Writers' Guild

Teklo je, prelijevalo se u mrezi najfinijih niti nevidljivih golom oku. Kao mocna rijeka ravnalo je planine prekrivalo ravnice; biljke, zivotinje, ljudi – svi su se davili u tome. Lezalo je ispod kamena, izmedju vlati trave, na vrhovima drveca. Protezalo se preko cijelog svijeta, u dolinama i sumama, na planinama i gorama, preko ogromnog prostranstva oceana i pustinja (o, pogotovo ga je bilo u pustinjama). Bilo ga je u gradovima i selima, kucama, podrumima, a najvise ga je bilo u srcima ljudi. Prokleta stvar je bila posvuda, mogli ste je namirisati (iako, posto je bila posvuda njen miris je cesto zamjenjivan za nista posebno).
Vjera ili bolje Vjerovanje nije radilo nista posebno. Samo je postojalo, sto je vise nego se moze reci za vecinu stvari. Sama bit Vjerovanja nije vjerovanje, vec cinjenica da je ono stvarno, neopipljivo ali itekeko prisutno. S druge strane, bit svega ostalog bilo je Vjerovanje. Stvari su postojale jer je netko vjerovao da one postoje, dogadjaji su se odigravali jer je netko (ili nesto) vjerovao da se moraju dogoditi. Zamislite kakav bi to ludi svijet bio u kome bi se stvari odvijale prema nekim nepisanim pravilima cina i posljedice, precizno definiranim zakonima bez rupa i iznimaka. Za pocetak, sva bi neizvjesnost nestala; svatko bi znao svaki detalj svoga zivota unaprijed do trenutka smrti (pretpostavljajuci kad bi imao dovoljno informacija i beskonacnu inteligenciju).
Vjera, nada, osjecaji – sve bi izgubilo smisao, ne bi vise bilo volje za zivotom, ne bi vise bilo zivota. Apsurd!

Vjerovalo se da je Vjerovanje bez pocetka i kraja (a ono u sto se vjerovalo je bilo stvarno, ili bar stvarno dok se ne bi povjerovalo drugacije). A onda bili su oni sto su izasli iz vjerovanja, bas kao sto je prva dvodihalica izasla iz vode u novi, cudni svijet bez bljutave hrane, zamagljenog pogleda i vecih riba; i usli u postojanje. Isprva duhovi, sjenke, obrisi u mraku, a zatim bogovi, duhovi, vile, sva sila potpuno prirodnih (jer ako su postojali nisu mogli biti nadnaravni) bica i kreatura nezamislivih oblika koje je bilo tako lako zamisliti. Neki nisu otisli dalje od prvotnih sjenki, jer, Vjerovanje je po nacelu bilo kapitalizam, ako nisi jeo bio si pojeden; ostali su zauvijek Nizi, spektri, domaci, mali privatni bogovi i demoni, bogovi jednog puza i tri vlati trave, demoni trnja kupina; osudjeni da cekaju kao lesinari svoju priliku.

Iako je Vjerovanje bilo neopipljivo, rafinirano vjerovanje, vjerovanje kojim je netko (ili nesto) vjerovao u nesto drugo je bilo itekako opipljivo. “Cigla koja vas udari u glavu putujuci 23 m/s” klasa opiljivosti. I vjerovalo se da svijet jest, i da ljudi jesu, i da cvrci jesu (iako mi ne bi osobno smetalo da se u 3 ujutro vjeruje da cvrci nisu). Vjerovalo se da bogovi jesu i da jesu prije covjeka, stogod to znacilo. I vjerovalo se da jednog dana vise nisi i vjerovalo se u Smrt, vjerovalo se u andjele, demone, vukodlake, zmajeve, zubic vile i mrakonju ispod kreveta. Vjerovanje je bilo drustvena igra, i to ne onakva kod koje vam dodju prijatelji na kokice i sok i rundu monopola. O ne, vjerovanje je bilo drustvena igra u kojoj vam prijatelji odrube glavu i igraju se dodave s njom, cisto jer vjeruju da je to prigodno i kulturno ponasanje. A svi znamo da ono sto je vjerovano je ono sto Jest.