Vrijeme i ljubav
Prošlo je već neko vrijeme otkad smo se zadnji put vidjeli. Fali mi tvoje lice. Tvoj glupi smješak. Poljubio me jučer. Sledila sam se. Hodala sam kući prazna, s osjećajem kao da sam te prevarila. Nisi mi izlazio iz glave, osjećala sam se kao da se gušim. Utapam u emocijama, a opet toliko sam prazna. Nema te.. već danima, tjednima, mjesecima. Zašto se onda osjećam kao da si i dalje tu? Jebi se. Mrzim te. Mrzim tvoje lice, tvoje usne, tvoj smješak, tvoj auto, tvoj predivan parfem. Način na koji mi je ispunjavao nosnice. Okupirao mozak. Mrzim ga ponovno osjetiti na strancima. Kako bih samo voljela opet reći tvoje ime na glas. Kako bih voljela dragati ti lice i ljubiti te dok se smiješ. Zuriti zaljubljeno u tebe dok me ne poljubiš. Fališ mi. Na toliko mnogo načina. Ne znam zašto mi nisi dao priliku da te volim. Sve je bilo tako dobro i onda odjednom "nisam cura za tebe"? Ne znam, ne znam.. samo sam ti htjela govoriti koliko te volim do kraja života. Dok nam vrijeme ne stane i preko toga.
Igračke
Ne možeš imati dvije igračke.
Jednu čuvati u rezervi dok se malo poigraš s drugom.
Dok ne odlučiš s kojom ti se bolje igrati.
Koja ti bolje paše?
S kojom ti je zabavnije?
Koja je ljepša?
S kojom se bolje ljubiti?
Koja duže trpi tvoje igrice?
S kojom je ugodnije spavati?
Ne možeš imati dvije.
Ljudi nisu igračke.
Umjetnik i njegovo platno
Tko smo mi zapravo? Jesmo li mi ono što naš facebook profil pokazuje? Jesmo li mi ono što "šeramo" na društvenim mrežama? Jesmo li mi citati koje stavljamo u opise slika? Jesmo li mi pjesme koje dijelimo kad smo tužni, sretni, ljuti, razočarani ili sve od navedenog? Jesmo li mi išta od toga? Ljudi uvijek kažu, "ono si što jedeš". Jesam li i ono što govorim da jesam na društvenim mrežama? Zašto nitko nikad ne kaže, ono si što si na fejsu? Zato jer svi jako dobro znaju da to nije istina. Da, moji statusi, slike, pjesme, linkovi i postovi govore nešto o meni. Načinu na koji razmišljam, živim i gledam ovaj svijet. Ali u principu ne prikazuju moj život i ono što sam stvarno ja. Moj, tvoj, njihov život nisu zabavni izlasci, kave, skupi pokloni i lijepe odjevne kombinacije. To su sve namještene fotografije, varanje ljudi koji te prate i lajkaju tvoje slike. Zašto se ne slikamo onim danima kad smo kod kuće, raščupani, nedotjerani, u pidžamama sa vrećom čipsa? Zašto to ne pokažemo svijetu? Jer više nije zanimljivo. Više sami kao bića nismo zanimljivi. Treba nam sto popratnih ljudi, stvari i događaja da bi se osjećali važnije i ispunjenije. Dovoljni smo sami sebi, dovoljna si, dovoljan si. Dovoljni smo. Ne treba ti ništa i nitko na ovom svijetu da bi bio cijeli. Da bi se osjećao kao potpuna cjelina. Ti jesi cjelina, ti nisi dio. Nitko i ništa te ne treba nadopunjavati. I tu je greška. Tu griješimo u odgoju naše djece, govoreći im kako je bit života postići nešto, pronaći nekog, udati se i oženiti, imati djecu i obitelj. Voljeti. Uporno tražimo nekog da nas voli i nekog kog ćemo voljeti. NE. Ne mogu više, umorna sam. Umorna sam od polaganja nada u nekog tko praktički ne postoji. Da, dobro si me čuo. NE POSTOJIŠ. Takvo nešto se ne može naći i kao takvo ne postoji. Šta mi mislimo da netko takav sjedi negdje sada, ispija kavu dok mi ovo čitamo? Nije se rodila osoba koja je nekoga voljela. Svi smo se rodili prazni. Kao čisto bijelo platno, spremno da se ispuni idejama umjetnika. Samo što smo u ovom slučaju mi sami i platno i umjetnici. Sami slikamo po sebi, čineći se posebnima. Po putu nas netko zavoli, ali treba proći taj put. Sami stvaramo osobe koje nas vole. Sami određujemo tko će nas voljeti. Sami dajemo nekome za pravo da nam može reći da nas voli. Ali, pazite, pomno birajte ljude. Jer ima onih koji će vas zavarati. Reći vam da vas žele voljeti, ali u stvarnosti oni to ne mogu. Tko su ti ljudi? Jako ih je lako prepoznati. Takvi ljudi ne znaju voljeti ni samog sebe.
"One of the cruellest things you can do to a person is make them feel like home, when to you they are only temporary."