovor: e, da znam... tu je priči o tome bio kraj. i ostatak sjednice je protekao u laganom tonu i bez pretjerano suvišnog pametovanja.
kako sam i ja očekivala da će se sjednica otegnuti, kod kolegice (ista ona odozgora) sam se najavila za poslije 12. da se ne vraćam doma, zapalila sam za grad, kupiti si cipelice. ja sam inače jedna wannabe stonoga. obožavam cipele. rado bih imala cipela ko stonoga, ali me u tome sprečavaju objektivni faktori. nosim broj 35 (36 samo ako se radi o minijaturnim uskim talijanskim modelima, i ne, ne iz pittarela, njihov 36 mi je za cijeli broj velik). to može biti jako praktično - npr. kada kupujem starke, koje uzimam broj 34, i, jer je to dječji broj, dobijem ih cijelih 100 kn jeftinije nego netko tko nosi 36. ali je frustrirajuće do bola kada hoću kupiti neke lijepe cipelice. ista ona kolegica odozgora je prošle godine išla sa mnom u lov na salonke za svatove brata mog dragog (bila sam kupila savršenu haljinu, i to na bijesnom sniženju, ali mi niti jedne cipele koje imam nisu pasale uz nju). curka je izjavila da sve, baš sve voli ići šopingirati sa mnom, ali cipele nikad više. dva puta smo pročešljale cijeli grad, ja sam probala cca 50 pari, da bih našla JEDNE JEDINE koje su mi bile taman.
tako sam jučer krenula u grad, naoružana lovom, strpljenjem, cipelicama koje se lako izuvaju i analginima za upalu mišića koju ću dobiti, te okvirnom vizijom balerinki koje želim kupiti. da ne budu previše šminkerske (ništa lak ili velike mašne), ali niti da budu sportske (za to imam patike), i da ih mogu nositi i na najlonke i na bosu nogu (dakle ništa peep-toe ili rezano sa strane i te fore). probala sam preko 20 pari cipela, u rasponu od 50 do 550 kn. one po 550 kn su mi bile fantastične, kožne, jednostavne, mekane, lagane - zokne se više osjete na nozi od njih. dužina savršena. i napravim jedan korak, kad ono cipelice iza mene - široke su. susrela sam još dva para kožnih balerinki koje najrađe ne bih izuvala koliko su bile udobne, i to na sniženju, jedne 200 a druge 250 kn, ista priča. u većini trgovina je priča izgledala ovako: dobar dan. zanimaju me balerinke. broj 36 ili manje. i onda poisprobavam nekoliko trideset i šestica, i sve su mi velike, a 35 ne drže. kao i uvijek: veće žuljeve nabijem dok pronađem i kupim cipele, nego dok ih razgazim.
ovaj put, za divno čudo, mogla sam birati između troje cipelica koje su mi stajale kao salivene. jedne su bile mrvu presportske, tako da sam od njih odustala. drugo dvoje bile su jako slične cipelice. isti proizvođač, isti kalup, jednako udobne, jednako taman, samo je vanjska izvedba bila malo drugačija. oboje su koštale 350 kn. dvadeset minuta sam se premišljala, slala mami mms-om slikicu da mi pomogne odabrati (yeah, right: "jooj, i jedne i druge su prekrasne... a da kupiš oboje?" - sva sreća da nisam ponijela toliko novaca. :D ) na kraju je auto-test presudio. jedne su bile mrvu udobnije u položaju sa stiskanje gas papučice.
