< srpanj, 2007  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga


Oduvijek sam sebicno cuvala svaki dijelic svog zivota za sebe jer najlakse je sve skrivene zelje,tajne i misli sacuvati na prasnjavim papirima mog zivota i u srcima bliskih prijatelja.Pa ne kaze se uzalud papir sve podnosi!!!A sada sam se odvazila i dopustila vam da otvorite vrata moj srca.Dobrodosli u moj svijet...

by: gadura

Linkovi

Blog.hr
najluđa ekipa
zOHAR AMPY
HTML i CSS tutoriali
kosarkasica
barica
natasa
anđeo s greškom
mare
plavooka
mala smišna
marshall
ninny
moj razred
dado
lana i paola
bolesno zbunjena
irena
kitovci
thisismyshit
auroraisa
divjaki
mymay
nivblf
absentee
simple girl
rođena da griješi
amaris
opuzenka

koliko vas je bilo:









Vjerujem da je masta jaca od znanja,da je mit mocniji od cinjenica,da nada pobjedjuje iskustvo,da je smijeh jedini lijek za tugu i vjerujem da je ljubav jaca od SMRTI!


Jedno bice
cekalo je na njegovom pustom i samotnom putu,pognute glave i rasirenih ruku,potrcavajuci kroz blijede zagrljaje trazeci u kristalnoj dvorani ledeni poljubac bunilnog odraza u ogledalu,tihe,tihe,jos tise,smrtno necujne i neugodne vatre u srcu...

Ja vise nisam ja,ja sam samo dio svoje sjene i ne znam kuda da krenem jer nitko se ne sjeca mene.Nekad sam bila sretna,voljela sam sunce,nebo i kise,a danas sam beznacajni covjek koji sve tise i tise dise.Nikog kraj mene nema da mi pomogne bar malo,jer nikoga nije briga i nikome nije stalo.I nestat cu tiho sama,iza mene ostati nece nista,i kao da ni zivjela nisam jer bila sam COVJEK BEZ SRECE!

Kao dijete vjerovala sam da se svi ljudi vole,a danas...sa svojim mladenackim iskustvima vidim...da ovom svijetu nedostaje mnogo ljubavi.Vjerovala sam u ljubav i nisam mogla znati da ona moze biti tako teska i bolna.Inisam znala koliko ljudi taj osjecaj -ljubav-podcjenjuje i gazi.Vjerovala sam covjeku,a nisu mi rekli da on moze nanijeti toliku bol.Zeljela bih da se volimo i da on voli mene.Tako bih mozda zavoljela ovaj svijet bez ljubavi









Free Music










ponedjeljak, 02.07.2007.

Teško je žaliti za nečim što si učinio,a još teže je žaliti za nečim što nisi učinio...


"E da knjigu pišem ponovo sad bih znao kojim putem krenuti sad bih znao sve, e da knjigu pišem ponovo kada bi se vrijeme vratilo, ti bi tu kraj mene sanjala ispod svile mjeseca..."
... Popuštam…Valjda je došlo vrijeme da zaboravim na razum…A bojim se da to ne mogu ili da nisam dovoljno jaka da se nosim s osjećajima…Toliko propuštenih prilika …Zbog čega?Straha..?!Moguće..Jednostavno,prejak je…

"molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli, sada mi je jasno, sada kad je kasno trebao sam ostati, trebalo je hrabrosti... "
Možda bih trebala zatvoriti oči i pustiti da me zov sudbine odvuče u neke nove,meni neistražene putove..Možda bih se trebala prepustiti..A onda opet taj razum…Kad već kočnice popuštaju on se pojavi i poput najvećeg neprijatelja počne upravljati mojim odlukama…A koliko bi bilo lakše da samo osjećaje slušamo…I niti prošlosti me prejako drže..Pokušavam se othrvati novim naletima sudbine,ali bezuspješno…Oni su tu pored mene i sa mnom koračaju ulicama mladosti.Bojim se da ih se nikad neću moći osloboditi te da ću zauvijek žaliti za nečim što nisam učinila u prošlosti…Ali sad je kasno…Bojim se da je ovog puta prekasno za nas jer sam ja ljubav zgazila i dopustila da nas vrijeme pregazi,a vrijeme…to prokleto vrijeme nikom ne oprašta…

"trebalo je znati dijeliti,a ja mlad pa nisam znao davati, prerano je bilo dušo, prerano, a sad se bojim da je prekasno... "

Prekasno je za novu priliku jer postoje granice koje su očvrstile kroz sve ovo vrijeme..Prekasno je za sve…Ili možda još uvijek postoji nada..?!

"molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli, sada mi je jasno, sada kad je kasno trebao sam ostati,
eh da mi je sada ponovo, ja bih samo srce slušao...

molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli, sada mi je jasno, sada kad je kasno... "



| komentari (37) | print | # |

utorak, 17.04.2007.

hello


Evo vam jedne priče,nije moja,tako da je pišem po sjećanju….

Jednog dana Bog je odlučio djetetu ispuniti jednu želju…jedne od najljepših uspomena sa zemlje bile su mu livade prepune šarenog cvijeća i leptiri koji su veselo oblijetali oko njega,dok je ono provodilo svoje dane u bezbrižnom,dječjem igranju…želio je još jednom osjetiti tu ljepotu stoga se Bog nije ni najmanje čudio što je njegova želja bila upravo to,CVIJEĆE I LEPTIRI….

Dijete je radosno očekivao dan kada će njegova želja biti uslišana…jednog dana ušao je u svoju sobicu i na podu pronašao svoj poklon…suze su mu kliznule niz lice kada je umjesto obećanog dara dobio je kaktus i gusjenicu…umjesto predivnog šarenila cvijeća dobi je trnje te je s nevjericom na licu gledao je ružnu gusjenicu koja je gmizala po podu…bio je potpuno razočaran i suze nisu prestajale teći iz njegovih očiju…istinski povrijeđen,nije shvaćao što je skrivio Bogu..zašto baš njegove molbe nisu bile uslišane…pod silnog bijesa,gurnuo je darove u tamni kutak svoje sobice…nije se želio prisjećati i ponovno si zadavati novu bol…

Vrijeme je prolazilo,a s njime i djetetova tuga…proguralo je svoju glavicu do onih darova i s nevjericom,ali i s radošću gledao u prizor koji mu je namamio osmijeh na lice…naime,iz onog ružnog,bodljikavog kaktusa,nadzirao se cvijet na kojem je sletio leptir šarenih boja…dijete je raširilo svoje očice i promatrao taj prizor…i naravno,nije se zaboravio ispričati Bogu zbog svog nepovjerenja i zahvaliti mu na poklonjenom daru…


I mi često dobijemo kaktus i gusjenicu…umjesto planiranih i željenih snova,život nam da baš to trnje…i mi počnemo proklinjati sve oko sebe…i nesvjesni, slijepi poput ovog dijeta zaboravimo vjerovati….a često se iz onog ružnog ,rodi nešto lijepo…!!!





| komentari (51) | print | # |

srijeda, 04.04.2007.

evo,da me ne kritizirate....


Danas sam možda najsretniji čovjek na svijetu


Netko je davno napisao: „Sreća je lomljiva stvar“.Ja smatram da ju mi sami stvaramo.


Za sreću nam je potrebno tako malo.Sitnica može na lice izmučenog čovjeka donijeti smiješak i može ga učiniti najsretnijim.Može učiniti da se sa samog dna izdignemo i nastavimo koračati stazama života.Ljudi su često nezadovoljni,izgubljeni u svijetu materijalizma,vođeni su krivim vrijednostima i ne shvaćaju da su izgubili onu nit koja ih je vodila k uspjehu.Postaju egoistična i hedonistična stvorenja koja teže samo zadovoljavanju nekih površnih potreba.Čovjek uvijek želi nešto više i jače,a u toj žurbi gube i dio sebe.Kad udovolji jednoj želji,pronađe drugu i to se učestalo događa.Tek kade ga nešto pritisne pa pogleda stvari drugim očima,tek kad ga neka viša sila natjera da promijeniti smjer svog djelovanja,postaje svjestan svojih pogrešaka te shvaća da se iza „tužne“ vanjštine krije sretna osoba.


Toliko ima razloga za sreću.Nekad je to smiješak nevinog djeteta,ponekad lijepa riječ bližnjih ili jednostavno činjenica da imamo nekog koji korača pored nas noseći dio naših briga i sreće.Iza tih naizgled beznačajnih sitnica krije se nada i put koji vodi do svijeta sreće.Istina,ponekad nas brige pritisnu i zaboravimo uživati u životu pa počnemo proklinjati sve oko sebe jer se ne možemo pomiriti s kakvom brigom.Kada promatramo ljude kojima je zdravlje narušeno,možda čak i život na izmaku,pronalazimo odgovore na mnoga naša pitanja.Oni imaju samo jednu želju :ozdraviti,oni slijedu ljubav te su njihovi koraci sigurni.I u tom trenutku se postidimo,shvatimo kako smo često odbacivali sve ono vrijedno te kako trebamo biti sretni što smo uopće dobili priliku hodati stazama života.


