/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ *{margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} tičerica

Mliječni post

Danas ću raspredati o jednoj od bitnijih stvari za mlade mame (a i one kojima trideseta kuca na vrata). Dakle, novorođena beba ne radi puno toga: spava, plače, piški i kaka, jede. Danas ću se baviti zadnjom kategorijom, prehranom. Neke mame se već u trudnoći informiraju o važnosti dojenja, druge u rodilištu svim silama pokušaju uvjeriti u to. (Ne, ne vjerujte mitovima, neće vam zle sestre bebu ostaviti gladnu dok vama ne nadođe mlijeko, ali ju neće ni nahraniti na prvi kme, nego pustiti da par sati navlači mlijeko kod vas, pa ju tek onda nahraniti na špricu. Što, btw, izgleda toliko nehumano i strašno da ne znam kojoj majci ne bi bio poticaj da što prije prodoji!)
Dakle, usprkos svim nedaćama u obliku defektnih bradavica, manjka mlijeka, bebe lijene vući, toga da ni vi ni beba nemate pojma što ustvari radite, frasova je li beba ustvari išta pojela zadnja tri sata koliko vuče ko sivonja… prodojite. I onda dođete doma, i ljudi vas zovu čestitati. Nakon prvih čestitki razgovor je češće išao ovako nego što nije:
Xy: „I, dojiš li?“
Ja: (A molim te, zašto se tebe to tiče?) „Da.“
XY: „I trebaš, to ti je, znaš, najjednostavnije i najjeftinije.“
Ja pomislim: Da, u mp3 i druge multimedijalne formate najjednostavnije, dijete mi visi na sisi po 45 minuta do preko sat vremena, ja živim praktički na kruhu i vodi jer dobije grčeve čim ja samo pomislim na voće i povrće, ne mogu mrdnuti od kuće jer nema nikakvog ritma i nemam pojma kad će biti gladan… S druge strane, bočicu pripremiš i uvališ i nahraniš za maksimalno pola sata, pri tome ti jedeš što hoćeš, a možeš i mužu prepustiti to zadovoljstvo a ti odspavati još koji sat, recimo. A onog dana kada ne budem imala 100 kn za kutiju Aptamila lijepo ću se objesiti na prvo drvo jer onda nisam ni trebala imati dijete. Time se, da prostiš, zajebavam, jer je to NAJZDRAVIJE za moje dijete. Naravno, umjesto toga kažem samo: „Aha…“
Dakle, zašto se svi osjećaju pozvanima propitivati stanje mojih sisa? Nije li to malo… nekulturno? Neumjesno? I onda, naravno, kada vide Cvrčka, idu komentari na moje mlijeko. Cvrčak ima obraze kao mala vjeverica i sav je okruglast, pa onda komentiraju da mi je mlijeko „jako“. A da slučajno nije na mamu mali pa okrugao, već bi svi zabrinuto coktali kako bih trebala dati adaptirano mlijeko jer je moje „slabo“. Jer, znate, imaju supervid, pa na prvi pogled mogu procijeniti točni biokemijski sastav mog mlijeka i zadovoljava li ono nutritivne potrebe mog djeteta. Ou jea!

Nadalje, zanimljivo je kako vam nitko, dok veličaju dojenje, pogotovo prije nego što zapravo rodite, ne spominje koliko to NEHUMANO BOLI! Kada se mala gladna pijavica nakači na bradavicu i počne ju vući i žvakati kao nespašena, hoćete iskočiti iz kože. Doduše, mi zbog anatomskog defekta koristimo silikonske „šeširiće“, pa je i preko njih znalo boljeti da mi oči hoće iskočiti, i preko njih su mi bradavice uspjele popucati. Uglavnom, da, BOLI! I kada vam pričaju o „najvećem zadovoljstvu“, „ljepotama dojenja“, „neusporedivom bliskosti“… ne dajte se zavarati, zaboravljaju vam spomenuti da taj dio priče dolazi tek za nekoliko mjeseci. Prvih tjedana se definitivno radi o boli i tlaci. Da ne govorim o križobolji koja nastane uslijed kemijanja položaja koji bebi najbolje odgovara, ali vama ne nužno. Dakle, sreća, navodno, dolazi kasnije. Za početak ste 24/7 mliječna kuhinja koja pati, i pomirite se s tim.

Usput, užasno mi je kako naše društvo ženama kojima dojenje iz ovog ili onog razloga nije uspjelo nabija osjećaj krivnje do te mjere da postanu uvjerene da su loše majke zato što ne doje. Da, dojenje je super, dojenje je zdravo, ali, majke ti, nitko nije umro od adaptiranog!
Budite mi lijepi, dobri i pametni, a ja odoh biti pokretna mljekara.


19.03.2012. u 11:59 sati | ožeži (x25) | papirnato | linkaj | vozi gore

Godinu dana kasnije...

I evo me opet… pokušavam nešto natipkati dok mali Cvrčak spava.
Prije nešto više od godinu dana sam imala post o bambijevim mamama. Sam naziv bambijeve mame dolazi od jedne zanimljive fore: kako se Bambijeva mama zvala prije nego što je rodila Bambija? – sve jasno? I onda me hrpa žena koje su se osjetile prozvanima iznapadala da ću „vidjeti kada budem imala svoje“. Ja rekoh, živi bili, pa vidjeli. Za neupućene i one koje to zanima, post se nalazi ovdje.
Također je, nakon što sam komenitrala zadnji post Kinky Kolumnistice, na jednom mjestu pao malo zločest komentar kako sam „okrenula ploču sad kada sam rodila“. Ne, drage moje, ja još uvijek potpisujem svaku riječ iz onog spornog posta.

Odradila sam 11,5 mjeseci trudnoće prošle godine. U tih 11,5 mjeseci, kosa mi je bila neobojana samo u prvom tromjesečju (doduše, njega sam ponavljala da utvrdim gradivo) – dok sam bila u bolnici i na strogom mirovanju. Ne, nije mi se dogodilo da iz kuće izađem raščupana i nenašminkana. Bila sam kao tenk… ne, kao dva tenka, ali mi nije palo na pamet hodati okolo u razvučenoj trenerci, nego sam se ipak potrudila ličiti na ljudsko biće a ne na plavetnog kita. Dakle, može se biti trudnica a ne zapustiti se potpuno. Dodajte tome i da su mi sve majice uredno prekrivale ne samo pupak nego i cijeli trbuh (koliko god to cijeli prosinac bilo teško za izvesti).

