18

utorak

listopad

2016

Nekada je bilo puno jednostavnije…

Sjedim, slušam Gunse i razišljam kako je nekada bilo sve jednostavnije.
Nekad je bilo baš cool biti zaljubljen i “patiti” zbog toga.
Nije bio problem ako te on nije primječivao…. imala sam Gunse, Metallicu i maštarije o tome ŠBBKBB.
Satima sam mogla slušati Don’t cry, November rain ili Sad but true i razmišljati o njemu, o nama o tome kako je bilo ili kako bi moglo biti i sve to uz smiješak, pokoju suzu i očekivanje da će sutra biti novi dan.

Mogla sam zamišlajti kako smo vani, kako pričamo, smijemo se…kako me grli, ljubi i šapuće nježno….
Kako nas svi u društvu gledaju i vesele se, možda uz mali žalac ljubomore jer je naša ljubav tako veličanstvena!
Dolaze jesenji dani i sve se mijenja….imamo svoje obveze, školsko društvo, magle su se počele spuštati, gradivo se nakuplja, mi se udaljujemo.

Prohladno je jesenje večer, magla oko nas, objašnjava mi nešto ,ja ga ne slušam, misli mi lete na ljeto, na ono kad je sve bilo ok i na to da mi treba zraka, treba mi sloboda.
Trebaju mi moji Gunsi.
Sve je bilo ljepše i jednostavnije.

20-ak godina kasnije sjedim i slušam Gunse.
Sjećam se kako su moje maštarije bile lijepe, neke ostvarene neke ne. Ne žalim skoro za ničim osim za time da je nekada bilo jednostavnije.
Maštarije više nisu dovoljne a napraviti prvi korak nije više tako jednostavno. Više nije nebitno kolko godina imam, više nije nebitno da li imam vremena ili ne, da li je to za par dana ili dok nas smrt ne rastavi.
Više nisam klinka koja će sama sebe uvjeravati da je u depresiji samo zato kaj je to cool i što nakon svakog dotaknutog dna se vraćam natrag kao fenix.
Više se ne zaljubljujem kako vjetar puše, kako se sunce kreće, kako mjesec osvjetljava put.
Više nisam klinka kojoj će sve biti svejedno jer sutra je novi dan, ne ta klinka je odavno odrasla.

A zašto se opet osjećam kao ona 15 godišnjakinja koja je mislila da je cijeli svijet samo njen?
Nekad je sve bilo puno jednostavnije….

24

srijeda

kolovoz

2016

Zar je tako teško predstaviti se?

Moj Najdraži je je uvijek imao dva pravila kod telefoniranja:
1.Telefon služi da se dogovoriš a ne piješ kavu preko telefona (neusvojeno pravilo)
2.Uvijek se predstavi jer u protivnom nećeš razgovarati sa osobom koju zoveš (usvojeno pravilo)
U biti to je moje rezimiranje njegovih pravila.
Sjećam se da me je moja S. zvala i izverglala – Dobar dan! Molim Vas Tibicu!
Odgovor je uvijek bio – nema je – pa makar ja stajala iza Najdražeg.
Na moju pobunu zašto nisam mogla razgovarati rekao je samo da će reči da sam doma onda kada se S. nauči pristojno predstaviti.
Mogla sam ja tupiti kolko god sam htjela da on zna da je to S. i da zašto se treba predstavljati, on je uvijek govorio zato jer je to pristojno.

20+ godina kasnije sjedim u uredu i slušam kolege kako zovu kupce, dobavljače, dućane, frendove i nitko se ne predstavlja. Privatni razgovori, poslovni razgovori nije bitno, ime se ne izgovara.
Eventualno, ako se več radi o razgovoru vezanim za posao, spomene se samo naziv tvrtke i ništa više.
Ako se mene pita totalno neprofesionalno i nepristojno (kao da slušam Najdražeg!).
Kolegica zove privatno neki firmu i započne razgovor – Dobar dan! Kupila sam danas kod Vas xxxxx i poslali ste mail sa potvrdom i sada me zanima gdje to mogu podići.
Kažem joj ja da što je sa onim “Ovdje ta i ta “, čist da sugovornik zna s kim priča i da nema upitnik nad glavom tko zove i o čemu se radi. Kaže mi ona da otkud tip zna kak se ona zove i zašto bi se onda predstavljala ako je rekla zašto zove.
Nisam dalje komentirala.

Valjda zato što sam odmalena bila driblana da je pristojno se predstavljati ja i dan danas kada zovem bilo koga uvijek se predstavim.
Zovem pizzeriu da naručim pizzu i prvo što kažem je – Dobar dan, ovdje Tibica. Htjela bih naručiti…..
Zovem dućan da pitam do kada rade i opet isto – Dobar dan, Tibica ovdje. Molim Vas za informaciju…..
Zovem poslovno i nakon pozdrava kažem Tibica je iz XX firme……
Zovem frendicu na mob i iako znam da ima moj broj izmemorirano kažem – Bok, Tibica je….
Jednostavno mislim da je pristojno da ako več s nekim razgovaram da se predstavim jer ipak ja jesam Tibica i zašto bih se skrivala iza slušalice i ne rekla glasno i jasno da sam to ja?
ČakiI kada poslovno zovem ja kažem svoje ime. Ja nisam XX firma, ja sam samo zaposlenik te firme i bilo bi lijepo da svojem sugovorniku dam do znanja da je na telefonu samo jedan predstavnik firme a ne sama firma glavom i bradom.
Nemam kompleks da svi moraju znati tko sam ali znam da je meni draže kada mi se osoba predstavi, nekako mi je to osobnije, pa idem s tom pretpostavkom i kada ja zovem.

