nedjelja, 22.07.2007.

Lone wolf (ranger)

Bljesak munje je obasjao mračne ulice Zvjezdanpada. Kiša je padala čitav dan, a nije prestala ni kad je noć pala. Munja je opet udarila, ovaj put obasjavajući figuru koja je uskim uličicama išla prema dokovima. Bila je zaogrnuta u veliki tamni plašt, s kapuljačom na glavi. Kretala se hitro, mada ne baš oprezno, kao da se osjećala sigurno u labirintu ulica. Uskoro je izašla na dokove, te se nastavila kretati uz njih. Vjetar je jako zapuhao, podižući kapuljaču s figurinog lica. Bio je to muškarac, lica mokrog od kiše i slanog od valova koji su se razbijali o dokove. Izgledao je surovo, ali ne i neprivlačno. Koža mu je bila gruba, išibana od vjetra i potamnjela od sunca. Imao je jaku čeljust, bradu staru nekoliko dana. Jaka, valovita, crvena kosa mu se podigla uz vjetar, pa zatim pala do polovice njegovih leđa. Kiša je počela jače padati. Opet je navukao kapuljaču preko glave i ubrzao korak. Hodao je još nekoliko minuta, pa zatim skrenuo u jednu ulicu, nešto širu od ostalih. Nalazio se ispred drvene dvokatnice, ispred čijeg je ulaza stajala ploča s natpisom “Ljuta udovica“. Glupo ime za krčmu, pomislio je. Zbog galame koja je dopirala iznutra, bolje bi odgovaralo “Vesela udovica“. Ili možda “Usamljena udovica“. Zapitao se zašto se uopće zamara s tim. Ušao je unutra. U krčmi je bilo toplo i zagušljivo. Šestorica mornara, odjevenih u specifično žute odore Sunčeve flote sjedilo je za stolom pored velikog kamina i, po svemu sudeći, pokušavalo nagovoriti mladu konobaricu da im pokaže sise. Ona je bila niska, koštunjava djevojka. Ne bi imali što vidjeti. Činilo se kao da ne obraćaju pozornost na njega, kao ni bilo tko drugi u krčmi. Tu su još bili stražari gradske garde, njih četvorica, zaokupljeni nekom igrom s kartama, jedan punašniji stariji čovjek s neobično velikom glavom i rumenim obrazima, za kojeg se činilo da je previše popio, te još nekoliko lokalnih veseljaka i pijandura koji su pjevali neku prostu pjesmu o pastiru koji je više volio svoje koze nego ženu. Dok je išao prema šanku, primijetio je jednog čovjeka u kutu krčme, ćelavog, grubih crta lica, s velikim madežom ispod lijevog oka . Ispod ogrtača mu se nazirao od mača. Činilo se kako ga jedino on primijetio. Na nekoliko trenutaka je podigao pogled prema njemu, a zatim ga opet spustio prema krigli piva koja je, napola prazna, stajala pred njim.
Nastavio je hodati prema šanku. Krčmar ga je primijetio tek kad je došao ispred njega.
“Izvol'te. “
Bio je nizak i proćelav, s ružnim buljavim očima i trbuhom što je stršio naprijed kao u kakve trudnice.
“Vodu. “
Već nekoliko godina nije pio alkohol. Ne otkad se napio i počeo nekontrolirano mijenjati dok je bio u mlađoj kćeri nekog seljaka koji mu je dopustio da, jedne neobično hladne noći, prespava u njegovoj štali. Pobjegao je u noć, napola promijenjen, dok je djevojka ostala u štali, vrišteći od straha i plačući zbog izgrebenih bedara koje joj je ostavio. To je bio posljednji put da je prošao tim dijelom zemlje. Nikad nije mogao kontrolirati svoje mijenjanje, niti znati kad će se dogoditi, ali zaključio je da se češće događa kad je pijan.
Skinuo je kapuljaču s glave i otpio dva gutljaja vode. Bila je mlaka i ustajala. Dao je krčmaru pola bakrenjaka. On ga je gledao svojim buljavim očima nekoliko sekundi, prije nego što je rekao:
“Ti si Flint, je l'? Žilav čovjek, duga crvena kosa.Gazda mi je rek'o da pripazim kad će doći takav čovjek, pa da ga onda pošaljem njemu gore na kat. Tanya!”, viknuo je prema djevojci.