Nažalost, završila sam u onoj skupini trudnica koje moraju čuvati trudnoću, pa nisam baš mogla biti vitalna i pokretna i sve ono što bih željela. Ali sam svejedno, čim sam puštena s mirovanja, nastavila živjeti prilagođenim tempom. I vozila auto do mjesec dana pred porod (kada je išijas tu aktivnost učinio potencijalno opasnom), i šetala naokolo dok god su me noge htjele držati… I stvarno sam se trudila ne ponašati se kao da imam rak u završnom stadiju.
Nisam ni urlikala na ljude koji bi zapalili oko mene. Dosta njih se ustručavalo pušiti u blizini trudnice, ali onima koji bi ipak zapalili nisam odgrizala glavu.

Dolazimo do meni iznimno bolne točke. Vaga mi nije prijatelj još uvijek. Skrušeno priznajem da imam još 6 kila za skinuti. Što je zbog bebe koja ima grčeve od voća, povrća, jogurta… ustvari, kad bolje razmislim, od svega što nije šećer i škrob, malo jači podvig – ali ide. Dvije su sišle, šest još čeka. I ne, još uvijek ne vidim poveznicu između zdravog djeteta i toga da budem veličine Gruberovog tenkića. I makar sam rodila, i imam bebu, još uvijek mi je (Skandal! Skandal!) bitno kako izgledam.

Da, prvih mjesec i po dana nisam znala kako se zovem, gdje mi je glava a gdje rep, i bilo je dana kada bih zube prala u 5 popodne, jer ranije jednostavno nisam stigla. Ali onda smo uhvatili ritam, Cvrčak je shvatio da je noć za spavanje, ja da ako ne želim vrišteće dijete moram živjeti na Domaćici, Milki, Petit-keksu, Gouda siru… i uhodali smo se. I opet ne izlazim iz kuće u rastegnutoj trenerci, i opet nađem vremena našminkati se kada idemo nekuda, a nekada i za po doma, tek toliko da sebi budem ljepša. I nokti su nalakirani, ako vas zanima. Jer to tako volim, i jer se osjećam bolje.

I dalje tvrdim da nije potreban magisterij za roditi. Potrebno je jako tiskati, ali to i nije intelektualno zahtjevna radnja. Da, neki porodi budu teži od drugih. Neki porodi rodiljama hoće ostaviti PTSP. Druge, da prostite, isprdnu dijete za 45 minuta (majke mi, u susjednom boksu, dovezli ju, 45 minuta urlikala ko da ju kolju – i gotovo. Uh, kako sam ju mrzila u tom trenutku!) – i te, normalno, sve zaborave nakon što rode. (Khm, što tu uopće imaš za sjećati se ili zaboravljati…?) Druge se pate 12 sati. Te ne zaborave ništa.
Uglavnom, svodi se na to da sam rodila, imam dijete, ali još uvijek potpisujem sve što sam napisala prije godinu i nešto dana.
I, na zamolbu nekoliko čitateljica koje jako zanima majčinstvo iz moje perspektive, pokušat ću čak i nastaviti blogati… Koliko mi mali Cvrčak bude dopustio, a istrunuli mozak omogućio.
Pozdrav svima, ostajte mi zdravo – očekujem puuuuuno svadljivih komentara ;)


13.03.2012. u 18:43 sati | ožeži (x15) | papirnato | linkaj | vozi gore

sa zakašnjenjem...

... vam javljam da sam, evo, rodila. ima tome skoro mjesec dana.
nisam vam javila ranije, što iz nekih objektivnih razloga (produljeni puni pansion u bolnici prvo, a onda je trebalo otkriti kako tipkati na ležećki, i to na "krivom" boku, ne onom na koji sam navikla... jer sjesti neću još duuuuuugo vremena na svoju cijenjenu pozadinu), a što iz apsolutne lijenosti.
uglavnom, imala sam porod iz snova - not! nije čak ni cijelih 12 sati trajao. i znate sve one ljepote kojima vas plaše kada pričaju hororce iz rađaone? klistir, gel, drip, ručno širenje, kateteri, "skakanje" po trbuhu, rezanje, šavovi...? eeee, jedino gel nisam probala. sve ostalo, ta sam! dakle, ni 12 sati, kompletno provedenih na stolu, na dripu. fenomenalno!
i znate kada kažu onu slavnu: "kada primiš bebu u ruke, sve zaboraviš"? - e, kuki! to mogu reći samo one koje su isprdnule dijete u manje od 6 sati i imaju šavić ili dva. ja nisam zaboravila niti jednu traumatičnu minutu od cca 660 provedenih na tom stolu! (samo za katalonu: imam ptsp iz rađaone, ozbiljno!) nitko mi nije tamo izvršio lobotomiju temporalnog režnja, a i da je, imam krasnu zbirku šavova koja me podsjeća na to svaki puta kada moram razmišljati na koju stranu ću ustati, ili kada pokušam leći na desni bok. da, kad su mi sina dali u ruke, znala sam zašto sam se napatila ko isus na križu, ali zaboraviti? pretraumatično za zaboravljanje!

trenutno imam svog skoro mjesec dana starog sina koji je, dao bog, pregrmio svoj drugi skok u razvoju i ponovno će početi spavati 3-4 sata, kao i prva 3 lijepa tjedna svoga života. imam i najgenijalnijeg muža na svijetu koji mi pomaže u svemu i koji je maksimalno uključen u sve što se tiče naše mrvice.
kada konačno budem izašla iz kuće (lagano izluđujem unutra) i budem smjela jesti normalnu hranu bez da mi dijete satima vrišti zbog šalice jogurta ili jedne jabuke, moći ću službeno reći da se osjećam super.
puno pozdrava, sin mi se budi, vrijeme je za ručak!