Zašto je ljudima teško se predstavljati? Da li se skrivaju od nekoga ili nečega?
Da li smatraju da osoba s druge strane slušalice netreba znati tko ih “gnjavi”?
Isto tako ne razumijem zašto se ljudi predstavljaju samo sa prezimenom ili još gore kao mama prezime umjesto npr. Biba, mama od Krune?
Kao da se svi nečega srame umjesto da jasno i glasno kažu – to sam ja, taj i taj/ta i ta pa sviđalo se vama to ili ne ali samnom razgovarate!
THE END!

29

petak

srpanj

2016

Kakvi smo, takvi smo.....

-Debela, debela!
-Očalinko!
-Žirafo!
-Kravo glupa!
-Slonovsko mladunče!
-Ružan si ko pas!
-Glupa si ko noć!

Zašto i kada djeca počinju koristiti ružne izraze? Zašto ono što nije „ukalupljeno“ mora imati svoje ružne nazive? Zašto svi kažu da su djeca okrutna kada smo to zapravo mi, odrasli?

Zamislimo situaciju u kojoj dvije osobe ženskog roda raspravljaju.
Jedna se hvalila drugoj kako joj tata ima puno previše kilograma i kako ga svi zbog toga zezaju i smiju mu se i govore mu da je debeo. I da i njezina djeca u razdoblju od 4 i 6 godina isto ismijavaju dedu. I to joj je normalno. Što on ima biti tako debeo? Nek smršavi pa mu se nitko neće rugati.
Druga kaže kak je ona uvijek bila mršava i jako visoka i kako su joj se uvijek djeca rugala zbog toga i da je imala komplekse u djetinjstvu.
Treća osoba šuti jer ne želi ništa reči zbog čega bi 3 svjetski mogao započeti.
Prva se nadovezuje na to kako je ona najniža u familiji ali da je u biti jako visoka i da joj nikad nije bilo jasno zašto netko ima kompleks ako je niži jer je ona imala užasan kompleks što je visoka.
Druga kaže da je danas normalno kada su svi jako mršavi i visoki i da je to ok. Pogotovo što klinci znaju biti tako okrutni.
Prva se prebacuje na razgovor o novoj kremi za brzo tamnjenje koju mora isprobati jer odvratno je biti bijel tijekom cijele godine a pogotovo ljeti a na kvarcanje više ne stiže. Mora ići na treninge.
Druga kima glavom i ispituje gdje je tu kremu vidjela.
Prva kaže kako mora pojačati treninge i smanjiti obroke (ali ne i slatko bez čega nemože) jer želi stati u traperice koje je nosila kada je imala 18 i kada je bila „ono ful, ful mršava, gotovo anoreksična“ i da se neće osjećati dobro dok to ne postigne. I djeca vježbaju s njom jer se moraju naučiti redu i disciplini.
Treća osoba se pita od kud takav niski prag samopouzdanja prvoj? Od kud tolki kompleksi jer kako drugačije protumačiti želju „bliže-sam-40oj–nego-30oj“ žene da stane u traperice koje je nosila kada je bila u srednjoj i kada je skoro svaki kozmetički zahvat isprobala (ako treba ići će i pod nož) i kada se tacka sa svakakvim kremicama u pokušaju da zaustavi proces starenja kao da se radi o najgoroj bolesti na svijetu. Doduše, kad si malo bolje razmisli ta „bolest“ zvana starenje odnese najviše života.

Back to reality - ne kažem da žena netreba misliti na svoj izgled i da se treba zapustiti ali s druge strane ne shvaćam opsesivnost brojenja kalorija, prebrojavanjem sijedih, vježbanja do iznemoglosti i isprobavanje svega i svačega što „može pomoći“ očuvanju izgleda klinkice.
Svaka žena bi trebala pogledat se u ogledalo i reči – takva sam kakva sam i volim se zbog toga!
Pa imala ona 10 kg više ili manje!
OK je voditi računa o sebi, o zdravlju ali pretjerivanje ne vodi do sreće.
Opsjednutost izgledom dovodi samo do novih frustracija koje prenašate na svoju okolinu, na društo u kojem živite i dovodi do iskrivljavanju slike čovjeka.
Ako je netko debeli da li ste se zapitali zašto je debeo? OK, možda jede previše ali da li postoji razlog tome?
Ako je netko premršav da li odmah treba vikat anoreksičarko? Da li ste se ikada zapitali zašto je to tako?
Ako se netko zapustio možda ima razlog koji je doveo do tog stanja?

Nedavno sam slušala na radiju neku raspravu vezanu na članak u dnevnim novinama gdje je neki tip javno priznao da želi razvod jer ga žena više nimalo ne privlači jer se udebljala! Ej, udebljala se!!!!! Katastrofa!!!! (*sarkazam*)
Na njenom mjestu ja bih tražila razvod jer kod udavanja je mislila da se udala za muškarca sa mozgom a ne sa taštinom.
Ono, ok je kad se muškarac udeblja ko pajcek ali kad žena nabaci kile onda je to katastrofa razmjera ledenog doba!

Ljudska opsjednutost samim sobom je najgora „vrlina“ koju osoba može posjedovati. I najgora osobina koju prenaša na svoje potomke.
I onda kažu da su djeca okrutna jer bez problema će se drugoj djeci i odraslima rugati za „nedostatke“.
Ma nisu okrutna, ona su samo onakva kakvim ste ih stvorili!
Odrasli su okrutni....

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se