“Dolazi 'vamo! Glupa djevojčura“, promrmljao je sebi u bradu. “Još je smotanija od svoje kučke matere, moje sestre koja je pobjegla s nekim plaćenikom i meni ostavila svoje kopile. Ali znaš“, ljigavo je pogledao prema Flintu, “Tanya nije ni upola kurva 'ko svoja mater. Još uvijek je netaknuta. Možeš imati njezinu nevinost za samo je'an srebrenjak. A, šta kažeš?”
Flint je šutio i razmišljao koliko je dosad puta ovaj krčmar prodao nevinost svoje nećakinje. Bio je pokvareniji nego što je izgledao.
Tanya je došla do šanka. Flint je bio prosječno visok, ali unatoč tome, djevojka mu je sezala tek do ramena. Masna smeđa kosa bila joj je svezana u rep, a jedan pramen joj je padao preko velikih smeđih očiju. Lice joj je bilo prekriveno pjegama, imala je malen prćast nos i tanke usne. Košulja joj je bila raskopčana i jedna joj je sisa virila van, mala i blijeda poput nje same. Zacrvenila se kad je primijetila kako je Flint gleda, te je zakopčala košulju, pritom mu šaljući jedva primjetan osmjeh.
“Odvedi gospon Flinta gore na kat, u gazdinu sobu” reče joj krčmar. “I da si se odma' vratila! Ona glavata konjina Puck se opet ispovraćao po podu. Moraš oprati prije nego što se usmrdi!” galamio je za njima dok su se penjali stepenicama.
Flint je slijedio Tanyu uz stepenice, pa zatim niz dugački hodnik do jednostavnih drvenih vrata. Djevojka je pokušavala elegantno hodati, vjerojatno oponašajući neku plemićevu kćer koju je jednom vidjela na ulici. Nije joj išlo. Bila je tako mlada, zasigurno nije mogla imati više od šesnaest.
“Pričekaj ovdje” rekla mu je prije nego što je otvorila vrata i ušla u sobu. Vratila se za nekoliko sekundi i rekla mu da može ući. Uputila mu je još jedan osmjeh prije nego što je otišla.
Flint je ušao kroz vrata u malu, jednostavnu sobu. U kutu je bio krevet i prazan nužnik, u sredini sobe stari okrugli stol i dvije drvene stolice. Nekoliko je svijeća gorjelo na zidovima sobe, a jedna je bila na stolu. Preko prozora je bila navučena ružna žuta zavjesa, koja se slagala s prljavo žutom bojom zidova.
“Zatvorite vrata i sjedite” rekao mu je čovjek koji je sjedio za stolom. Bio je odjeven u finu sivu tuniku i hlače, s modrim plaštem oko ramena. Imao je kratku crnu kosu i fino podrezanu bradu, oštre crte lica. Bio je možda u ranim četrdesetima. Oči su mu bile uznemirujuće žute. Flint je skinuo natopljeni ogrtač, bacio ga na krevet, te sjeo za stol. Čovjek mu je napunio čašu konjakom.
“Ne pijem.”
“Uvrijedit ce te me gospodine Flint. Ovo je kvalitetan konjak, iz moje osobne kolekcije.”
Jedna čaša ne može naškoditi. Popio je konjak naiskap. Osjetio je kako mu se vatra širi kroz grlo i trbuh. Počeo je misliti na Tanyu, na njezin osmijeh i male sise kako vire ispod košulje. Popio je još jednu čašu.
“Dosta” rekao je kad mu je ovaj počeo lijevati treću. “Zašto ste me pozvali ovamo?”
“Polako gospodine Flint, doći ćemo do toga. Recite mi, kako vam se sviđa Zvjezdanpad? Prvi put ste ovdje, zar ne?”
