The Storm Lord

petak, 28.07.2006.

Nerghal

Ležao sam na drvenom podu, nekoć čistom i suhom, a sada uprljanom krvlju. Ležao sam i polagano dolazio k svijesti. Kuća u kojoj sam se nalazio bila je obična straćara, bez ikakvih ukrasa, ni iznutra ni izvana.
Podigao sam se u polu sjedeći položaj. Bio sam zbunjen. Nisam znao što se dogodilo. Nisam ni znao zašto je glad nestala, ali sam naslućivao, naslućivao sam zvjerstvo koje sam počinio.
Tada mi je pogled odlutao i usredotočio se na četiri mrtva tijela na podu. Ako ih se uopće moglo nazvati tijelima, koliko su bila izmasakrirana.
Skočio sam na noge, nikako ne uspijevajući maknuti pogled, zaboraviti slike koje su me tjednima nakon toga dana proganjale. Odlučio sam promijeniti stvari, odlučio sam prijeći na stranu svjetla, na stranu dobrih dečki; odlučio sam sve to prije mnogo, mnogo godina. Očito nije uspijevalo.
Izletio sam iz kuće i počeo trčati kao da me svi vragovi gone i bockaju trozupcima pakosti i svireposti…
Sljedeće što sam osjetio bila je ruka na mojem zatiljku, ruka koja me pritiskivala o tlo, glas koji me smirivao… Dubok, muški glas, govorio je da se saberem, da će mi on pomoći da se saberem, ako treba.
Otresao sam njegovu ruku i ustao. Preda mnom je bio mladić plave kose, predivnog lica… Gledao me svojim srebrnim očima, i u tom trenutku sam shvatio da je on biće poput mene… Posegnuh mu u um, naiđoh na otpor, ali ipak probijem barijeru na dovoljno dugo da saznam da je star, da je moćan, i da se zove Nerghal. Bio je visok i vitak, bijele kože, iako malo tamnije od moje. Gledao je u mene i pokušavao mi pročitati misli, što mu nije uspijevalo, iako je bio vrlo uporan.
" Prestani." rekao sam, " Moje misli nećeš vidjeti."
Nasmiješio mi se, bez otkrivanja očnjaka.
" Aha! Ti si dakle Ineluky! Caine me zamolio da dođem ovdje, da budem u blizini kada se probudiš. Kao što već znaš, ja sam Nerghal. Jako sam star po mjerilima ljudi, iako sam prema tebi još dijete. Ti bi mogao postati moćan, vrlo moćan, ali si zbunjen i treba ti mentor. Zato sam ja tu. Ja ću te uvesti u tvoj novi život."
Pogledao sam ga, nabacio na lice kiseli osmijeh i rekao:
" A da prije svega potražimo neku odjeću za mene?"
- 00:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.07.2006.

Buđenje

I probudio sam se, napokon… Probudio sam se u noći, u tami…
Ustao sam i shvatio da sam na postolju, na nečemu poput oltara. Kako li sam se samo drugačije osjećao! Čula su mi bila u potpunosti napeta. Moj sluh je bio bolno osjetljiv. Čuo sam neke dvije osobe kako pričaju meni nepoznatim jezikom, a znao sam da su daleko od mjesta na kojem sam se nalazio. Oči su mi se iznimno brzo prilagodile tami, i u tami sam gledao dan… Veoma čudan osjećaj, osjećaj koji mi je zapravo davao snagu.
Osjećao sam svaki mišić, ali ne na bolan način. Pokušao sam, i znao sam da mogu isključiti automatsko upravljanje nekih mišića, i uključiti "ručno".
Ali ta snaga! Malo jače sam stisnuo rub kamenog oltara na kojem sam sjedio, što je prouzrokovalo mrvljenje kamena…
I prije sam bio moćan, ali ovo je bilo sasvim drugačije. I puno drugačija je bila glad za krvlju, ta glad koju sam sada prvi put osjetio kao nešto žareće. Prije sam se hranio krvlju jer je to bio moj mračni izbor, ali znao sam da sada moram piti krv, taj crveni nektar snage…
I pojavila mi se u tom trenutku jedna spoznaja. A ta je bila: Još si uvijek biće tame…

Ustao sam, i shvatio, da sam gol, te da je moja koža bijela poput kože kipa mene, koji se nalazio meni zdesna. Moja koža više nije bila crna! I kao dodatni bonus, nestala su mi i krila. Za provjeru, iščupao sam si cijeli pramen kose. Bila je bijela kao i prije, samo nešto duža. I par sekundi nakon što sam iščupao taj pramen, osjetio sam kako mi vrlo brzo raste novi. Za još par sekundi samo je kosa u mojoj ruci bila dokaz da sam si iščupao pramen.

