The Path of the Damned

nedjelja, 25.06.2006.

konstantna privoljenost na djelovanje nalazi svoj ispušni ventil

Kada bi godina imala 730 dana
Godišnje bi imali
Duplo više
Sunca


Kada bi noći
U tom slučaju
Bilo 365
Sunca bi bilo
Godišnje
Duplo više
Nego sada

U istom bi slučaju
Godišnje bilo
Prosječno
22 728 potresa
Umjesto dosadašnjih
11 364

Bi li utroba Zemlje pretrpila takvu razdornu silinu?



Ti si moja Zemlja na kojoj ću testirati svoj upit.






***
Možda za gospođicu Glendu


***
- 23:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.06.2006.

sveznajući pripovjedač




Dok gledam balone – helijeve, šarene – kako se dižu i odlaze u propast, pitam se kuda nestaju duše? Zar se i one strmoglavljuju u nazubljena nebesa i nestaju? …ispijene?


…i da znaš da nikada (ako mi ikada pođe za rukom da konačno napišem priču) neću biti sveznajući pripovjedač!!
…i odvratno se poigravati sudbinom, životima, ljudima…

Kako je lako suditi druge… kako je lako pisati o tuđim životima, ironizirati tuđu patnju, natapati papir tuđom krvlju. ''On je bio loš otac…''; ''Ona je bezobzirno odvratila…''; ''Oni su ga nemilosrdno ubili…''. Kako patronizirajuće i uvredljivo od sveznajućeg pripovjedača. Ako i zna cijelu priču, poznaje li dovoljno okolnosti da može suditi? A ako odista SVE zna, zašto samo pripovjeda i razmeće se svojim znanjem?

I kada već znaš sve, kako ćeš predstaviti ovaj osjećaj koji mi izmiče iz utrobe i proizvodi pritisak u nozdrvama i palež u grlu? Hoćeš li zaista prosuti sadržaj moje utrobe na papir? Ili ćeš pažljivo odabrati riječi kojima ćeš ju opisati… da smradom i odvratnošću moje nutrine ne otjeraš čitatelja…

Znajući cijeli moj život, kako ćeš opisati ovaj trenutak kada iščekujem i pitam se? Hoćeš li postepeno uvoditi čitatelja da se ne šokira mojim spoznajama i činima? Ili ćeš ga zavaravati i onda ga namjerno šokirati? A hladna i objektivna naracija…?
…što god odabrao, misliš samo na čitatelja, ja sam ti materijal. Moje strepnje i moji izbori tebi su priča. Moj život uzimaš kao primjer. Da dokažeš nešto.


…sebi u korist.


Ili znaš sve samo zato što strpljivo čekaš da se sve odigra? S kojim pravom onda osuđuješ reakcije u trenucima u kojima posljedice niti ti nisi mogao sagledati?
Moguće je da si me stvorio kao lik u svojoj priči čiji kraj već znaš. U čemu je onda izazov?
…kada mi je konac vezan za zglobove i samo čeka naredbu odozgo da se pomakne…

I imam li zaista pravo izbora ili je to samo fiktivna sloboda kojom si zarazio ljudski rod?

…smijem li odista živjeti ovakav kakvog si me stvorio ili moram zakopati pitanje tko je taj Bog uopće? duboko u podsvijest i ne spominjati ga više…?


***
- 12:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.




Arise!













Awake!



******
******
******
- 06:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

(struja svijesti)

Pusti me...










...da sanjam.







Privij se uz mene, dopusti da te zagrlim, zaklopi oči, polagano diši i sanjaj sa mnom.




A onda jednostavno otvori oči i sanjaj dalje...



***
- 12:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

anti-bog




Čovjek je stvoren na sliku Božju?
Čovjek je anti-Bog…

Ni u kojem pogledu slabiji ili inferiorniji od svojeg stvoritelja. Ali upravljen u sasvim drugom smjeru.
Savršeno dijete plemenita roda kojem je skinuto breme bivanja božanskim.

U kamenim i hladnim dverima Svemira čovjek je pronašao ljubav u svim plamenim bojama njezina ruha; čovjek je pronašao i inje izdaje, hladnu oštricu načinjenu samo Božjoj djeci za uporabu.
Pronašao je sve, naučio se koristiti svakim oružjem i oruđem, a nekih poput rata i vođenja ljubavi se sam dovinuo.

Slomljenog anđela Bog poput plahog leptira polagano uzdiže u svjetlost i krijepi ga dok ovaj ponovno ne zadobije snagu.

Čovjek s druge strane… čovjek je sasvim druga priča. A glasi ovako:

Sasvim na rubu horizonta, spajajući se krilima čas s površinom vode, čas s izlazećim suncem, promatrao je svoju posljednju zoru ranjeni anđeo.
Oslabljele kapke odmarao je povremeno, gubeći ravnotežu i izmičući se vremenu i prostoru poput odbljeska sunčeve zrake na obodu kapi vode.

I tako se spustio na mekano jesenje tlo ne bi li povratio snagu i zalječio rane. Sklopiv oči, usnu daleke zalaske tuđih zvijezda u nekim drugim svemirima, u nekim drugim vatrenim bojama.

Hladni okovi, struganje karika lanca, snažni prodor sile u prsni koš i anđeo po posljednji put otvarta oči, zaprepašten. Oči u oči sa svojim sucem i krvnikom. Oči u oči sa čovjekom.

Pjevajući posljednju pjesmu slaveći njome sve ljepote svijeta, anđeo umire u boli i slab, okovima razapet između hrastovih debla, udova onemoćalih i slomljenih.

