...staring down the bullet, let me make my final stand...

06.11.2007., utorak

Nepresušni izvor

Mnogi me pitaju odkud mi snage za sve to, trpljenje bolova iz dana u dan, borbe protiv vjetrenjača i sve sanjarske aktivnosti... I svi do jednoga se začude jednostavnošću mog odgovora, jer nisam nimalo poseban naspram svih vas- običan sam čovjek, pun mana i grešaka. Samo možda malo uporniji od većine.

Pitanje je preživljavanja. Vjerojatno ste gledali neki dokumentarac o životinjama, u kojem lav zarije kandže u leđa zebri, ali ova se toliko grčevito bori za goli život da ga kopitom zahvati ravno u njušku i spasi se. E i ovo je jedna takva priča, samo sam ja zebra, a cijeli sistem u kojem živimo i moja dijagnoza su jedan jebeno ogroman lav. Ovo što trenutno prolazim je također borba za goli život, borba za njegovo definiranje. Hoću li biti sposoban samostalno funkcionirati ili ću se loviti za nekoga zbog 4-5 stepenica, biti konstantno ovisan o nekome? Ali to je i puno više od pitanja (ne)ovisnosti u svakodnevnom životu. Za razliku od većine, ne bojim se toliko smrti. Dapače, malo je stvari kojih se bojim. Moj najveći strah vjerojatno proizlazi iz mog ega, a to je strah od nemoći. Ne seksualne, tu nema zime. Već strah da neću moći zašamarati nekoga ako mi počne pipkati curu, strah da neću moći potrčati za svojim bebačem kad ga nogice ponesu prema cesti, strah da neću biti tata s kojim se djeca mogu igrati, strah da ću svojoj ženi biti mrtvi teret, u kolicima iz dana u dan. Sebe smatram vrlo sposobnim i fizički i psihički, ali te misli žive u mojoj podsvjesti. A one su nepresušni izvor energije, jer je to strah koji te goni naprijed, do vlastitih granica i preko njih. Jednostavno jer ne želiš dati ni 0,1% šanse svijetu da te dokrajči. Ako se to i dogodi bar želim znati da je svaki drugi ishod bio apsolutno nemoguć, jer drugačije ne bih mogao živjeti sam sa sobom. Kad jednom nekome u očima vidiš razočaranje tako nečim, kad vidiš da na sekundu pomisli: "Mogao sam naći prijatelja koji može igrati nogomet" ili "Mogla sam naći dečka koji može plesati"- ne želiš da se to ponovi. Iako je ljudski i na njihovom mjestu bih i ja tu i tamo to pomislio. No ako moram izgubiti, to sigurno neće biti na koljenima, nego u borbi do zadnje kapi krvi. Pa nek' bar ljudi kažu, kad prođem u kolicima pokraj njih: "E, ovaj tip je bio pravi borac".

Svi mi to imamo u sebi, samo nas se treba stjerati uza zid. U svakome od nas čuči borac. I svi smo mi životinje, tek prigodno pripitomljene. Jedina razlika između mene i vas je što je moja borba već započela, a vas vaša negdje, iza nekog ugla još uvijek čeka.
U životu uvijek vrijedi jedna mudra, a kaže:"Be all you can be!"

- 14:37 - Svi smo mi Jura Ozmec (15) - Permakarika

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Citati

Kontakt

O autoru

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se