nedjelja, 21.09.2008.

Undergod stories; Story 5

It was a jungle out there. Knifes in the dark, stray shots, blood-curdling screams and sights that made you want to poke out your own eyes and those were only your friends; the enemy was much worse. You had to be on your toes all the time or else you bought a farm. It was unclear why would anyone buy a farm from the enemy with all the hard work you had to do around them but it was far better then being killed. Apparently these farms had a lot of buckets that needed to be kicked around.
There was a war going on, there is always a war going on. It is considered by some that the ability to wage war is the first step towards civilisation; ants go to war, monkeys go to war, wolves go to war, humans go to war. War is the ultimate source of propulsion for the advancement of civilisation, during which every aspect of civilisation gets a boost thanks to the individual's will to survive and outlast. It was self-evident, if you desired peace, you prepared for war, and if you desired war then it was your lucky day. There are few rules in war everyone should follow if they wanted to survive and thus win; kill them before they kill you, never pull sentry on an empty stomach, don't ask questions and most importantly never, ever get separated from your mates.

He got separated. The enemy shelled them and in the confusion and panic he went the wrong way. Now it was either go back the way he came only to be creamed or go further into enemy territory and try to do some damage on his own. Charlies were all around him and he was pretty sure that they would find him if he stayed there. He wondered if they would offer him to buy a farm. It didn't really matter, he had no money and he doubted they'd accept bubblegum as a valid form of currency.
Raian wasn't sure how he came to be in this situation. He remembered someone telling him about his people needing him, telling him about glory, pride and honour and how they were morally superior than their enemies and were a force of good. It was a rather nice speech, too bad it lasted only for about forty seconds.

Voices. They were voices, for sure. And sounds of footsteps. Raian hid in the shadow, took a bullet in his hand and prepared for the worst. There wasn't time for flashbacks, and pondering about your life, there wasn't even time to come up with some good famous last words; the enemies were just a couple of meters away. And then there was a scream, a high pitched girlie scream and he heard the enemy run away. Then he saw the shadow, whatever it was it was at least two times the size of Raian and he was pretty convinced that it was the thing that scared the enemy away. He placed his bullet in his sling, swung it and released the sling.

-Ouch! &%$*#@
A large hand came from the dark and grasped him by his collar and lifted him from the ground.
-Emil? Is that you?-
-Now what are you boys up to again? And why are there eggs all over this street? It looks like a very angry chicken coop came this way!- said Emil with a slight hint of anger in his voice and a rather large bump on his forehead.
-We're at war with the kids from the Street of Small Gods. They threw eggs at us.-
-I just saw the Charlie brothers, and they gave me quite a scare and now you give me a black eye and I'm not even in this war of yours! -
-Hehehe, I heard. One of them screams like a little girl.-
-No, that was me.- The anger now completely replaced by embarrassment.
It was hard to be afraid of Emil. He wasn't like other grown ups . He never pulled their ears or spank them, he never made them eat broccoli and he often gave them sweets, but not in the creepy, strange way.
-Do you mind if I ride with you, in case the Charlies come back?- It was the worst attempt at puppy eyes Emil had ever seen and it even disturbed him a bit.
-All right. I was to go to the Parcnoegdip square to investigate some religious disturbance, but I guess I can drop you of at your home. Just don't make that face again, it freaks me out.-

| 22:29 | Komentari (5) | Isprintaj | #

nedjelja, 14.09.2008.

Undergod stories, Story 4

Potemujkin stepped out of his yurt, stretched and farted loudly. It made him feel rather good and even a bit proud. There are some who would call Potemujkin a barbarian but that was far from truth; he did not stutter. In fact, he was a very good speaker, he was literate and always said “thank you” after raping someone. He was also a warlord, he had his own horde and everything, and he hoped that very soon he will have his own kingdom, or rather warlorddom
It was early in the morning. The sun hadn't come up yet and the world looked gray and dull but the camp of the Germanium horde was very lively. There were sounds in the air, sounds that sounded very much like an angry barbarian horde preparing to barbarize something or someone. This particular time they were preparing to barbarize the city state of Larissa.
-Good morning, warlord.- greeted a voice as smooth as a baby's behind covered with butter and nearly as perverse.
-Aah, indeed it is, sorcerer! Soon I will be sitting on the throne of my very own kingdom!- he had his fist raised in mid-air and was looking at something years away rather than miles.
-As soon as you defeat the entire Larissan army encamped, across the river.- The sorcerer's words were appropriate but there was something in his voice which said:”I rolled a 74 on my intelligence score, rude is my natural colour of voice.”
-Yesyesyes, the army, danger, bloodshed, minimal chances for victory, been there, done that, bought a chain mail. I was wondering, can I have a harem when I'm king?-
-You can have everything you want, your warlordship.-
-Even ice-cream for breakfast?-
-Awww...oh well, it was worth a shot. Let's get this horde on the road then, I have a civilization to crush.-

There are two reason why the Larissan army was considered, mostly by Larissans, to be one of the best in the world. First, the Larissan army was comprised of battle-hardened professionals and cunning soldiers, brainwashed with the ideas of honour, bravery and dying for one's country, and second, their weapons and armour were real shiny. Every child knows that the man with the shiniest armour will win the day, and in their ways, Larissans were much like children: unruly, snotty, mean and rude.
The filthy barbarian horde didn't stand a chance. They were pretty silly thinking that they could defeat the mighty Larissan army, and they had a silly name too. Who, in his right mind, named his horde after a kind of metal; if anything it should be the other way around.

Sir Jonathan Prancealot was sitting atop his mighty steed on a hill overlooking the camp, but his mind was somewhere else, somewhere being Fat Molly's whorehouse on Tenth street. There was a storm coming and sir Prancealot didn't like it one bit. Storms meant rain and rain meant mud and mud didn't look good on your shiny, polished breastplate. Other than that he was completely carefree, and, frankly he didn't have much to be concerned about. The Larissan army had 25.000 footmen, 5.000 crossbowmen, 10.000 pikeman, ten war-machines, 5.000 horsemen and a thousand knights; every soldier heavily armoured. Even their horses, large thoroughbreds, were armoured. The Germaniums, on the other hand, wore only light leather armour, used bows and armour-cleaving axes instead crossbows and swords and rode small, wild horses which had a nasty habit of biting enemy horses and enemy riders and enemy footmen and frankly, anyone else who didn't smell like horse entrails. It looked like the gods were on the wining side, again. With their polished armour shining in the morning sun the Larissans were a beautiful sight, a sight that would throw most epileptics into a fit, and they were on the march (the army that is, not the epileptics).

| 13:03 | Komentari (1) | Isprintaj | #

utorak, 09.09.2008.

Undergod stories, Story 3


-You c-c-can't rush it!- said a small, nervous man dressed in a ceremonial gown two sizes over. The sleeves went over his fists and he was having a hard time from keeping them falling over again and again. The man was Luster, god of things that are on the left and generally awkward.
-Rushing things always mmmmakes me fumble and botch them.-
-I'll bet!- said a plain looking man sitting right next to Luster looking upset with his hands over his chest. He had a three-day beard, a bald spot and bags under his eyes which said “shoot me!”. The man was in fact not a man but a god; Jacey, god of underdogs, the oppressed and the gullible.
They were sitting at a large, marble table in what seemed as a cleaning supply closet. There was a strong smell of lemons. Around the table were seated other figures watching and listening intently the discussion that was growing into an argument (as discussions usually do) and hoping it would grow further into a fight. There was Sotp, the dog of dyslexia, Bloody Mary, goddess of aunts from Russia (if you catch my drift), Miser, god of cheapness and some other minor gods who are not minor enough to be mentioned in this tale. There was one empty chair which belonged to Melvin, god of people who are mostly unnoticed throughout their lives. He figured that no one would notice him missing and was, in fact, right.
-I'm j-just saying that you should take it slow. Just bec-cause we are gods doesn't mean we're inv-inv-invincible.- Luster continued in his wavery voice. -You wouldn't want to be remembered as the new Zeus w-would you?-
-Zeus? Wasn't he the heavenly All-father and the god of adultery?-
-He was, until his wife found out. Currently, he is the eunuch god of young, nubile virgins.- said a voice which belonged to Jack, the god of minor plot characters.
-You see! It is not sssssmart to mess with the Greater Gg-ggg-gods. They are rather k-kkk-creative in their punishments.-
-I am terribly sorry for interrupting- a small god across Luster began -but couldn't we possibly postpone this meeting for say tomorrow or the day after that?- it was Nagarkistrakafagaratraja, the god of procrastination.
-Yes, a splendid idea!- said Jacey -and in the meantime I will make some...arrangements-
He then let out a strange voice that sounded like a minor sales clerk trying to laugh sinisterly.

| 15:22 | Komentari (0) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 01.09.2008.

