....isto vide a razno tumace...

09.01.2015., petak

Čistoća u svojoj punini

Kroz moje odrastanje, upoznavanje sebe i svoje okoline, kroz mnogo razgovora i upijajuci iskustva svih ljudi koje sam susretala saznala sam za predbracnu cistocu i prvo bila skepticna pa se odusevila i odlucila istu implementirati u svoj zivot.
Rastuci u sigurnosti da je to jedina prava priprava za brak neke decke sam upravo time odbila, tjeseci sebe da ne znaju kakvu osobu gube.
Zanimljivo sto sam to govorila upravo iz svoje oholosti sto sam tek kasnije spoznala.
Kako je vrijeme prolazilo popustalo je i moje odusevljenje.
Da, vidjela sam da osobe koje su vezu doista iskreno tako zivjele da su bivale sretne i sama sam za sebe prizeljkivala takvu radost ali sam na neki nacin prestajala vjerovati da postoji MojNetko takvih stavova pa sam sama sa sobom napravila kompromis.
Zelim to ali tko zna kako ce biti u vezi pa sam za sada nekog stava da se ne busam u prsa i ne lupam sakom od stol da ja to nikada necu vec sam 'otvorena za sve opcije' i s takvim stavom razgovaram i s drugima.
Mislim da je tome doprinjelo i moje preseljenje u Provinciju zbog toga sto u okruzenju nemam parova koji dosita iskreno zive cistocu.
Ali preseljenje u Provinciju donjelo je i nesto dobro a to je da sam shvatila vaznost emocionalne cistoce.
Ne samo da sam shvatila nego sam i prihvatila da sam emocionalno bila jako prljava vezivajuci se nesvjesno za neke osobe koji nisu gajili ni priblizno slicne emocije za mene.
Postavsi svjesna toga trudila sam se mjenati sebe i cistiti svoje srce od losih emocionalnih veza koje su me vrlo umarale i zatvarale prema novim prijateljstvima.
Sada je nekako doslo doba da se ponovno odusevljavam cistocom u punini.
Ono sto sam novo spoznala miloscu Bozjom je to da sam (jos uvijek) ovisna ili navezana na fizicko iskazivanje ljubavi.
Pri tome ne mislim na odnose s deckom, kojeg ionako nemam vec mislim na zagrljaje i stisak ruke prijatelja i obitelji, na poljubce i umiljavanja ukljucujuci necake.
Shvatila sam da uvijek trazim samo barem zagrljaj radi osjecaja sigurnosti.
Krivo je to.
Naravno da je krivo kad me Bog ljubi najvise od svih i njegovu sigurnost najvise osjecam a dodirnio me nije nikada.
Fizicki prisutan nije.
Barem ne kao covjek kao sto nekada jest bio.
U redu, mozemo reci da je prisutan preko vjernika jer u svakome od nas On prebiva ali po meni je to banaliziranje i izbacivanje floskula.
Cinjenica je da Bog fizicki nije u obliku osobe prisutan i samim time ne moze nas zagrliti, dotaknuti, poljubiti - a svejedno osjecamnjegovu ljubav i sigurnost koju mi daje.
Zar tako nebi trebalo biti i medju ljudima?
Zasto onda i sama ja ocekujem i forsiram fizicku bliskost?
Zar nije to eros?
Gdje mi je agape?
U narednim danima molim za trazenje i pruzanje agape ljubavi.
Ljubavi koja ce voljeti bezuvjetno i nesebicno osobu u punini a ne voljeti zagrljaj i osjecaj sigurnosti.
Voljeti osobu a ne osjecaj koji s tom osobom imam.
Molim te Marijo nauci me kako.

