|
I, prošlo je 7 sati... Proveo sam ih u logoru Armije oluje, pamteći svaku sitnicu.
Znao sam da je sa mnom nešto čudno, da nešto nije pravilno, da mi se srce cijepa pri pomisli na svako ljudsko biće koje sam ubio... No, povratka više nije bilo. Sada samo mogu pokušati obnoviti svijet koji sam svojom pohlepom i mržnjom doveo skoro pa do raspada, do uništenja.
Odlučio sam krenuti. Treptaj oka, i bio sam pored Vuzyrra. Okrenuo se, te navukao nekakav usiljeni smješak, koji je skoro pa izgledao iskreno.
"Dakle?" upitah ga, "Što ti savjetuje taj Aedon o kojem govoriš?"
"Dogovoreno je. Slušam.", glasio je njegov odgovor.
"Ovako," započeo sam, "želim prekinuti ovaj rat. Osjećam nevjerojatnu žalost zbog svojih zlih djela, i makar znam da je za moje spasenje prekasno, ipak želim pomoći u spasenju ovog svijeta. Ja zaista ne mogu objasniti zašto se u meni pojavio taj neobični osjećaj. Samo znam, što sada moramo učiniti. Crvena Ruka je u potpunosti zavedena mojim otrovnim riječima, i ne vjerujem da bi se složili sa mojom odlukom da okončam rat predajom. Zato se bojim, da moramo udariti po njima svom silinom."
Onaj usiljeni smješak na njegovom licu promijenio se u istinski, iskreni osmijeh. Njegove misli su mi otkrile da je iznimno začuđen, da moli Aedona da je sve istina, a ne neka smicalica. Misao koja je slijedila je izražavala negodovanje zbog činjenice da mu čitam misli. Tu sam se povukao iz njegovih misli.
"Dobro. Vjerujem ti, ali ne u potpunosti. Kolike su šanse da ostvarimo pobjedu?"
"Hmmm... Pa, prilično dobre.........."
|
