nedjelja, 14.09.2008.
Long live the Allmighty PROGRAM called Life...
This one goes out to my friends "of the black cloak"!
Please don't lose your sense of humor:)))))
Gal
- 22:31 -
utorak, 25.03.2008.
Poklon...
Otvorila sam prozor da vidim kako je nebo pobijedilo oblake i počelo se probijati na obzoru.
Čisto plavetnilo izbijalo je iza crnila oblaka. Morala sam to vidjeti. Sunce se također probilo s druge strane obzora.
Podignula sam krovni prozor i ostala bez daha. Pod tim kutem sunčevih zraka isti univerzum dobio je drugačiji izgled. Kao da je izvan vremena. Zadivljena i praktički ukopana od tog prekrasnog prizora stajala sam neko vrijeme.
Moja simultanost progovara:“ Kako ti se sviđa? Ovo je naš mali poklon tebi. Znali smo da su to tvoji najdraži momenti, kada fascinirano ostaneš bez daha, diveći se bezvremenskoj ljepoti Apsoluta, manifestiranoj u tvojem malom fizičkom univerzumu.“
Da, znala sam da su to oni. Uvijek me osvoje takvim naizgled malim, skoro pa neprimjetnim stvarima. Sjećam se da sam još kao dijete dok sam jednom ležala u bolnici, zbog nebrojenih bolesti na koje sam bila osjetljiva, gledala kroz bolnički prozor i divila se sunčevim zrakama na zidu jedne od bolničkih zgrada. Uvijek su mi izgledale kao živa bića koja se polagano kreću i onda nestanu u sjeni. Nesvjesno sam iza toga osjećala Njih.
Danas gledajući u tu ljepotu sunčevih zraka na susjedovom drveću, te na mojem mačku koji se sunčao na susjedovoj šupi, našla sam se tamo s njima, na mjestu gdje možeš čuti smijeh drevnih zmajeva , gdje anđeli vladaju, gdje caruju Oni, moji Ari...
Dobrodošla u Ari Univerzum!
Unutar Šume, vodili su me Lavovi. Došli smo do mjesta gdje je stajao jedan ogroman skoro pa nepomičan, a opet najpokretljivije biće koje sam ikada vidjela. Bijeli Lav, bjeliji od snijega, bjeliji od ičega što ljudsko oko može pojmiti.
Rekli su mi da je to Apsolut u Ari univerzumu, na taj način su mi dozvolili da ga ja vidim. Gledati u to Ari biće bilo je kao gledanje u Sve što je ikad postojalo, u Sve što uopće postoji i znate što, još uvijek gledam, gledala sam i gledati ću vječno....
- 18:13 -
srijeda, 02.01.2008.
Vrijeme Vilenjaka
Ponovno je došlo. Osjećam ga. Oko mene su. Zatvorim oči, pogledam u Šumu i evo ih. Stoje oko mene i pričaju mi. Vode me kroz dimenzije.
ŠANI TAER - harmonija u meni se rađa, sve je potpunija.
U meni se rađa ono što sam uvijek bila - Vilenjak.
Prepuštam se...
- 23:41 -
utorak, 23.10.2007.
Tama
To sam ja. Tama. I svijetlo.
Da li ste ikada ubili? Ja jesam i opet ću ubiti.
Da li sam ikada bila ubijena? Jesam. I opet ću biti ubijena.
Da li nestanem?
Ne. Nikada.
Ja sam Vječnost.
U ovom mladom tijelu nalazi se Vječnost, beskrajna.
Da li se volim boriti? Da, ja uvijek borim i uživam u svakoj bitci. Čak i kad budem pobijeđena. I nakon toga se dižem i opet borim. Vječito mašem oružjem i vračam udarce.
Često u Šumi susrećem svoju tamu. Volim moju tamu. Potrebna je, često.
Ona je hladna, okrutna, bešćutna mlada žena sa crnim velom i kad se pojavi prostor se promijeni. Zrak je hladan. Lišća nema, zima je i mrak.
Kad bi postojala samo ona u meni, pustoš bi sezala daleko i ne bi bilo ničeg, ali ipak je volim. Ona je Ja i zato je volim.
Često je upravo ona moj najveći učitelj i moje oči, te moj čuvar.
Ona je ta koja se uvijek odluči vratiti udarac. Zajedno smo ubile mnogo njih i opet ćemo, to nam je sudbina.
Postići balans unutar sebe znači uživanje vječitog mira.
Volite svoju tamu, jer i ona ste vi.
