|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Oduvijek sam sebicno cuvala svaki dijelic svog zivota za sebe jer najlakse je sve skrivene zelje,tajne i misli sacuvati na prasnjavim papirima mog zivota i u srcima bliskih prijatelja.Pa ne kaze se uzalud papir sve podnosi!!!A sada sam se odvazila i dopustila vam da otvorite vrata moj srca.Dobrodosli u moj svijet...
Blog.hr
najluđa ekipa
zOHAR AMPY
kosarkasica
barica
natasa
anđeo s greškom
mare
plavooka
mala smišna
marshall
ninny
moj razred
dado
lana i paola
bolesno zbunjena
irena
kitovci
thisismyshit
auroraisa
divjaki
mymay
nivblf
absentee
simple girl
rođena da griješi
amaris
opuzenka
koliko vas je bilo:
Vjerujem da je masta jaca od znanja,da je mit mocniji od cinjenica,da nada pobjedjuje iskustvo,da je smijeh jedini lijek za tugu i vjerujem da je ljubav jaca od SMRTI!
Jedno bice
cekalo je na njegovom pustom i samotnom putu,pognute glave i rasirenih ruku,potrcavajuci kroz blijede zagrljaje trazeci u kristalnoj dvorani ledeni poljubac bunilnog odraza u ogledalu,tihe,tihe,jos tise,smrtno necujne i neugodne vatre u srcu...
Ja vise nisam ja,ja sam samo dio svoje sjene i ne znam kuda da krenem jer nitko se ne sjeca mene.Nekad sam bila sretna,voljela sam sunce,nebo i kise,a danas sam beznacajni covjek koji sve tise i tise dise.Nikog kraj mene nema da mi pomogne bar malo,jer nikoga nije briga i nikome nije stalo.I nestat cu tiho sama,iza mene ostati nece nista,i kao da ni zivjela nisam jer bila sam COVJEK BEZ SRECE!
Kao dijete vjerovala sam da se svi ljudi vole,a danas...sa svojim mladenackim iskustvima vidim...da ovom svijetu nedostaje mnogo ljubavi.Vjerovala sam u ljubav i nisam mogla znati da ona moze biti tako teska i bolna.Inisam znala koliko ljudi taj osjecaj -ljubav-podcjenjuje i gazi.Vjerovala sam covjeku,a nisu mi rekli da on moze nanijeti toliku bol.Zeljela bih da se volimo i da on voli mene.Tako bih mozda zavoljela ovaj svijet bez ljubavi
Evo vam jedne priče,nije moja,tako da je pišem po sjećanju….
Jednog dana Bog je odlučio djetetu ispuniti jednu želju…jedne od najljepših uspomena sa zemlje bile su mu livade prepune šarenog cvijeća i leptiri koji su veselo oblijetali oko njega,dok je ono provodilo svoje dane u bezbrižnom,dječjem igranju…želio je još jednom osjetiti tu ljepotu stoga se Bog nije ni najmanje čudio što je njegova želja bila upravo to,CVIJEĆE I LEPTIRI….
Dijete je radosno očekivao dan kada će njegova želja biti uslišana…jednog dana ušao je u svoju sobicu i na podu pronašao svoj poklon…suze su mu kliznule niz lice kada je umjesto obećanog dara dobio je kaktus i gusjenicu…umjesto predivnog šarenila cvijeća dobi je trnje te je s nevjericom na licu gledao je ružnu gusjenicu koja je gmizala po podu…bio je potpuno razočaran i suze nisu prestajale teći iz njegovih očiju…istinski povrijeđen,nije shvaćao što je skrivio Bogu..zašto baš njegove molbe nisu bile uslišane…pod silnog bijesa,gurnuo je darove u tamni kutak svoje sobice…nije se želio prisjećati i ponovno si zadavati novu bol…
Vrijeme je prolazilo,a s njime i djetetova tuga…proguralo je svoju glavicu do onih darova i s nevjericom,ali i s radošću gledao u prizor koji mu je namamio osmijeh na lice…naime,iz onog ružnog,bodljikavog kaktusa,nadzirao se cvijet na kojem je sletio leptir šarenih boja…dijete je raširilo svoje očice i promatrao taj prizor…i naravno,nije se zaboravio ispričati Bogu zbog svog nepovjerenja i zahvaliti mu na poklonjenom daru…
I mi često dobijemo kaktus i gusjenicu…umjesto planiranih i željenih snova,život nam da baš to trnje…i mi počnemo proklinjati sve oko sebe…i nesvjesni, slijepi poput ovog dijeta zaboravimo vjerovati….a često se iz onog ružnog ,rodi nešto lijepo…!!!
Danas sam možda najsretniji čovjek na svijetu
Netko je davno napisao: „Sreća je lomljiva stvar“.Ja smatram da ju mi sami stvaramo.
Za sreću nam je potrebno tako malo.Sitnica može na lice izmučenog čovjeka donijeti smiješak i može ga učiniti najsretnijim.Može učiniti da se sa samog dna izdignemo i nastavimo koračati stazama života.Ljudi su često nezadovoljni,izgubljeni u svijetu materijalizma,vođeni su krivim vrijednostima i ne shvaćaju da su izgubili onu nit koja ih je vodila k uspjehu.Postaju egoistična i hedonistična stvorenja koja teže samo zadovoljavanju nekih površnih potreba.Čovjek uvijek želi nešto više i jače,a u toj žurbi gube i dio sebe.Kad udovolji jednoj želji,pronađe drugu i to se učestalo događa.Tek kade ga nešto pritisne pa pogleda stvari drugim očima,tek kad ga neka viša sila natjera da promijeniti smjer svog djelovanja,postaje svjestan svojih pogrešaka te shvaća da se iza „tužne“ vanjštine krije sretna osoba.
Toliko ima razloga za sreću.Nekad je to smiješak nevinog djeteta,ponekad lijepa riječ bližnjih ili jednostavno činjenica da imamo nekog koji korača pored nas noseći dio naših briga i sreće.Iza tih naizgled beznačajnih sitnica krije se nada i put koji vodi do svijeta sreće.Istina,ponekad nas brige pritisnu i zaboravimo uživati u životu pa počnemo proklinjati sve oko sebe jer se ne možemo pomiriti s kakvom brigom.Kada promatramo ljude kojima je zdravlje narušeno,možda čak i život na izmaku,pronalazimo odgovore na mnoga naša pitanja.Oni imaju samo jednu želju :ozdraviti,oni slijedu ljubav te su njihovi koraci sigurni.I u tom trenutku se postidimo,shvatimo kako smo često odbacivali sve ono vrijedno te kako trebamo biti sretni što smo uopće dobili priliku hodati stazama života.
Trebamo naučiti uživati u sitnicama jer upravo one vode do vječne sreće i češće se sjetiti ove rečenice:“Sretan čovjek nije onaj koji ima mnogo,nego onaj kojemu malo treba“
....mali poticaj da nastaviš s pisanjem....
by bunthowniK