01.02.2012. u 13:16 sati | ožeži (x8) | papirnato | linkaj | vozi gore

pozdrav u prolazu

Hello svima!
Znam, znam, 105 godina se nisam javljala ovdje. Jednostavno, zaboravim. Imam pamćenje zlatne ribice, krug oko akvarija i zaboravim gdje sam krenula, a ne da sam planirala post napisati na blogu. Osim toga, zadnji tjedni su se pretvorili u trku. Vremena je sve manje, pojačanje možemo očekivati već za mjesec dana, i sve mora biti spremno. NNNI i te šeme.
Uglavnom, mi smo svi dobro. I ja i sinko. Da, dječak je. Odlučio je to podijeliti s nama na pretprošloj kontroli, na prošloj je to i zorno potvrdio (ekshibicionist mali, odbio je pokazati lice, ali zato je ponosno raširio noge ;) ). Mislim, patim od hrpe trudničkih tegoba koje su me sašile doslovno u 10 dana nakon što sam kročila u 7. mjesec – neću vam sad kukati o svemu pojedinačno, tješim se, neće još dugo.
Kao što već rekoh, zadnjih tjedana trčimo na sve strane. Idemo na trudnički tečaj (malo jači gubitak vremena – a ustvari samo način da nam naplate 400 kn to što će najjedinijeg pustiti u rađaonu), kupujemo hrpu stvari… znate kako svi kukaju da su dječje stvari skupe? E, stvarno su JAKO SKUPE. Nemate ih što vidjeti, a koštaju ko da su od suhog zlata rađene. A nemaš izbora, moraš kupiti – osim ako nećeš dijete oblačiti u kuhinjske krpe.
Uglavnom, toliko od mene, tek da se javim da smo svi živi, zdravi i na broju.
Ostanite mi lijepi, dobri i pametni!


23.11.2011. u 11:59 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

tirada o kolicima

Tužna sam i razočarana, jako. Pristup nekih meni bliskih ljudi i njihovi komentari su me ostavili ozbiljno zatečenu. Pazite, nitko nikada nije rekao da je trudnoća jeftina. Nitko nikada nije rekao da je mala beba jeftina. Stvari za bebu su skupe. Uvijek su bile. Mladi roditelji, pogotovo oni kojima je to prvo dijete, skloni su kupiti barem trećinu stvari koje im nikada neće trebati. Sve ja to znam, ali nemam čarobnu kuglu u koju ću pogledati i vidjeti da mi izdajalica i sterilizator za bočice neće trebati. Pa ću ih onda kupiti kada ih ugledam na 50% sniženja, nek' se nađu.

Dakle, idući razgovor se sastoji iz komentara koje sam dobila od nekoliko osoba vezano za kolica za moju bebu. Koja ni od koga nisam tražila, niti ću tražiti, niti očekujem da ih itko financira osim mene i mog supruga. U zagradi i kurzivu su dani odgovori koje sam jedva progutala jer sam ipak još uvijek previše pristojna, i zato što da sam ih rekla na glas, vjerojatno o-najpametniji-i-najmudriji-na-svijetu više ne bi sa mnom ni riječ progovorili do kraja mog života. (Sad kad razmišljam u retrospektivi… možda sam i trebala, ne vidim baš teški gubitak u tome…)

Ne možeš mi sada ići pametovati da mi kolica neće trebati. Molim vas, svi koji me čitate, znate li ijednu bebu koja nije koristila NITI JEDAN dio tih kolica? Dakle, ni košaru, ni sportsko sjedalo (ono za veću djecu)?
Obrazloženje: ja ću ionako imati zimsku bebu, kad ju mislim šetati? (Jer, zimske bebe su poznate po tome da do svibnja prohodaju, i onda im cijelo ljeto i jesen ta kolica više ne trebaju, ne?).
Pa idući komentar: ali to je stvarno preskupo (jebemu život, miša, luk i sve, jesam tražila novce od vas?! Jesam li ičim pokazala da očekujem da će itko drugi osim mog zakonitog i mene pljunuti tih strašnih tri tisuće kuna za jebena kolica?! Očekujem li da mi ih platite, kupite, dovozite, donosite, gurate? Ne? Pa zašto se onda koji k osjećate pozvanima komentirati njihovu cijenu, i zašto mislite da vas se tiče hoću li ih platiti 3 ili 13 tisuća kuna ako ću ih platiti iz svog džepa?!).
Bolje je uložiti u kvalitetan krevetić, njega će se koristiti godinama. (Jer, postoji zakon po kojem se ne mogu kupiti I kvalitetan krevetić I uredna kolica.)
Onda, idući biser: a zašto ne pričekam par mjeseci da vidim hoće li mi kolica uopće trebati (nakon što sam nekoliko puta napomenula da JAKO ŽELIM urednu čvrstu košaru u kojoj ću bebu prvih par mjeseci šlepati po kući. Ponovno vas lijepo molim, ako znate neku bebu kojoj kolica nisu trebala uopće, recite mi, jer ja za takvu nisam čula).
I zašto ne posudimo od nekoga? (Od koga, majke ti? Znaš li ti nekoga tko eto, ima kolica i košaru viška, a da nije troje djece prošlo kroz nju i da se ne raspada? Ne znaš? Eto, ni ja… Osim toga, cigančenje mi nikada nije bilo drag hobi.)
Ali ta kolica su bačen novac, što ću s njima kad mi više ne budu trebala? (Prodati? Pokloniti? Baciti? Politi benzinom i zapaliti? Ja ću ih platiti, moj problem, a nećemo ni beba ni ja doći tebi plakati da smo gladni i nemamo novaca jer smo dali 3 tisuće za kolica…)
I, na kraju, završni pokušaj da se bude ha-ha-ha-funny-duhovit: ali ona kolica u šoping-centru koštaju samo 5 kuna da ih se otkači, a mogu se lijepo postaviti spužvom. (Tu sam jako tiskala ruke ispod stola da im ne pokažem srednjak u stereu. Neka se oni voze u kolicima iz šoping-centra kad su tako super…)
Uglavnom, bio je to susret iz snova, kakav svaka buduća majka priželjkuje. Ljudi koji su imali malu djecu prije četvrt stoljeća i ljudi koji još bar 5 godina djecu neće imati, i nemaju pojma koja je razlika između 3u1 i 2u1 kolica, što je to košara a što sportski dio, idu meni objašnjavati što će mi trebati a što neće… San snova, zar ne?