sve u svemu, to me malo navelo na razmišljanje: još prije mjesec dana ne bih tako spremno izvadila tih 350 kn iz novčanika, iako to, objektivno, nije puno novaca za kožne cipele. tri puta bih razmislila prije nego otšetam do bankomata i dignem taj novac s maminog računa. ali sada, kada raspolažem s vlastitim novcem (joj, kako mi taj pojam još uvijek apstraktno zvuči), nekako se slobodnije ophodim s njim. nije da se razbacujem i kupujem gluposti, ali lakše ću si priuštiti bilo cipelice od 300 kn bilo sjenilo od 30 kn. nema one grižnje savjesti "bože dragi, kolko ja puno trošim". trošim koliko trošim, to je moj novac i nikome se ne moram opravdavati. no, iskreno, iznenađujuće je kako se 4000 kn brzo topi.
ljudi se iznenađuju kada čuju da mi je ovo prvi pravi novac u životu, i prvi posao ikada. nikada nisam radila preko studentskog ili nešto slično, jer starci to nisu dopuštali. tresnula sam godinu i nisam radila na ponavljačkoj. davala uvijet u sedmom mjesecu, lapinjala cijelo ljeto, i nisam radila, jer pravilo je glasilo: prvo završi fakultet, onda traži posao, i o tome se nije dalo pregovarati. mama je glavni pokretač te ideje, jer njoj se jedan ljetni posao pretvorio u jesenski i zimski i proljetni i cjelogodišnji, i novac joj je postao puno draži od knjige, tako da moja mamica, iako joj je prosjek prve godine bio preko četiri cijela tri, nikada nije upisala treću, a kako sam s te strane povukla na nju, bojala se da mi se novac ne "osladi" - i mogu slobodno reći da su starci bili u pravu, jer strašno je fora imati vlastiti novac za koji nikoga ne moraš žicati niti polagati račune za njegovo trošenje. da sam počela raditi malo tu, malo tamo, zbilja je pitanje kada bih diplomirala. ustvari, "zarađivala" sam u jednom kratkom razdoblju prije par godina. u pauzama između štrebetanja za ispite vrijeme na ponavljačkoj sam si ispunjavala davanjem instrukcija djevojčici iz susjedstva. ustvari joj ni nisam htjela naplaćivati instrukcije, ali njena mama je insistirala na tome, da se nauči odgovornosti, uz objašnjenje da današnja djeca ne cijene ništa što je besplatno. cijena je bila smiješno niska, više simbolična, ali svejedno sam ratovala sa svojom mamicom oko toga, i morala svečano obećati da nakon što upišem drugu godinu više neću "gubiti vrijeme" na instrukcije, nego marljivo štrebetati i polagati ispite. :) moji starci su se ljutili čak i kada sam upisala apsolventsku i počela slati zamolbe za posao, jer, iako je četvrta godina bila čista u rujnu, trebalo je napisati diplomski. no dobro, moji starci su čudne biljke, uvijek bili, uvijek će i biti.
pozdravlja vas vaša tičerica u novim cipelama.