Undergod stories; Story 2

Mr Cartridge was a regular church goer too. He belonged to the Church of Afternoon Fishing And Talking About The Weather, and he took his responsibilities as an Afternoonist very casually like every good Afternoonist ought. Every evening he prepared a fresh can of worms, checked his tackle-box for the next day and polished the Holy Rod in a clearly asexual way. Mr Cartridge went to the church a lot, he had a lot to atone for; what he wanted the most to a-tone was his wife. He used to be a Reading-in-your-rocking-chair-and-smoking-ist, but he saw the error of his heathen ways. What made him see the light was his wife who thought that the only sentences men should know are: "yes, dear" and "no, dear" and therefore don't have to, or for that matter be able to, read. Mrs Cartridge also thought that most books are unsanitary and bad and should be hanged or burned or used in No. 2 emergencies; well at least she was right about that.

But today was different. There was a storm raging, so the church had to be canceled. Mr Cartridge had two options: he could stay at home with his wife or go out into the storm; he chose the latter because he could hear himself think in the storm. Not that he had anything special to think about, it was just nice to know that he could if he wanted to. He was in the Street of the Small Gods when the wind broke his umbrella and blew off his cheap taupe in to the river. He decided that it would be best if he found some shelter just until the storm settles. It was then when he first noticed a small temple literally cramped between two larger ones; he quickly went in. The temple was actually very big compared to his outer appearance, but was small enough to leave the image of a warm and cozy place. There were a few people sitting on the benches and it looked as if a sermon was about begin. Mr Cartridge, not having anything better to do, took a seat.

If anything, Mr Cartridge was a good listener, after all he had thirty years of listening to Mrs Cartridge behind him. There were two things that separated the little priest holding the sermon from his wife: the first was that he didn't talk as loud, and the second was that he had no mustache. Although the priest's voice was dull and his tempo slow, Mr Cartridge actually enjoyed the sermon. There was talk about ancient prophecies and pacts between the God and Man; there was talk about old hermit prophets that wash once a year and about wars fought over a borrowed lawnmower. And then there was talk about a messiah, a Heavenly King who will come and deliver the meek from the yoke of the oppressors. It was warm and cozy, and Mr Cartridge had a hard time staying awake, and at one point the dreams and the reality became indistinguishable. He dreamed he was the messiah, the chosen one, and he was leading his people across vast expanses, made of, for some unknown reason, vanilla ice-cream. It was a good dream, and much like all the good dreams it ended at the best part. He was just about to separate the Cherrycola Sea, when a large hand came from the heavens and shook him in a rough manner.
-Sir, the sermon is over, go home- said the little priest that was holding the sermon.
Mr Cartridge got up and walked out, still a bit disoriented and groggy from the dream.

-It was nice- Mr Cartridge said as he was walking home, -too bad it isn't real-
He would really have liked being a messiah, but unfortunately it just wasn't possible; he could never be a Heavenly King because: firstly he was born in a barn, literally, and he was pretty sure kings weren't born in barns. Secondly, he didn't have his kingdom. It's the thing with kingdoms, if your father had it, most probably you will too, provided you are not too squeamish about killing your way to the top. Mr Cartridge wasn't even sure who his father was. His mother explained to him when he was old enough to know the details; she awoke one morning after a strange dream and knew she was pregnant, then she then dressed and left the party. Be that as it may, Mr Cartridge was feeling good and was happily humming; there was one more tiny feeling that he hadn't felt since his youth; Mr Cartridge was feeling brave. He pulled up his belt and started towards home. He'll show his wife who's the boss, just after he's finished doing the housework and washing her feet. That ought to show her.

| 00:02 | Komentari (1) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 25.08.2008.

Undergod stories; Story 1 (mejdj)

The Bishop wasn't drunk.
It was bad; in fact it was more than bad, it was very bad. Emil, the young priest, was very concerned. "I'm very concerned," he said. The mass was about to start, and there was noone to perform the Ritual Of The Morning Cleansing. He wasn't trained to deal with this kind of stuff, he had just graduated from the "Divine Favor" school of priestly pursuits, and already he was over his head. It was all the Old Priest's fault really, he had to die of liver faliure, the selfish bastard, leaving him to deal with the Bishop's geriatric misbehaviour. Emil wasn't what you would call priest material; he rarely drank, didn't smoke or gamble and didn't really hold with molesting children. To make things worse, he was showing signs of inteligence, an undesirable quality in any church. It was his father's wish that he becomes a "man of the cloth", he told him so on his deathbed right before he died from a severe case of toenail ingrowth.
The Bishop was reading his morning paper and smoking his pipe.
-I found him like this when I went in to change his bucket; just sitting there, not being drunk- said the Maid, obviously disturbed by the sight.
Emil, now standing at the Bishop's right shoulder, leaned over and with his thumb pulled the Bishop's eyelids up.
-Well, he's out, nothing I can do here- frowned Emil, the look of concern never leaving his face.
-When the going gets tough...- thought Emil for himself, but to the Maid he said -If you would be so kind as to make a pot of coffee and bring it up here, I would be most grateful. I have to pop to the pantry, to get some things for the mass-
The Maid, in the finest traditions of maidenhood, said -Y'yes m'lord- closed the door, and swore at him under her breath in the corridor.

It was Saturday morning and the mass at the Curch of Hurl, in the Street of the Small Gods, was about to begin. It wasn't a big temple, roughly the size of a Mc'Donalds restaurant, but unlike the forementioned restaurant it didn't smell as bad, and was generaly pest free. It was lavishly decorated, in white marble and gold, with two rows of pillars running down the middle, in the fashion of temples everywhere. At the dais there was a large ceramic throne with a wood-and-crimson seat. Although a Small God, Hurl was a very important god, his priests were invited to every major event or party, and he himself occupied a seat in Valhalla, the home of the Gods; he didn't really sit at the table, because he spent most of the time in the bathroom. While not being generally good, as opposite to evil, he was a good god, or more precisley, he was good at being a god. In return for their neverquestioning faith, Hurl bestowed upon his clergy great powers such as the power to turn wine into water (after some time, ofcourse) and the power to lie unconsciously on the floor. Indeed, Hurl, the god of hangovers, was mighty.

Miss Cartridge was a regular church-goer. She was a bit upset. Her husband was late; not late as in "dead as a doornail" but just late as in "not yet here". She opened her prayer book, which was hollow and produced a brown, leather-clad flask; she took a good chug.
-Where is the old oaf? The mass is about to start!- said Miss Cartridge, and even as she was saying that a young priest stepped out of the side door and on to the dais.

Emil was a nervous wreck; he did imagine that he would be dizzy and disoriented on his first mass, but he imagined that it would be from the booze, not from the lack of. He just hoped that the flock would not notice that he wasn't drunk. With fifteen small steps and three masterfully feigned swerwes he arrived at the throne. The minister-boys raised the wooden seat, as he knelt down and put his arms around the throne. Coffee, fresh eggs, raw meat, anchovies and some old vinegary wine; just thinking of what he had ingested just five minutes ago made him sick, it was briliant! He showed two fingers down his throat and started to, well, hurl, as the choir began to sing chorals. It was all coming back to him, and in small chunks too. After five cramps it was all over and there was nothing more to throw up. He flushed.