Flinta ovo nije iznenadilo. Čovjek moćan poput sir Thaena Vulvtara je morao imati svoju mrežu špijuna da mu služe kao oči i uši u Zvjezdanpadu. Lako je mogao znati da mu je ovo doista prvi posjet njegovom gradu.
“Grad kao grad” kratko je odgovorio Flint.
“Hm, da.” Izvadio je cigaretu iz džepa i pripalio je na svijeći što je stajala na stolu. “Pretpostavljam da vi ne pušite.”
“Ne.”
“Niste baš gradski tip, a? Nedostaju li vam vaše planine? Čujem da su Zapadni klanci predivni u ovo doba godine.”
Ovo je Flinta iznenadilo. Ovaj čovjek nije smio znati odakle on potječe. Sir Thaen se nagnuo prema njemu. Osjetio je njegov parfem, jak i slatkast. Miriše poput kurve koju sam jednom jebao.
“Iznenađeni ste gospodine Flint? Ili kako vam je ono pravo ime? Ah da, Gorth. To znači ´izrod´ na jeziku planinskih ljudi, zar ne?”
Ovaj čovjek mu se sve manje sviđao. Znao je previše o njemu. Sjetio se stražara dolje u krčmi, i onog ćelavog čovjeka s mačem. Pogriješio je što nije ponio svoje koplje, mislio je da mu neće trebati. Ali imao je svoje bodeže, skrivene u širokim rukavima košulje, a činilo se kao da je sir Thaen nenaoružan. Trenutno ga je promatrao svojim žutim očima, čekajući njegovu reakciju. Flint je šutio.
“Gorth, Gorth… Tako ružna riječ”, napokon je progovorio. “Mislim da mi Flint ipak bolje zvuči. Znate, ne smijete biti tako napeti, nije vam dobro za živce.”
Flint je i dalje šutio.
“Dobro, vidim da ćemo ovo morati riješiti na drugi način.”
Flint je skočio sa stolice, držeći bodež koji se odjednom pojavio u njegovoj ruci.
Sir Thaen je djelovao iznenađeno.
“Nisam na to mislio gospodine Flint. Mislim da ste me uvrijedili. A sad, molim vas, hoćete li opet sjesti?”
Vratio je bodež nazad u rukav i sjeo.
“Kad sam čuo da je u grad došao crvenokosi čovjek”, počeo je Thaen, “s velikim kopljem preko leđa i napola odrezanim lijevim uhom, znao sam da se radi o Gorthu Crvenoj Smrti, robu koji je svoju slobodu dobio, ne tako da je pobijedio u sto mečeva u Sunčevoj areni, kako nalaže Sunčevgradska tradicija, nego je ubio svog vlasnika, njegovu ženu, djecu i stražare, te pobjegao. Moram vam priznati da ste originalni Flint, i okrutni.” Lagano se nasmijao. “Učinili ste strašan nered u Sunčevgradu. Vaš vlasnik je bio jedan od utjecajnijih ljudi tamo, a njegova djecu su bila malena i nevina. Mislim da vam je tamo glava još uvijek ucijenjena. Koliko je prošlo od tada, pet, šest godina?”
Flintu se činilo kao da je prošla čitava vječnost. Otkad je pobjegao iz Sunčevgrada, lutao je od sela do sela, grada do grada, radeći bilo kakve poslove što je mogao naći. Ponekad bi se pridružio nekoj lokalnoj bandi, a nekoliko puta čak i gradskoj straži, ali nigdje nije puno ostajao. Prošlost ga je uvijek proganjala. Neko vrijeme razmišljao je da se vrati u Zapadne klance, ali odustao je od toga. Tamo bi bio čak manje dobrodošao nego u Sunčevgradu. Na kraju je odlučio doći u Zvjezdanpad i pronaći neki brod da ga preveze preko mora u južna carstva, za čiju je slavu i bogatstvo čuo od mornara. Tamo nitko neće znati tko je on. A tada mu je u jednoj krčmi u Zvjezdanpadu došao čovjek i rekao da njegov gospodar sir Thaen Vulvtar želi razgovarati s njim i ponudio mu jedan zlatnik samo da posluša što mu on ima za reći. I sad je bio ovdje, pred čovjekom koji je previše znao o njemu.