Polako sam šetao po mojoj "grobnici". Bila je predivna! Nije mi bilo jasno zašto si je Caine dao toliko truda!
I došao sam, naposljetku, do velikih vrata, mramornih i silnih. Pokušao sam ih lagano gurnuti kako bi ih otvorio. Nije išlo.
Cinični smiješak se pojavio na mome licu. Da li se to Caine poigravao sa mnom? Zar sam sad trebao samome sebi dokazivati svoju snagu? Unatoč tome što sam bio jaaako gladan, znao sam da ovu prepreku mogu lako savladati.
Sakupio sam svu snagu, i šakom udario po vratima, koja su se i prije mogu udarca od siline zamaha počela raspadati. Mramor je bio odbačen desecima metara dalje.
Pao sam na koljena, užasno izmoren od tog jadnog udarca. Očito moja arogancija mora prestati. Očito je da mi je krv potrebnija no što sam mislio.

Izašao sam van, jedva jedvice stavljajući stopalo pred stopalo. Pogledao sam oko sebe, i vidio da se nalazim u šumi. Ulaz u moju "grobnicu" bio je prekriven puzavicom, koju je mramor, pri svojem izlijetanju prema van, razrezao. Lagano sam krenuo prema svjetlu koje je blještalo meni slijeva, a koje sam primijetio čim sam izašao. Prevalio sam kojih dvjestotinjak metara, i tada jasno ugledao malu drvenu kuću iz koje je dolazilo to svjetlo.
Nanjušio sam ljude, spustio se na sve četiri, iskesio zube u luđačkom osmjehu i nevjerojatnom brzinom krenuo prema kući…
- 22:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2006.

Senecharad 2. dio

5h kasnije

Vuzyrr je upravo razrezao grkljan još jednom Olujnom vampiru, i dok sam to gledao, jedna strijela zabila mi se u bedro. Nisam ni osjetio probadanje, ali sam ipak vidio strijelu, te ju jednostavno iščupao iz noge. Pogledao sam u smjeru iz kojeg je došla strijela, te tamo vidio Shia, koji se cerio vampirskim osmjehom. Uzvratio sam mu smiješak i počeo prikupljati Element Vatre u jednoj, a Element Vode u drugoj ruci, te ih potom sklopio i spojio Elemente, šaljući razornu kuglu ka Shiu. On se izmaknuo, te nestao. Odmah mi je došlo društvo od 40-ak Olujnih vampira. Sklopio sam oči, te su sljedeći tren svi ležali na podu, a iz njihove odjeće dizao se crni dim.
Sljedeće što je uslijedilo bio je bolni krik meni s desna. Okrenuo sam se, i vidio Vuzyrra kako pada od Shiove oštrice. Podigao sam Jingizu, ispustio urlik od kojeg bi se posramio svaki Rimerški ratni veteran, te se teleportirao iza Shia, probadajući njegovo tamno srce Jingizuom. Shio se srušio na pod čim sam izvukao Mač Tame iz njegovih leđa. Međutim, bilo je kasno za moju samokontrolu. Poletio sam kojih 200m u vis. Od tamo se pružao pogled na cijelo bojište. Nekim krajičkom moje svijesti vidio sam da je Olujnih vampira previše, te da gubimo.
Moj bijes bio je ogroman. Podigao sam ruke iznad sebe, i ispustio svu snagu svih Elemenata u ogromnu kuglu uništenja. Naglo sam spustio ruke prema dolje, što je Elementarnu kuglu usmjerilo prema bojištu…