(Posve nova fabula
Ako ste ovo vec citali, weeeell...)

| 17:43 | Komentari (3) | Isprintaj | #

nedjelja, 22.07.2007.

Lone wolf (ranger)

Bljesak munje je obasjao mračne ulice Zvjezdanpada. Kiša je padala čitav dan, a nije prestala ni kad je noć pala. Munja je opet udarila, ovaj put obasjavajući figuru koja je uskim uličicama išla prema dokovima. Bila je zaogrnuta u veliki tamni plašt, s kapuljačom na glavi. Kretala se hitro, mada ne baš oprezno, kao da se osjećala sigurno u labirintu ulica. Uskoro je izašla na dokove, te se nastavila kretati uz njih. Vjetar je jako zapuhao, podižući kapuljaču s figurinog lica. Bio je to muškarac, lica mokrog od kiše i slanog od valova koji su se razbijali o dokove. Izgledao je surovo, ali ne i neprivlačno. Koža mu je bila gruba, išibana od vjetra i potamnjela od sunca. Imao je jaku čeljust, bradu staru nekoliko dana. Jaka, valovita, crvena kosa mu se podigla uz vjetar, pa zatim pala do polovice njegovih leđa. Kiša je počela jače padati. Opet je navukao kapuljaču preko glave i ubrzao korak. Hodao je još nekoliko minuta, pa zatim skrenuo u jednu ulicu, nešto širu od ostalih. Nalazio se ispred drvene dvokatnice, ispred čijeg je ulaza stajala ploča s natpisom “Ljuta udovica“. Glupo ime za krčmu, pomislio je. Zbog galame koja je dopirala iznutra, bolje bi odgovaralo “Vesela udovica“. Ili možda “Usamljena udovica“. Zapitao se zašto se uopće zamara s tim. Ušao je unutra. U krčmi je bilo toplo i zagušljivo. Šestorica mornara, odjevenih u specifično žute odore Sunčeve flote sjedilo je za stolom pored velikog kamina i, po svemu sudeći, pokušavalo nagovoriti mladu konobaricu da im pokaže sise. Ona je bila niska, koštunjava djevojka. Ne bi imali što vidjeti. Činilo se kao da ne obraćaju pozornost na njega, kao ni bilo tko drugi u krčmi. Tu su još bili stražari gradske garde, njih četvorica, zaokupljeni nekom igrom s kartama, jedan punašniji stariji čovjek s neobično velikom glavom i rumenim obrazima, za kojeg se činilo da je previše popio, te još nekoliko lokalnih veseljaka i pijandura koji su pjevali neku prostu pjesmu o pastiru koji je više volio svoje koze nego ženu. Dok je išao prema šanku, primijetio je jednog čovjeka u kutu krčme, ćelavog, grubih crta lica, s velikim madežom ispod lijevog oka . Ispod ogrtača mu se nazirao od mača. Činilo se kako ga jedino on primijetio. Na nekoliko trenutaka je podigao pogled prema njemu, a zatim ga opet spustio prema krigli piva koja je, napola prazna, stajala pred njim.
Nastavio je hodati prema šanku. Krčmar ga je primijetio tek kad je došao ispred njega.
“Izvol'te. “
Bio je nizak i proćelav, s ružnim buljavim očima i trbuhom što je stršio naprijed kao u kakve trudnice.
“Vodu. “
Već nekoliko godina nije pio alkohol. Ne otkad se napio i počeo nekontrolirano mijenjati dok je bio u mlađoj kćeri nekog seljaka koji mu je dopustio da, jedne neobično hladne noći, prespava u njegovoj štali. Pobjegao je u noć, napola promijenjen, dok je djevojka ostala u štali, vrišteći od straha i plačući zbog izgrebenih bedara koje joj je ostavio. To je bio posljednji put da je prošao tim dijelom zemlje. Nikad nije mogao kontrolirati svoje mijenjanje, niti znati kad će se dogoditi, ali zaključio je da se češće događa kad je pijan.
Skinuo je kapuljaču s glave i otpio dva gutljaja vode. Bila je mlaka i ustajala. Dao je krčmaru pola bakrenjaka. On ga je gledao svojim buljavim očima nekoliko sekundi, prije nego što je rekao:
“Ti si Flint, je l'? Žilav čovjek, duga crvena kosa.Gazda mi je rek'o da pripazim kad će doći takav čovjek, pa da ga onda pošaljem njemu gore na kat. Tanya!”, viknuo je prema djevojci.
“Dolazi 'vamo! Glupa djevojčura“, promrmljao je sebi u bradu. “Još je smotanija od svoje kučke matere, moje sestre koja je pobjegla s nekim plaćenikom i meni ostavila svoje kopile. Ali znaš“, ljigavo je pogledao prema Flintu, “Tanya nije ni upola kurva 'ko svoja mater. Još uvijek je netaknuta. Možeš imati njezinu nevinost za samo je'an srebrenjak. A, šta kažeš?”
Flint je šutio i razmišljao koliko je dosad puta ovaj krčmar prodao nevinost svoje nećakinje. Bio je pokvareniji nego što je izgledao.
Tanya je došla do šanka. Flint je bio prosječno visok, ali unatoč tome, djevojka mu je sezala tek do ramena. Masna smeđa kosa bila joj je svezana u rep, a jedan pramen joj je padao preko velikih smeđih očiju. Lice joj je bilo prekriveno pjegama, imala je malen prćast nos i tanke usne. Košulja joj je bila raskopčana i jedna joj je sisa virila van, mala i blijeda poput nje same. Zacrvenila se kad je primijetila kako je Flint gleda, te je zakopčala košulju, pritom mu šaljući jedva primjetan osmjeh.
“Odvedi gospon Flinta gore na kat, u gazdinu sobu” reče joj krčmar. “I da si se odma' vratila! Ona glavata konjina Puck se opet ispovraćao po podu. Moraš oprati prije nego što se usmrdi!” galamio je za njima dok su se penjali stepenicama.
Flint je slijedio Tanyu uz stepenice, pa zatim niz dugački hodnik do jednostavnih drvenih vrata. Djevojka je pokušavala elegantno hodati, vjerojatno oponašajući neku plemićevu kćer koju je jednom vidjela na ulici. Nije joj išlo. Bila je tako mlada, zasigurno nije mogla imati više od šesnaest.
“Pričekaj ovdje” rekla mu je prije nego što je otvorila vrata i ušla u sobu. Vratila se za nekoliko sekundi i rekla mu da može ući. Uputila mu je još jedan osmjeh prije nego što je otišla.
Flint je ušao kroz vrata u malu, jednostavnu sobu. U kutu je bio krevet i prazan nužnik, u sredini sobe stari okrugli stol i dvije drvene stolice. Nekoliko je svijeća gorjelo na zidovima sobe, a jedna je bila na stolu. Preko prozora je bila navučena ružna žuta zavjesa, koja se slagala s prljavo žutom bojom zidova.
“Zatvorite vrata i sjedite” rekao mu je čovjek koji je sjedio za stolom. Bio je odjeven u finu sivu tuniku i hlače, s modrim plaštem oko ramena. Imao je kratku crnu kosu i fino podrezanu bradu, oštre crte lica. Bio je možda u ranim četrdesetima. Oči su mu bile uznemirujuće žute. Flint je skinuo natopljeni ogrtač, bacio ga na krevet, te sjeo za stol. Čovjek mu je napunio čašu konjakom.
“Ne pijem.”
“Uvrijedit ce te me gospodine Flint. Ovo je kvalitetan konjak, iz moje osobne kolekcije.”
Jedna čaša ne može naškoditi. Popio je konjak naiskap. Osjetio je kako mu se vatra širi kroz grlo i trbuh. Počeo je misliti na Tanyu, na njezin osmijeh i male sise kako vire ispod košulje. Popio je još jednu čašu.
“Dosta” rekao je kad mu je ovaj počeo lijevati treću. “Zašto ste me pozvali ovamo?”
“Polako gospodine Flint, doći ćemo do toga. Recite mi, kako vam se sviđa Zvjezdanpad? Prvi put ste ovdje, zar ne?”