- 12:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.08.2014., petak

(ne)zahvalnost, čuda, malovjernost, poniznost, zahvalnost, vjera

U razmisljanju i molitvi neki dan sam shvatila koliko sam cesto nezahvalna i sebicna.
Kao da mi nikada nije dosta.
Kao da ne mogu prestati traziti jos nesto od Gospodina.
Dobro je da sam shvatila pa stignem ostatak zivota zahvaljivati za ono sto imam a ne zasluzujem i truditi se zasluziti ono za sto molim.
Ima tu puno toga ali za pocetak moj posao je san svih najboljih snova o poslu i zbilja sam neizmjerno zahvalna za posao u ovo vrijeme kada toliki ljuda posla nemaju i odlaze iz Lijepe Naše, jos pogotovo kada je to posao koji si sama nebi tko dobro odsanjala il zamislila.
Društvo o kojem mnogi samo sanjaju.
I ne samo ovo društvo s kojim sam tu, svaki dan, nego i ono društvo koje sam ostavila 500 tinjak kilometara dalje, u ŠporkomStaromGradu a i dalje sam s njima kao da sam tamo.
I onda ja molim za momka.
Molim da se rijesi nesto da mogu zivjeti sama.
Molim za bolju situaciju u obitelji.
Molim za čuda.
I sve je to u redu ali u silnoj okupaciji za time sto tek treba biti, za to sto ce doci u svoje vrijeme izgubim pojam o onome sto se dogadja sada.
A toliko je čuda oko mene.
Toliko je toga za sto trebam bez prestanka zahvaljivati i toliko je toga sto mi donosi radost svakoga dana.
I ne samo da budem nezahvalna za čudima oko mene dok očekujem nova čuda za koja bi vjerojatno isto tako bila nezahvalna nego sam uz to sve još i malovjerna.
Doslovno malovjerna.
Molilm jer eto nešto želim a zapravo ne vjerujem da će to ikada doći, a u onim rijetkim trenucima kada povjerujem uvidim da ekšli nisam spremna za to i da sam luda što molim sebično a ne radim na promjenama koje znam da trebam napraviti kako bi bila spremna.
A sigurno ima i još toga što ne vidim da treba a možda je i važnije od onoga što vidim.
I tako u svim tim razmišljanjima dođem do poniznosti.
Shvatim da sam malena i nezahvalna.
Umjesto ponizna ja sebična i ohola.
Bahata.
I prepoznam toliko toga za što imam zahvaliti, za što bih trebala zahvaljivati jer doista ničime zaslužila nisam, sve što imam dobila sam po neizmjernoj ljubavi i milosti Božjoj i nijednom svojom zaslugom.
Skrušim se tada, zamolim za oprost i zahvaljujem.
Zahvaljujem za sve ono što sam prepoznala i ne nazirem kraj zahvaljivanju.
Sviđa mi se ta promjena u mom srcu.
Dosta je toga bilo da budem ohola, bahata, sebična i nezahvalna.
Vrijeme je za promjene.
Vrijeme je da moje srce kameno i tvrdo postane čovječnije, mekanije, srce od mesa koje kuca za ljubav (i Ljubav isto!)
Zapravo još i više.
I opet dođem do spoznaje da već mjesecima molim da srce moje učini po srcu svome i da se sada ta molitva očituje u mom životu, u mom srcu.
Uviđam da se moje srce mijenja.
Sa srcem i cijela ja.
I dobro je da se mijenja!
I dođe tako nakon nekog vremena u moje srce vjera.
Ne samo vjera već i šok od spozaje da iskrene vjere bilo nije do sada.
Sa zahvalnošću je valjda povezano.
I u srce mi stanu riječi doći će jednog dana.
Sada znam, vjerujem i nepoklobljiva sam u tome - doći će u moj život Moj Netko po čijem srcu će mi Bog dati obilje ljubavi i milosti.
Već sam zahvalna za njega u mome životu.
Gle čuda, i molitvu sam promjenila.
Ne molim sada da mi ga Bog pošalje i pokaže već molim da moje srce pipremi i napuni kako bi i Moj Netko preko mog malenog i nezahvalnog srca mogao primiti blagoslov, ljubav i radost koju mu je Svevišnji namjenio!

Opet mi pada napamet jedna stvar, kako je dobra pjesma, i kako ju mogu proširiti i učiniti svojom molitvom...
Pripremi srce moje da bude pllodno tlo, da sjeme Riječi tvoje urodi stostruko i taj rod da mognem dijeliti drugima nesebično. Po srcu mome da se Ljubav očituje, da budem spremna dati Mom Netkom ljubav koja raste i buja svih ovih godina. Da sjeme Riječi izraste u lijepo drvo sa velikim i čvrstim korjenom koje se napaja na Izvoru vode žive

U tim željama, sa velikom zahvalnošću na životu, ljepotama, promjenama ... Ljubim vas ljubavlju Gospodnjom!


- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.02.2014., četvrtak

#volimsvojposao

Zazeljela sam se pisanja.
Pisala sam o strucnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, pisala sam o tome kako bi htjela ostati raditi jer volim taj posao.
E pa zelja mi se ispunila.
I još sam samostalni obrtnik.
Ukratko, kul sam!
Ovo sve je bio uvod u novi post prije nekoliko mjeseci, em sto nisam stigla pisati i em sto sam malo zaboravila na blog.
Ali evo me sada, sa nekim novim rjesenjima u mom zivotu.
Sa nekim novim dogodovstinama.
I dalje sam samostalni obrtnik premda fizicki sjedim u uredu gdje sam bila rasporedjena za vrijeme trajanja strucnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa.
Nece ni ovo predugo potrajati, nesto se nagovjestava da cu uskoro zatvoriti obrt i potpisati ugovor o radu.
Lijepo je to.
Lijepo je sto uopce u ovoj situaciji imam posao.
Lijepo je sto je taj posao najbolji koji sam ikada mogla zamisliti
Ma i bolji je od onoga sto bi si sama pozeljela i odsanjala.
Vrlo sam sretna i zahvalna!
Ne znam cime sam to zasluzila ali sam zahvalna!

- 11:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.05.2013., utorak

Da! Želim biti sol zemlje i svjetlost svijeta!

Često se u životnim poteškoćama sjetim Isusove opomene da trebamo biti sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5, 13 - 16) . Volim si to posvjestiti, taj redak iz evanđelja mi je ujedno i opominjujuči i poticajan. Potiče me da trebam biti sol zemlje, sol koja daje okus ovome svijetu. Davati tantum quantum od sebe – koliko mogu, toliko dati! I tako svaki dan, najbolje od sebe!Dajući prednost onome što me vodi svrsi radi koje sam stvorena. Osoliti trebam društvo u kojem živim i radim, kako bi svi žeđali za Kristom.

Ali također, u isto vrijeme, imajući na umu da širenjem svojih pogleda, poznanstava i prijateljstava to moje davanje za bližnje nije dovoljno te da postoji mogućnost da ne dajem dobar okus svijetu, već ga dodatno obljutavim. Zar da dopustim da me se izbaci na ulicu i da ljudi po meni gaze, kako me redak iz evanđelja opominje? Zar da se ne trudim semper magis, uvijek više? Zar da ne težim najboljem kako bi postigla više i bolje? Svakim danom, svakim korakom, svakim udisajem?! Svjesna ili nesvjesna svojih mogućnosti koje su mi po milosti Božjoj darovane svjesna sam poziva na svjedočenje svoje vjere. Svjesna sam i toga da neće biti (i nije) lako. I na to je Isus upozoravao kada nam je u govoru na gori poručio „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“ (usp.Mt 5, 11) - nije baš da sam luda od sreće kada me ismijavaju, ali borba je neizmjerno lakša kada unaprijed znam tko je pobjedio.

Zapravo, kada zavirim malo dublje u sebe naiđem na kontradiktornost samoj sebi i uvidim da sam zapravo iskreno radosna kada odabirem Božje, čak i kada je to teže! Upravo kako kaže i jedno od načela naše duhovnosti (De duobus vexillis). Teže, ne samo u očima onih koji žive i rade po svijetu za svijet i u svijetu, koji me u ni u kojem slučaju ne razumiju, već teže i u očima onih koji žive u svijetu za svijet ali ne od svijeta – onih koje volim zvati svojima, svojom braćom i sestrama u Kristu.

Da! Želim odabrati Božje čak i kada mojoj braći i sestrama to izgleda šašavo. Da! Želim stvari shvaćati iznutra i ne zadržavati se na formi! (Discernere) Da! Želim davati ukus ovome svijetu, umjeren i fin okus. Ne želim biti bljutava i nizašto, osim da me se izbaci na ulicu, ali također ne želim biti ni fanatična, pa da presolim društvo koje ne zna na kojem izvoru može utažiti žeđ.

