...Stand still, look pretty....

Gledala sam kroz prozor brojeći ulice pored kojih smo prošli i razmišljajući što ću ako jedan dan zakasnim na autobus...U jednom trenutku vozač je upalio radio i autobusom se zaorila pjesma mog najdražeg benda My Chemical Romance. Nasmijala sam se kad sam shvatila koja je to pjesma, Welcome to the black parade. Pogledala sam ga da bi shvatila kako i on mene gleda.

-Baš prikladno.- nacerila sam se.
-Ne voliš ih?-
-Upravo suprotno, obožavam ih.Samo..Welcome to the black parade...-

Pogledala sam ponovno kroz prozor,autobus je stao.Ova stanica ja bila puna za razliku od moje.Ulazili su jedan po jedan, točnije jedna po jedna jer su prve bile samo cure.Svaka koja je ušla prvo bi mi poklonila jedan prezirni pogled a onda bi s još razočaranijim pogledom pogledala zvučnike autobusa, izvadila mp3,spremila autobusnu kartu i nastavila dalje zabacivši kosu. Nakon šeste cure sam počela ozbiljno sumnjati u svoj zdrav razum.Klonovi??

Vratila sam se svojoj knjizi, riječniku, odlučivši ne gledati više.Pretpostavljam da sam čak i izgledala čudno.Pogled sam podignula kad su u autobus počeli ulaziti i dečki.Točno sam znala tko pripada školskoj eliti, tko pripada štreberima, nakon par stanica svakog tko bi ušao mogla sam svrstati u neku kategoriju.

-Mogu?-, pitao je netko.
-Ha?-, podignula sam pogled uz najgluplje moguće pitanje. -Da naravno.-
-Sve ostalo je puno...a ovo je inače moje mjesto.-
-Aha...Pa zadrži ga onda slobodno idem ja negdje drugo.-, nije mi se sviđao taj dečko...činio se užasno prepotentnan.
-Misliš da ja ne bi otišao negdje drugo da ima mjesta?-, pitao je sjednuvši do mene.

Okrenula sam se i vidjela da je bus i više nego prepun, budući da sam nakon nekog vremena prestala gledati ljude koji ulaze sad sam, se začudila kako se brzo napunio.

-Ovo su svi učenici gimnazije?-, promumljala sam, više za sebe nego za njega ali me čuo i nasmijao se.
-Hahah....molim te...gdje ti živiš?-
-U kući na križanju Neiboltove i Zarscove.-, shvatila sam pitanje doslovno.
-Ti si zabavna i imaš sladak naglasak, to je žargon, nisam mislio doslvno.-
-Ahamm..-
-Što sam htio reći...- zamahnuo je kosom, a imao je prilično dugu kosu za dečka, onako skoro do ramena, što je bilo na neki način i slatko.
-Eh da...ovo su učenici gimnazije koji si ne mogu priuštiti vlastite aute.-
-Hoćeš reći da djeca ovdje imaju vlastite aute?- pitala sam shvativši i sama koliko je pitanje glupo kad je autobus konačno stao ispred škole.
-Ti si smješna.- rekao je prije nego je izašao iz autobusa van.

Nisam ništa odgovorila,nisam čak ni ustala već sam još uvijek sjedala gledajući školu. Velika žuta zgrada bila je na neki način tako lijepa ali ta ljepota je bila na neki čudan način jeziva i plus, boja škola slagala se s bojom autobusa...pitam se da su autobusi bili plavi bi li i škola bila plava...

-Ajde mala, izlazi, znam da bi se radije vozila sa mnom cijeli dan ali..-
-Ajme..- pogledala sam vozača prezirno i iskočila van iz autobusa da bi me skoro crveni sportski auto pokupio.
-Htio sam ti reći pazi... -
-Upsiiich!-, viknula je plavuša iz volana i nastavila dalje.Nisam trebala niti pogledati da vidim da vozač umire od smijeha. Nastavila sam dalje gledajući ravno pred sebe.

Što sam nevidljiva? Dobro ne bi bilo prvi put da me ljudi smatraju nevidljivom.Jednom sam išla u neku školu tri mjeseca da bi me jedna od profesorica, koja mi je predavala tri mjeseca!!, samo me čudno pogledala i nasmijala se uhvativši me za ruku i predstavivši razredu kao novu učenicu.Nasmijala sam se iako to baš i nije bila zabavna situacija i ušla u školu.

Moj ormarić je bio, kako je pisalo na papiru koji sam dobila 811, pogledala sam na prvi ormarić do ulaza u školu...ormarić broj 1, pogledala sam na drugu stranu, ormarić broj dva...Ahh,gdje je ormarić broj 811, u dvorani za tjelesni!??!