Flinta ovo nije iznenadilo. Čovjek moćan poput sir Thaena Vulvtara je morao imati svoju mrežu špijuna da mu služe kao oči i uši u Zvjezdanpadu. Lako je mogao znati da mu je ovo doista prvi posjet njegovom gradu.
“Grad kao grad” kratko je odgovorio Flint.
“Hm, da.” Izvadio je cigaretu iz džepa i pripalio je na svijeći što je stajala na stolu. “Pretpostavljam da vi ne pušite.”
“Niste baš gradski tip, a? Nedostaju li vam vaše planine? Čujem da su Zapadni klanci predivni u ovo doba godine.”
Ovo je Flinta iznenadilo. Ovaj čovjek nije smio znati odakle on potječe. Sir Thaen se nagnuo prema njemu. Osjetio je njegov parfem, jak i slatkast. Miriše poput kurve koju sam jednom jebao.
“Iznenađeni ste gospodine Flint? Ili kako vam je ono pravo ime? Ah da, Gorth. To znači ´izrod´ na jeziku planinskih ljudi, zar ne?”
Ovaj čovjek mu se sve manje sviđao. Znao je previše o njemu. Sjetio se stražara dolje u krčmi, i onog ćelavog čovjeka s mačem. Pogriješio je što nije ponio svoje koplje, mislio je da mu neće trebati. Ali imao je svoje bodeže, skrivene u širokim rukavima košulje, a činilo se kao da je sir Thaen nenaoružan. Trenutno ga je promatrao svojim žutim očima, čekajući njegovu reakciju. Flint je šutio.
“Gorth, Gorth… Tako ružna riječ”, napokon je progovorio. “Mislim da mi Flint ipak bolje zvuči. Znate, ne smijete biti tako napeti, nije vam dobro za živce.”
Flint je i dalje šutio.
“Dobro, vidim da ćemo ovo morati riješiti na drugi način.”
Flint je skočio sa stolice, držeći bodež koji se odjednom pojavio u njegovoj ruci.
Sir Thaen je djelovao iznenađeno.
“Nisam na to mislio gospodine Flint. Mislim da ste me uvrijedili. A sad, molim vas, hoćete li opet sjesti?”
Vratio je bodež nazad u rukav i sjeo.
“Kad sam čuo da je u grad došao crvenokosi čovjek”, počeo je Thaen, “s velikim kopljem preko leđa i napola odrezanim lijevim uhom, znao sam da se radi o Gorthu Crvenoj Smrti, robu koji je svoju slobodu dobio, ne tako da je pobijedio u sto mečeva u Sunčevoj areni, kako nalaže Sunčevgradska tradicija, nego je ubio svog vlasnika, njegovu ženu, djecu i stražare, te pobjegao. Moram vam priznati da ste originalni Flint, i okrutni.” Lagano se nasmijao. “Učinili ste strašan nered u Sunčevgradu. Vaš vlasnik je bio jedan od utjecajnijih ljudi tamo, a njegova djecu su bila malena i nevina. Mislim da vam je tamo glava još uvijek ucijenjena. Koliko je prošlo od tada, pet, šest godina?”
Flintu se činilo kao da je prošla čitava vječnost. Otkad je pobjegao iz Sunčevgrada, lutao je od sela do sela, grada do grada, radeći bilo kakve poslove što je mogao naći. Ponekad bi se pridružio nekoj lokalnoj bandi, a nekoliko puta čak i gradskoj straži, ali nigdje nije puno ostajao. Prošlost ga je uvijek proganjala. Neko vrijeme razmišljao je da se vrati u Zapadne klance, ali odustao je od toga. Tamo bi bio čak manje dobrodošao nego u Sunčevgradu. Na kraju je odlučio doći u Zvjezdanpad i pronaći neki brod da ga preveze preko mora u južna carstva, za čiju je slavu i bogatstvo čuo od mornara. Tamo nitko neće znati tko je on. A tada mu je u jednoj krčmi u Zvjezdanpadu došao čovjek i rekao da njegov gospodar sir Thaen Vulvtar želi razgovarati s njim i ponudio mu jedan zlatnik samo da posluša što mu on ima za reći. I sad je bio ovdje, pred čovjekom koji je previše znao o njemu.
“Zar je već toliko prošlo?”
“Što želite od mene?”
“Želim da ubijete mog oca.”
Ovo je bilo iznenada. Flint se raspitao o Thaenu i njegovoj obitelji prije nego što je otišao na sastanak s njim. Saznao je da je sir Thaen jedini sin starog Vrgeona Neustrašivog, u svoje vrijeme velikog i snažnog čovjeka, nositelja loze Vulvtar, stare obitelji koje svoje porijeklo vuče još od ljudi koji su stigli na ovaj otok za vrijeme prvog Naseljavanja. Danas je Vrgeon star i ni približno snažan kao prije, ali je još uvijek utjecajan. Jedan je od trojice starih koji nadziru Veliko vijeće, koje vlada u Zvjezdanpadu. Flint je i prije ubijao za novac, ali nikad nekog ovako važnog i moćnog.
“Vjerujete li vi u vukove Flint?”
“Znate, ljude koji se mogu po volji mijenjati u vukove. Zasigurno ste čuli priče o njima, skoro svako selo ima neku svoju legendu o njima. Vjerujem da dolje na jugu imaju slične priče o ljudima koji se mijenjaju u lavove i medvjede. Postoji ih i nekoliko priča o ljudima zmajevima.”
Flintov otac je bio vuk. Spavao je s njegovom majkom na proljetnom festivalu gdje se slavi život i cvjetanje prirode. Običaj među planinskim ljudima je da mlade djevice tu noć izaberu muškarca kojemu će pokloniti svoju nevinost. Njegova majka je izabrala stranca koji je u njihovo selo došao dan prije festivala. Mislila je da je on jedan od onih ljudi što žive u velikim kamenim gradovima. Mnogi su od tamo dolazili u Zapadne klance trgovati s planinskim ljudima, a ponekad bi dolazili i učenjaci da zapisuju o njihovim običajima i vjerovanjima. Otišao je iz njezine postelje prije zore, dok je ona spavala. Nikad više se nije vratio, a ona je ostala trudna. Umrla je na porodu. Srce joj je puklo kad je shvatila zašto se žena koja ju je porodila rasplakala, a njezina sestra vrisnula i pala u nesvijest. U naručje su joj, umjesto djeteta, stavili malog vuka, krvavog i slijepog. Prošla je godina dana prije nego što se prvi put promijenio u čovjeka. Dotad su ga držali uz kavezu, nesigurni u to bi li ga trebali ubiti ili pustiti da ode u divljinu. Nakon što se preobrazio u malenog uplakanog dječaka, sestra njegove majke ga je odlučila posvojiti, jer ona i njezin muž sami nisu imali djece. Nazvala ga je Flint, mada su ga svi drugi u selu zvali Gorth. Nije se često mijenjao dok je rastao, prvenstveno zato što nije znao kako to učiniti, ali ponekad bi došlo samo od sebe, bujica snage i divljih nagona koja bi ga preobrazila u vuka. Za vrijeme jedne takve promjene, zaklao je sve kokoši u vrtu. Ujak mu je bio tako ljut da ga je prebio i njega i njegovu tetku koju je uvijek krivio što je dovela “čudovište” u njihovu obitelj. Otada je Flint spavao u prljavom, skučenom podrumu, gdje ga je zaključavao njegov ujak. Ponekad, kad bi plakao noću, tetka bi mu došla pričati o njegovoj majci i ocu. Majka mu je bila predivna i mlada crvenokosa djevojka, uvijek nasmijana i vedra, a otac…otac je bio čudovište, sa gnjevom u glasu bi mu govorila. Ispričala mu je priču o strašnim ljudima koji su, za vrijeme jedne velike oluje došli preko Sjevernog mora na njihov otok stotinama i stotinama godina prije. Bili su jaki i divlji, i mogli su se po volji mijenjati u zvijeri. Otjerali su njezin narod iz plodnih ravnica i bogatih rijeka, ubijajući svakog tko bi im se suprotstavio. Stjerali su ih na ove planine, na kojima žive sve do danas. Postali