Writers' Guild

Jan je sjedio u velikoj mramornoj dvorani. Ili, mozda je bolje reci da je sijedio. U rukama je prevrtao svoju krunu, zeljeznu zmiju koja sebi grize rep, simbol svoje moci; vrtio bi ju oko kaziprsta, okretao u rukama, rotirao prstima jedne ruke a osjecao pod prstima druge. Znao je svaki nabor, svaku ljuskicu metalne zmije, tako realno napravljene, a kako i ne bi; igra se s njom vec prakticki cijelu vijecnost.
Dvoranu je ispunjavao zvuk milijuna pjescanih zrnaca koji polako cure, padaju jedan po jedan na milijune svoje brace. Cinilo se da zvuk dopire od velikog pjescanog sata suspendiranog u zraku, kao da visi na koncu; stajao je savrseno mirno kao da stoji na granitnoj stijeni. To ne bi bilo nimalo cudno da u velikom satu nisu ostala jos samo dva zrnca; mozda “zrnci” ovdje i nisu dobra analogija, buduci da su bila velicine planine; a jedno od tih zrnaca je upravo padalo.
Osim satova i ogromnog prijestolja dvorana se cinila savrseno normalnom, ako pod normalnim mozemo uvrstiti i to da se cinilo kao da se proteze zauvijek, ne u nedogled nego zauvijek. Beskrajna suma stupova koji se dizu tako visoko da se cini kao da nestaju negdje gore, u magli, u tmini.

-Sine moj!
Grobna tisina, zatim:
-Znas sta, idi kvragu, rekao sam ti da mrzim kad mi se tako prikradas!
Mali starcic, Janu jedva do pleca se vragolasto smijao.
-Bio sam vec kod vraga, on je spreman, samo na tebe cekamo.
Starac je govorio suhim, hrapavim, ali veoma odlucnim glasom. Izgledao je kao obican starac, izborano lice, sive oci sa jedva zamjetnim plavim flekama koje navlas odaju da su mu oci jednom bile modre poput neba, kukast, slomljen nos, sijeda brada i staracke pjege; sve u svemu nista posebno. Malo se drzao pogrbljen, ali nije se oslanjao na staracki stap.

Jan se polako, gotovo lijeno, ustao.
-U redu. Zavrsimo ovo. Opet.

Dvoranu sa stupovima zamijenila je...pa recimo to tako, apsolutno nista. Ako vam pomaze zamislite bjelinu, beskrajnu bjelinu u svim smjerovima, mada to nece biti ni izbliza dobra predodzba.
Starca vise nije bilo.

Jan je skinuo zeljeznu krunu sa glave i nezainteresirano ju bacio na pod (mada poda, ako takvog nije bilo), odnosno na fiktivno podlogu na kojoj je, takoreci, stajao. U svim normalnim uvjetima kruna bi krenula padati ili bi, u nedostatku gravitacije, nastavila svojom putanjom “izbacaja”, medjutim ovo nisu bili normalni uvjeti. Zastala je u zraku kao da nesto ceka i onda se, vodjena nekom svojom voljom, namjestila u njoj odgovarajuci polozaj. Sad se desilo nesto jako normalno, govoreci u kontekstu u kojem nalazimo ovu pripovijest.
Netko bi moga reci da se kruna deseterostruko povecala, ali istina je bila potpuno suprotna; Jan se smanjio deset puta. Stajao je pred ogromnim Ouroborosom.
Posljednja planina je curila u divovskom satu.
Uhvatio je zeljeznu zmiju za jedan rog i povukao svom snagom.
Kraj. Pocetak.
Bog Jan je restartirao vrijeme.