15.09.2011. u 13:56 sati | ožeži (x30) | papirnato | linkaj | vozi gore

pobratimstvo farmi u svemiru

Već preko dvije godine imam jedan zanimljiv hobi. Obrađujem farmu. Onu virtualnu. Dvije godine sam vrlo vjerna i redovita igračica Farmvillea. Sviđa mi se koncept igrice, sviđa mi se količina interakcije s drugim igračima (ni prevelika, kao u nekim igrama, ni premala kao u drugima)… A svi oni pametni koji mi se sada nađu pozvani reći da „idem van raditi pravu baštu“ mogu si i motiku i grablje zabiti tamo gdje sunce ne sija. Ne volim žive biljke, samo virtualne. Ne volim ni zemlju pod prstima. Dakle, Farmville it is.
Kako rekoh, igram preko dvije godine, i uz to igram, kako moja mama voli reći, „štreberski“ – uvijek više od polovine farme imam odvojeno za sijanje – dekoracije jesu zabavne, ali koče napredak kroz igru; također, znam u kojim intervalima (ne)ću moći „poharvestirati“ svoju farmicu, pa onda i sijem u skladu s tim. Ako znam da neću moći do kompjutera idućih tjedan dana, posijem neki četverodnevni usjev, koji će tek za 8 dana početi venuti. Vrlo jednostavno. A u nepredviđenim okolnostima, tipa „završila u bolnici“, pošaljem mami ili sestri korisničko ime i lozinku, i one mi održavaju farmicu dok sam ja onemogućena.
Uglavnom, takvim štreberskim (ja radije kažem „mudrim“ ili „racionalnim“) načinom igre sam dogurala do 107. nivoa, i najveće ekspanzije (koja se može kupiti „novčićima“ – nisam pukla pa da im stvarni, pravi novac plaćam za par piksela virtualne farme!) i na matičnoj i na engleskoj farmi. Taman sam bila u fazi željnog iščekivanja „farme uz more“, novog dodatka igri, kada su totalno usrali motku.
Prvo mi se izgubio „game feed“ – to je mala lista gdje se vidi tko je od susjeda što objavio. Kada imate tridesetak aktivnih susjeda koji svoje farmice obrađuju u različito vrijeme, a dosta njih uz Farmville igra i još koju igru, ići od zida do zida i kopati kroz silne objave da bi se pronašle one koje se odnose na Farmville nije praktično. Uglavnom, otkako mi nema game feeda, igranje je znatno otežano.
Ali to nije sve, narode! Novi dodaci igri su doveli do toga da se igra zamrzava svakih par minuta (razlog iz kojeg sam napustila neke druge igrice koje su mi bile vrlo zabavne i drage, jednostavno su me previše naživcirale stalnim zamrzavanjem) – što je vrlo zabavno kada požanjete svojih 500 gredica farme, posijete usjev, a onda vam iskoči mali prozorčić i kaže „out of sinc“ i ponovno učita farmu – na kojoj kao da niste bili zadnjih 10 minuta. Sve vraćeno unazad!
Najnovije „poboljšanje“ koje su uveli je da, kada se želi objaviti bilo što vezano za farmu, izbacuje iz igre, pa se na tom nekom „neutralnom terenu“ mora klikati objava, pa čekati povratak na farmu… čudo jedno koliko je ubrzalo igru – not!
Što je poanta ovog mog posta? Nema je, bar ne neke velike i pretjerane. Frustrirana sam i ljuta zato što Zynga (developer igre) uspješno upropaštava igru koju igram i volim više od dvije godine, jer će zbog ovog glupog usporavanja i izbacivanja hrpa ljudi prestati igrati na neodređeno vrijeme, a ja još bar 4 mjeseca trebam neku svakodnevnu zanimaciju…
Toliko od mene, farmirajte veselo! mahwave


09.09.2011. u 17:14 sati | ožeži (x5) | papirnato | linkaj | vozi gore

Evo ljenguze!

Napade me jučer draga naša Uterus Bicornus da sam ljenguza jer već dugo nisam ništa napisala. Ili je to ipak bilo prekjučer? Znate, kad dane provodite u istoj rupi na kauču oblikovanoj prema vašoj cijenjenoj pozadini, svi postanu jednaki jedan drugom. Do prije neki dan sam pila Duphastone (čarobni progesteron u tableticama, hormon koji regulira SVE. Osim probave i prištića. Njih „dotjera“. Do nepodnošljivosti. Uništi prvo, potencira drugo.) pa mi je na foliji tabletica pisao dan u tjednu, pa sam bar na taj način pratila protok vremena. Prije par dana me ginić skinuo s progesterona i umjesto njega mi prepisao magnezij. Na magneziju ne piše dan u tjednu, sad više ni to neću znati...

Inače, promijenila sam ginekologa. Shvatila sam da me moja stara ginićka uopće ne doživljava. Ne shvaća me ozbiljno, ne uzima u obzir činjenicu da me način na koji mi je prošla trudnoća završila, plus način na koji mi je ova započela, čine pomalo rizičnom trudnicom. I da sam nakon pregleda kod nje (koji se svodi na to da sam brže van nego unutra) samo izbezumljena i imam bar pet neodgovorenih pitanja, onda doma googlam odgovore, nalazim po tri kontradiktorna na svako, i budem danima izbezumljena. Kap koja je prelila čašu bila je zadnja „kontrola“. Dođem ja lijepo na kontrolu, učitava ona moje nalaze krvi i urina (mrzim ove nove e-uputnice i e-nalaze. Ja sam od onih zabadala koja vole vidjeti na koje sve pretrage ih se šalje, i vole vidjeti odnos vrijednosti i referentnih vrijednosti na nalazu), otkrije da imam svakakvog smeća u urinu, da mi uputnicu za ponovljenu pretragu uz komentar kako ona ide na godišnji od idućeg tjedna, pa da se ako imam bakterija javim doktorici opće prakse po „neki antibiotik“. A pregled, ultrazvuk blabla?, pitam ja nju. „Ma, nema potrebe, to je uredna trudnoća. Doviđenja.“ Tu sam ispalila do kraja. Raspitala se na forumu – inače, meni apsolutno genijalno mjesto nastalo emigracijom nezadovoljne populacije s forum.hr-a, totalno spaljene trudnice i (većinom) mame, nisu militantne kao rode, nisu cendrave i njonjave, nije im cijeli život podređen roditeljstvu i nisu svađalice. Posjetite nas! roditeljstvo
Uglavnom… raspitala se na forumu, dobila preporuke, naručila se, prebacila se. Razlika nebo i zemlja. Kada vas netko DOŽIVLJAVA i SHVAĆA OZBILJNO, odgovori na svako pitanje, pa i na ona koja još nisam stigla postaviti, temeljito pregleda, premjeri i mene i bebu… nakon pregleda budem još neko vrijeme smirena. E, to je posao. Vrijedilo bi i 300 kn po pregledu, a kamo li „gratis“ preko socijalnog.
E, da, ponovljena pretraga pokazala da ipak nemam gamadi i živina u urinu.
Beba… beba je savršena. Na pola puta smo trudnoće, beba ima 350 grama i opak desni kroše. Već jedno četiri tjedna me tambura, rukama, nogama, glavom, van, unutra… cipelari mi crijeva, premlaćuje cerviks i hvata mjehur u kravatu. Kada lupa prema van boli puno manje pa je slatko. Inače je beba-stidljivica, legla i prekrižila noge, još namjestila pupčanu vrpcu tako da slučajno ne možemo vidjeti kojeg je spola, i onda nam mahala, pa cuclala palac, pa tukla mamu… Ali nema veze, dok je ona nama velika i zdrava i savršena!

