utorak, 25.03.2008.
Poklon...
Otvorila sam prozor da vidim kako je nebo pobijedilo oblake i počelo se probijati na obzoru.
Čisto plavetnilo izbijalo je iza crnila oblaka. Morala sam to vidjeti. Sunce se također probilo s druge strane obzora.
Podignula sam krovni prozor i ostala bez daha. Pod tim kutem sunčevih zraka isti univerzum dobio je drugačiji izgled. Kao da je izvan vremena. Zadivljena i praktički ukopana od tog prekrasnog prizora stajala sam neko vrijeme.
Moja simultanost progovara:“ Kako ti se sviđa? Ovo je naš mali poklon tebi. Znali smo da su to tvoji najdraži momenti, kada fascinirano ostaneš bez daha, diveći se bezvremenskoj ljepoti Apsoluta, manifestiranoj u tvojem malom fizičkom univerzumu.“
Da, znala sam da su to oni. Uvijek me osvoje takvim naizgled malim, skoro pa neprimjetnim stvarima. Sjećam se da sam još kao dijete dok sam jednom ležala u bolnici, zbog nebrojenih bolesti na koje sam bila osjetljiva, gledala kroz bolnički prozor i divila se sunčevim zrakama na zidu jedne od bolničkih zgrada. Uvijek su mi izgledale kao živa bića koja se polagano kreću i onda nestanu u sjeni. Nesvjesno sam iza toga osjećala Njih.
Danas gledajući u tu ljepotu sunčevih zraka na susjedovom drveću, te na mojem mačku koji se sunčao na susjedovoj šupi, našla sam se tamo s njima, na mjestu gdje možeš čuti smijeh drevnih zmajeva , gdje anđeli vladaju, gdje caruju Oni, moji Ari...
Dobrodošla u Ari Univerzum!
Unutar Šume, vodili su me Lavovi. Došli smo do mjesta gdje je stajao jedan ogroman skoro pa nepomičan, a opet najpokretljivije biće koje sam ikada vidjela. Bijeli Lav, bjeliji od snijega, bjeliji od ičega što ljudsko oko može pojmiti.
Rekli su mi da je to Apsolut u Ari univerzumu, na taj način su mi dozvolili da ga ja vidim. Gledati u to Ari biće bilo je kao gledanje u Sve što je ikad postojalo, u Sve što uopće postoji i znate što, još uvijek gledam, gledala sam i gledati ću vječno....
- 18:13 -