su planinski ljudi. Ali tada, još jedan je narod došao preko mora. ´Nebeski narod´, tako su ih zvali oni. Došli su na velebnim brodovima, a na jedrima, grbovima i plaštevima su im bili naslikani mjeseci, zvijezde i sunce, kojima su se klanjali. Naselili su južni dio otoka, koji je još uvijek bio nenaseljen. Podigli su ogromni kameni grad i nazvali ga Sunčevgrad. Kad su vidjeli da nisu sami na otoku, poslali su svoje predstavnike ljudima-zvijerima. Čak ih je nekoliko našlo put do Zapadnim klanaca, gdje su pronašli planinski narod. Oni su tada od nebeskih ljudi saznali da su oni napustili svoju zemlju, koju je već desetljećima uništavala suša, u potrazi za novom zemljom, plodnom i bogatom. I tada su našli ovaj otok, koji su nazvali Tar´Ithar, što na njihovom jeziku znači ´mjesečev dar´. Oni su bili samo izvidnica, istraživači i avanturisti koji su trebali pronaći novu zemlju. Slijedećih nekoliko godina, pristizao je sve veći i veći broj brodova, a na otoku su nicali novi velebni gradovi, Zvjezdanpad i Mjesečev Kamen. Nebeski narod je bio napredan. Naučili su planinske ljude o trgovini i novcu, naučili su ih bolje obrađivati metale i zemlju. Poklonili su im i stado nekih čudnih životinja koje su donijeli iz svoje zemlje i naučili ih jahati na njima. Zvali su ih konjima. Bili su fascinirani ljudima-zvijerima, učili su o njihovim običajima i neobičnim moćima. Čak su imali sličnu religiju, jer su i ljudi-zvijeri štovali sunce i mjesec, koji su bili oči njihovog boga-zvijeri Ora. Ljude-zvijeri su sve više privlačili običaji i način života nebeskih ljudi. Napuštali su svoje male i primitivne nastambe i selili se u gradove, a nebeski ljudi su se sve više širili po otoku. Nicali su novi gradovi, dvorci, sela i farme, šume se se krčile, a doline obrađivale. A tada su se ljudi-zvijeri i nebeski narod počeli miješati. Prošlo je nekoliko generacija prije nego što su se osjetile posljedice toga. Zvjerska krv je postala rijetka, i ljudi-zvijeri se više nisu mogli mijenjati u životinje. To je razbjesnilo one rijetke ljude-zvijeri koji se nisu miješali i koji su ostali vjerni svojim običajima. Pod vodstvom velikog zmaja, Gylusa Coldsa, digli su pobunu protiv nebeskog naroda. Ili je nebeski narod prvi napao ljude-zvijeri? Flint to nije znao, a nije ga bilo ni briga. Znao je da su ljudi-zvijeri poraženi i istrijebljeni. A danas, petstotinjak godina kasnije, skoro nitko nije ni vjerovao da su uopće postojali.
“Nešto sam vas pitao Flint” trgnu ga sir Thaen.
“Ne.” Nije bio siguran koji odgovor Thaen od njega očekuje, ali nije želio riskirati.
“Naravno da ne. Razborit ste vi čovjek. Ni ja, naravno, ne vjerujem u te bapske priče. Ali problem je u tome što moj otac vjeruje. On misli da smo mi potomci tih, ah, nazovimo ih ljudi- zvijeri i već godinama rasipa obiteljsko blago pokušavajući otkriti što je više moguće o njima.”
Žute oči, pomislio je Flint. On je svoje tamno smeđe oči naslijedio od majke, ali ako bi se čovjek dobro zagledao u njih, mogao je primijetiti žute točkice po njima. Sir Thaen kao da mu je pročitao misli.
“Naše oči Flint. Zbog ovih jebeno ružnih, žutih očiju moj otac misli da smo mi potomci vukova. Nekoliko članova naše uže obitelji, uključujući i mene, ima žute oči koje su specifične za te ljude. On jednostavno ne može prihvatiti da su na ovom otoku, uz vas planinske ljude, živjeli i divljaci koji su na sebe navlačili kože vukova, medvjeda i tko zna kakvih još zvijeri i pretvarali se da su ih obuzeli životinjski duhovi koje su toliko štovali. Kasnije, kad smo mi naselili ovaj otok, oni su došli u naše gradove i miješali se s nama. Vjerojatno je neki naš predak uzeo jednu od tih divljakinja za svoju ženu i otud žute oči.“
Flint ga je pozorno slušao. Nikad u životu nije sreo drugog vuka, a sada je jedan sjedio pred njim, iako on to nije znao. Vučja krv je u njemu bila rijetka, vjerojatno se nikad ne bi uspio preobraziti. Ali u Flintu je krv bila jaka. Na trenutak ga je zabavila pomisao na to kako bi sir Thaen reagirao kad bi se on sad pred njim preobrazio u vuka. Vjerojatno bi se upišao u gaće. Thaen je nastavio pričati.
“On uništava ugled naše kuće. Već je slao nekoliko ekspedicija u potrazi za ljudima-zvijerima, ali sve su bile bezuspješne i sramotne. Ljudi mu se smiju iza leđa, zovu ga Vrgeon Ludi. Priča se čak i da će ga izbaciti iz Velikog vijeća. Hram ga je već proglasio nevjernikom i bogohulnikom, te mu zabranio ulaz u Sunčev hram. Ali njega nije briga. Po čitave dane sjedi zadubljen u povijesne knjige i pokušava naći tragove o vukovima. Stara budala! Razumijete li sad zašto ga želim vidjeti mrtva? Nakon što ga ubiješ, ja ću preuzeti kuću. Trebat će mi puno da je očistim od srama što joj je nanio moj otac, ali uspjet ću je spasiti. Naravno, pretpostavljam da ćete vi preuzeti posao”
Flinta je ovo zanimalo. Ako je istina što mu sir Thaen govori, onda bi stari Vregon mogao znati nešto o porijeklu njegovog oca. Morat će popričati s njim prije nego što ga ubije.
“Kad i gdje želite da ga ubijem?”
Na Thaenovom licu se pojavio maleni osmjeh, podmukao poput njega samoga. Bio je zadovoljan.
“Sutra navečer, moj otac će biti u svojoj sobi s mojim rođakom sir Elorom Vulvtarom. Uz mog oca, on je jedini koji vjeruje u vukove. Zadnjih tjedan dana raspravljaju o novoj ekspediciji, koju će voditi Elor osobno. Otac ga misli poslati daleko na sjever, u Snježni dvozubac. Vjeruje da će tamo pronaći neko izgubljeno pleme vukova i tako svima dokazati da je u pravu. Moj otac je star i slab i lako ćete ga ubiti. Ali Elor je druga priča. Nije jak poput vas, ali je mlađi i vjerojatno brži. Ali da ne vjerujem da ga možete svladati, ne bih vas unajmio za ovaj posao. Kad ih ubijete, pokupite nakit i novac koji moj otac bude imao uz sebe. To vam je dovoljna plaća, ali nadodat ću još na to sto zlatnika nakon što obavite posao. Čisto zato što mi se sviđate. Evo, držite.” Bacio je kesu na stol. “Ovo vam je predujam, dvadeset srebrenjaka. Soba je plaćena za čitavu noć, možete ovdje prenoćiti. Dobro se najedite i naspavajte, trebat će sva vaša koncentracija i snaga za sutra.” Ustao je sa stolice. “Poslat ću po vas sutra ujutro, da se dogovorimo oko ostalih detalja. I naravno, vjerujem da nikom nećete spominjati naš mali dogovor. To bi bilo loše, više za vas nego za mene.” Osjetio je prijetnju u njegovom glasu. Sir Then je izašao je iz sobe. Flit je ostao sjediti. Gledao je kesu sa srebrenjacima nekoliko trenutaka, a zatim je uzeo jedan i spustio se niz stepenice u krčmu. Stavio je srebrenjak pred krčmara, kojemu se preko lica razvukao pohlepan i ljigav osmjeh. “Tanya, dolazi 'vamo!” viknuo je.