Inače, moje bolovanje se nastavlja i osjećam se sva nekako čudno, početak je školske godine, a ja ne pišem planove, programe, ne sortiram materijale, ne smišljam nove ideje za aktivnosti za prve sate, i kako uplašiti onaj zločesti osmi razred ove godine… Mogu vam reći da mi sve to nedostaje pomalo. Ali, s druge strane, da i SMIJEM dnevno raditi tu kilometražu, i toliko puta dnevno ići uz/niz stubište, nisam sigurna da bih mogla. Dobila sam nekih 4-5 kg od početka, je većina toga otišla u trbuh, ali sam teška sama sebi. I ne mogu toliko biti na nogama, i ne mogu tim tempom foršibovati kojim bih trebala u razredu.
Nedavno sam bila po školama srediti ormariće za zamjene – ostaviti im udžbenike, priručnike, flash cards… pa sam skoro dušu ispustila na stubištu. A nosila sam gore-dolje samo sebe i svoju torbu. Bez dnevnika, imenika, udžbenika i sto drugih stvari koje obično teglim u razred.
Inače, dobila sam zamjene u obje škole – s obje kolegice sam već radila, i izvrsne su nastavnice, pa se nadam da će sve dobro funkcionirati.

E, da, i još jedna obavijest za sve zlobnike iz stvarnog života: NISAM debela, TRUDNA sam! To što imam trbušinu od koje ne mogu zakopčati hlače, ne znači da se u njih ne mogu uvaliti bez problema još uvijek. A ako pogledate malo bolje s leđa, vidjet ćete da još uvijek imam struk. Vjerojatno, tužno ali istinito, još uvijek tanji od vašega. A i da dobijem do kraja tih famoznih 25 kila koje mi tako ljubazno želite, i s njima bih izgledala bolje od vas. Hvala na pažnji.


02.09.2011. u 17:17 sati | ožeži (x7) | papirnato | linkaj | vozi gore

Osječko ljeto (ne)kulture

Prošli tjedan započela je meni iznimno draga manifestacija: Osječko ljeto kulture (OLJK za prijatelje). Kako si volim umišljati da sam pomalo kulturna osoba, i ja dajem svoj mali doprinos toj manifestaciji – još jedna sam od ljudi koji rade gužvu na predstavama. Koncerti i izložbe jednostavno nisu moj đir, ne razumijem se u taj vid umjetnosti – ali dobra kazališna predstava mi je uvijek poželjno odredište.
Ove godine OLJK obiluje predstavama, mislim da ih je čak 10 na repertoaru sveukupno, a kako sam ja puštena s lanca… ovaj, ležanja i mirovanja, to se moralo proslaviti. Prve dvije predstave – Prekidi i 39 stepenica sam, nažalost, propustila, ali zato sam pohodila iduće tri: Kontrakcije, Amateri i Projekt 12/2.
Kontrakcije, jednočinka HNK Šibenik, su se održavale u dvorištu Rektorata, koje je bilo dupke puno. Predstava koja je uspjela izazvati salve smijeha, ali istovremeno ostaviti i gorkasto-kiselkast okus u ustima, uz pitanje: kamo ide ovaj svijet?!
Amateri su komedija Kazališta KNAP, u kojoj imamo prilike vidjeti kako to izgleda kada vodoinstalater, (koji je, doduše, tri svadbe i jednu sahranu snimio), blagajnik-luzer kojeg žena vara, i lokalni beskućnik-zgubidan uz pomoć profesionalne prostitutke snimaju prvi hrvatski porno-film
E, sada ću se malo posvetiti onom „ne“ iz naslova. Kontrakcije su, kako sam već rekla, uprizorene u dvorištu Rektorata, na otvorenom. Zbog loše vremenske prognoze, Amatere su preselili u zatvoren prostor: HNK. Što nam je demonstriralo kulturu hrvatskog naroda. Prvo i prvo: zna se da će biti gužva. Zato pametni dođu i više od sat vremena ranije, u nadi da će se uspjeti prošvercati unutra i zauzeti mjesta ranije. Ako to ne upali, opet su zauzeli dobra mjesta u redu za ulazak.
Dakle, sada ste već shvatili da se red za ulazak počeo formirati već sat vremena ranije. Ljudi su stajali – ne baš ono, vrtićki, dva po dva, ali raštrkano oko ulaza. U idućih pola sata skupila se poprilična količina ljudi. Onda su se otvorila vrata, kroz koja istovremeno mogu proći dvije, najviše tri vrlo vitke osobe, a ljudi koji su do malo prije pristojno čekali navalili su se na leđa onih ispred sebe i počeli gurati. Znate one scene iz američkih filmova, kada ljudi gaze jedni preko drugih za vrijeme rasprodaja, i njih pet se gura kroz vrata u isto vrijeme? E, onda znate i kako je ovo izgledalo. U jednom trenutku sam najiskrenije požalila što sam došla, i bilo me je – glupo zvuči, ali istina je – strah za vlastiti život. Kada ste visoki ni metar-šezdeset, a sa tri strane vas ljudske gromade tiskaju na leđa osobi ispred vas, koja ne može naprijed jer su u vratima skoro zaglavljene još tri osobe, ozbiljno razmišljate o tome što ustvari radite tu, i želite li stvarno pogledati tu predstavu…
Nakon ulaska prijateljica i ja uspjele smo se smjestiti u jednu ložu, i imale priliku gledati predstavu prije predstave. Prvi red je rezerviran za ljude iz županije i gradskog poglavarstva. Na stolicama lijepo stoje papiri: „REZERVIRANO“. A onda se nađu biseri koji se idu svađati s hostesama: „Kako nema mjesta, kad je prvi red prazan?“ – „Ta mjesta su rezervirana.“ – „A kako onda oni tamo sjede u prvom redu?“ – „Jer su mjesta rezervirana za njih.“, objašnjava sirota djevojka. Onda jedan vol sjedne u prvi red i govori hostesi: „Natjeraj me da se ustanem.“.
Hostesa objašnjava novopridošlicama, koje su došle doslovno „na amen“, pet minuta prije početka predstave, kako više nema mjesta za sjesti. Neeee, naći će oni mjesto. Kome na glavi?-pita se djevojka u pola glasa, dok mi koji čujemo razgovor ne znamo bismo li se smijali ili plakali.
Pa onda, kada ustanove da mjesta za sjesti nema, odluče stajati. Tako da zaklone pogled bar trima osobama iz lože, i onda se opet idu prepirati s hostesom kada ih zamoli da se malo pomjere.