ps
nadam se da ću nakon iduće plaće moći nadugačko i naširoko o kupovini izvjesnog kožnjaka, ali to je druga plaća i druga priča


29.03.2008. u 19:19 sati | ožeži (x3) | papirnato | linkaj | vozi gore

Opet u pogonu

Tičerica uzvraća udarac! She's back! Reći da sam zdrava bilo bi an overstatement, ali bolje svakako jesam. U petak sam otišla na posao. Dva sata u dobroj, staroj seoskoj školi, gdje klinci vole petak jer tada imaju njemački. Prekrasna dječica – dobra, draga, pristojna i odgojena, poštuju starije, žele učiti, trude se… od njih 10 u razredu, 6 ih je uzelo njemački za izborni, i pravi je užitak raditi s njima. Ta dječica me svakako potiču da dam sve od sebe, i onda još i malo više kako bih im približila njemački na što zanimljiviji način. Svaka igrica, crtež ili sličica, sve što napravim kako bih sat učinila zanimljivijim kod njih pada na plodno tlo i polučuje rezultate. Njih ne kažnjavam već nagrađujem. Ne moram davati loše ocjene za neučenje ili nepisanje zadaće, već samim time što učenje i pisanje zadaće nagrađujem (i to ne ocjenama, već malim smajlićima koje im nacrtam u bilježnicu za dobru zadaću, točno prepisane riječi s ploče i slično), potičem ih da se trude još više. Šteta što se ne može u svakom razredu tako, jer onda bi posao bio zadovoljstvo, uvijek i stalno. U tom razredu ja još nisam morala podići glas! Ne vikati, nego ni podići glas…
Doktorica se ljutila na mene što sam se u petak vratila na posao (prvo sam otišla na posao, a tek onda na kontrolu), ali nisam mogla klinčeke ostaviti bez uskršnje lekcije, koja bi potpuno propala, kako je idući petak neradan. Kolege u zbornici su se na to slatko nasmijali, i komentirali da antibiotici ne liječe početnički entuzijazam, ali kako ne biti entuzijastičan u takvoj školi? A doktorici sam objasnila da sam u petak zdrava, onda preko vikenda opet bolesna, pa zdrava u utorak i srijedu, pa onda imam cijelo ferje da budem opet bolesna. Sve što ne odradim, morat ću nadoknađivati, što baš i nije posao… pogotovo što mi je, radeći u tri škole, jako teško naći termine za nadoknade. Imam dva sata duga koje mi je ostavila prethodnica za nadoknaditi, šest sati koji se moraju nadoknaditi, a koji su nastali prilikom preuzimanja posla (nisam baš mogla doći raditi u utorak, imala sam sitnicu zvanu obrana diplomskog taj dan, pa se i to mora odraditi), i sada još ovo bolovanje… petnaest sati nadoknade, koje ne znam kako ću iskemijati, ali dobro…
Moram se pohvaliti, sjela mi je prva plaća. Sestru i šogija sam jučer vodila na pizzu da proslavimo, dragom planiram kupiti zvučnike za auto, već sam se uspjela raspištoljiti u dm-u, a očekuje me i ekspedicija po gradskim buticima. Trebala bih si kupiti nove traperice, obzirom na to da sam kao posljedica trošenja materijala spala na dva para. Problem je u tome što su me tri dana temperature koštala tri kile (nije da se žalim), a pitanje je koliko će mi se od te tri kile vratiti. Ako kupim traperice koje su mi sada taman, pa vratim te tri kile, bit će mi krivo. Ako kupim malo veće, pa ne vratim te tri kile, i ostanu mi široke, opet će mi biti krivo. Zaključak: strpljen, spašen. Što se vrati nakon Uskrsa, vratilo se. Trgovine me čekaju!
Izuzev toga, zabavljam se s najezdom mrava. Počeli su navirati u kupaonicu, sada su već pronašli put do kuhinje, i za svakog kojeg ubijem, pet mu dođe na sahranu. Izluđuju me, a još više ukućani kojima je teško pokupiti mrvice za sobom, pa im onda još i gozbu priređuju. toliko za sada od mene, idem ubijati mrave.