| 11:26 | Komentari (12) | Isprintaj | #

subota, 21.07.2007.

The plot thickens (mejdj)

Zamislite Nista.
Niste uspjeli? Ne grizite se previse. Ljudski um je komplicirana spravica koja je sposobna zamisliti nezamislive perverzije. Problem se javlja kad s tako kompliciranom napravom pokusate napraviti nesto jednostavno. No dobro, budimo klisejasti i zamislimo beskonacno “bijelo” prostranstvo koje cemo nazvati u, istom klisejastom nacinu, Nistavilo.
U Nistavilu je postojalo. Nesto. Sto je, ustvari bilo isto tako nistavno kao i samo Nistavilo.Jedina razlika izmedju Necega i Nicega bila je ta sto je Nesto bilo svjesno; razina spoznaje o samopostojanju mu je bila izmedju one jedne obicne srdoboljne amebe, a ispod razine obicne kisne gliste.

Cavlic je letio? kroz nistavilo. Zaustavio se i zatim nestao. U vasim mislima bjelina je odjednom postala malo manje bljestava.

-Nisam ni ja. Cudno na sto te sve zivot natjera.-

| 18:09 | Komentari (2) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 04.06.2007.


Plesali su. I skakali, veselili se, drzali se za ruke, ljubili se, i pucali. Isprva crveni i zuti obrisi, zatim ljudi; muzevi i zene i djeca, vitezovi i dvorske dame, carobnjaci, svecenici i dvorske lude. Gdje bi jedan stao pet bi novih nastalo; novi su dolazili a stari su odlazili put nebesa. A sjene su bile duge, ali ne sjene od vesele druzine, oni nisu imali sjena; svud oko njih su sjene i stiscu ih i povlace se, kao neka zivahna plima i oseka.
A velika ladja plovi kroz sjene i lomi ih kao sto plug ore zemlju. Ladja se sjaji i svjetluca kao strobe light-show i ne dodiruje zemlju. Za prvom ladjom dolaze druge, izranjaju iz sjena i osvjetljavaju zemlju pod sobom. A ispod ladja je vasar, sajam i rasplesana druzina. Sad su vidjeli ladje i vesele se jos vise, klikcu i vicu i skacu ne bi li ih dohvatili. Ali ladje su previsoko. I skacu i vriste i placu i pruzaju ruke prema nebu. I gle cuda, jedan veseljak je dodirnuo ladju. I gdje ju je dirnuo pet je novih veseljaka iskocilo. Bal se nastavlja u zraku a novi veseljaci samo iskacu, a bal se poput pozara siri ladjama. Crni se oblaci dizu iz ladji i oluja se sprema. Iz oblaka sijeva i grmi, a zao vjetar gura ladje jednu prema drugoj.
Grom. Dvije su se ladje sudarile i padaju prema zemlji. Padaju pravo na veselo drustvo.
Ali drustvo ih ne vidi i idalje plese i pjeva i veseli se. Iznad glave su im, padaju na njih, poklopit ce ih, pokusava vikati ali zao vjetar mu ukrade glas, a ladje se i dalje neumoljivo obrusavaju. 5 metara, 2 metra, metar... krsss, od pada je nastao udar zraka, pun prasine i zemlje i glasova ocaja “sad ne tako vesele” druzine. Zapljusne ga...


-Decko, jesi dobro?-
Ogleda se zbunjeno oko sebe. Osjeca kako mu srce divlje tuce i osjeca graske znoja na celu i po ledjima. Ispred njega stoji muskarac, lice mu je u sjeni, a muskarceva lijeva ruka je na njegovom ramenu.
-Jesam, zaspao sam- brzo se snadje. Osjeti kako su mu usta suha kao zemlja tijekom suse. A i okus je slican.
Muskarac se grohotom nasmije.
-Pa hajde, onda u krevet, necu da mi sutra spavas u kolima cijelim putem-
-Da, mogao bi- odgovorio je iako mu se jos ostajalo na bdijenju. Osjecao je neobjasnjiv umor i bol u glavi.
Pogledao je jos jednom oko sebe; seljani su se uhvatili u kolo i plesali su Mitri u cast, u sredini kola je gorio ogroman krijes. Oko kola ljudi su pjevali i plesali individualno i svirali na primitivnim koznim bubnjevima.
I Dana je bila tamo, plesala je s nekim kozarom u prljavom kozuhu. Najveci razlog zbog kojeg je iscekivao bdijenje je bio taj sto svakog bdijenja mlade djevojke odabiru jednog mladica da im bude muz tu vecer. S njim ce plesati, hranit ce ga, i dopustit ce mu da ih drzi u narucju, tko zna mozda mu i daju poljubac u obraz (ako stvari postanu dovoljno vruce).
Ona je odabrala kozara. Osjecao je cudnu bol u dlanovima i stezanje u grlu dok ih je gledao tako. Bio je zahvalan sto je ovo najkraca noc u godini i da ju kozar nece dugo imati za zenu. Glupi kozar, jednog dana kad bude kovac opalit ce ga cekicem po glavi. Osjecao je bijes u sebi i godio mu je, hranio ga je i davao mu snagu i odlucnost da izvrsi svoj naum.
-Plesi s njom jos ovu vecer, ali ona ce plesati sa mnom do kraja zivota. Samo sa mnom!-
Okrenuo se i otisao u smjeru svoje kolibice.

by:The mejdj

| 00:48 | Komentari (7) | Isprintaj | #

srijeda, 16.05.2007.