Zadnja predstava koju sam gledala, Projekt 12/2, imala je sličan početak. Također je bila u zatvorenom prostoru, u Barutani, a vrata su otvorili tek 10 minuta prije početka predstave. U jednom trenutku se začulo nešto iz unutrašnjosti što su ovi na periferiji reda protumačili kao otvaranje vrata i doslovno zakucali siročiće iz prednjeg dijela reda na vrata. (Taj dio sam promatrala sa strane, jer je prijateljica zaključila da je previše rizično za mene trudnu da se guram unutra, pa će mi ona zauzeti mjesto, a ja se elegantno ušetati unutra kada se raziđe gužva. Hau jes nou… jedva sam se probila unutra, ali nema veze…)
I ovdje su ljudi stajali, sjedili na podu, i grčili se od smijeha na male monologe koje je šest mladih glumica donijelo majstorski. O ovoj predstavi mislim da ću vam i malo više ispričati…
Sve je otvorila Csilla Barath Bastaić monologom o suprotnostima, pretjeranosti i minimalizmu, gdje nam je vrlo živopisno opisivala što će raditi i kako će biti obučena dok nam bude utjelovljavala suprotnosti. A na kraju će se pojaviti s dvometarskim crvenim plišanim ušima, obećala je, sjesti na drvenu stolicu pred nas, i reći: „Sve je stvar… perspektive.“
Nakon nje je na scenu stupila Ana Vilenica. Nju sam imala prilike gledati u Dolini sunca (branim se još uvijek: najjediniji je pratio, ja sam samo povremeno bacila oko), tu i tamo ju susretnem u onom debilnom Dnevniku plavuše – i ovako, u trapericama i širokoj majici, bez šminke, ne bih ju prepoznala na ulici. Ona nam je pričala o svom užurbanom profesionalnom životu vrlo užurbanim tempom. Kažu ljudi, ja imam puno obrtaja u minuti. Nitko tko je tu večer čuo Anu Vilenicu mi to više neće reći. ;-)
Poslije nje nam Lana Gojak priča o vrlo neobičnom prekidu na izrazito duhovit način. Nemojte zamjeriti, to se jednostavno ne da prepričati.
Potom Romina Vitasović izvodi ples. Bez ijedne riječi savršeno ironizira suvremenu pop-kulturu i pjevačice koje se razbacuju u svojim spotovima. Prijateljica i ja smo uspjele prepoznati karikiranje Shakire, Beyonce, Rihanne, J-Lo, Lady Gage… Ali bojim se da starije generacije, poput mame spomenute prijateljice koja je pošla s nama tu večer, nisu razumjele poruku.
Nakon nje nastupa neosporna zvijezda večeri: Ivana Krizmanić. Još jedna priča o prekidu, djevojci koja putuje na drugi kraj Zagreba (za nezagrepčane: nije vam to mala stvar, treba vremena i živaca… reče osoba koja je to iskustvo prošla jednom u životu) kako bi dobila objašnjenje od dečka koji ju je ostavio preko SMS-a. I razmišlja što će mu sve reći, kreće bujica, lavina oštrih riječi, psovki, prijekora… i završava s „ali, naravno da mu nisam to rekla“. Tko se nije našao u tome, neka digne dva prsta…
Marija Tadić je s nama ukratko podijelila svoju sklonost vizualizaciji i poteškoće koje joj to donosi, i kod većine ne-vizualnih tipova naišla na neshvaćanje… nažalost. Meni osobno je i ona bila smiješna. Ali ja sam ipak vizualni tip.
Nakon toga je Ivana Krizmanić održala još i kratko predavanje o smijehu i kategorizacijama istoga, Romina Vitasović je s nama podijelila traumu iz djetinjstva, Lana Gojak objasnila što će reći bivšem dečku kada se ponovno susretnu, Ana Vilenica… hmmm, ne mogu se sjetiti što točno, valjda nije bilo jako upečatljivo, i na samom kraju, sve glumice sjedaju pred publiku, Csilla Barath-Bastaić stavlja crvene plišane uši na glavu, sjeda na drvenu stolicu i kaže… daaaa, sve je stvar… perspektive.
Najtoplije preporučam predstavu svima koji ju imaju prilike pogledati. Još ako to mogu izvesti bez ugrožavanja vlastitog života, nemojte propustiti!