Da! Želim djelovati Agere Contra! Da! Želim činti ono što me čini boljom! Da! Želim biti svjetiljka ovome svijetu. Želim goriti i izgarati za Krista i Njegovo kraljevstvo. Da! Istinski to želim! Kada sam to već odlučila i prihvatila za životni motiv ne želim se skrivati, jer nije svjetiljka da se ispod posude stavi nego da se stavi na sviječnjak i da svjetli svima u kući. Tako želim da moja djela svjetle svima, da moja djela budu barem tračak nade onima koji su nadu izgubili. Kako se grad sagrađen na gori ne može skriti tako da se ni ja ne želim skrivati. Upravo suprotno, želim biti za primjer i svjetlo drugima.

Želim biti Indifferentia, raspoloživa i slobodna duha prema svemu stvorenom!

Molim za milost da imam snage i hrabrosti svjedočiti ljubav i milost koju mi Bog svokdnevno daruje. Jer ako se nalazim na gori visokoj trebam biti spremna i na jake udare, na sve vremenske prilike i neprilike, na šibanje sa svih strana.

E da, baš zbog toga trebam učvrščćivati svoje temelje, temelje koje ništa od navedenog neće moći poljuljati a kamo li srušiti. Izvanjsko „šminkanje“ neće puno pomoći u naletu jakog vjetra, ali srce koje uvijek gori ljubavlju Kristovom itekako je od koristi. S toga želim uvijek kontemplirati o ljubavi (Contemplatio ad amore), i tu istu ljubav bezuvjetnu, na križu za nas predanu, svjedočiti svakim svojim korakom, svakim svojim udisajem.

Po proroku Izaiji govori nam da on ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja (usp. Iz 42, 2-3) i upravo taj redak mi je poticaj da u teškim trenutcima u sebi pronađem onu malenu iskru ljubavi koja može zapaliti srca mnogih oko mene da i oni budu sol zemlje i svjetlost svijeta. Da i oni (p)osole društvo u kojem žive i rade, da i oni svojim djelima donose svjetlost mnogima! Želim biti apostol kojemu će život i djela očitovati slavu Božju, apostol koji će i druge na to poticati. Da!, iskreno želim da sve što mislim, radim i djelujem bude na veću slavu Božju (Ad maiorem Dei gloriam).


To je želja moga srca! Što je svijet bljutaviji da mi budimo slaniji, što je svijet mračniji da mi jače svijetlimo!

Kamo li sreće da uspijem mijenjati sebe, a sa sobom i čitav svijet.

Ljubim vas ljubavlju Gospodnjom!

:)+

26.3.02013.













načela Ignacijanske duhovnosti



1. Ad maiorem Dei gloriam - Sve na veću slavu Božju. Životom i djelima očituj slavu Božju.
2. Magis- Više. Teži za najboljim kako bi postigao bolje i više.
3.Tantum quantum - Toliko koliko. Daj mjesta samo onom što te vodi svrsi radi koje si stvoren.
4. Discernere- Razlikovanje. Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi.
5.De duobus vexillis - Dvije zastave. Odaberi Božje, makar to bilo teže.
6. Agere contra - Djeluj suprotno. Uvijek čini ono što te čini boljim.
7. Indifferentia- Raspoloživost. Sloboda duha prema svemu stvorenom.
8. Contemplatio ad amorem - Kontemplacija o ljubavi. Neka ti srce uvijek gori ljubavlju.