“Devet.”
“Zar je već toliko prošlo?”
“Što želite od mene?”
“Želim da ubijete mog oca.”
Ovo je bilo iznenada. Flint se raspitao o Thaenu i njegovoj obitelji prije nego što je otišao na sastanak s njim. Saznao je da je sir Thaen jedini sin starog Vrgeona Neustrašivog, u svoje vrijeme velikog i snažnog čovjeka, nositelja loze Vulvtar, stare obitelji koje svoje porijeklo vuče još od ljudi koji su stigli na ovaj otok za vrijeme prvog Naseljavanja. Danas je Vrgeon star i ni približno snažan kao prije, ali je još uvijek utjecajan. Jedan je od trojice starih koji nadziru Veliko vijeće, koje vlada u Zvjezdanpadu. Flint je i prije ubijao za novac, ali nikad nekog ovako važnog i moćnog.
“Zašto?”
“Vjerujete li vi u vukove Flint?”
“Vukove?”
“Znate, ljude koji se mogu po volji mijenjati u vukove. Zasigurno ste čuli priče o njima, skoro svako selo ima neku svoju legendu o njima. Vjerujem da dolje na jugu imaju slične priče o ljudima koji se mijenjaju u lavove i medvjede. Postoji ih i nekoliko priča o ljudima zmajevima.”
Flintov otac je bio vuk. Spavao je s njegovom majkom na proljetnom festivalu gdje se slavi život i cvjetanje prirode. Običaj među planinskim ljudima je da mlade djevice tu noć izaberu muškarca kojemu će pokloniti svoju nevinost. Njegova majka je izabrala stranca koji je u njihovo selo došao dan prije festivala. Mislila je da je on jedan od onih ljudi što žive u velikim kamenim gradovima. Mnogi su od tamo dolazili u Zapadne klance trgovati s planinskim ljudima, a ponekad bi dolazili i učenjaci da zapisuju o njihovim običajima i vjerovanjima. Otišao je iz njezine postelje prije zore, dok je ona spavala. Nikad više se nije vratio, a ona je ostala trudna. Umrla je na porodu. Srce joj je puklo kad je shvatila zašto se žena koja ju je porodila rasplakala, a njezina sestra vrisnula i pala u nesvijest. U naručje su joj, umjesto djeteta, stavili malog vuka, krvavog i slijepog. Prošla je godina dana prije nego što se prvi put promijenio u čovjeka. Dotad su ga držali uz kavezu, nesigurni u to bi li ga trebali ubiti ili pustiti da ode u divljinu. Nakon što se preobrazio u malenog uplakanog dječaka, sestra njegove majke ga je odlučila posvojiti, jer ona i njezin muž sami nisu imali djece. Nazvala ga je Flint, mada su ga svi drugi u selu zvali Gorth. Nije se često mijenjao dok je rastao, prvenstveno zato što nije znao kako to učiniti, ali ponekad bi došlo samo od sebe, bujica snage i divljih nagona koja bi ga preobrazila u vuka. Za vrijeme jedne takve promjene, zaklao je sve kokoši u vrtu. Ujak mu je bio tako ljut da ga je prebio i njega i njegovu tetku koju je uvijek krivio što je dovela “čudovište” u njihovu obitelj. Otada je Flint spavao u prljavom, skučenom podrumu, gdje ga je zaključavao njegov ujak. Ponekad, kad bi plakao noću, tetka bi mu došla pričati o njegovoj majci i ocu. Majka mu je bila predivna i mlada crvenokosa djevojka, uvijek nasmijana i vedra, a otac…otac je bio čudovište, sa gnjevom u glasu bi mu govorila. Ispričala mu je priču o strašnim ljudima koji su, za vrijeme jedne velike oluje došli preko Sjevernog mora na njihov otok stotinama i stotinama godina prije. Bili su jaki i divlji, i mogli su se po volji mijenjati u zvijeri. Otjerali su njezin