08.07.2011. u 11:27 sati | ožeži (x10) | papirnato | linkaj | vozi gore

potpourri

Pozdrav svima! Hvala na lijepim željama i sretnim mislima, mi smo svi dobro. Nas dvoje super, imamo još malo pa 10 tjedana, glavicu, ručice, nožice i vrpoljimo se kao veliki. Tako je bar bilo na ultrazvuku. Novih komplikacija nije bilo, ali i dalje sam u prvoj brzini, kao mjera opreza.
Onaj treći nije tako dobro, ali nije mu ni za zamjeriti – lijepo mu je to svekar pojasnio: „Sine, idućih godinu dana ti si kriv za sve, pomiri se s tim.“ Dakle, zamislite da u kući imate trudnicu koju peru hormoni, veći dio dana joj je muka, a povremeno joj se i vrti u glavi. Uz to je stacionirana na kauču već tri tjedna i ne zna što bi sama sa sobom. Ni vama ne bi bilo lako…
Dakle, pokušavam si skratiti vrijeme na sve moguće načine. Križaljke mi izlaze na uši. Ustanovila sam da forumi nisu toliko živahni kada ste na njima 18 sati dnevno. A ni farmville, citivylle, empires… nisu toliko zahtjevne igrice kada imate cijeli dan na raspolaganju. A ni tv program (svih nekoliko stotina) nije baš nešto.
Evo, recimo, prošli petak je puno ljudi pobrkalo Hrvatska traži zvijezdu s Budi mi prijatelj ili nekom sličnom humanitarnom akcijom, pa su, nakon što je dečko koji je bio najkompletnija scenska osoba u showu izletio još prije par tjedana, sada za pobjednika, umjesto djevojke koja zna pjevati, izabrali dečka koji, eto, ima tužnu životnu priču (a to što mu svaka druga pjesma ne legne pa ju odmumlja, a i kad mu pjesma sjedne proguta pola teksta, nema veze).
Isto tako, ponovno sam uhvatila korak s Game of Thrones. Zadovoljna sam ekranizacijom. Možda bih, kao pravovjerni fan, trebala pljuvati jer ovo nije ovako i jer su preskočili ono, ali meni se serija generalno sviđa. Pokušavam ponovno pročitati i romane, da se pripremim za novi nastavak (koji ću, btw, morati kupiti papirnato u Algoritmu, jer zli Amazon odbija sve kartice koje imam na raspolaganju. E, ako oni neće moje kartice, neću ni ja njihovu knjigu!), ali koncentracija mi je u podrumu. Dok dođem do kraja stranice, ne mogu se sjetiti što je bilo na početku. (zato je i hvatanje koraka sa serijom toliko trajalo. Svaki nastavak sam morala gledati na 4 puta: nakon 15 minuta raditi pauzu da „odmorim mozak“.)
Pad koncentracije se inače da lako objasniti. Uzrok mu je isti kao i vrtoglavicama koje me peru već danima: promjene u krvotoku. Beba je sve veća, „dječja soba“ je sve veća i prokrvljenija, i sve više krvi treba na donjem katu, pa nekad uzmanjka za potkrovlje. A to se očituje padom koncentracije i, u zadnje vrijeme, vrtoglavicama. Hajde, ne smetaju mi vrtoglavice toliko jer ležim/sjedim, ali dekoncentrirano stanje mi i nije nešto. Sad kad bih mogla čitati do mile volje, ja se ne mogu koncentrirati na knjigu. O filmovima koje ne mogu pauzirati isto ne vrijedi pričati. Mogu reći samo jedno: blje!
Za koji tjedan mi ne gine i kupovina nove ljetne garderobe – pogađate, ja opet nemam ništa bez dugmića. Proljetno-prijelaznom sam se donekle bila i opskrbila, ali ljetne mi opasno manjka. Trenutno se vučem po kući u dvije trenerke, ali kad me puste među ljude, to neće biti dovoljno. Sad je pitanje, može li nešto biti na gumu, ne stiskati, a opet izgledati dobro? Javim kada otkrijem.
Puno pozdrava, idem pročitati novih pola stranice knjige. Ovim tempom, možda završim s prvim dijelom prije poroda .


20.06.2011. u 19:44 sati | ožeži (x13) | papirnato | linkaj | vozi gore

Limunada i tome slično, sasvim osobno i iskreno

Kad ti život da limune, kažu, ti napravi limunadu. (Kažu još i: traži soli i tekilu, ali to nije zgodno za trudnice, pa onda nećemo…) Trenutno pokušavam napraviti svoju limunadu, a vi procijenite kako mi uspijeva.
Dakle, dobra vijest je da sam trudna. Beba je taman toliko velika koliko treba biti, taman tamo gdje treba biti, i malo srce kuca. To je dobro.
Prošli tjedan sam prokrvarila. To nije dobro.
Završila sam u bolnici na pet dana, tamo sam ležala i kljukala se progesteronskim tabletama, krvarenje je ustvari stalo isti dan (to je dobro), ali oni tamo nemaju pojma zašto sam krvarila. Što je… ne znam! Ne znam je li dobro ili ne! Prvih dana sam bila euforična što je krvarenje stalo, što je beba dobro, a sada sam opet doma i opet me peru paranoje i strahovi, i draže bi mi bilo da mi znaju reći: hematom, ili puknuta žilica, ili ovo ili ono… ali da znam što smijem, što ne smijem raditi, kako se postaviti i koliko riskiram odlaskom na wc a koliko time što sjedim i tipkam ovo (ne mogu tipkati na ležeći, leđa me kolju i bez toga, oni bolnički kreveti su dušu dali za išijas!).
Uglavnom, preživjela sam strah kao nikada u životu, tri sata mi se svijet raspadao na male komadiće i rušio kao kula od karata, a svaki odlazak na wc (kojih u tri sata bude puno ako pijete puno vode tokom dana i još vam „dječja soba“ pritišće mjehur) bio je trauma. Nakon toga sam imala priliku dobiti ukočena leđa na bolničkom krevetu, suosjećati s manje sretnim cimericama, koje su u bolnicu došle trudne, ali takve nisu izašle van, i biti ljubomorna na cimericu kojoj je to prva trudnoća i u bolnicu je došla radi krive dijagnoze – ispostavilo se da je sve u redu, a ona je toliko optimistična i pozitivna koliko može biti samo netko koga život na tom polju nije ošamario. I drago mi je zbog nje, ali mislim da ću vrištati ako mi još netko kaže da trebam biti pozitivna i ne živcirati se jer time škodim bebi. Misle li svi da ja NE ŽELIM biti pozitivna? Da ne želim biti optimistična? Ali svi ti koji su toliko pametni su: a) muški, b) nisu nikad bile u drugom stanju, c) imale su školske trudnoće i dizale ormare/kopale vrt/trčale maraton/penjale se po drveću u trudnoći.
Prošli put sam preživjela nešto što nikome ne bih poželjela. Nije sam zahvat kiretaže toliko strašan bio (iako, kada slušam druge žene kojima je isti liječnik isti zahvat s – pretpostavljamo – istom anestezijom radio, ja sam bila na pikniku… Možda imam viši prag boli – not!, ili moj organizam bolje reagira na anesteziju… ili su mi možda precijenili kilažu pa mi dali anesteziju za 60 kg? Uglavnom, nebitno, poanta je da me sam postupak koji druge žene opisuju kao iznimno bolan nije toliko strašno bolio.), koliko sve što psihički i emotivno ide s gubitkom željene bebe. To je strašna prtljaga i teško ju je nositi sa sobom u idućoj trudnoći. Prošli puta sam bila čangrizava, teško podnosila trudnoću fizički, i znala da se spontani događaju – ali takve stvari se događaju nekom drugom. Ovaj put trudnoću fizički podnosim puno bolje – prvih 6 tjedana skoro da nisam ni osjetila (valjda je tijelu zbog kratkog intervala bilo lakše prebaciti se u „trudnica-mode“ rada), tek nakon 6 tjedana su me kukovi počeli boljeti (sada ne bole jer ležim – eto, još nešto za limunadu!), a grudi tek sredinom sedmog tjedna. Mučnine znaju biti intenzivne, ali su vrlo kratkotrajne i umjesto da povratim podrigujem kao prasica. S umorom (oba puta prvi simptom trudnoće) sam se nosila tako da sam spavala točno koliko je to moj organizam tražio, ni više ni manje, i smanjila tempo. Sada više nemam od čega biti umorna. Osim psihički od ležanja i nerada. Sve skupa, osjećam se dobro. Ali sam uplašena, isprepadana, u strahu. Jer znam da se takve stvari događaju i meni.
Otkako sam se vratila iz bolnice još sam gora – strah me podići bilo što teže od šalice, odgađam pranje kose jer me strah provesti pola sata nagnuta nad kadu (ako još koji dan budem odgađala miševi će mi se izleći…), „šetnje“ su mi do kupaonice i nazad, eventualno do kuhinje uzeti si jelo na tacnu – koje onda jedem u poluležećem stavu na kauču… i ovo sada tipkam u nekoj polupruženoj jogi-pozi, s laptopom na stolici.
Evo, trudim se napraviti limunadu, stvarno se trudim, ali mi je nekako kisela i gorka u isto vrijeme. Bila sam u strahu i paranoična i prije nego li sam završila u bolnici, a sada, kada imam i razlog za to… Ne, ne mogu biti pozitivna i optimistična i zračiti i pisaće mašine. NE MOGU! Najbolje što mogu je nadati se najboljem a pripremati se na najgore.
Iskreno, mislim da mi je ovo zadnja trudnoća. Kakav god ishod imala. Neću reći stopostotno, jer do sada sam svako svoje „nikad“ pojela bez začina, priloga i salate, ali svjesno se ponovno dovesti u ovakvo stanje psihičkog rasula i još jednom proživljavati ovakve strahove… Ne vjerujem da bih bila u stanju. Mogli bi me samo s ginekologije preseliti u onu zgradu preko puta (pogađajte koja je, nije teško). Divim se ženama koje su u stanju četiri, pet ili više puta izgubiti bebu i nakon toga ponovno pokušati, ali toliki križ nisam sigurna da bih mogla nositi.
Eto, vidite, ne ide mi ni pravljenje virtualne limunade ovih dana. Sva mi je nekako više kisela i gorka nego slatka i osvježavajuća. Valjda će biti bolje. Tješe me one koje znaju kroz što prolazim da će trebati još samo dva mjeseca da me beba počne šutati i ritati, pa će onda biti lakše kada bubrezi i želudac budu svjedočili da je tu – iako, već vidim nemajku koja prstom bode stomak kako bi ju beba šutnula da se uvjeri da je sve u redu…
No, dobro, veliki ležeći pozdrav od nas dvoje, držite nam fige i šaljite dobre vibracije. Stvarno nam trebaju, oboma.


