ponedjeljak, 15.05.2006.
anti-bog
 Čovjek je stvoren na sliku Božju? Čovjek je anti-Bog… Ni u kojem pogledu slabiji ili inferiorniji od svojeg stvoritelja. Ali upravljen u sasvim drugom smjeru. Savršeno dijete plemenita roda kojem je skinuto breme bivanja božanskim. U kamenim i hladnim dverima Svemira čovjek je pronašao ljubav u svim plamenim bojama njezina ruha; čovjek je pronašao i inje izdaje, hladnu oštricu načinjenu samo Božjoj djeci za uporabu. Pronašao je sve, naučio se koristiti svakim oružjem i oruđem, a nekih poput rata i vođenja ljubavi se sam dovinuo. Slomljenog anđela Bog poput plahog leptira polagano uzdiže u svjetlost i krijepi ga dok ovaj ponovno ne zadobije snagu. Čovjek s druge strane… čovjek je sasvim druga priča. A glasi ovako: Sasvim na rubu horizonta, spajajući se krilima čas s površinom vode, čas s izlazećim suncem, promatrao je svoju posljednju zoru ranjeni anđeo. Oslabljele kapke odmarao je povremeno, gubeći ravnotežu i izmičući se vremenu i prostoru poput odbljeska sunčeve zrake na obodu kapi vode. I tako se spustio na mekano jesenje tlo ne bi li povratio snagu i zalječio rane. Sklopiv oči, usnu daleke zalaske tuđih zvijezda u nekim drugim svemirima, u nekim drugim vatrenim bojama. Hladni okovi, struganje karika lanca, snažni prodor sile u prsni koš i anđeo po posljednji put otvarta oči, zaprepašten. Oči u oči sa svojim sucem i krvnikom. Oči u oči sa čovjekom. Pjevajući posljednju pjesmu slaveći njome sve ljepote svijeta, anđeo umire u boli i slab, okovima razapet između hrastovih debla, udova onemoćalih i slomljenih. A čovjek polagano privodi kraju priču koju je započeo eonima ranije… ''Oče, zašto JA nemam svojeg anđela čuvara? Nije li nepravda da ga svatko ima osim mene? Zašto je mene Otac prokleo?!'' jecalo je dijete od kojih desetak godina na krvavoj postelji. Mali bogalj kojeg je kao maloga izgrizao čopor vukova. Kao nešto starijeg, svali se na njega guruća greda, ujede ga guja i na kraju ga vjetar povede s ruba klanca u duboku jamu. Da nije bilo njegova oca, maleni ne bi doživio niti svoju treću godinu. ''Ako je Otac prestao mariti za tebe, ja nisam. Ako Svemoćni ima previše posla da ti pribavi anđela čuvara, ja ću. Bome hoću…'' jecao je otac zajedno sa svojim djetetom, grlivši ga suzama i nesvetim obećanjima. Tisućama suhih ljeta i trnovitih zima kasnije, samo s jednim preostalim neispunjenim obećanjem, čovjek se vraća svojemu domu. Svojem sinu… Ležeći još uvijek u boli i strahu, sin konačno ima svojeg anđela čuvara. Prvo što će vidjeti kada otvori oči iz sna bit će anđeo koji ga štiti svojim raširenim krilima iznad kreveta. Preparirani anđeo koji ga više nikada neće napuštati. ''Snivaj sine. Snivaj mirno. Otac ti je pribavio anđela čuvara. Više nikada nećeš lijegati u boli. A znajući da si ti dobro, mogu i ja konačno otpočinuti. Zbogom sine…'' Mokri tragovi usana na čelu i od vremena izbljedjela ljudska silueta koja polagano odmiče kako bi se stopila sa sjenama… Čovjek je anti-Bog. Ali prekrasan na Bogu sasvim nerazumljiv način. *** |
nedjelja, 14.05.2006.
being watched
 Od rođenja, od prvih iritantnih zraka svjetlosti koju distorziranu i nepitku upijaju naše plave pikule (jer oči su naš svijet), bivamo promatrani. Naš svijet se mijenja, ali sjenke ostaju ponad i promatraju. Bogomdane ili proste poput kamera u videoteci, uvijek nas tamnim i nečujnim glasom spravljaju s puta i gone u smjeru kojem god požele. Hajdemo samo jednom ugasiti svjetla. Utišati glasove, osljepiti promatrače, prestati se znojiti pod reflektorima i udahnuti svježi zrak svijeta u kojem su svijeće i lampe utrnute. Bog-roditelj, roditelj-bog, svejednako je kada znaš da si promatran. Ali nitko te zapravo ne gleda. Nitko te ne promatra da bi ti se divio, da bi te spoznao. Tu su kao autoritet kojem se treba pokoravati jer znaš što odobrava, a što ne. Ali u što zbilja vjeruješ? I što osjećaš da je istinito? Utišaj glasove ne bi li čuo… Individua je avangardna, provokativna predstava koju tihi glasovi iz publike osuđuju jer preispituje fundamente koje im je teško srušiti sada kada su sve izgradili na njima. Pa podliježe kritikama i ponovnom pisanju ne bi li postala bliže ''stvarnosti''. Ne, to nije pravi put. Ne želiš ugasiti svjetlo? Ne moraš. Ja ću isključiti zvuk. Možeš me promatrati. I ja ću tebe. Sam sam na pozornici i znam da me promatraju. Protiv toga nemam ništa. Potrudit ću se da čuju svaku moju riječ, da vide svaku moju mimiku. Ako to žele. Ali glasovi su napokon utišani. Probaj i ti, osjećaj je neponovljiv. Opusti se, duboko udahni i zakorači pod reflektor. Ja ću te promatrati i slušati što imaš za reći… *** |
subota, 06.05.2006.
***
 Ovu pjesmu sam nazvao: Pjesma o Anjinoj grudi koju doduše ne vidjeh pravo (osim pri vrlo visokim temperaturama kada se obnaživ ukaza tek navrh iste zarobljen u dekolteu) ali bih pozvan spisati pjesan o istoj poradi opće zaluđenosti i priča da je vrijedna pjesme, a ne sumnjav u vjerodostojnost izjava niti izjavljivača pa shodno napola empirijskom i napola prenesenom spoznajom od svega srca i s nedvosmislenim i neskrivenim oduševljenjem u mraku svoje sobe i ponad omiljele mi tipkovnice i foruma u pozadini sapjevam da Anjina grud odista jest... Lijepa *** Ovim također želim dokazati da je moguće napisati i pjesmu jednom rječju. |
srijeda, 03.05.2006.
(pretužan sam da bih pisao naslov)
 Budi moj vokativ Da tobom param mirnine I tišine Da te zazivam …kao nekada Budi moja kučka S uskličnikom na kraju Dok svijet šuti I čeka …kao nekada Budi moj vokativ Kada sam sam sebi ojađen Bez ikoga svoga …kao nekada Ili ipak Budi moj instrumental Moj odgovor na pitanje s kime? S tobom… *** |