Watered blood II

Kullyn Fryd se prisjećao dana kad je prvi put vidio Rataahk. Imao je petnaest godina, baš kao i njegov Aaren sad. I njega je isto doveo njegov otac, tada već stari Kull Fryd, na Veliki Lov. On je bio najmlađi od petero braće i jedini od njih koji nikad nije sudjelovao u Lovu. Naravno, Kullyn je i prije lovio. Često je išao s braćom, ponekad i s ocem u lov. Ali ovo je bilo drugačije. Doma je poznavao šume, ovdje nije. Snijeg je otežavao trčanje, plijen je bio jači, žilaviji. A ovdje se morao dokazati. Veliki Lov je godišnji skup svih vučjih plemena, gdje vukovi dolaze sa svih strana da bi zajedno lovili, a očevi dovode svoje mlade sinove da uhvate svoj prvi plijen na Velikom Lovu. Mladi vuk mora navršiti petnaest godina da bi mogao sudjelovati u Lovu. A Kullyn je navršio petnaest prije tri mjeseca. I bio je nervozan.
Od tada su prošle trideset i dvije godine, a Raatahk se nimalo nije promijenio. Bilo je to malo naselje smješteno u podnožju litice, okruženo gustom šumom. Nije imalo zidove, litica s jedne strane i šuma s druge bili su dovoljna zaštita. Niske drvene kolibe, s jednim prozorom, poneke i sa dva, sa strmim krovovima koji ne dopuštaju snijegu da se zadržava na njima, bile su nepravilno razbacane oko centra naselja, gdje je stajao kameni kip vuka.
Kullyn je osjetio jak miris krvi. Prolazili su pored vanjske klaonice, koja se uvijek postavljala za vrijeme lova. Muškarci su tu obrađivali plijen, ulovljen za vrijeme Lova. Meso šalju u kuhinju, kožu na obrađivanje i sušenje, a kosti u radionicu starom Vurhku i njegovim sinovima, koji od njih prave vrhove za strijele, drške za oružja i alat, dok njegova žena, vesela Niora od onog što ostane pravi igračke i ukrase za djecu i žene. Vukovima ništa ne propada, otac mu je jednom rekao. Još uvijek je čuvao igračku koju mu je Niora poklonila kad je prvi put bio u Rataahku. Ona je tada bila mlada, tek vjenčana sa Vurhkom. Stajali su ispred kamenog vuka, kojeg je tu isklesao Vurhkov prapradjed. Ona mu je to rekla. Bila je ponosna što je sad dio njegove obitelji. Uvijek je voljela izrađivati stvari.
„Ovo je bog svih zvjerskih ljudi, veliki otac Ter“ rekla je dok mu je davala igračku izrezbarenu od drveta. „Vidiš tu, to je vuk.“ Pravio se da vidi, mada nije shvatio što mu pokazuje. „A oko njega su ostali duhovi životinja. Sve zajedno, njih deset, kad se ujedine čine vrhovnog Boga, stvoritelja elemenata i prirode, nas i životinja. Bog zvijer za ljude zvijeri.“ Glasno se nasmijala, pokazujući Kullynu veliki razmak između prednjih zubi, te ga, ne baš nježno, potapšala po leđima.
Mnogo godina kasnije, kad je Aryin navršio pet godina, on mu je poklonio tu igračku. Ali njemu se nije svidjela. Više je volio vitezove i konje nego neko čudno, veliko stvorenje. Ipak, dobro mu je poslužila kao vječni neprijatelj njegovim vitezovima, koji su svaki put pobjeđivali i ubijali čudovište. Jednom, kad je Aryin zaspao, Kullyn je uzeo igračku i sakrio je. Osjećao se da bogohuli dok dopušta sinu da ubija boga. Njihovog Boga. Aryin je neko vrijeme bio razdražljiv jer je izgubio najdražeg neprijatelja, ali ubrzo je našao zamjenu za njega, dvogla...
„Odvedi dječaka tamo.“
Erfyrov glas ga je vratio u sadašnjost. Pogledao je u njega, pa u Aarena kojeg je držao u svojim rukama. Nije ni primijetio da su utrnule. Dječak se malo smirio, ali još bi znao zajecati na sekundu ili dvije. Bili su ispred male, nezgrapne kolibe iz koje je dopirao miris trava, izmiješan s još nekim gorkim, oštrim mirisima. Kullyna je zaboljela lijeva noga. Ulaz je bio prekriven zečjim kožama, sašivenim zajedno u jedan veliki šareni prekrivač.
„Ovdje živi...“
„Znam tko ovdje živi dječače! Bio sam ovdje puno prije nego što si se ti rodio.“
Erfyr je ušutio, Kullyn je ušao unutra, Aryin ga je slijedio. Miris je postao jači, bilo je zagušljivo, pomalo ustajalo.
„Fryd. Mali Kullyn Fryd“, sporo je rekao hrapavi glas. „Još uvijek se sjećam kako si plakao kad ti je divlja svinja rasparala nogu na tvom prvom Lovu.“
I Kullyn se toga sjećao, kao da je bilo jučer. Taj dan je izgubio oca. Divlja svinja mu je rasparala utrobu dok je branio njega, svog najmlađeg sina. On mu nije mogao pomoći. Ležao je na snijegu, jecajući, rasječene noge i ukočen od straha. Da mu dva najstarija brata tada nisu došli i ubili svinju, i on bi završio kao njegov otac. Braća su ga uvijek krivila za očevu smrt. Nikad mu to nisu rekli, ali je to osjećao. Mogao je izabrati zeca za svoju prvu lovinu, ili lane. Ali ne, on je odlučio uloviti divlju svinju. Htio se dokazati ocu, braći, svima. Nije lako biti najmlađi. To ga je stajalo očevog života. Zato je on, nakon majčine smrti, ostao živjeti u gradu, dok su mu se braća vratila u divljinu. Vjenčao se za običnu djevojku, čovjeka, te je postao predstavnik i govornik svog plemena u gradu, baš kao i njegov otac prije njega. Više nikad nije otišao na Lov, ni u Raathak. Aryina je vodio njegov stric, Kullynov brat Ertok. I on je imao sina Aryinovih godina Obećao je Kullynu da će se brinuti za njega kao da je njegov vlastiti sin. Tako je i bilo. Kasnije, kad je Aaren navršio petnaest godina, nije ga čak mislio ni pustiti na Lov. Sve manje vukova iz gradova je išlo na Lov. Ali on ga je toliko molio da je na kraju popustio, unatoč protivljenju svoje žene. Odlučio ga je sam povesti, i njega i Aryina. Dosad je već nekoliko puta požalio tu odluku.
„Da nije bilo tebe, poštovana Krina, izgubio bih nogu taj dan. Ovako me samo ponekad boli, kad puše.“ Spustio je Aarena na slamnati ležaj u kutu prostorije.
Mala, pogrbljena figura se okrenula od vatre. Odsjaj je bio strašan. Na desnoj strani vrata i lica je imala veliku, ružnu opekotinu. Lice joj je i bez opekotine bilo neugledno, skoro pa ružno. Koža joj je bila naborana poput kore drveta, nos malen ali kriv, oči uvučene duboko u duplje, nikad nisi mogao reći jesu li zatvorene ili otvorene. I bila je ćelava. Kullyn se sjetio da je prije nekoliko godina čuo priče da je starica, dok je šumskim duhovima prinosila žrtvu, omamljena od trava, izgubila svijest i pala u vatru. Nitko nije mislio da će se izvući, ali ona se nekim čudom oporavila. Posjekla je svoju, napola izgorjelu sivu kosu i nikad je više nije pustila. Govorila joj je da joj je ovako lakše, te da nikad i nije voljela svoju dugu kosu. Znali su da laže. Svako jutro ju je češljala i njegovala, poput neke djevojčice. Bio je to težak udarac za nju. Krina je bila stara i kad ju je Kullyn prvi put vidio, ali sad se činilo kao da su je godine napokon sustigle. Nije više mogla lako hodati, oslanjala se na štap, sve je slabije vidjela i pamtila, a i prestala je uzimati vučji oblik. Mijenjanje joj je oduzimalo previše snage, nije to više mogla podnijeti. Ali još uvijek je bila najbolji izlječitelj u Rataahku, mada je bilo samo pitanje vremena kad će postati preslaba, te će je morati zamijeniti jedna od njezinih učenica.
„Liči na tebe“, rekla je kad se nadvila nad Aarena. „Ti si bio malo jači i veći od njega, ali jednako strašljiv.“ Pružila je staru, naboranu ruku prema Aarenovom čelu. On je preplašeno uzmaknuo.
„U redu je sine.“ Kullyn je stavio njegovu ruku u svoju. „Ona će se pobrinuti za tebe, sve će biti u redu.“ Okrenuo se prema starici. „Poštovana Krina, ovo je Aaren. Onaj tamo stariji je Aryin, on će ti reći što se dogodilo. Ja moram ići. Molim te, pazi mi na njih.“
„Ne brini mali Kullyn Fryd, brinut ću se o njima kao što sam se brinula o tebi.“ Kullynu je bilo drago to čuti. „A sad idi, on te čeka.“
Na izlasku iz kolibe, još jednom je zahvalio Krini. Ispred je još uvijek stajao Erfyr Ledenooki. Razgovarao je s visokim, jakim čovjekom, odjevenim samo do struka. Prsa su mu bila gola, mišići kao da su od kamena isklesani. Ispod vrata, na sredini prsa imao je užgan simbol. Oko, sa gromom preko zjenice. Kullyn je znao tko je ovaj čovjek. Mogla se vidjeti sličnost između njega i Erfyra. Isto držanje i način govora, slične crte lica. Da Erfyr ima žute oči, dugu bijelu bradu smotanu u dvije pletenice, te lice starije za trideset godina, bili bi identični. Bio je to Elvor Grom, Erfyrov otac i Vrhovni Gromovnik vučjih plemena. Simbol na prsima je predstavljao njegov Red.
Više zvijer nego čovjek, pomislio je Kullyn. Otac mu je pričao o Elementalistima dok je bio dječak. Osim životinjskih duhova, ljudi zvijeri su štovali i elemente. Postojao je Red Elemenata, podijeljen u četiri ogranka, svaki za jedan element. Grom, Vatra, Zemlja, Voda. Neki od njih su brojali više članova, neki manje. Većina članova su bili ratnici, ali uvijek se moglo naći i nekoliko šamana u Redu. Dok su svi širili štovanje Elemenata, samo su vrhovni Elementalisti mogli doista i ovladati elementima. Po jedan za svaki element. A Elvor je bio Vrhovni Elementalist svog Reda Groma. Ostala tri Elementalista su bili na jugu. Tantin Vatroprsti i mudri Itum Zemljani u Srednjim Šumama, zajedno s najvećim plemenom sivih vukova, dok je Otiik od Rijeke bio još južnije, sa svojim plemenom na obalama Sive rijeke, koja se tu ulijeva u ocean.
Kullyn osobno nije poznavao Elvora, ali taj čovjek mu se nikako nije sviđao. Znao je da više voli biti u vučjem nego u ljudskom obliku. Previše se prepuštao životinjskim instinktima i nagonima. Zato se više nije odijevao, nego je samo prekrivao prepone. Vukovima ne smeta hladnoća, oni je prihvaćaju i uživaju u njoj, čuo je jednom kako ga citira njegov stariji brat, pritom oponašajući i ismijavajući njegov duboki glas. Ni on ga nije volio. Ali među vukovima je bio štovan, neki su ga se čak i bojali. Nekolicina mu je zamjerala što narušava ravnotežu između ljudskog i vučjeg oblika, ali nikad to nisu govorili na glas. Uostalom, nije bio jedini koji je to radio. Vukovi u gradovima su sve više postajali ljudi, dok su vukovi u divljini sve više postajali životinjama. Sam Kullyn se više osjećao čovjekom nego životinjom. I smatrao je da je to ispravno. Elvor ga je vidio čim je izašao iz kolibe. Gledao ga je u oči. Kullyn je znao što to znači među vukovima.
„Slijedi me“ zatim mu je rekao Elvor, glasom jakim i dubokim kao grom čiji je simbol na prsima nosio. Pošao je za njim, s Erfyrom za svojim leđima.
U Rataahku je bilo bučno. Vukovi sa svih strana velikog otoka su bili tu. Sam Rataahk je imao jedva petstotinjak stanovnika. Trenutno ih je u njemu bilo oko dvije tisuće. Snijeg je bio istopljen od hodanja po njemu, a hladna zemlja pretvorena u tvrdo blato. Kolibe su bile pretrpane, ali ovaj put ipak manje nego posljednjih godina. Oni koji nisu stali u kolibe, spavali su u pećinama podno litice, a neki, koji su to voljeli i na otvorenom. Nakon nekoliko minuta guranja kroz gužvu i izbjegavanja znatiželjnih pogleda, stigli su pred nisku, izduženu jednokatnicu. Velika koliba, sjetio se Kullyn, unutra je bila Glavna Dvorana. U biti, i jedina u Rataahku.. Bila je sagrađenu uz liticu, tako da se njezin zadnji zid naslanjao na stijenu, gdje je krio ulaz u kompleks pećina ispod litice. U njih je moglo stati svih petsto stanovnika Rataahka, i ostalo bi mjesta za možda još tisuću ljudi. Bilo je to njihovo skrovište, vučja jazbina za zavući se u slučaju opasnosti. Tu je se bilo i lakše braniti. Trenutno je bila prazna.
Stali su pred drvenim vratima Velike kolibe. Elvor je prvi ušao.
„Stigli smo“ zagrmjelo je iz njegovog grla.
Kullyn Fryd je ušao za njim. Od nervoze su mu se ruke pošle tresti, a lijeva noga tupo boljeti. Snažan glas, koji je zvučao kao da čopor vukova govori kroz čovjeka je rekao:
„Dođi bliže Kullyn Fryd. Klekni pred mnom.“