narod iz plodnih ravnica i bogatih rijeka, ubijajući svakog tko bi im se suprotstavio. Stjerali su ih na ove planine, na kojima žive sve do danas. Postali su planinski ljudi. Ali tada, još jedan je narod došao preko mora. ´Nebeski narod´, tako su ih zvali oni. Došli su na velebnim brodovima, a na jedrima, grbovima i plaštevima su im bili naslikani mjeseci, zvijezde i sunce, kojima su se klanjali. Naselili su južni dio otoka, koji je još uvijek bio nenaseljen. Podigli su ogromni kameni grad i nazvali ga Sunčevgrad. Kad su vidjeli da nisu sami na otoku, poslali su svoje predstavnike ljudima-zvijerima. Čak ih je nekoliko našlo put do Zapadnim klanaca, gdje su pronašli planinski narod. Oni su tada od nebeskih ljudi saznali da su oni napustili svoju zemlju, koju je već desetljećima uništavala suša, u potrazi za novom zemljom, plodnom i bogatom. I tada su našli ovaj otok, koji su nazvali Tar´Ithar, što na njihovom jeziku znači ´mjesečev dar´. Oni su bili samo izvidnica, istraživači i avanturisti koji su trebali pronaći novu zemlju. Slijedećih nekoliko godina, pristizao je sve veći i veći broj brodova, a na otoku su nicali novi velebni gradovi, Zvjezdanpad i Mjesečev Kamen. Nebeski narod je bio napredan. Naučili su planinske ljude o trgovini i novcu, naučili su ih bolje obrađivati metale i zemlju. Poklonili su im i stado nekih čudnih životinja koje su donijeli iz svoje zemlje i naučili ih jahati na njima. Zvali su ih konjima. Bili su fascinirani ljudima-zvijerima, učili su o njihovim običajima i neobičnim moćima. Čak su imali sličnu religiju, jer su i ljudi-zvijeri štovali sunce i mjesec, koji su bili oči njihovog boga-zvijeri Ora. Ljude-zvijeri su sve više privlačili običaji i način života nebeskih ljudi. Napuštali su svoje male i primitivne nastambe i selili se u gradove, a nebeski ljudi su se sve više širili po otoku. Nicali su novi gradovi, dvorci, sela i farme, šume se se krčile, a doline obrađivale. A tada su se ljudi-zvijeri i nebeski narod počeli miješati. Prošlo je nekoliko generacija prije nego što su se osjetile posljedice toga. Zvjerska krv je postala rijetka, i ljudi-zvijeri se više nisu mogli mijenjati u životinje. To je razbjesnilo one rijetke ljude-zvijeri koji se nisu miješali i koji su ostali vjerni svojim običajima. Pod vodstvom velikog zmaja, Gylusa Coldsa, digli su pobunu protiv nebeskog naroda. Ili je nebeski narod prvi napao ljude-zvijeri? Flint to nije znao, a nije ga bilo ni briga. Znao je da su ljudi-zvijeri poraženi i istrijebljeni. A danas, petstotinjak godina kasnije, skoro nitko nije ni vjerovao da su uopće postojali.
“Nešto sam vas pitao Flint” trgnu ga sir Thaen.
“Ne.” Nije bio siguran koji odgovor Thaen od njega očekuje, ali nije želio riskirati.
“Naravno da ne. Razborit ste vi čovjek. Ni ja, naravno, ne vjerujem u te bapske priče. Ali problem je u tome što moj otac vjeruje. On misli da smo mi potomci tih, ah, nazovimo ih ljudi- zvijeri i već godinama rasipa obiteljsko blago pokušavajući otkriti što je više moguće o njima.”
Žute oči, pomislio je Flint. On je svoje tamno smeđe oči naslijedio od majke, ali ako bi se čovjek dobro zagledao u njih, mogao je primijetiti žute točkice po njima. Sir Thaen kao da mu je pročitao misli.