Trebamo naučiti uživati u sitnicama jer upravo one vode do vječne sreće i češće se sjetiti ove rečenice:“Sretan čovjek nije onaj koji ima mnogo,nego onaj kojemu malo treba“



| komentari (42) | print | # |

utorak, 03.04.2007.

BunthowniK designs...

Image Hosted by ImageShack.us

....mali poticaj da nastaviš s pisanjem....smokin
by bunthowniK



| komentari (9) | print | # |

petak, 16.03.2007.

.............


Arthur golden je napisao:

“mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo,krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer.“

Naslonila se na obližnji zid…bila je tako nestabilna na nogama,osjećala se tako slabo kao da neće moći podnijeti novi nalet boli…u principu ona je bila sretna osoba,ali uvijek je pokušavala što više dati drugima i učiniti sve najboljim što može…u njenom slučaju to je bio veliki nedostatak jer je uvijek bila nezadovoljna…njezini snovi su se mijenjali brzinom munje jer čim bi uspjela zadovoljiti jedan,započinjala je drugi i tako unedogled…kad bi katkad i imala osjećaj da je nešto izmaklo kontroli,počela bi proklinjati sebe,bližnje,a i boga…nije htjela gubiti vrijeme,uvijek je htjela da sve bude po njenim pravilima…i bila je uvjerena da joj je dodijeljena zla sudbina jer nikad ništa nije bilo onako kako je ona željela…dani su prolazili,a s njima je raslo i njeno nezadovoljstvo….

A onda..onda je doznala da boluje od teške bolesti..da su joj dani odbrojeni…svaki tren je bio presudni,svaki tren je mogao bit onaj zadnji…pomisao da će se tako brzo ugasiti nečiji život bila je veoma bolna…a onda je pokazala koliko u tom biću ima snage,koliko ima vjere i nade…sve oni ispunjeni snovi su sada bili iza nje,sve one želje su se poput vjetra rasplinule zrakom…sve ona putovanja,novac,poslovi,sve joj više nije ništa predstavljalo,željela je samo jedno:ŽIVOT

I tom grčevitom pokušaju održavanja na životu,toliko se promijenila da nisam vjerovala da je to ona ista osoba..počela je uživati u onim “beznačajnim“ stvarima..viđala sam je kako promatra nebo i more…kako je oraspoloži osmijeh djece ili pak činjenica da na ovom svijetu ima tako dobrih ljudi…svima je govorila koliko joj znače..pisala je pjesme,crtala portrete …htjela je ostaviti svoj trag,trag koji pokazuje da je nekad i ona hodala ovim svijetom….mada,znam, da njen najveći trag je zapisan u našim srcima i to ne može nitko oduzeti i tu zaborav neće nikad prevladati.

Ona je dobila opomenu,dobila je priliku za promjenu,a ja još gajim nadu da će ozdraviti…znam,da je dovoljno jaka da pređe preko ove teške bolesti...ali se opet dio mene boli da je njena sudbina u rukama neke više sile…



Koliko često mi zaboravimo reći drugima da nam je stalo do njih,da ih volimo..uvijek se suzdržavamo nečega…a da nam je sutra posljednji dan?!bili se samo otišli bez rastanka s voljenim osobama…vjerojatno ne bi smo..pa što nas onda koči?!



| komentari (32) | print | # |

ponedjeljak, 12.03.2007.

samo u prolazu

Opet sam u stanju totalne ne inspiracije..dok čekam da se ona vrati,evo vam jedne jako dobre pjesme koja me uvijek “digne”...


Gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
može li tko reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
ali mogu ti reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kako dugo će postojati
kako dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
koji koče i pokreću
tebe, mene sve to vrijeme
srca tvrda k'o kamenje
da mogu ti reći
pokazat put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami


goran bare i plaćenici



| komentari (17) | print | # |

nedjelja, 04.03.2007.

PRIČA


Užurbano sam prolazila mračnom ulicom…tišina...tu i tamo čuje se škripa kočnica u daljini,..potpuni mrak,ulična svjetiljka jedva osvjetljava puteljak kojim prolazim…takvo okruženje mi ulijeva strah u kosti…iz daljine čujem žamor,glasovi su dolazili iz male,ali lijepo uređene kuće…nadzirali su se obrisi nekolicine koji su plesali,a pred vratima skupilo se par momaka i pričalo…ponovno sam ubrzala korak ..iza ugla sam ugledala djevojku…sjedila je u polu ležećom stanju naslonjena na obližnji kamen…odlučila sam je ignorirati i produžiti dalje,ali bila je tako sama i nisam imala srca samo tako otići…