Par trenutaka nakon toga bila je tišina. Svi, i ljudi i Olujni vampiri, nisu više postojali. Osten Ard je pucao i razlamao se, gromovi su udarali posvuda. Bijes je nestao iz mene, i ja shvatih da više nemam energije, te da lagano umirem. Počeo sam padati, te je moj pad završio pored, začudo živog i postojećeg, Vuzyrra. Izgubio je mnogo krvi, i znao sam ne samo to da obadvojica umiremo, već i da je bitka za Osten Ard, ironično, donijela uništenje Osten Arda.
No, u tom trenu, dok sam ja bio u svojim fatalističkim mislima, primijetih da se sjena nadvila nad nas. Zadnjim snagama podigao sam pogled, da bih vidio biće tame. Znao sam da je vampir, iako mu je lice sakrivala krilata, crna kaciga. Znao sam da je moćan, znao sam da je moćniji od mene. Cijeli je bio oklopljen, osim duge bijele halje oda pasa naniže. Crni plašt prekrivao mu je cijelu lijevu ruku, a na njemu se nalazio i znak meni potpuno nepoznat. Ovog vampira nije bilo u mojim vizijama!
I tada on progovori dubokim, demonskim glasom:
« Ineluky, ti i Vuzyrr ste prevažni za ovaj svijet da bi ga ovako rano napustili. Vuzyrr je nositelj Gehenne, a ti, Ineluky, si rođen da bi ga pratio i pomagao mu na njegovom putu ka konačnom kraju. Zato, jer ste blizu smrti, ja ću vam podariti novi život, život moje krvi. Ineluky, ti si već bio biće tame, vampir Olujni, ali ti ni ne znaš kolika moć se krije u krvi Caineovoj. Prava moć… I znaj, da nisi uništio Osten Ard, već se on samo podijelio. Možda sada ne razumiješ, ali jednog dana, kad se probudiš silan i velik, znati ćeš…»

I tu me napusti svijest, i ja se ne probudih 1000 godina….
- 22:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Senecharad

Počeli smo planirati napad. Vuzyrr se pokazao izvrsnim taktičarem.
Raspolagao je sa 10000 ljudi, što je bilo puno manje od Armije Oluje, ali, u njima je bila nekakva čudna odlučnost. Svi redom bili su vrlo srčani i hrabri muškarci i žene. Dok bih ih promatrao, smješkao bih se, zadovoljan ovom manjom, ali jakom vojskom. Tijekom 2 tjedna što sam boravio u Antiochu, ljudi su na mene prestali gledati kao na neprijatelja, već kao na nužno zlo. Čak su i slušali moje naredbe, ali to ipak moram zahvaliti Vuzyrru.

Došao je i čas da krenemo u boj. Vrata Antiocha širom su se otvorila. Na čelu naše vojske, stupali smo, naravno, Vuzyrr i ja. Izjahali smo naprijed, on i ja, ususret Crvenoj Ruci, koja je čekala 100 metara ispred enormne Armije oluje. Nebo je bilo crveno-crno, gotovo krvavo...
Dojahali smo pred njih, i tada njih petero progovori jednim glasom:
" Gospodaru, više nisi naš gospodar. Izdajom si nam platio za naše usluge, sada je vrijeme da platiš smrću...", glas/ovi su im zvučali poput siktanja, sluzavog i zmijskog.
" Ja sam samo uvidio da postoji nešto bolje od onoga što smo mi radili, od terora kojeg smo sijali gdje god bi stigli. O da, nešto puno bolje i uzvišenije od klanja i zlostavljanja. Našao sam svjetlo, neštošto vaše crne duše nikada neće!", začudio me vlastiti glas, jak i silan. Nisam znao što govorim, a snaga je bila u meni, snaga koju dosad nikada nisam osjetio.
Vuzyrr odluči prokomentirati:
"Dakle, vidim da je ovo pregovaranje uzaludno. Pripremite se za rat!"

Okrenuli smo leđa jedni drugima, te odjahali natrag ka svojim vojskama. Vuzyrr i ja smo stali pred našom armijom. Došlo je vrijeme i za govor. Vuzyrr je započeo:
"Ovo je bitka koja će odlučiti sudbinu ovog svijeta! Vi odlučujete! Vrijeme je da pokažete sav svoj bijes, vrijeme je da iskalite sav svoj gnjev rezerviran za one što su vam oduzeli vaše najmilije!!!"
Tu ja odlučih nastaviti:
" Neka vam dodatnu nadu pruži i moja prisutnost na ovoj strani! Postojala je nada da ja promijenim samoga sebe, koliko god je bila mala. dakle, ukoliko postoji nada za jedno prokleto biće poput mene, onda postoji i nada za pobjedu!!! Pripremite se, za Senecharad, najveću, i najbitniju bitku za Osten Ard!!!!"

I započelo je.....
- 01:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2006.

