ponedjeljak, 08.10.2007.

Posebni oproštaj - cvijet

Evo malo da vam pričam o jednom tužnom događaju u Mojoj Šumi.
Na samom početku moga bivanja u Njoj, čistila sam mnogo toga. Između ostaloga i neke demone prošlosti.
Bio je jedan koji je dugo bio uz mene, međutim nisam nikada znala što je to zapravo. Ustvari od malena sam imala s njime posla, a da nisam to zapravo znala. Dolazio mi je u snove, i bio na neki način uvijek tu da me iscrpi kad je to najmanje trebalo.
Još uvijek nisam na čisto kojeg je spola ustvari, iako to nije ni važno.:)
Došlo je onda i to doba da spoznam tog entiteta i dam mu pravo ime.
Upoznala sam nositelja/cu, a nisam toga bila ni svijesna. Trajalo je to dugo. Bilo je često jako mučno, no jednoga dana osjetila sam poziv da učinim nešto. Nešto, čudno...
Osjetila sam da mu moram slati čistu Ljubav iz srca, i to me uopće nije zbunilo, jer sam u čitavom biću osjetila neograničenu navalu energije Svijetlosti. Nevjerojatna snaga. Bio je to nalet koji je dolazio direkt od Viših sfera.
Šetala sam Šumom i našla se na tom predodređenom mjestu. Predamnom je bio taj entitet. Mračan, sivkasto zelen. I skakutao je tj. bolje rečeno letio oko mene. Pokušavao me ugristi i ubosti nekim svojim pipcima.
Nisam uopće osjećala strah, čak štoviše gledala sam ga u oči, te je stao i samo me promatrao.
U tom trenu iz moje srčane čakre je izletila ogromna količina Svjetlosti i ja sam prema tom biću osjećala samo Ljubav.
No, Svijetlo je izlazio i izlazilo i teklo u rijekama i teklo direktno na to Biće. U mom fizičkom tijelu sam osjetila veliku bol jer sam bila crpljena svima snagama, iscrpljivana. Bila je to očajnička borba tog bića, u situaciji kada nije imalo izlaza napadalo me svim silama. Osjećala sam slabinjavu, bolno treperenje svake stanice u tijelu, teško sam disala. Kao da netko iz mene vuče tj. pokušava izvući dušu van i sve što ja jesam.
Međutim, Svijetlost je samo išla i nije se nazirao kraj tome. Kao da čim je to biće pokušavalo uzeti malo zamaha u borbi, Svjetlo je bilo jače i okrutnije. Šiktalo je iz mene divljom snagom.
Gledala sam to Biće kako slabi i gubi bitku. U očima sam mu vidjela da je uvijek znalo za taj trenutak, međutim borilo se svim silama.
Bilo je jako naporno, bitka u kojoj nisam koristila nikakvo klasično oružje, nije bilo mačeva, koplja, pištolja, noževa, bazuka, mitraljeza, bombi...samo čisto srce.
Onda nakon dosta vremena, Biće je palo na zemlju, na lišće, posrnulo je...
Svjetlo je još šiktalo, Biće je patilo u najvećim mukama.
U Šumi su šuštali glasovi...ubila si ga, ubila si ga...ubojico...
Svijetlo je prestalo šiktati iz mene.
Stresla sam se, kao da me netko udario i viknula: Nisam, nisam htjela!!!!!
Pogledala sam Biće, ali ono je ležalo polumrtvo, na samrti bolje rečeno.
Pala sam na koljena i osjetila preveliku tugu u srcu. Plakala sam, plakala sam dugo. Biće je umiralo skoro nekoliko sati. Ležalo je na lišću usred jesenske šume, tako je tada izgledala. Sunce se slabo probijalo kroz drveće, kao da ovdje nema mjesta za njega.
Sjedila sam pored njega i plakala. Znala sam da je to biće dio mene i da se sada moramo zauvijek pozdraviti. Srce me toliko boljelo. Nesnošljivo. Krivnja je bila prevelika.
Znala sam da sam upravo ja smrt za njega, iako drugačije nije ni moglo biti. Ili to Biće ili ja.
Čula sam nečiji glas: "Što čekaš, odvedi ga u Svijetlo!".
Poljubila sam ga u čelo i vodila ga u Svijetlo. Dugo je trajalo, dugo se Biće borilo sa svojim crnilom, odupiralo se, ali je znalo da je to jedini put da ode u Sve.
Sjedila sam tako kraj njega još nekoliko sati. Otišlo je...umrlo...Ja sam ostala sjediti kraj njega.
U jednom trenutku pojavila su se neka bića Svjetlosti, visoki, dugi, blagi, a opet oštri...prijatelji moji. I došli su sa nekim spravama. Rekli su da je vrijeme da se podignem i nastavim dalje. Međutim, ostala sam još s njima.
Pokapali su to Biće, mojeg najvećeg dotadašnjeg neprijatelja.
Stavili su ga u neku komoru, nalik na lijes, ali nije bio. Donesla sam mu bijeli cvijet i stavila ga na tu komoru, da ima jedan kad nije nikada imao ni jedan.
Morala sam otići dalje, nastaviti život bez tog Bića.
Zbogom.
Otišla sam...dalje.
Hvala...

Naučila sam da možeš itekako voljeti i najvećeg i najgroznijeg neprijatelja.
Ljepota i Ljubav krije se u Svemu. Srce je portal Svega.
So keep it open folks!

Vaša Galadriel