16.03.2008. u 12:44 sati | ožeži (x1) | papirnato | linkaj | vozi gore

sick as a dog

No, dragi moji, vaša tičerica je sick as a dog. Yup. Kao prosvjetni radnik, spadam u najrizičniju skupinu domaćina raznih viroza, bakterija i ostalih gadarija, a kada jedan tjedan pola djece ne dođe u školu jer svi imaju gripu, izvjesno je da idući tjedan pola nastavnika neće doći iz istog razloga.
Prvo sam u subotu počela kihati, zapljuvala u 24 sata sve i svakoga u radijusu od 100 metara oko sebe (slaba korist od kulturno postavljene ruke na usta kada nos radi na mach 3 turbo, pa mi i ruku odnese), potrošila dvije rolne wc papira (bankrotirala bih da sam kupovala maramice) na pipu od mog nosa (siročić, još uvijek u krastama), i to se nastavilo do nedjelje popodne, kada sam počela kašljucati. Khm-khm… a onda temperatura. I dva lupoceta. I ne pada. I preznojavanje, i vreli čaj. I ne pada. I sve ispočetka. I ne pada. U 9 navečer me dragi sav u panici otfurao kod dežurnog doktora. (dobro, tko je više paničario, ne znam – on što ne mogu skinuti temperaturu, ili ja suočena s izgledima da dobijem injekciju…) Doktorica je zaključila da imam gripu. A onda mi preslušala pluća. I dobila fras. Ja vam inače imam kronični bronhitis, zarađen za vrijeme faksa (tako mi i treba kad nemam vremena biti bolesna), i svaka šmarna koju zakačim mi se po kratkom postupku spusti liftom na kat niže. Moja doktorica je već upoznata s tim – dođem kod nje, a ona odmah s vrata: „Sinusi ili bronhiji?“ Ova doktorica još nije imala čast čuti kako to izgleda kada me posjeti moj Busenfreund (za germanofobe: intimni prijatelj) bronhitis. Žena je doslovno ponavljala sedam puta za redom: „Vi niste normalni! Što ste si to napravili?!“, a smiješna istina je da su mi bronhiji bili ej-o-kej još ujutro. Sutradan oko podneva temperatura pade, ja sva sretna skoknula pozdraviti svoju doktoricu, koja je komentirala da naravno da su mi bronhiji bili u redu, jer se to spusti unutar 12 sati ko i gnojna angina, i da je dežurna dr. previše optimistična ako misli da će mi samo 3 sumameda srediti stvar (pa mi napakirala još i kutiju nekih konjskih tableta za desert), i hoće mi otvoriti bolovanje. Ma kakvo bolovanje?! Meni je bolje, idem ja sutra raditi. Idem ja sutra raditi. U tom uvjerenju sam gledala Zvjezdane staze, nalijevala se čajem i zaspala. Probudila sam se oko pet, temperatura 38,8, sve me boli, ne mogu se pomjeriti, ustati, ništa. Zovem dragog da me vozi opet kod doktorice, da skupim to bolovanje i bilo što za skidanje temperature. Doktorica me dočekala bez pretjeranog iznenađenja – već 6 godina se viđamo nekoliko puta godišnje i svaki puta prepiremo oko toga MORA li se baš to ODLEŽATI, ili je dosta tri dana se praviti da sam u krevetu i bolesna, a onda opet nastaviti istim tempom. I još nikad ju nisam poslušala od prve. Dakle, dobila sam bolovanje uz toplu preporuku da ostanem ćiku do petka. U jednoj školi su samo slegnuli ramenima. Pa dobro. U drugoj školi su zvučali kao da sam počinila veleizdaju: kako me nije sramota biti bolesna kad i svi drugi?! No, dobro, kužim i njih, pola zbornice im je vjerojatno prazno, nemaju kako skrpati zamjene.
Kako mi je jučer temperatura pala, čisto sam bila u iskušenju da danas zapalim na posao. Sve dok nisam pokušala otići do wc-a i morala stati dva puta da se odmorim na tom putu. Strašno, ko neka stara baba!!! Ali činjenica je da me ubila ta gripčaga, i da ne bih mogla sići od zbornice do učionice, a nazad bi me trebalo na nosilima vući. Pa ću ja lijepo ostati doma još danas i sutra, dok malo ne dođem k sebi. U protivnom već vidim kako bi to izgledalo u razredu. Usporedbe radi: imam štenca od osam mjeseci, kojeg sam do sada uspjela naučiti nekim stvarima – npr. da sjedne i čeka svoju hranu, koju ne smije pipnuti dok mu ja to ne dopustim. To bez greške radi tako da se ljudi oduševljavaju time. Mislite da mala mustra nije skužila da gazdarica nije baš sva svoja, i da se nije smjesta zaletio na klopu čim je zdjela dotakla pod? Sada, neki ljudi će friknuti na to što uspoređujem štenca i klince, ali činjenica je da djeca u toj dobi (10-tak godina) još uvijek imaju jako razvijeno to „šesto čulo“ što se tiče pravog stanja stvari, i da osjete kada im netko glumata, ali isto tako osjete i kada netko nema potpunu kontrolu. A ja se ne mogu ni izderati… da odem na posao, to bi bio totalni cirkus u razredu. (ovo sada ja sama sebe uvjeravam da trebam ostati doma, jer, sukladno dobroj staroj navici, vašu tičericu grize savjest što se može ustati iz kreveta, a još uvijek nije tamo gdje bi trebala biti kao „zdrava i prava“ osoba, nego se vuče po kući i nalijeva čajem…. Ako netko nekim čudom čita ove gluparije, molim malo podrške… recite mi da trebam ostati na bolovanju do petka… pliiiiz…)
Pozdrav,
tičerica