A čovjek polagano privodi kraju priču koju je započeo eonima ranije…


''Oče, zašto JA nemam svojeg anđela čuvara? Nije li nepravda da ga svatko ima osim mene? Zašto je mene Otac prokleo?!'' jecalo je dijete od kojih desetak godina na krvavoj postelji. Mali bogalj kojeg je kao maloga izgrizao čopor vukova. Kao nešto starijeg, svali se na njega guruća greda, ujede ga guja i na kraju ga vjetar povede s ruba klanca u duboku jamu. Da nije bilo njegova oca, maleni ne bi doživio niti svoju treću godinu.

''Ako je Otac prestao mariti za tebe, ja nisam. Ako Svemoćni ima previše posla da ti pribavi anđela čuvara, ja ću. Bome hoću…'' jecao je otac zajedno sa svojim djetetom, grlivši ga suzama i nesvetim obećanjima.

Tisućama suhih ljeta i trnovitih zima kasnije, samo s jednim preostalim neispunjenim obećanjem, čovjek se vraća svojemu domu. Svojem sinu…

Ležeći još uvijek u boli i strahu, sin konačno ima svojeg anđela čuvara. Prvo što će vidjeti kada otvori oči iz sna bit će anđeo koji ga štiti svojim raširenim krilima iznad kreveta. Preparirani anđeo koji ga više nikada neće napuštati.

''Snivaj sine. Snivaj mirno. Otac ti je pribavio anđela čuvara. Više nikada nećeš lijegati u boli. A znajući da si ti dobro, mogu i ja konačno otpočinuti. Zbogom sine…''

Mokri tragovi usana na čelu i od vremena izbljedjela ljudska silueta koja polagano odmiče kako bi se stopila sa sjenama…

Čovjek je anti-Bog.
Ali prekrasan na Bogu sasvim nerazumljiv način.


***
- 23:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

being watched




Od rođenja, od prvih iritantnih zraka svjetlosti koju distorziranu i nepitku upijaju naše plave pikule (jer oči su naš svijet), bivamo promatrani. Naš svijet se mijenja, ali sjenke ostaju ponad i promatraju. Bogomdane ili proste poput kamera u videoteci, uvijek nas tamnim i nečujnim glasom spravljaju s puta i gone u smjeru kojem god požele.

Hajdemo samo jednom ugasiti svjetla. Utišati glasove, osljepiti promatrače, prestati se znojiti pod reflektorima i udahnuti svježi zrak svijeta u kojem su svijeće i lampe utrnute.

Bog-roditelj, roditelj-bog, svejednako je kada znaš da si promatran. Ali nitko te zapravo ne gleda. Nitko te ne promatra da bi ti se divio, da bi te spoznao. Tu su kao autoritet kojem se treba pokoravati jer znaš što odobrava, a što ne. Ali u što zbilja vjeruješ? I što osjećaš da je istinito?
Utišaj glasove ne bi li čuo…

Individua je avangardna, provokativna predstava koju tihi glasovi iz publike osuđuju jer preispituje fundamente koje im je teško srušiti sada kada su sve izgradili na njima. Pa podliježe kritikama i ponovnom pisanju ne bi li postala bliže ''stvarnosti''.

Ne, to nije pravi put. Ne želiš ugasiti svjetlo? Ne moraš. Ja ću isključiti zvuk. Možeš me promatrati. I ja ću tebe.

Sam sam na pozornici i znam da me promatraju. Protiv toga nemam ništa. Potrudit ću se da čuju svaku moju riječ, da vide svaku moju mimiku. Ako to žele.

Ali glasovi su napokon utišani.

Probaj i ti, osjećaj je neponovljiv. Opusti se, duboko udahni i zakorači pod reflektor.

Ja ću te promatrati i slušati što imaš za reći…


***
- 19:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2006.

Ljubav je ono što (su)osjećam

Vazda pitaš zašto
Oblijetam te stalno
Lijepo pročitaj
Gore prema dolje
Prva slova stihova ovih

Te ćeš saznati
Razlog






***
- 21:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2006.

***



Ovu pjesmu sam nazvao: Pjesma o Anjinoj grudi koju doduše ne vidjeh pravo (osim pri vrlo visokim temperaturama kada se obnaživ ukaza tek navrh iste zarobljen u dekolteu) ali bih pozvan spisati pjesan o istoj poradi opće zaluđenosti i priča da je vrijedna pjesme, a ne sumnjav u vjerodostojnost izjava niti izjavljivača pa shodno napola empirijskom i napola prenesenom spoznajom od svega srca i s nedvosmislenim i neskrivenim oduševljenjem u mraku svoje sobe i ponad omiljele mi tipkovnice i foruma u pozadini sapjevam da Anjina grud odista jest...




Lijepa



***



Ovim također želim dokazati da je moguće napisati i pjesmu jednom rječju.



- 00:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

(pretužan sam da bih pisao naslov)




Budi moj vokativ
Da tobom param mirnine
I tišine
Da te zazivam

…kao nekada

Budi moja kučka
S uskličnikom na kraju
Dok svijet šuti
I čeka

…kao nekada

Budi moj vokativ
Kada sam sam sebi ojađen
Bez ikoga svoga

…kao nekada

Ili ipak
Budi moj instrumental
Moj odgovor na pitanje s kime?

S tobom…


***
- 00:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.04.2006.



Pad…
Nije li to samo još jedna prilika za ustajanje?

Rana će ionako zacijeliti

Ipak
Ne želim više padati
Jer nikada
Ne padam sam

Da se ne držimo
Bilo bi lakše

Ali bi tada
Svatko
Bio sam

Ovisiti o drugima
I utjecati na njih
Ili
Biti sam?

Spoticati se
Padati

Rušiti ih
Ozljeđivati…

…ili biti sam?


***
- 23:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se