Prišla sam joj i ponudila pomoć…pogledala me svojim velikim,uplakanim očima,šminka joj se razmazala po licu….instinktivno sam se odmakla…poznavala sam je iz viđenja…bila je jedna od onih koji imaju sve…lijepa i pametna,omiljena u svakom društvu.. na trenutak sam se ukorila što sam joj uopće prišla…a ona?samo me pogledala i počela pričati…riječi su poput bujice izlazile iz nutrine njene duše i polako izlazile na površinu…baš kako su i nastajali njeni osjećaji-kap po kap…i sve što je dugo skrivala,otkrivala mi je sve više i više…i tada je počela proklinjati svoj život…to što joj sudbina nije dodijelila pravog prijatelja jer nikad nije imala nikog kada je najviše trebala…ljudi su je previše puta razočarali,bojala ih se…bojala se bliskosti jer ako im pokaže svoju ranjivost ,upotrijebit će to protiv nje-mislila je ona..i ne zna kada su joj ljudi postali najgori neprijatelji,ne zna kad je počela emocije gutati i potiskivati u sebe,a ja sam tek tad postala svjesna koliko je ona zapravo nesretna..i u tom trenutku izgledala mi je tako jadno..pogledala sam bocu koju je grčevito držala u ruci…to je bio njen trenutni bijeg od stvarnosti,a meni svojevrsno priznanje….

Otišla sam mirno jer sam je ,nadam se,predala u dobre ruke…ne sjećam se uopće koliko mi je trebalo da dođem do kuće,misli su me potpuno za okupirale …mehanički sam ubacila prvi cd koji mi je došao pod ruku…pjesme su se nizale jedna za drugom,a ja sam ih potpuno negirala…sve dok nisam čula jednu koju me natjerala da ponovno proživim događaje od te večeri…grupa ELEMENTAL je to vjerno prikazala…


“Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.“


-stihovi kao da su riječi koje još jednom prepričavaju svoju životnu priču…


“Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me


Zašto baš ja?možda je bila presudna ona znatna količina alkohola koji je unijela u svoje tijelo ili pak činjenica da sam za nju samo stranac…!!


“Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priču, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao”



I ova pjesma mi je dala neke odgovore…nisam morala dočekati jutro da shvatim da se sve vratilo u “normalu”…sutradan je “ona” opet bila nasmiješena,besprijekorno odijevena I doimala se tako sretnom…ali jedino sam ja znala da je sve to samo prividno,da ona živi u laži…



| komentari (24) | print | # |

ponedjeljak, 26.02.2007.

pozdrav,ljudi!!!



Hodam ulicama promatrajući smiješak ljudi koji me okružuju…i u tom trenu lutanja,shvaćam kako je sve lažno…i hodam dalje,ne osvrćući se i čitam sve u njihovim očima,a njihove misli se primaju po meni,a svaka ta misao boli…

DVOLIČNOST-jer postoji išta gore od toga.??kako je jadan osjećaj kad shvatiš da su ti oni najbliži zabili nož u leđa..kleli su se na prijateljstvo,ljubav…a sad?sad tako lagano i ravnodušno puštaju da se sam boriš sa svijetom…a i gledaš…samo,bez riječi promatraš kako ono što te nekad činilo blaženim postaje najvećim izvorom boli…i prestaje VJERA-jedino što te držalo budnim…i počinješ se preispitati koliko ima ljudi na koje još možeš računati…počinješ sumnjati u ponuđenu pomoć jer se možda iza toga kriju neke skrivene namjere…i pitaš se samo jednu…zašto postoji ta oholost i zašto ljudi ne mogu biti iskreni…zar je to tako teško??

OGOVARANJE-zabava kojom svi s vremena na vrijeme liječimo dušu..čiju?našu,često skrivamo ljubomoru i zapravo svoje frustracije liječimo na taj način…i bezazlena ogovaranja neće nikoga ubiti ,zavaravamo se …sve dok mi ne dođemo na „tapetu“…nije lako slušati sve te priče,sve te priče koje su plod nečije mašte i onda još novi šok-ljudi vjeruju u to…i onda tvoj život postane omiljena tema jutarnjih kava…i što napraviti.???uvjeravati druge da griješe,uvjeravati druge da ti nisi takva osoba i da tako nešto nikad ne bi učinio…?!pustiti da se vijesti dalje šire i nadati se da će naći neku novu žrtvu…

I onda otkriješ da postoje pojedinci koji ti vrate vjeru u ljude…i zbog tih ljudi vrijedi živjeti i zbog njih neću odutajati…



| komentari (20) | print | # |

četvrtak, 15.02.2007.

alo...