PS
Lol! I još jedan lol! Upravo sam shvatila da mi je TOLIKO bolje, da sam se doslovno preznojila od napora koji je iziskivalo tipkanje ovog posta. Lolčina! Odoh ja nalijevati se čajem.


12.03.2008. u 12:23 sati | ožeži (x3) | papirnato | linkaj | vozi gore

tko je tu lud? - ili: o jedinicama, deset minuta i pripravničkom stažu

U četvrtak sam podijelila svoju prvu jedinicu (mislim, ne svoju. Ja sam uvijek bila štreberica, jedinicu nikada nisam skupila zubo ). Čudan je osjećaj. Mislila sam da će mi biti krivo, da ću se gristi nakon što upišem djetetu komad u rubriku. Do sada sam komade dijelila samo i isključivo iz petominutnih i diktatića, kojih još uvijek nisam pisala tri komada s djecom, tako da ne mogu upisati u rubriku (a i tu ćemo pisati bar četiri, pa računati bolja tri, ne želim ih demotivirati lošim ocjenama, nego natjerati da počnu učiti spelling i članove), i to je bilo egzaktno. Imate deset bodova, tko mi napiše manje od četiri točna, to je jedan.
U četvrtak mi je čevtrti b bio nemoguć. Njihova učiteljica je održavala likovnu radionicu na kojoj su izrađivali kartonske zečiće, a oni (po njenom strogom naputku) nisu smjeli izostati s njemačkog. Ko za vraga obrađivao se prezent, i inače jako zanimljiva tema. Moš si mislit, es-t-t-en-t-en, da pukneš od zabave! Uglavnom, klinci su bili bijesni, peti sat im je, dosta im je svega, htjeli bi biti na zabavnoj radionici, umjesto toga moraju prepisivati te ružne crvene nastavke… Dva dječaka, T. i F., su bili posebno zločesti (to što sam pridobila kolovođu ih je, čini se, samo dodatno iziritiralo). Nakon što sam ga razmjestila da sjedi sam, a on se po četvrti puta ustao i oteo pernicu dječaku koji sjedi dvije klupe dalje, nalistala sam ga u imeniku i već se pripremila da mu upišem jedan iz zalaganja. On je dotle sjeo i gledao me svojim nedužnim okicama, a ja sam se, listajući po imeniku (predzadnji je od dvadeset i troje djece) uspjela ohladiti. Na njegovu nesreću, imenik je ostao otvoren, tako da kada se idući puta ustao s mjesta i ponovno oteo pernicu istom dječaku, nije bilo „tampon-zone“ da me ohladi, i on je završio s lijepom, velikom jedinicom. A mene ni najmanje ne peče savjest – jer ju je zaslužio još prije dva tjedna.
Osmaši su se malo raspojasali. Kako kod njih imam nulti sat, koji bi trebao završiti pet do dva, a dežurni često zaboravi zvoniti za kraj sata, nego zvoni za početak prvog sata u dva, ne stignu prijeći u iduću učionicu, pa ih pustim pet do dva. U četvrtak su me u jednom trenutku upozorili da je pet do dva. Pogledam na sat u razredu, vidi stvarno. A ja nisam stigla napraviti cijela dva zadatka. Kako sam se samo tako preračunala… pustim ih, lijepo dođem u zbornicu i imam što i vidjeti: 15 do 2 je. Mustre bečke su pomjerile sat 10 minuta unaprijed!!! Razmišljam da im se odužim za tih deset minuta s jednim desetominutnim…
Ono što me zbilja muči ovih dana je državni ispit i pripravnički staž, to jest moj nedostatak potonjeg. Kako radim u dvije škole, nazovimo ih A i B, morala sam odabrati koja će mi biti matična. Kako u školi A predajem samo njemački (koji mi je, ruku na srce, slabiji jezik – iako zbilja uživam predavati ga), samo četiri sata tjedno, a ostalo dvoje kolega „jezičara“ predaju engleski, dok u školi B predajem oba jezika, dvanaest sati tjedno, a uz to postoje starije kolegice za oba jezika, baš zbog državnog ispita sam odabrala školu B za matičnu školu, iako sam tamo dobila prvo ugovor na 60 dana, i tek ovaj tjedan, nakon mjesec dana, potpisala na neodređeno. Lijepo ja u utorak, nakon potpisivanja ugovora, odem kod pedagoginje (koja je inače bog i batina u školi) i pitam ju za državni. Krene se ona izmotavati, nemaju mentora, ovo-ono, a zašto mene ne bi u A prijavili za pripravnički. A tko je kvalificiran da mi bude mentor? Pa, svatko tko predaje taj predmet određeni broj godina. Ajde, dobro… odem ja u A par dana kasnije, k tajnici (tamo je ona tata-mata za sve). A ona mi kaže kako oni nemaju kvalificiranog mentora, jer mentor za državni mi može biti samo osoba koja je promovirana u zvanje mentora. Odi ti lijepo u B, da te tamo prijave za pripravnički. Wha-da-fuck? Tko je tu sad lud?! Inače, na konto objašnjenja iz obje škole: pouzdano znam da je jednoj kolegici u B mentorica kolegica koja NEMA mentorsko zvanje, i da je kolegici koja je prije mene radila u B mentorica bila starija kolegica iz engleskog, koja NEMA mentorsko zvanje. I onda se nameće pitanje zašto ista kolegica ne može preuzeti mene? Zbilja, tko je tu sad lud? Ja ne znam… znam samo da se osjećam malo, bijelo i plastično – kao ping-pong loptica. I znam da mi je propalo mjesec dana pripravničkog staža. Tri put hura za to!


