Writers' Guild

Zrak je mirisao na hyacinte i paljevinu. Bio je prvi dan proljeca, i svecenici su prinosili zrtve bogovima. Oestra je voljela mlade zeceve i pilice, Jurej je od svojih podanika trazio mlado tele rodjeno na Prvi dan, Mari su darivali lanjsko zito. Cak je i YHVHE, “Blagi bog”, volio paljenice; janje ili kozle. Sve sto bogovi nisu uzeli sebi podijelilo bi se sirotinji, tj. nakon sto bi sve proslo kroz ruke (i zeludce) svecenstva.

Zapravo je bila prva vecer proljeca i zrak je bio ostar i svjez. Zemlja kao da je mislila da zima jos traje, teski oblaci su se skupljali u vrhovima Itmaja, a izmedju slatkastog mirisa zumbula i oporog mirisa pepela mogao se, iako jedva, namirisati snijeg. Hladnoca je ubadala preko surke i tunike, kroz verige njegove pancirne kosulje. Skupio je ramena i pustio da ga vunena pelerina zaogrne. Zurno je hodao pustom kalom, cuo se samo zvuk njegovih cizama kako udaraju o izlizani kamen; gdjegdje bi vidio u indigo zaogrnute siluete, Nocnu strazu. Znao je da su im plastevi indigo-plavi, iako su se u polumraku ulice doimali gotovo crni.

Zasao je za cosak kod Crvene ladje i nasao se u slamovima. Ispod plasta, ruku je prislonio na balcak maca, cisto kao mjeru opreza, ako bi tko dosao na, ne odvec bistru, ideju da ga opljacka, tj. pokusa opljackati. Brzi, dugi koraci, ravnomjeran ritam; zelio je sto prije doci na toplo i sigurno. Zadnja stvar koja mu je trebala je da ima neciju krv (i dusu) na rukama. Brzo je stigao do svog odredista, svratista Sviraceve utjehe; ustvari je to bila najobicnija krcmetina. Na ulicu su dopirali zvukovi pjesme, galame i smijeha (grubog i hihotavog).



Umorni od svojih dnevnih poslova, posteni i oni manje posteni stanovnici slamova bi navecer odlazili kod Sviraca da odmore tijelo i dusu. Ne treba niti spominjati da je potonjih bilo prilicno vise nego prvih. Usao je u tu plemenitu ustanovu, podignuo kapuljacu koja mu je prekrivala glavu i s olaksanjem osjetio toplinu na svom licu i znoj i jeftini alkohol u svome nosu. Bio je...pa...mozda je bio lijep desetak godina i dva rata prije, lice mu je sada krasila zavidna zbirka oziljaka i kukast, slomljen nos. Krenuo je do stola u pozadini, tako je glasilo u pismu od njegovog...Dobrocinitelja. Netko ga je povukao za rukav surke; okrenuo se. Pred njim je stajala zakukuljena, pogrbljena spodoba, visoka jedva pola njegove visine (a Beren nije bio visok covjek).

-Bakrenjak za tvoju sudbinu?
-Ja sam krojim svoju sudbinu- odgovorio je hladno
-Da, uistinu je tako, Berene, sine Borov- nasmijala se starica

Ustvari, Beren nije vidio kako se starica nasmijala, jednostavno je nekako to znao. Nije ga zacudilo to sto spodoba zna njegovo ime, u moru laznih proroka i vidovnjaka moralo je biti i par pravih. Jedina misao koja mu je prolazila kroz glavu dok je gledao staricu kako izlazi bila je ta da ovo nije dio grada za jednu staru zenu da seta sama u ovo doba noci.

Otisao je do zasjenjenog zadnjeg stola, mjesta kao stvorenog za mutne poslove. Pitao se hoce li i njegov posao biti mutan; nije da mu je smetalo, posao je posao. U mraku je sjedila zakukuljena kreatura.

-Sjedi, Berene- rekla mu je cvrstim muskim glasom

Pomislio je kako se ovo pretvara u jako misterioznu noc, a misteriozno mu se nikad nije svidjalo. Sjeo je.