Ujedinjenje

I, prošlo je 7 sati... Proveo sam ih u logoru Armije oluje, pamteći svaku sitnicu.
Znao sam da je sa mnom nešto čudno, da nešto nije pravilno, da mi se srce cijepa pri pomisli na svako ljudsko biće koje sam ubio... No, povratka više nije bilo. Sada samo mogu pokušati obnoviti svijet koji sam svojom pohlepom i mržnjom doveo skoro pa do raspada, do uništenja.
Odlučio sam krenuti. Treptaj oka, i bio sam pored Vuzyrra. Okrenuo se, te navukao nekakav usiljeni smješak, koji je skoro pa izgledao iskreno.
"Dakle?" upitah ga, "Što ti savjetuje taj Aedon o kojem govoriš?"
"Dogovoreno je. Slušam.", glasio je njegov odgovor.
"Ovako," započeo sam, "želim prekinuti ovaj rat. Osjećam nevjerojatnu žalost zbog svojih zlih djela, i makar znam da je za moje spasenje prekasno, ipak želim pomoći u spasenju ovog svijeta. Ja zaista ne mogu objasniti zašto se u meni pojavio taj neobični osjećaj. Samo znam, što sada moramo učiniti. Crvena Ruka je u potpunosti zavedena mojim otrovnim riječima, i ne vjerujem da bi se složili sa mojom odlukom da okončam rat predajom. Zato se bojim, da moramo udariti po njima svom silinom."
Onaj usiljeni smješak na njegovom licu promijenio se u istinski, iskreni osmijeh. Njegove misli su mi otkrile da je iznimno začuđen, da moli Aedona da je sve istina, a ne neka smicalica. Misao koja je slijedila je izražavala negodovanje zbog činjenice da mu čitam misli. Tu sam se povukao iz njegovih misli.
"Dobro. Vjerujem ti, ali ne u potpunosti. Kolike su šanse da ostvarimo pobjedu?"
"Hmmm... Pa, prilično dobre.........."


- 15:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.04.2006.

Aedon milostivi

Prošlo je 398 godina. Skoro cijeli Osten Ard leži u ruševinama. Postoje uporišta ljudi, gradovi u kojima je vladala ruka nekog od Drugih. Zapovjednik im je bio Vuzyrr Zau'Rahel. Ali, armija Oluje je veća i moćnija, i daleko okrutnija od shvatljivog. Armija je sačinjena od Sitha, ali i od drugačijih bića, naime vampira Olujnih.
Već 398 godina vlada noć... Ipak, tračak nade krije se u srcu tame...


Gazim po tamnoj rijeci, dodirujem vršcima svojih krila površinu staklenu... Oko mene tama, u meni Oluja, u Tami Oluja, u Oluji Tama... Odjednom mi svjetlost zaslijepi oči. Predamnom vidim Mjesec, a na njemu lik žene, lik crvenokose božice... Sa usana joj curi krv, a u očima joj ljubav...za mene....

" Gospodaru! Gospodaru!!! Što vam je?!", prodere se Shio.
Otvorih oči, ulazeći u stvarnost, vraćajući se iz vizije. Selena....
" Shio, kako je prošao napad?"
Shio me začuđeno pogleda, " Osvrnite se. Stojite do koljena u krvi. Gazite po tijelima naših protivnika. U ruci vam je srce nekog čovjeka. Zar vam još nije jasno?", odgovori mi pomalo drskim tonom. U meni se odjednom probudi gađenje. Odjednom mi postane jasno, da je sve bilo bez razloga. Svi su ovi ljudi patili bezrazložno. Sve smrti... Zbog čega? Zbog ludosti jednog Sithe, žednog podjednako krvi i moći.
Da li je ova posljednja vizija probudila nešto u meni? Možda ljubav, prema ljepoti, a ne samo prema uništenju i patnji. Nešto je tu pomalo čudno.
"Gospodaru, grad Antioch je pred nama. Vuzyrr će uskoro pasti. Još malo, i sve je ovo naše!!!", usklikne Shio, dižući šaku prema nebesima. Vidio sam pohlepu u njegovim očima...

Učinih se nevidljivim te napustih naš logor. Raširih krila.
Nađoh se pred glavnim vratima Antiocha. Preletjeh i njih.
Na ulazu u Vuzyrrove odaje uspavah sve stražare. Otvorih i zadnja vrata.

" Buđenje, gospodine Zau'Rahel!", prošaptao sam mu u uho. Ovaj gotovo istog trena iskoči iz svog kreveta. Bio je u ratnoj spremi. U ruci mu je sjala neobična oštrica. Jingizu zatreperi.
" Ineluky! Ne, ne još!!! Zašto, zašto mučiš ovaj svijet?!"
" Smiri se, budalo. Prekidam rat. Razumiješ?", iskoristio sam magiju na njemu, uvjeravajući ga da je to istina. I bilo je.
" Baš i ne vjerujem! Veliki Olujni Tiran nudi prijateljsku ruku? Hah. Zaboravi."
" Molim te. Znam da je čudno! Iskreno, i meni je ovo čudno. Ali, molim te."
" Hmmmm. Ovako. Dođi za 7 sati. Aedon milostivi će mi do tada dati savjet. Sad idi."