09.03.2008. u 00:02 sati | ožeži (x0) | papirnato | linkaj | vozi gore

dobar dan

upravo takav dan sam u školi imala u četvrtak. prvi puta nakon mjesec dana. obično s posla dolazim osjećajući se kao da sam šest sati kopala njivu, a ne predavala djeci. u četvrtak nije bilo tako.
prvo sam imala moj najdraži 4.d - to mi je najdraži od sva tri četvrta razreda u toj školi. klinci su bili super, orni za rad, veseli... nakon toga sam imala njemački u 4.b, razredu u kojem imam dva dječaka koji vegetiraju na satelitskoj otkako su saznali kako daljinski funkcionira, i posljedično govore taj njemački gotovo jednako dobro kao i ja. njih dvojica se stalno dosađuju pod satom i rade mi cirkuse, a time povlače i druga dva-tri dječaka, koji njemački ne znaju tako dobro, ali gluposti su im zanimljivije. kako smo obrađivali brojeve, igrali smo bingo, i jedan od dvojice "nijemaca" se strašno naljutio kada je drugi učenik uspio viknuti "bingo" prije njega i time zaradio pravo izvlačenja brojeva, iako su obojica imali bingo. dakle, moj "nijemac" je odbio sudjelovati u igri. dok su se drugi veselo igrali, ja sam sjela kraj njega i počela tiho i ozbiljno razgovarati s njim. održala sam mu poduži monolog o tome kako nije lijepo od njega što stalno radi probleme na satu, i kako svi znamo da on zna njemački, ali to ne znači da on zato treba izvoditi gluposti dok pokušavam podučiti druge niti da im se smije smijati ako nešto ne znaju, i kako bi bilo puno ljepše od njega da drugima pomogne ako im nešto ne ide i ako nešto ne znaju. dječak je bio iskreno posramljen i obećao mi je da će umjesto da se smije drugim učenicima, pokušati pomoći im da nauče njemački. koliko će ova taktika imati učinka, ne znam - vidjet ćemo već u utorak, ali sretna sam da sam ga bar uspjela navesti na razmišljanje.