The Ranger

| 20:55 | Komentari (8) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 30.04.2007.

Credo ergo sum

Teklo je, prelijevalo se u mrezi najfinijih niti nevidljivih golom oku. Kao mocna rijeka ravnalo je planine prekrivalo ravnice; biljke, zivotinje, ljudi – svi su se davili u tome. Lezalo je ispod kamena, izmedju vlati trave, na vrhovima drveca. Protezalo se preko cijelog svijeta, u dolinama i sumama, na planinama i gorama, preko ogromnog prostranstva oceana i pustinja (o, pogotovo ga je bilo u pustinjama). Bilo ga je u gradovima i selima, kucama, podrumima, a najvise ga je bilo u srcima ljudi. Prokleta stvar je bila posvuda, mogli ste je namirisati (iako, posto je bila posvuda njen miris je cesto zamjenjivan za nista posebno).
Vjera ili bolje Vjerovanje nije radilo nista posebno. Samo je postojalo, sto je vise nego se moze reci za vecinu stvari. Sama bit Vjerovanja nije vjerovanje, vec cinjenica da je ono stvarno, neopipljivo ali itekeko prisutno. S druge strane, bit svega ostalog bilo je Vjerovanje. Stvari su postojale jer je netko vjerovao da one postoje, dogadjaji su se odigravali jer je netko (ili nesto) vjerovao da se moraju dogoditi. Zamislite kakav bi to ludi svijet bio u kome bi se stvari odvijale prema nekim nepisanim pravilima cina i posljedice, precizno definiranim zakonima bez rupa i iznimaka. Za pocetak, sva bi neizvjesnost nestala; svatko bi znao svaki detalj svoga zivota unaprijed do trenutka smrti (pretpostavljajuci kad bi imao dovoljno informacija i beskonacnu inteligenciju).
Vjera, nada, osjecaji – sve bi izgubilo smisao, ne bi vise bilo volje za zivotom, ne bi vise bilo zivota. Apsurd!

Vjerovalo se da je Vjerovanje bez pocetka i kraja (a ono u sto se vjerovalo je bilo stvarno, ili bar stvarno dok se ne bi povjerovalo drugacije). A onda bili su oni sto su izasli iz vjerovanja, bas kao sto je prva dvodihalica izasla iz vode u novi, cudni svijet bez bljutave hrane, zamagljenog pogleda i vecih riba; i usli u postojanje. Isprva duhovi, sjenke, obrisi u mraku, a zatim bogovi, duhovi, vile, sva sila potpuno prirodnih (jer ako su postojali nisu mogli biti nadnaravni) bica i kreatura nezamislivih oblika koje je bilo tako lako zamisliti. Neki nisu otisli dalje od prvotnih sjenki, jer, Vjerovanje je po nacelu bilo kapitalizam, ako nisi jeo bio si pojeden; ostali su zauvijek Nizi, spektri, domaci, mali privatni bogovi i demoni, bogovi jednog puza i tri vlati trave, demoni trnja kupina; osudjeni da cekaju kao lesinari svoju priliku.

Iako je Vjerovanje bilo neopipljivo, rafinirano vjerovanje, vjerovanje kojim je netko (ili nesto) vjerovao u nesto drugo je bilo itekako opipljivo. “Cigla koja vas udari u glavu putujuci 23 m/s” klasa opiljivosti. I vjerovalo se da svijet jest, i da ljudi jesu, i da cvrci jesu (iako mi ne bi osobno smetalo da se u 3 ujutro vjeruje da cvrci nisu). Vjerovalo se da bogovi jesu i da jesu prije covjeka, stogod to znacilo. I vjerovalo se da jednog dana vise nisi i vjerovalo se u Smrt, vjerovalo se u andjele, demone, vukodlake, zmajeve, zubic vile i mrakonju ispod kreveta. Vjerovanje je bilo drustvena igra, i to ne onakva kod koje vam dodju prijatelji na kokice i sok i rundu monopola. O ne, vjerovanje je bilo drustvena igra u kojoj vam prijatelji odrube glavu i igraju se dodave s njom, cisto jer vjeruju da je to prigodno i kulturno ponasanje. A svi znamo da ono sto je vjerovano je ono sto Jest.

| 22:23 | Komentari (9) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima. koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se