Aedon milostivi... Što bi sad to trebalo značiti?
Hmmmmmm.......
Selena...
- 23:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.04.2006.

T'si anh pra aia Ineluky!

"Dakle, Shio'Aran, tko je sljedeći na redu? Koje selo nam sada nudi svoju krv?", upitah Shio'Arana, jednog od Crvene Ruke.
"Paaaaaa... Mislim da bi to bilo... Ah da. Geelead. Malo selo, par tisuće stanovnika. Ali, pazite gospodaru. Osjećam nešto čudno."
"Znam, Shio. I ja to osjećam. Netko moćan vodi ljude ovog grada. To je jedan od Drugih
... Nema veze. Ovo selo će pasti.", odgovorih mu.

I tako, zamahnuo sam rukom, dajući svojoj armiji naredbu. Napad je počeo.
I svi se proderaše: "T'si anh pra aia Ineluky!", što bi značilo 'za krv Inelukyjevu', na Sithskom.
Klanje. Smrt. Krv. Osjećao sam žeđ. Želio sam još, i još, i sve! Krv je curila sa mojih usana, a Jingizu zapjeva...
No, jedan muškarac nije pokazivao namjeru umrijeti. Prodrijeh mu u misli: Vuzyrr Zau'Rahel, zaboravljeni zaštitnik ovog sela. Kao dijete je otkrio neobične moći. Bio je jači i brži od svojih vršnjaka, a s vremenom je počeo prizivati Vatru.
I tako, ja se bacih na njega, udarivši svom silinom po njegovu maču. Mač je u trenutku podlegao pod moći Jingizuovoj, te se u djelićima rasuo po tlu. Vuzyrr me ustrašeno pogledao.
"I to je taj Drugi. Jadno!", pomislih, te zamahnem prema njegovom vratu. Odjednom, od nikuda, zaslijepi me nevjerojatan bljesak. Vuzyrra nestade.

Nakon pola sata selo je prestalo postojati. Bio sam zadovoljan tom činjenicom, a bome i sit.
Promijenio sam se... Više ne jedem, ne pijem osim jedno: krv...
Dao sam svoju krv Petorki. I oni postadoše moćni, ali slabiji od mene u svemu. Svaki od njih vladao je posebnim moćima. Ali su bili slabiji od mene, što je najbitnije.

Međutim, uskoro će sve postati drukčije..... Vuzyrr je bio otežavajući faktor u mojoj osvajačkoj kampanji....
Zapitah se, zašto uopće sve ovo radim? Krv....
- 22:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Pobjeda Oluje