nakon toga sam sa svojim osmašima (koji su mi u sveukupnom poretku najdraži razred u toj školi, i kojima predajem engleski) radila kreativno pisanje. dobili su vođeni sastavak: deset pitanja o nogometu, koja, kada se na njih odgovori punom rečenicom, daju kratak sastavak. prvo su se počeli zezati. potom sam im objasnila da ću to ocijeniti, na što ih je uhvatila panika, jer tako što još nikada nisu radili. kada sam im obećala da ću to uvažiti i malo spustiti kriterij za ovaj put, smirili su se i vrijedno se bacili na pisanje. sastavci su inače bili jako dobri. kriterij sam, kako sam i obećala, snizila, tako da nikome nisam dala manje od četiri, iako je bilo nekoliko sastavaka koji su mi sumnjivo vukli na trojke, što zbog šturog izražavanja, što zbog gramatičkih grešaka. no, s druge strane, engleski im je izborni predmet, a ovo prvi pokušaj kreativnog pisanja, pa sam nagradila trud dajući višu ocienu kad god sam bila u dilemi koju ocjenu dati.
nakon toga još jedan sat uživanja u četvrtom d.
pa moja najveća noćna mora, četvrti a. razred koji cijelo vrijeme vrišti, urla i izvodi cirkuse, i gdje provedem četrdeset i pet minuta kidajući si grlo da bih čula samu sebe. prošli sat sam ih kaznila promjenjenim rasporedom sjedenja - dječaci s djevojčicama, i nije imalo učinka. ovaj puta im engleski nisam držala ja, već jedna studentica. curka hospitira kod jedne od učiteljica razredne nastave, no njen razred uči njemački, a curka ima pojačani engleski tako da mora održati tri sata engleskog u sklopu praktične nastave. iako ni po čemu nisam kvalificirana za to (pobogu, predajem tek mjesec dana!), jedina sam nastavnica engleskog koja predaje nižim razredima u međusmjeni, pa se njena metodičarka složila s tim da održi sat u mom razredu. sat je bio super, klinici nisu bili TOLIKO zločesti (bilo im je zanimljivo što im predaje netko novi, no, s druge strane, i meni su bili dobri prva dva dana, toliko da sam se zapitala zašto su me upozorili na njih).
nakon toga njemački u istom razredu. e to je bio slam-dunk! kako smo u utorak radili petominutni, danas im je trebalo pročitati ocjene. oni su po običaju vrištali i urlali, a ja sam skroz tiho rekla da ću ovako pročitati ocjene i neću ih ponavljati, pa ako ih ne žele čuti, neka samo viču. u razredu je nastao muk, i ja sam kroz 30 sekundi grobne tičine pročitala njihove ocjene. nakon toga sam ih pohvalila i pitala ih možemo li to idući puta produžiti na cijelu minutu mira i tišine, pa da do kraja godine dođemo do bar 10 minuta. oni su na to zaključili da može i više, i to odmah sada. uz moj blagoslov, jedan dječak je izvadio mobitel i uključio štopericu koju su stavili u prvu klupu. idućih 25 minuta je proteklo u savršenom miru i redu, a za nagradu smo igrali memory s novim riječima (ko fol za nagradu, radili bismo to i ovako i onako, nisam bezveze sat vremena crtala igračke na papire). tu se razina buke malo podigla, jer je natjecateljsko raspoloženje obuzelo cijeli razred, ali nije bilo ni približno standardnom satu u njihovom razredu.

na kraju, čak i s tri dana odmaka, mogu zaključiti da se zbog ovakvih dana isplati raditi u prosvjeti!


02.03.2008. u 15:04 sati | ožeži (x0) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se