|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Oduvijek sam sebicno cuvala svaki dijelic svog zivota za sebe jer najlakse je sve skrivene zelje,tajne i misli sacuvati na prasnjavim papirima mog zivota i u srcima bliskih prijatelja.Pa ne kaze se uzalud papir sve podnosi!!!A sada sam se odvazila i dopustila vam da otvorite vrata moj srca.Dobrodosli u moj svijet...
Blog.hr
najluđa ekipa
zOHAR AMPY
kosarkasica
barica
natasa
anđeo s greškom
mare
plavooka
mala smišna
marshall
ninny
moj razred
dado
lana i paola
bolesno zbunjena
irena
kitovci
thisismyshit
auroraisa
divjaki
mymay
nivblf
absentee
simple girl
rođena da griješi
amaris
opuzenka
koliko vas je bilo:
Vjerujem da je masta jaca od znanja,da je mit mocniji od cinjenica,da nada pobjedjuje iskustvo,da je smijeh jedini lijek za tugu i vjerujem da je ljubav jaca od SMRTI!
Jedno bice
cekalo je na njegovom pustom i samotnom putu,pognute glave i rasirenih ruku,potrcavajuci kroz blijede zagrljaje trazeci u kristalnoj dvorani ledeni poljubac bunilnog odraza u ogledalu,tihe,tihe,jos tise,smrtno necujne i neugodne vatre u srcu...
Ja vise nisam ja,ja sam samo dio svoje sjene i ne znam kuda da krenem jer nitko se ne sjeca mene.Nekad sam bila sretna,voljela sam sunce,nebo i kise,a danas sam beznacajni covjek koji sve tise i tise dise.Nikog kraj mene nema da mi pomogne bar malo,jer nikoga nije briga i nikome nije stalo.I nestat cu tiho sama,iza mene ostati nece nista,i kao da ni zivjela nisam jer bila sam COVJEK BEZ SRECE!
Kao dijete vjerovala sam da se svi ljudi vole,a danas...sa svojim mladenackim iskustvima vidim...da ovom svijetu nedostaje mnogo ljubavi.Vjerovala sam u ljubav i nisam mogla znati da ona moze biti tako teska i bolna.Inisam znala koliko ljudi taj osjecaj -ljubav-podcjenjuje i gazi.Vjerovala sam covjeku,a nisu mi rekli da on moze nanijeti toliku bol.Zeljela bih da se volimo i da on voli mene.Tako bih mozda zavoljela ovaj svijet bez ljubavi
Užurbano sam prolazila mračnom ulicom…tišina...tu i tamo čuje se škripa kočnica u daljini,..potpuni mrak,ulična svjetiljka jedva osvjetljava puteljak kojim prolazim…takvo okruženje mi ulijeva strah u kosti…iz daljine čujem žamor,glasovi su dolazili iz male,ali lijepo uređene kuće…nadzirali su se obrisi nekolicine koji su plesali,a pred vratima skupilo se par momaka i pričalo…ponovno sam ubrzala korak ..iza ugla sam ugledala djevojku…sjedila je u polu ležećom stanju naslonjena na obližnji kamen…odlučila sam je ignorirati i produžiti dalje,ali bila je tako sama i nisam imala srca samo tako otići…
Prišla sam joj i ponudila pomoć…pogledala me svojim velikim,uplakanim očima,šminka joj se razmazala po licu….instinktivno sam se odmakla…poznavala sam je iz viđenja…bila je jedna od onih koji imaju sve…lijepa i pametna,omiljena u svakom društvu.. na trenutak sam se ukorila što sam joj uopće prišla…a ona?samo me pogledala i počela pričati…riječi su poput bujice izlazile iz nutrine njene duše i polako izlazile na površinu…baš kako su i nastajali njeni osjećaji-kap po kap…i sve što je dugo skrivala,otkrivala mi je sve više i više…i tada je počela proklinjati svoj život…to što joj sudbina nije dodijelila pravog prijatelja jer nikad nije imala nikog kada je najviše trebala…ljudi su je previše puta razočarali,bojala ih se…bojala se bliskosti jer ako im pokaže svoju ranjivost ,upotrijebit će to protiv nje-mislila je ona..i ne zna kada su joj ljudi postali najgori neprijatelji,ne zna kad je počela emocije gutati i potiskivati u sebe,a ja sam tek tad postala svjesna koliko je ona zapravo nesretna..i u tom trenutku izgledala mi je tako jadno..pogledala sam bocu koju je grčevito držala u ruci…to je bio njen trenutni bijeg od stvarnosti,a meni svojevrsno priznanje….
Otišla sam mirno jer sam je ,nadam se,predala u dobre ruke…ne sjećam se uopće koliko mi je trebalo da dođem do kuće,misli su me potpuno za okupirale …mehanički sam ubacila prvi cd koji mi je došao pod ruku…pjesme su se nizale jedna za drugom,a ja sam ih potpuno negirala…sve dok nisam čula jednu koju me natjerala da ponovno proživim događaje od te večeri…grupa ELEMENTAL je to vjerno prikazala…
“Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.“
-stihovi kao da su riječi koje još jednom prepričavaju svoju životnu priču…
“Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Zašto baš ja?možda je bila presudna ona znatna količina alkohola koji je unijela u svoje tijelo ili pak činjenica da sam za nju samo stranac…!!
“Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priču, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao”
I ova pjesma mi je dala neke odgovore…nisam morala dočekati jutro da shvatim da se sve vratilo u “normalu”…sutradan je “ona” opet bila nasmiješena,besprijekorno odijevena I doimala se tako sretnom…ali jedino sam ja znala da je sve to samo prividno,da ona živi u laži…