1. maj oduvijek je za mene bio poseban dan - s roditeljima sam odlazila na maksimir i cijelo bi poslijepodne proveli pustajuci zmajeve ili igrajuci se istrazivaca izgubljenih u opakoj africkoj dzungli.
ovaj je protekao malo drugacije. ove godine nisu bili doma. i vec sam u mislima bila s prijateljima na bundeku, dok bi kao nekad lezali na travi, grickali ona cudna sunka-sir peciva, pili kakao i trazili oblike u oblacima.
netko bi vidio ovce, netko konje i pse, a netko meryl streep (nikada se nije smatralo dobrim prediskazanjem).
a onda je nesto u meni puklo, i shvatila sam da nikada necu biti izljecena, jer i dalje volim matematiku zbog cinjenice da je 2+2 uvijek 4, a to smatram dokazom vlastite smrtnosti. koliko god zivot bio kataklizmicko sranje, UVIJEK treba znati da ce jednom zavrsiti. to je ono sto me pokrece.
a ono sto sam rekla da se treba veseliti malim stvarima? zao mi je sto sam vam time punila glave. male stvari su te koje te dokrajce. daju ti nadu, i uskoro postanes naivan kao ja. pojam naivnost bi trebao biti ilustriran mojom slikom.
svi oni vjerski vodje, koje toliko prezirem zbog suluda govora i prokletog uvjerenja da postoji nesto bolje (mozda iz ljubomore sto ja ne posjedujem isto) bili su kao ja. mozda se uclanim u sektu.
u svakom slucaju, gospodine kemicar, odlucila sam izaci iz akvarija. iako volim sigurnost uglova, makar staklenih, nisam sigurna da mogu podnjeti toliko mrezica i pirana oko sebe.
ali ne povlacim prijedlog da zalijepim tvoju ruku za svoju.
vidis, to ces mi pokloniti, samo jos neznas. iscrtani oblik svoje ruke, na papiru sa crtama. nacrtati cemo ih jednu kraj druge kako bi zauvijek bili zajedno.
ponekad imam sulude zelje, ali veseli me kad se ostvare. (ponekad je u ovom slucaju sirok pojam. i gotovo nikad se ne ostvare.)(jej entuzijazam. kao sto rece alex, bas smo si kul mi ljudi. prepuni smo elana i ostalog dreka.)
doista jesam maturirala govore u prazno? cini se.
nestalo je radosti iz blogovske lazne bijele pozadine. nista ne moze zamijeniti papir i olovku.
|