Pozdrav
- 22:04 -
četvrtak, 11.10.2007.
Šuma sada..ovog trenutka
Lišće, bosa sam. Osjećam vlažno jesensko lišće pod nogama.
Miris je svjež, nekako pun čistoće. Pogledala sam dolje i vidim da na sebi imam bijelu haljinu, koja lagano pada. Šetam polagano i uživam. Hodam kroz područje prepuno brežuljaka. Divno je. Vesela sam.
Plešem među drvećem i udišem prekrasan čisti Šumski zrak poslan iz viših sfera da mi bude potpora i punionica. :)
Osjećam prisutnost...sve je svijetlije ok mene. Bliješti jako. Evo i mog psa Arija. :) On je sretan dotrčao i skače na mene od sreće. Zatim odlučujemo on i ja krenuti dalje, jer nas zove Šuma da nešto još vidimo.
Ispred nas je puteljak i mi hodamo po njemu.
Neke prilike su pred nama i približavaju nam se. Idu u koloni po dva. Ne osjećam ugroženost. Pa, to su Vilenjaci!!!
Približavaju nam se noseći svijetlo u sebi i ne zaustavljajući se. Samo sam ulovila pogled svakog od njih i njihov topli ohrabrujući osmjeh. Taj je trenutak bio kao izdvojen od ostalih. Pogled jednog bio je kao pogled svih i sve misli su bile kao jedna direktne i blage, a opet uzvišene.
I tako smo Ari i ja nastavili dalje. No, Šuma se mijenja. Put je isti, ali drveće je orijaško i ogromno, skoro pa da se krošnje ne vide. Nema skoro ništa svijetla. Gledam i ne vjerujem. Beskrajno dug put u mraku šume. Prijeteće Šume.
Uzimam zrak i idem dalje, moram...
Ari hoda pokraj mene i on također zbunjen ovom promjenom. Još neka prisutnost. Iza nas...
Okrenem se, a kad tamo nema ničeg. Zid. Ne mogu natrag.
A ništa, idem dalje, međutim prosutnost se još uvijek osjeća. Nisam još načisto da li je to neka opasnost.
Rez i sada smo Ari ja na prekrasnom proplanku unutar šume, na livadi. Evo sunca. Instinktivno se bacam na finu, mekanu mirišljivu travu. Ari također leži na travi i od sreće se valja po travi. :)
Predivno je, no nismo sami. Ovdje je puno svakakvih bića. Ari bića s prekrasnim krilima, Vukovi, Visoki Prijatelji Bijeli, Vilenjaci svih rasa, Sokoli, Orlovi.
Ne komuniciram s nikime, njihova prisutnost je dovoljna. Hvala im.
Gledam nebo i uživam. Ari spava, hrče.
Duboko dišem i svaka moja stanica svijetli.
Lebdim...
Spokoj...
Sreća...
Vaša Galadriel
- 15:16 -
ponedjeljak, 08.10.2007.
Posebni oproštaj - cvijet
Evo malo da vam pričam o jednom tužnom događaju u Mojoj Šumi.
Na samom početku moga bivanja u Njoj, čistila sam mnogo toga. Između ostaloga i neke demone prošlosti.
Bio je jedan koji je dugo bio uz mene, međutim nisam nikada znala što je to zapravo. Ustvari od malena sam imala s njime posla, a da nisam to zapravo znala. Dolazio mi je u snove, i bio na neki način uvijek tu da me iscrpi kad je to najmanje trebalo.
Još uvijek nisam na čisto kojeg je spola ustvari, iako to nije ni važno.:)
Došlo je onda i to doba da spoznam tog entiteta i dam mu pravo ime.
Upoznala sam nositelja/cu, a nisam toga bila ni svijesna. Trajalo je to dugo. Bilo je često jako mučno, no jednoga dana osjetila sam poziv da učinim nešto. Nešto, čudno...
Osjetila sam da mu moram slati čistu Ljubav iz srca, i to me uopće nije zbunilo, jer sam u čitavom biću osjetila neograničenu navalu energije Svijetlosti. Nevjerojatna snaga. Bio je to nalet koji je dolazio direkt od Viših sfera.
Šetala sam Šumom i našla se na tom predodređenom mjestu. Predamnom je bio taj entitet. Mračan, sivkasto zelen. I skakutao je tj. bolje rečeno letio oko mene. Pokušavao me ugristi i ubosti nekim svojim pipcima.