I tako je Iyu'Unigato, veliki kralj, pao. Pao u prašinu, pao meni pod noge. Bijes je još uvijek bio u meni, još uvjek sam osjećao pulsiranja Jingizua u mojoj ruci. Izišao sam na Toranj zelenog anđela... Vjetar je zanosio moju bijelu kosu, i u tom trenutku moju kožu oboji crnilo, a moje srce zlo...
Bijes i mržnja počeše izlaziti iz mene; munje obgrliše moje tijelo; velika krila probiše mi leđa, te ih ja rasklopih, smješeći se mojoj "evoluciji".
Promijenjen, pogledao sam ka Rimeržanima koji su upravo ubijali na ulicama moga grada. I u tom trenu, vidio sam Petoricu: U crveno obučeni Sithe bijelih kosa, sa vatrenom žestinom u pokretima. Pozvah ih mislima, te oni dođoše k meni. Moji sluge, Najvjerniji: Crvena Ruka Inelukyjeva.
Zapovijedih im da povuku snage, da spase ono preostalo: " Vjerni moji prijatelji, vrijeme je da se povučete. Učinite to odmah, jer vaši Sithe su preslabi; umrijeti će.. Ja ću se pobrinuti za Rimeržane!".
Oni me poslušaše, i za par trenutaka samo su Rimeržani bili na ulicama. Poletio sam ravno uvis, među crne oblake, te započeo magiju nevjerojatne siline, magiju koja će svakog Rimeržana u krugu od 15 kilometara od Asu'e usmrtiti; magiju koja će smrviti njihovu životnu energiju.
Otpustio sam tu moćnu silu iz sebe, te su crvene trake energije poletjele ka svakom Rimeržanu... Za minutu-dvije, više u blizini nije bilo ni jednog živog Rimeržana.
"Moje... Sve je moje...", pomalo zbunjeno sam ustvrdio.
Spustio sam se natrag na Toranj, ka svojim vjernim slugama. Gledali su me ustrašenim pogledima. Znao sam da još uvijek ne shvaćaju ovaj čin koji se dogodio pred njihovim očima. Shvatiti će s vremenom....
Otišao sam u prijestolnu dvoranu, sjeo na prijestolje, te se opustio. Imao sam osjećaj da sve baš i neće biti ovako lako. Bilo je i vizija, koje su govorile o drugima sličnih moći poput mojih... Ti drugi su me strašili. Pomalo.
Dotrčao je jedan od Crvene Ruke, Sitha koji se zvao Daei'No, da podnese izvješće: "Kralju, imamo 12305 Mrtvih na našim stranama. 9012 ih je ranjeno. Međutim, među preživjelima nema vaše majke Amerasu i njenih dvorana. Što možemo učiniti, Gospodaru?".
" Osjetio sam još prije 4 sata da se moja voljena majka udaljila iz Asu'e. Ona će svoju smrt naći za dva dana, u neočekivanom vrtlogu zraka kod Faran'haeratha. Sad me ostavi. Imam mnogo toga za učiniti!".
Bio je to prvi dan oluje, prvi dan tiranije koja će potrajati samo 400 godina. Samo prvi dan odnio je 45000 života...



- 20:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

Nastanak Tuge

Ljudi... Tako bijedna, slaba bića... Imaju nevjerojatan tempo, iznimno brz ritam, a tako nepredvidljive umove. Njima ne vlada priroda, oni vladaju prirodom. Žive, misleći da će im se svaka sila na ovome svijetu pokloniti, proglasiti ih bogovima, savršenima, prelijepim Apolonima i Afroditama; divne vanjštine, dok srce trune...

Bio sam u Tornju Zelenog Anđela kada sam čuo vijest o dolasku prvih ljudi na Osten Ard. Bili su to mirni ljudi, čak su i osjećali strahopoštovanje prema nama. I dugo smo živjeli u miru, dugo je naša koegzistencija funkcionirala. No, mi svi Sithe smo osjećali kako naše vrijeme polagano prolazi…
Moja moć je rasla iz dana u dan, dok su svi mislili da sam slab, nedostojan nasljednik Iyu'Unigata. I bio sam moćan, i smetali su me ljudi koji su se iz dana u dan sve više približavali Asu'i. Znao sam, vidio sam, kako ljudi ubijaju Sithe, kako siluju i pljačkaju. To su bili snovi, vizije budućnosti za koju sam znao da je blizu. Preblizu…
Međutim, prvi ljudi pristigli na Osten Ard, i svi njihovi potomci, nisu pokazivali tendenciju ka agresivnom... Agresivni su bili Rimeržani; Gledao sam njihove crne brodove, crne brade, njihovo smrtonosno crno željezo. Znao sam da su agresivni, osvajački narod. Odmah sam ih zamrzio. I oni su zamrzili nas, i naše čudodrvo….

Naše čudodrvo… Drvo koje raste u posebnoj odaji unutar Asu'e, može se kovati kao metal, i veoma je otporno i tvrdo…
Rimerško željezo… Smrtonosno za Sithe čini nas bolesnima i na posljetku mrtvim… Isto djeluje i na naša čudodrva…


Naravno, Rimerška posezanja došla su napokon i do Asu'e. Ja sam ubio izvidnicu i uzeo njihovo željezo, želeći ga iskoristiti u svoje svrhe. Povukao sam se u odaje čudodrva, a da nitko nije znao što namjeravam…
Rimeržani su počeli napadati. Moj otac je dugo odbijao napade, dok sam ja radio na oružju koje će meni donijeti još veću moć, Sithama izbavljenje od ljudske napasti, a ljudima konačno uništenje…
Čudodrvu sam dodao željezo. Taj svetogrdni čin nije dobro prošao. Sva čudodrva su propala osim jednog, onog sudbinom odabranog da bude katalizatorom mnogih događaja. To drvo ja sam obavio svojom moći, svojom tamom i svim Elementima. Zatim sam od crnog čudodrva iskovao predivan tamni mač, blještav u svojoj crnini.
Uzeo sam mač, koji je sav pulsirao energijom, te otišao ocu kako bih se mogao hvastati našim izbavljenjem.
Otac, stari erlski kralj, reče mi: " Sine, zašto si to učinio? Zar ne vidiš da je naše vrijeme prošlo? Uništi to oružje prije nego što ono uzrokuje još više nesreće no što već imamo. ".
Ja se, međutim, odbih pokloniti njegovoj volji, te mu zabih mač u prsa, ubijajući ga.
Pogledao sam mač, nasmiješio se i rekao: " Da, donijeti ćeš nesreću, jer su te nesreća, pohlepa i rodoubojstvo i stvorili! Da, ti si tuga, Tugom ćeš biti; Jingizu! "
- 23:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Moć u meni - Osjećaji iza mene...

