...staring down the bullet, let me make my final stand...

Ovaj post je inspiriran idejom drage kolegice Choco, koja me nedavno i pošteno izreklamirala. :)

Završio je i treći tjedan. Bolovi su prisutni za vrijeme vježbanja, ali više ni traga ni glasa upalama mišića i sličnim čudima, iako sam počeo raditi s opterećenjima do 2 kg. U korektivnoj gimnastici kod mog terapeuta je to maksimalna težina, jer je sami princip vježbanja neuobičajen za neupućenog čovjeka. Netko tko redovito posjećuje teretanu će se nasmijati na spomen utega od dvije kile, ali kad mu se stavi po 2 kile na svaki gležanj i još po 2 u svaku ruku (krajnje točke ljudskog tijela), a to mora vrlo sporo i pravilno dići leđnjacima 10 puta, tih ukupno 8 kg ubrzo postaju teži od svih utega u fitness centru. I ljudi koji mogu pravilno raditi te vježbe koje točno pogađaju manje mišiće s te famozne 2 kile su čvrsti kao stijene.
Ja sam počeo raditi s utezima od 2 kg u rukama, dok se na nogama još mučim s 1,5 kg. Krajnji cilj je ionako ne dići po 2 kg, nego dizati pravilno i bez problema, a to je već sasvim druga priča. :)

Sam tijek treninga je otprilike ovakav: počinje se s laganim zagrijavanjem većih skupina mišića. Nakon toga terapeut razvlači opuštene zglobove stopala u svim smjerovima, a onda se uz određeni otpor njegove ruke vježbaju mišići gležnja i listovi. Nakon toga slijedi jedno od bolnijih razvlačenja, u kojem se leži na stolu, terapeut imobilizira jednu nogu, a drugu ispruženu diže u zrak, natežući sve tetive od pete do gluteusa (guznog mišića). Kada sam počeo vježbati, mogao sam dići nogu na otprilike 35-40 stupnjeva. Sad mogu do 75. Cilj je 90 stupnjeva, što bi svaki zdrav čovjek morao moći izvesti (probajte kod kuće, jedna noga naspram druge pod 90 stupnjeva, bez dizanja kukova, obje noge moraju biti ravno). Začudili biste se koliko je to i "zdravim" ljudima teško. Nakon toga ide kretanje nogu pod otporom utega i ruke terapeuta u svim smjerovima- u zrak (jača kvadrecepse), u stranu (mišići kukova i prepona), kružno (kombinacija). U to se ubacuju i vježbe trbuha, koji je centar gotovo svake kretnje i mora biti stabilan. Nakon toga se radi razvlačenje i jačanje mišića križa i leđa, te mišića ramena. Radi se po principu "ako je lagano- ne radiš dobro". I tako stvarno i je, jer se rade pokreti koji aktiviraju najviše zapostavljene mišiće pa vježba vrlo brzo postaje vrlo naporna. Inzistira se na 100% pravilnom pokretu, pod motom "bolje 5 puta kak spada neg 100 puta krivo". Ljudi se žale, jauču, pokušavaju si raznim trikovima olakšati, ali kada se pomire sa sudbinom i počnu raditi, shvate da se približavaju danu kad će g. Maleku (terapeutu) pružiti ruku i reći: "Hvala, vidimo se". Upravo danas je s vježbanjem završila gospođa koja je imala frakturu kralježnice, a radi vježbe leđa u najmanju ruku kao netko tko se bavio gimnastikom. Naravno, ja sam rekao g. Maleku: "Ma kaj muljaš Boris, platio si gospođi zdravoj k'o dren da ti dođe raditi reklamu". :)
Šale su često jedini način da smetnete s uma muke na kojima ste sat-sat i pol, ali tako mora biti. Čudno, primjetio sam da mi uvijek desno oko prvo suzi kad je neka gadna vježba. :)
Tri tjedna su već iza mene. Još nešto više od 5 mjeseci, a onda se žanje što se sijalo. Pa ćemo vidjeti kakva je bila godina... Do tada, svim nadolazećim bolovima i mukama samo kažem: "Come on, make my day!"