Evo me napokon…uhvatila me gripa i izmrcvarila me je totalno…eto,to je razlog za moje nejavljanje i neposjećivanje vaših blogova…!!nadam se da mi opraštate…!!!
No,im to i pozitivnu stranu…zaobišla sam takoreći nezaobilaznu temu valentinova…

Inače,ovih dana me inspiracija totalno napustila(to opet pripisujem gripi…moram se nekako tješiti…)!!ipak započinjem jednu temu,iako ni sama nisam svjesna ishod tom mom „mislenom“ postu …

Pa,krenimo…Nedavno sam čula jednu poslovicu koja me totalno podsjetila na mene i na neke meni bliske ljude.Glasi:“kUvijek najviše misliš na onoga koga želiš zaboraviti“…nerado se slažem s njom,ali gotovo ju je nemoguće zaboraviti…Pritom ne mislim samo na onaj klasični muško-ženski odnos, nego i na neke tužne stvari koje su se dogodile u prošlosti,a ja im nažalost pridajem previše pažnje pa su htjela-ne htjela pripale pod moju sadašnjost…već sam pisala da me neprestano kopkaju neke stvari,osobe i događaje koje sam davno trebala zaboraviti,pa vas neću time opet „daviti“…ipak,moram priznati da ste mi sa svojim savjetima i riječima poprilično pomogli…barem,ste me natjerali da pogledam na sve to drugim očima…

Čini mi se da sam se (možda samo privremeno) malo smirila,…barem ne lutam onoliko kao što sam to činila prije…i polako dolazim do nekih odgovora…i ne želim reći da sam donijela nove odluke već samo da već neko vrijeme ustrajem u nečemu što mi pruža koliko-toliko zadovoljstvo…Ipak,još sam izgubljena, što se tiče odnosa s jednom osobom i stvarno ne znam kako će sve to završiti…samo se nadam da postupam ispravno,ali opet kopka me nešto i ne da mi mira,i pitam se :“Je li istina baš uvijek najbolje rješenje…??




| komentari (20) | print | # |

petak, 02.02.2007.

samopouzdanje


Gotovo svi se slažemo da bez pozitivnog mišljenja nećemo ništa postići u životu…što god činili,za skoro svaku prepreku u životu,potrebna je mala doza optimizma…

No,ono zbog čega sam i započela pisati ovaj post, je samopouzdanje…čini mi se da ljudi često iskrivljuju pravo značenje te riječi…je li loše imati dobro mišljenje o sebi?je li loše misliti za sebe da si lijep,dobar,…???je li pogreška biti svjestan svojih vrlina(ali i mana):::???

Puno ljudi to izjednačava sa UMIŠLJENOSTI…Po meni,umišljen čovjek je onaj koji sebe stavlja uvijek ispred svih…koji sebe doživljava kao najljepšeg,najboljeg,…ponašanje koje vodi do egocentričnosti i egoizma…ne,promičem takvo ponašanje,nego baš suprotno,smatram da su takvi ljudi prilično nesigurni i te svoje „mane“ liječe tako da stavljaju masku kako bi nam dali sliku superiorne osobe…Samopouzdanje je voljeti i prihvaćati sebe onakve kakvi jesmo…zašto sebi ne bismo rekli:“znam da na svijetu ima mnogo ljudi koji su ljepši od mene,ali sam sam lijepa i posebna na svoj način,..“

Jeste li kad čuli za izrekud:“Ako ne voliš sebe nećeš moći voljeti ni druge...ja vjerujem u nju,…vjerujem da ako sami nismo jaki nositi se sa životom i svojom osobnošću,nismo spremni ni drugima pružiti ljubav…jer kako dati nešto drugom kad ni mi sami to ne posjedujemo..

Koliko puta su u životu vašu pažnju privukli ljudi, koji su rekli bi neki sasvim prosječnog izgleda,a ljudi koji imaju „ono nešto“…e,pa,ljudi,moji,ja vjerujem da se iza takve osobe krije poprilična doza samopouzdanje…

Znam da ću zbog ovog posta,pretrpjeti i „oštre“ komentare,ali ne bi bilo ni realno očekivati da svi razmišljamo isto…

P.S.Pozdravljam sve svoje stalne posjetitelje,one koji ponekad svrate te one koje su prvi put ovdje…zapamtite,svi se jedinstveni i posebni,lijepi na svoj način,stvoreni da budete baš ovakvi kako jeste i vrijedi više nego šta se tog svjesni...




| komentari (31) | print | # |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se