...gledao sam kako Elementi izlaze iz mene...
...gledao kako uništavaju... A sada to znam kontrolirati!!!

Otišao sam u potragu za nečim što bi mi moglo podariti kontrolu nad mojim moćima. Nisam to nalazio... Nigdje nije bilo nikoga tko bi me me mogao podučiti. Bio sam izgubljen, potrganih misli, osjećaja. Moć u meni je rasla, a ja ju nisam kontrolirao.
Vratio sam se u svoj mili dom. Roditelji su me ispitivali o mome 72-godišnjem odsutstvu. Nisam im se udostojio odgovoriti.
Međutim, ništa se ne bi dogodilo da nije bilo mog priglupog brata Hakatrija. Upravo sam se spremao ući u svoje odaje, kad se on pojavio, te mi krenuo nabijati na nos svoje novostečeno regenstvo. A ja sam trpio. I trpio...
No, na kraju mi je bilo dosta. I tada se dogodilo, tada sam "prosvijetljen". Shvatio sam, da moju moć, moju snagu, mogu kontrolirati samo ako uništim neke od prepreka u svome životu.
Pošto sam to shvatio, pogledao sam u Hakatrija, ispunjavajući pogled svim negativnim osjećajima koje sam ikada gajio prema njemu. Sva iritacija, ljutnja, pa i mržnja, slile su se iz mene, pretvarajući se u hladnoću, smrzavajući Hakatrija sve do glave.
Počeo sam se manijakalno smijati, strašno ponosan na svoj uspjeh, jer sam prvi put uspio kontrolirano nešto ovakvo izvesti, prvi put sam svojom voljom kontrolirao Elemente... A dodatni bonus je i Hakatri...
"Stariji Brate," rekoh, "zar ti zaista ne možeš šutjeti, zar zaista ne možeš prestati biti tako samodovoljan, pompozan i umišljen?"
Njegov jedini odgovor je bio ustrašeni pogled. Nasmijah se još jednom, ali ovaj puta gorko, zaledih mu i glavu, te ga smrskam u komadiće. Potom sam te komadiće Vatrom pretvorio u pepeo, te ga razasuo, i to po svinjcu koji su sluge održavali.
Napokon sam imao kontrolu, napokon sam imao snagu, napokon ću imati i vlast.... Napokon....
- 01:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

Smrt Faerharelova

Moji roditelji bili su Iyu-Unigato , Erlski kralj, i Amerasu, njegova kraljica. Dakle, po svemu sudeći, bio sam princ, isto kao i moj brat Hakatri, koji doduše, je stariji od mene, ali ga nadmašujem u skoro pa svemu...
Moji roditelji su željeli da im sinovi budu izučeni u nečemu što bi se moglo nazvati druidizmom. Hakatri je u tome bio puno bolji od mene, s obzirom da me to baš i nije zanimalo.

Moj mentor, Faerharel, je bio zapanjen mojom nezainteresiranošću za sve što mi je govorio.
Znao mi je držati prodike o tome kako imam kraljevsku krv u svojim venama, kako moram paziti na
svoje želje, jer bi se, kako je govorio, mogle ostvariti. Ha, kao da bi me smetalo ostvarenje mojih najdubljih i najcrnjih želja.
Nije podržavao moje zanimanje za kontroliranje elementima, za vladanje onim što sam već tada
prozvao Elementarnom Olujom. Sa 23 godine, dok sam još bio dijete, sam počeo imati "ispade",
počeo sam nekontrolirano prizivati Vatru, Vodu, Zrak i Zemlju.
Jednom, tijekom jednog od mnogih dosadnih Faerharelovih satova o bilju i sličnim glupostima,
nešto se dogodilo, nešto od iznimne važnosti i neobičnosti.
Nazvao me izrodom Kraljevske Obitelji nakon što smo se posvađali zbog moje neozbiljnosti, ja sam zatim poludio i nogom srušio jedan postariji
hrast. Kad sam shvatio da jedan običan sluga MENE naziva pogrdnim imenom, zacrnilo mi se pred očima, osjetio sam kako više ne stojim
na zemlji, osjetio sam svoju ruku kako se podiže, osjetio sam energiju kako poput trnaca prolazi
mojom rukom, a zatim i čuo posljednje riječi svoga mentora : " Ti ćeš biti propast, i svoja,
i svojih roditelja, i cijelog svijeta! Ne znaš što činiš! Moja smrt neće proći
nezapaženo!".
Pao sam na pod, užasno umoran, iscrpljen, otvorio oči samo da bih vidio njegovo spaljeno
tijelo...
Nije me bilo briga, iritirao me od trenutka kad sam ga prvi put vidio.