Nisam uopće osjećala strah, čak štoviše gledala sam ga u oči, te je stao i samo me promatrao.
U tom trenu iz moje srčane čakre je izletila ogromna količina Svjetlosti i ja sam prema tom biću osjećala samo Ljubav.
No, Svijetlo je izlazio i izlazilo i teklo u rijekama i teklo direktno na to Biće. U mom fizičkom tijelu sam osjetila veliku bol jer sam bila crpljena svima snagama, iscrpljivana. Bila je to očajnička borba tog bića, u situaciji kada nije imalo izlaza napadalo me svim silama. Osjećala sam slabinjavu, bolno treperenje svake stanice u tijelu, teško sam disala. Kao da netko iz mene vuče tj. pokušava izvući dušu van i sve što ja jesam.
Međutim, Svijetlost je samo išla i nije se nazirao kraj tome. Kao da čim je to biće pokušavalo uzeti malo zamaha u borbi, Svjetlo je bilo jače i okrutnije. Šiktalo je iz mene divljom snagom.
Gledala sam to Biće kako slabi i gubi bitku. U očima sam mu vidjela da je uvijek znalo za taj trenutak, međutim borilo se svim silama.
Bilo je jako naporno, bitka u kojoj nisam koristila nikakvo klasično oružje, nije bilo mačeva, koplja, pištolja, noževa, bazuka, mitraljeza, bombi...samo čisto srce.
Onda nakon dosta vremena, Biće je palo na zemlju, na lišće, posrnulo je...
Svjetlo je još šiktalo, Biće je patilo u najvećim mukama.
U Šumi su šuštali glasovi...ubila si ga, ubila si ga...ubojico...
Svijetlo je prestalo šiktati iz mene.
Stresla sam se, kao da me netko udario i viknula: Nisam, nisam htjela!!!!!
Pogledala sam Biće, ali ono je ležalo polumrtvo, na samrti bolje rečeno.
Pala sam na koljena i osjetila preveliku tugu u srcu. Plakala sam, plakala sam dugo. Biće je umiralo skoro nekoliko sati. Ležalo je na lišću usred jesenske šume, tako je tada izgledala. Sunce se slabo probijalo kroz drveće, kao da ovdje nema mjesta za njega.
Sjedila sam pored njega i plakala. Znala sam da je to biće dio mene i da se sada moramo zauvijek pozdraviti. Srce me toliko boljelo. Nesnošljivo. Krivnja je bila prevelika.
Znala sam da sam upravo ja smrt za njega, iako drugačije nije ni moglo biti. Ili to Biće ili ja.
Čula sam nečiji glas: "Što čekaš, odvedi ga u Svijetlo!".
Poljubila sam ga u čelo i vodila ga u Svijetlo. Dugo je trajalo, dugo se Biće borilo sa svojim crnilom, odupiralo se, ali je znalo da je to jedini put da ode u Sve.
Sjedila sam tako kraj njega još nekoliko sati. Otišlo je...umrlo...Ja sam ostala sjediti kraj njega.
U jednom trenutku pojavila su se neka bića Svjetlosti, visoki, dugi, blagi, a opet oštri...prijatelji moji. I došli su sa nekim spravama. Rekli su da je vrijeme da se podignem i nastavim dalje. Međutim, ostala sam još s njima.
Pokapali su to Biće, mojeg najvećeg dotadašnjeg neprijatelja.
Stavili su ga u neku komoru, nalik na lijes, ali nije bio. Donesla sam mu bijeli cvijet i stavila ga na tu komoru, da ima jedan kad nije nikada imao ni jedan.
Morala sam otići dalje, nastaviti život bez tog Bića.
Zbogom.
Otišla sam...dalje.
Hvala...
Naučila sam da možeš itekako voljeti i najvećeg i najgroznijeg neprijatelja.
Ljepota i Ljubav krije se u Svemu. Srce je portal Svega.
So keep it open folks!
Vaša Galadriel
- 23:22 -
Moj prvi susret sa Šumom
Kad sam prvi puta bila u Šumi, nisam uopće znala o čemu se radi, zašto ulazim, što će se dogoditi. Jedna divna osoba me uvela unutra i pokazala mi put. Oslobodila me okova mog uma koji su me u tom trenutku držali u situaciji iz koje nikako da izađem. Ta osoba mi je rekla da je to bio dar Ljubavi. Da, bio je. I ja sam ga prihvatila. Hvala joj, vječno hvala...