“Naše oči Flint. Zbog ovih jebeno ružnih, žutih očiju moj otac misli da smo mi potomci vukova. Nekoliko članova naše uže obitelji, uključujući i mene, ima žute oči koje su specifične za te ljude. On jednostavno ne može prihvatiti da su na ovom otoku, uz vas planinske ljude, živjeli i divljaci koji su na sebe navlačili kože vukova, medvjeda i tko zna kakvih još zvijeri i pretvarali se da su ih obuzeli životinjski duhovi koje su toliko štovali. Kasnije, kad smo mi naselili ovaj otok, oni su došli u naše gradove i miješali se s nama. Vjerojatno je neki naš predak uzeo jednu od tih divljakinja za svoju ženu i otud žute oči.“
Flint ga je pozorno slušao. Nikad u životu nije sreo drugog vuka, a sada je jedan sjedio pred njim, iako on to nije znao. Vučja krv je u njemu bila rijetka, vjerojatno se nikad ne bi uspio preobraziti. Ali u Flintu je krv bila jaka. Na trenutak ga je zabavila pomisao na to kako bi sir Thaen reagirao kad bi se on sad pred njim preobrazio u vuka. Vjerojatno bi se upišao u gaće. Thaen je nastavio pričati.
“On uništava ugled naše kuće. Već je slao nekoliko ekspedicija u potrazi za ljudima-zvijerima, ali sve su bile bezuspješne i sramotne. Ljudi mu se smiju iza leđa, zovu ga Vrgeon Ludi. Priča se čak i da će ga izbaciti iz Velikog vijeća. Hram ga je već proglasio nevjernikom i bogohulnikom, te mu zabranio ulaz u Sunčev hram. Ali njega nije briga. Po čitave dane sjedi zadubljen u povijesne knjige i pokušava naći tragove o vukovima. Stara budala! Razumijete li sad zašto ga želim vidjeti mrtva? Nakon što ga ubiješ, ja ću preuzeti kuću. Trebat će mi puno da je očistim od srama što joj je nanio moj otac, ali uspjet ću je spasiti. Naravno, pretpostavljam da ćete vi preuzeti posao”
Flinta je ovo zanimalo. Ako je istina što mu sir Thaen govori, onda bi stari Vregon mogao znati nešto o porijeklu njegovog oca. Morat će popričati s njim prije nego što ga ubije.
“Kad i gdje želite da ga ubijem?”
Na Thaenovom licu se pojavio maleni osmjeh, podmukao poput njega samoga. Bio je zadovoljan.
“Sutra navečer, moj otac će biti u svojoj sobi s mojim rođakom sir Elorom Vulvtarom. Uz mog oca, on je jedini koji vjeruje u vukove. Zadnjih tjedan dana raspravljaju o novoj ekspediciji, koju će voditi Elor osobno. Otac ga misli poslati daleko na sjever, u Snježni dvozubac. Vjeruje da će tamo pronaći neko izgubljeno pleme vukova i tako svima dokazati da je u pravu. Moj otac je star i slab i lako ćete ga ubiti. Ali Elor je druga priča. Nije jak poput vas, ali je mlađi i vjerojatno brži. Ali da ne vjerujem da ga možete svladati, ne bih vas unajmio za ovaj posao. Kad ih ubijete, pokupite nakit i novac koji moj otac bude imao uz sebe. To vam je dovoljna plaća, ali nadodat ću još na to sto zlatnika nakon što obavite posao. Čisto zato što mi se sviđate. Evo, držite.” Bacio je kesu na stol. “Ovo vam je predujam, dvadeset srebrenjaka. Soba je plaćena za čitavu noć, možete ovdje prenoćiti. Dobro se najedite i naspavajte, trebat će sva vaša koncentracija i snaga za sutra.” Ustao je sa stolice. “Poslat ću po vas sutra ujutro, da se dogovorimo oko ostalih detalja. I naravno, vjerujem da nikom nećete spominjati naš mali dogovor. To bi bilo loše, više za vas nego za mene.” Osjetio je prijetnju u njegovom glasu. Sir Then je izašao je iz sobe. Flit je ostao sjediti. Gledao je kesu sa srebrenjacima nekoliko trenutaka, a zatim je uzeo jedan i spustio se niz stepenice u krčmu. Stavio je srebrenjak pred krčmara, kojemu se preko lica razvukao pohlepan i ljigav osmjeh. “Tanya, dolazi 'vamo!” viknuo je.

| 11:26 | Komentari (12) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.