-Imam jedan zadatak za tebe,- rekao je pomalo nazivcirano i nastavio istim tonom –ako uspijes bit ces nagradjen, bogato nagradjen. Treba da mi dovedes jednog djecaka. Zivog.-

by The Mejdj

„Je li se ovo ikad prije dogodilo?“
„Ne, nikad.“
Na snijegu je ležao dječak, potpuno gol. Imao je jedva petnaest godina.
„Kako možemo biti sigurni?“
„On bi znao.“
Snijeg ispod njega je bio žućkast, prekriven polu-probavljenim komadićima hrane. Dječak je jecao, tiho dozivajući svoju majku. Usta su mu bila krvava. Pored njega su stajala dva bijela vuka. Treći je bio nedaleko, upravo skraćujući muke mladom jelenu koji se ritao u lokvi vlastite krvi.
„Misliš da je ovo osje...“
Između drveća su protrčala dva siva vuka.
„Što se dogodilo?!“ povikao je veći od dva vuka. Potrčao je prema dječaku, još u trku se mijenjajući u ljudsko obličje. Pored dječaka je kleknuo proćelav čovjek, u kasnim četrdesetima. Njegove žute oči zabrinuto su gledale dječaka, tražeći gdje je ranjen.
„Nisam to mogao učiniti oče, jednostavno nisam!“ viknuo je dječak kroz plač i zagrlio svog oca. Kullyn Fryd je zbunjeno pogledao prema bijelim vukovima, pogledom tražeći objašnjenje.
„Nije mogao ubiti svoj plijen Kullyn“, rekao je jedan od njih, „Proganjali smo jelena kroz šumu“, nastavio je drugi, „i tvoj sin ga je uhvatio za vrat. Ali umjesto da zada posljednji ugriz, on se počeo mijenjati u čovjeka, te povraćati i plakati. Nisi dobro odgojio sina Fryd. Više je čovjek neko vuk. On je sramota za tvoju obitelj.“
„Ja...“ Kullyn je zaprepašteno gledao u svog sina.
„Povuci te riječi!“ vrisnuo je Aryin, stariji Kullynov sin koji je dotad nepomično stajao na rubu male šumske čistine.
„Oprosti mom bratu Aryin, ponekad zna pretjerati. Zar ne Viirit?“ progovorio je treći bijeli vuk, zatim prolazeći njuškom kroz snijeg da bi sprao krv sa svog krzna. Ustao je iz snijega kao čovjek. Bio je mlad, u ranim dvadesetima. Kosa mu je padala preko ramena, ledeno bijela, kao i kod svakog vuka iz njegovog plemena. Ali njegove oči su bile drugačije. Svaki vuk se rađa s plavim očima, koje, nakon nekoliko mjeseci od rođenja, mijenjaju boju u žutu, zlatnu ili narančastu. Njegove su ostale plave. I trenutno su probijale Viirita hladnim pogledom.
„Viirit, Ternim, vratite se u selo“, rekao je Erfyr Ledenooki, sin Elvora Groma, jednog od četiri elementalista vučjih plemena.
„Ali Lov još uvijek nije gotov!“ povika Ternim.
„Za vas je. Sad idite!“
Blizanci su uputili Erfyru oštar pogled i zatim nevoljko napustili malu šumsku čistinu. Erfyr je stao pored Kullyna.
„On će biti uznemiren zbog ovoga.“ rekao mu je.
„Ja...znam.“ uplašeno je govorio Kullyn. Lice mu se izobličilo od straha i brige, te je izgledao deset godina starije. Dječak više nije plakao.
„Možda...možda mu ti i braća možete ovo prešutjeti. Aaren je mlad, još uvijek je dijete. Treba još mnogo učiti. Ovo...možeš mu oprostiti, zar ne? Ja...mogu ti platiti.“
„Nemam potrebu za ljudskim novcem. Život s njima te pokvario i smekšao. Tvoji sinovi noći provode šećući po gradovima i spavajući u toplim krevetima, umjesto da trče slobodni kroz divljinu, postajući jedno s njom. Hrane se u krčmama, jedu gotovu hranu, umjesto da sami love. Slabu su.“
Aryin je divlje potrčao prema Erfyru.
„Nećeš vrijeđati moju obitelj!“
Skočio je na Erfyra, koji se izmaknuo u stranu i već u skoku promijenio u vuka. Pokazao je svoje krvavo bijele zube. Aryin se pripremao za drugi napad.
„Reci svome sinu da razmisli“, hladno je rekao Kullynu, „inače će tvoja žena tugovati za svojim najstarijim djetetom.“
„Aryin, ne! Prejak je za tebe! I on...govori istinu. Život s ljudima nas sve više pretvara u njih.“
„Ali oče...“
Šumom je odjeknuo moćni zov roga, praćen vučjim zavijanjem. Lov je bio gotov.
„Vratimo se u Rataahk.“, rekao je Erfyr. „On nas čeka.“
Kullyn Fryd je uzeo sina u svoje ruke i uputio se prema Rataahku, domu bijelih vukova. Pratila su ga dva vuka, jedan bijeli i jedan sivi. Rog je utihnuo.


by:
The Ranger