Ušla sam i gledala.Ulaz je bio lijep, mirisan. Sunce je sjalo kroz drveće, bila sam začuđena što to vidim i tako čisto. Naime, treće oko mi je uvijek bilo dosta otvoreno i još kao mala sam mogla vidjeti mnogo stvari, ali nikada tako čisto i tako potpuno.
No, kako sam išla dalje, osjećajući prisutnost osobe koja me vodila, energija se promijenila i odjednom je sve bilo nekako čudno. Vidjela sam da netko dolazi i to više njih.
Prema meni su stizali neki ljudi kojima sam trebala oprostiti, koji su me povrijedili, bila sam užasnuta. U meni se probudilo čudno stanje. Osjetila sam bijes. Htjela sam ih mrziti, htjela sam ih mlatiti, padala sam, rigala sam vatru, htjela sam ih ubiti...:( Iz mene je šiktala tama i bol, bol, bol....uh, kako je boljelo. Razdiralo me u prsima.
Krug ljudi se povećavao, a što je najgore oni su me gledali bespomoćno, jer su znali da su u mojoj nemilosti i da sve ovisi o meni. Bili su toliko bespomoćni sa se moje srce raspolovilo. Urlala sam od boli. Jednu sam osobu i udarila, ali me to toliko zaboljelo, da nisam mogla dalje.
Plakala sam, jer nisam mogla udarati osobe koje su bespomoćne, koje su jadne pale na koljena predamnom. :( Urlala sam, vrištala...
Na kraju sam i ja pala na koljena i plakala, i plakala.... Evo i sad plaćem kad se toga sjetim.
No, onda sam čula glas moga vodiča i ona je rekla da je sada vrijeme da oprostim. Da su svi oni kao i ja od istog, Božja djeca ponekad jako izgubljena. Sve to sam čula prije i znala, ali ovaj puta sam to osjećala u čitavom svom biću i oprostila. Oprostila sam...i konačno otvorila oči iz one magle. Bilo je to divno, osjećala sam kako se nataložena gnjila tama skinula s mene. Bila sam Svijetlo kao što sam i sada i uvijek. Demoni su bježali, jer im više nisam bila zanimljiva. Moj put se promijenio. Šuma čisti..pročišćava...Od onda sam u Šumi i proživljavam svašta. Vidjela sam svakakve dijelove sebe, prepoznala moge opasnosti.
Šuma je bio jedan od najljepših darova koje sam dobila u ovom postojanju, a ustvari sada znam da sam uvijek bila dio Nje i Ona dio mene. Puno sam suza prolila u Šumi, suza sreće i suza tuge. Šuma pročišćava...Zrak koji dišem u Šumi me puni i ispunjava svijetlom.
Posjetitelju Šume, želim Ti da se vratiš Njoj i da udišeš taj divan Božanski, Vječni, Drevni zrak.
Idite u Šumu i znajte da sam tamo i da vas čuvam.
Pišite mi o tome kako je bilo i kako se osjećate..ja sam uz vas s Ljubavlju.
Volim vas sve!
Vaša Galadriel Šumska
- 12:50 -
Dobrodošli U Šumu
Prvo da vam se predstavim. Ja sam Galadriel Šumska. :) Znam odmah vam pada na pamet mudra i drevna Vilenjakinja iz Lothloriena.
Eh, nisam ta, ali imam nešto zajedničko s njom. Obadvije prebivamo u Šumi.
Ime sam uzela jer volim Galadriel iz Loriena, tu prekrasnu vilenjačku gospu koja svojom mudrošću nadjača vojske i vojske ratnika.
Nisam mudra kao ona, ali volim. Volim vas i želim vam nešto darovati.
Želim vam darovati Šumu...
Evo vam Šume...Zatvori oči..dođi..uđi u Šumu...Drevnu, Božansku, Vječnu...
Evo...ovo je Tvoja Šuma. Tvoje mjesto, tvoja sreća, tvoja ljubav...
Kakvo je vrijeme, kakvo je drveće?
Kako se osjećaš?
Koga vidiš?
Tko dolazi?
Reci mi..ja sam tu i vodim te i voditi ću te do onog trenutka kad shvatiš da dalje ideš sama/sam.
Ne zaboravite, Šuma nije nikakva vizualizacija ili neka duhovna tehnika, Šuma jednostavno Jest...ona Je.
Otvorite se prema njoj.
Pronađite se u njoj.
Želim vam samo Ljubav..
Do slijedeći puta...
Volim vas sve...
Vaša Galadriel
- 00:15 -