Dva dana su prošla. Roditeljima sam rekao da je Faerharel odlutao i da se nije vratio. Naravno,
povjerovali su mi, jer ja sam bio "čudo od Sithe", njihov prekrasni sin, njihov nasljednik. A Hakatri? Na njega nitko nije ni pomislio. Obećao sam si da ću se malo i njime pozabaviti...
Donio sam odluku. Naći ću način da kontroliram svoje moći, i postati ću najmoćnije biće
koje je ikada hodalo ovim planetom...
- 13:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

Rođenje

Plivao sam, plutao.... U potpunom mraku.... Mučen vizijama, spoznajama budućnosti/prošlosti/sadašnjosti.... Patnja, ludilo i svijest, a ne znam što sam, zašto sam, gdje sam.
Muka se nastavlja mjesecima. No, osjećam snagu u sebi, želju za napuštanjem ovog pakla. Pruža mi se prilika, bivam izguran izvan svojeg dosadašnjeg doma...
Udišem, prvi put... Bol je užasna. Osjećam besmrtnost u svojim venama, osjećam sve, povjetarac na mojoj ružičastoj, dječjoj koži. Napokon sam slobodan, napokon znam tko sam. Prvo novorođenče koje je svjesno svega oko sebe, dijete za koje je predviđena drukčija budućnost, budući Gospodar Oluje...


[ Ovim postom započinjem priču Ineluky-a, MOJU VERZIJU njegova života. Moju priču....]
- 14:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 30.12.2005.

Hommage knjigama

Slobodno neka se jave eventualni fanovi Williamsovih knjiga...
Drago mi je čuti da postoje ljudi koji čitaju kvalitetne knige...

Dakle, super mi je to, što uopće postoje ljudi koji čitaju knjige, s obzirom na to da današnjim svijetom vladaju TV, internet i općenito elektronički mediji. Zato mi je zakon naći osobe koje čitaju knjige, i to ne samo za lektiru i sl. već za zabavu i opuštanje.
Samo kad bi ih bilo više...ali se bojim da sve lagano propada, a svijet tone u grijehe i patnju, no to je druga priča.........
- 23:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 24.12.2005.

Sjećanje, trn i tuga - Uvodna riječ

Dakle, ovdje sam novi, prvi put sam na blog.hr, pa bih se jednostavno htio predstaviti; malo objasniti svoje "postojanje", svoje zanimacije i općenito.... Tako.


Bolje da s nečime započnem, pa ću započeti sa objašnjenjem svojeg nicka.
Ineluky je lik koji se spominje u knjgama Tada Williamsa (samo što ga se tamo spominje kao Ineluki-a, ne Ineluky-a) i koji predstavlja neku vrst izdaje obitelji, bla, bla, ako želite znati više, savjetujem da pročitate knjigu, savršena je.
Bitno je da je on Gospodar Oluje; jer ta mi je činjenica posebno privukla pozornost, čineći i ime kao takvo vrlo poželjnim za "preuzimanje".
I, da samo napomenem, ta trilogija knjiga se zove "Sjećanje, trn i tuga" (ili ide drugim redom, ne znam?), te mi se i to kao neki skup riječi činilo vrlo poželjnim za "preuzimanje". (pod preuzimanje misli se na posuđivanje, jer su sva prava na te nazive i imena vlasništvo Tada Williamsa,..................itd.)
I što da kažem? Kod mene će se moći naći svašta, od čiste zafrkancije do krajnje ozbiljnih stvari, tako da će se uvijek (skoro) moći naći nešto što bi nekome privuklo pozornost.
Pozdrav.....
- 01:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se