09.06.2011. u 11:03 sati | ožeži (x20) | papirnato | linkaj | vozi gore

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2012  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (3)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (1)

rekli su/nisu rekli

Opis bloga

blog je započeo kao zgode i nezgode fluorescentno zelene prosvjetne radnice.
nastavio se kao lamentiranja trudnice na održavanju trudnoće.
trenutno je u fazi fluorescentno zelene majke malog cvrčka koja se pokušava snaći u novoj ulozi i još se pita kako li je samo prošla na castingu. ;)

Bilješka o piscu

evo nekoliko potpuno beskorisnih podataka o meni, za sve one koje to zanima, a i za one koje to ne zanima, nek se nađe pri ruci.

lokacija: middle of nowhere
zanimanje: maltretiram sirotu djecu s katedre

za sve koji me žele gnjaviti ovim putem, emajl je: d.ticerica(ad)gmail.com

tko me gleda:



Linkovi

evo nekih mjesta koja posjećujem, i koja nalazim jako zanimljivima.

roditeljstvo - najbolji forum za roditelje, sadašnje i buduće, kao i trudnice i sve koji se tako osjećaju

NOSF forum - forum za ljubitelje SFa

Šapice - forum za ljubitelje životinja

forum za nastavnike i učitelje - samo mu ime kaže, zar ne?

mali brat - ovdje trošim višak vremena - prijevod romana little brother

blogotomija

evo par linkova na blogove na koje virnem tu i tamo_

Milerama - blog Milene Benini, - spekulativna fikcija, feministička promišljanja, i free fantasy roman u nastavcima

translator wannabe - simpatičan blogić jedne prevoditeljice

Kinky Kolumnistica razmišljanja i zapažanja jedne Osječanke bez dlake na jeziku

Lady of the Lake Scrolls - zapisi vodene vile Niniane

Luki - svestrana Luki i njena wufica Goldie

Natuknica - ako želite suvislo i artikulirano, o dubokoumnosti i argumentiranosti da i ne govorimo, mišljenje o raznim sferama života, ova žena piše za vas

Katalona

Priče iz Bečke šume - Mare iz bečke perspektive, na bečki način (sa stilom)

Hvalospjev gluposti - kako i sam naziv kaže, blog posvećen ljudskoj gluposti, kakvom ju srećemo u svakodnevnom životu.


ZBORNICA
odjeljak posvećen kolegama (m)učiteljima. Ne pišu nužno o prosvjeti, ali da se zna da nas ima. :D

ire's corner office - svakako vrijedno posjeta. Irena Rašeta o sf-u i svemu ostalome

Bernardov ritam - Bernard, "jedan od 28 tisuća delatnika u hrvatskom osnovnom školstvu", o školstvu i raznim drugim društvenim aspektima

peempe- dragi blogoprijatelj i kolega na novoj adresi

mačka u martama - jedna neobična učiteljica. možete vidjeti njene crteže i pročitati njena razmišljanja o svemu i svačemu. I nosi marte!

An(t)onimka - i još jedna kolegica tičr englezica

Akademska stranputica - još jedan mladi i zeleni kolega o svojim traumatičnim susretima s bajnim hrvatskim školstvom

gospon profesor - a što se dogodi kad ste stvarno dugo u prosvjeti?

mudrolije jedne teacherke Punky - kolegica ingliš-tičr, povratnica na blog :D

bastet - promišljanja o svemu i svačemu

Na kavi s prijateljicom Majstorica s mora moderira blog-talk-show. :D

Free counter and web stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se