- 14:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.05.2013., ponedjeljak

politika i ja

Dogodilo se upravo ono od cega sam uvijek bjezala na neki nacin - ukljucila sam se u politiku. Zbilja je to jedna prosta stvar ali sam shvatila da je bilo dosta toga da govorim za sebe kako nisam dorasla nekim zadatcima i dosta je toga da gunđam nezadovoljna rezultatima izbora. Da, divno to tako zvuci ovako napisano a zapravo je situacija ipak malo drugacija. Naime, bila sam upitana zelim li ici na listu za gradsko vijece - i automatski sam odbila. Nije mi padalo napamet ukljucivati se u politiku i biti na neki nacin obiljezena djelovanjem neke politicke stranke. No nakon tjedan dana razmisljanja o dobrim i losim stranama kandidature za vijecnika u gradskom vijecu pristala sam. Pristala sam jer mi to ne nosi nista relano lose osim toga sto ce se po mojoj Provinciji pricati kako sam u toj i toj stranci (sto realno nije istina jer sam na listi stranke kao nezavisni kandidat). Glup je to razlog da odbijem ponudjeno mjesto s kojega mogu direktno utjecati na promjene koje se dogadjaju u mom malom Gradu. S toga sam pristala i bila uvrstena na 4.mjesto na listi - i samo malo, jako malo je nedostajalo da doista i udjem u gradsko vijece. No to ne znaci da moj angazman oko drustvenih zbivanja tu za mene staje, ne, zapravo tu tek pocinje :) A kako za sada price kruze mozda ipak udjem u vijece u narednom periodu no otom-potom, sada jos nije vrijeme za iznosenje pikanterija :D
Svidio mi se trenutni angazman, atmosfera i politika opcenito.

Da li sam donjela dobru ili losu odluku vidjeti cemo u dogledno vrijeme, za sada sam zadovoljna. I vise nego zadovoljna!

- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2013., ponedjeljak

Strucno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa -9 mjeseci iza mene

Vec je proslo 9.mj mog rada bez zasnivanja radnog odnosa, mozda zvuci malkoc sasavo ali tako je - radim a zapravo ne radim, premda na birou nisam prijavljena. Tako nesto moze biti samo u ovoj Lijepoj nasoj. No dobro je, da ne fulam poantu moga pisanja vracam se na temu.
Prohujalo mi je ovih 9mj, zbilja je. Svasta se dogodilo u ovom vremenu, i stvarno sam svasta naucila kroz ove mjesece. Najvaznije od svega mi je da sam se pronasla u ovom poslu, jer ja - komplicirana kakva jesam - do sada sam uvijek radila "metodom eliminacije", nisam znala bi li nesto voljela raditi dok to ne probam pa sam tako za svog studiranja promijenila nekoliko poslova. Radila sam zbilja svasta, negdje bih se zadrzavala duze negdje krace ali ono sto bi pamtila bio je onaj osjecaj koji me pratio kroz rad na odredjenom mjestu. Osjecaji su bili razliciti, od toga da na tom poslu vise nikada ne zelim raditi do toga da mi se takav posao ponudi mozda bih ga prihvatila, ali jos nikada nisam imala osjecaj da je to - to
. Sve do sada, sada ne zelim da ovo moje strucno osposobljavanje ikada zavrsi, i premda primam mizeriju od (takozvane) place i premda ne mogu znati sto cu raditi kada prodje svih 12 mjeseci znam da ovaj i ovakav posao zelim raditi i dalje. Ne samo da mi se svidja vrsta i dinamika posla nego mi se cak svidja i to sto stalno ucim nesto novo - iz dana u dan potrebno je usavrsavati svoja znanja, vjestine i kompetencije. Da me netko pitao prije godinu dvije nisam sigurna sto bih odgovorila na pitanje o cjelozivotnom ucenju, seminarima i edukacijama. A sada sam sretna jer mi je to omoguceno. Prosirila sam svoja znanja, zainteresirala su me nova podrucja. Teme koje sam mislila da me se ne ticu postale su dio moje svakodnevice. Volim to. Stvarno sam to počela voljeti i sretna sam!
Dodatni plus svemu tome naravno daju i radni kolege. Direktor nam je odlican, premda cesto vrlo usporeno prica i to zna biti uspavljujuce - s vremenom sam se naviknula na to. Kolegice su zbilja odlicne, uvijek spremne pomoci, pokazati i prenjeti svoje znanje. Ne znam sto cu kada dodje ljeto i kada ovo iskustvo bude zavrseno. Najsretnija bih bila da me zaposle - mojoj sreci nebi bilo kraja - ali na to ne mogu utjecati. Dajem sve od sebe, radim najbolje sto mogu, trudim se biti produktivnom. Zelim uciti, pitam sto ne razumijem, dajem prijedloge kada cujem da se o necemu razgovora. Jednom rijecju SUDJELUJEM, i to u svemu u cemu prepoznam da bih mogla, a u onim situcijama u kojima to ne prepoznam sama dobijem poticaj kolega i tada sam 'prisiljena' sudjelovati. Volim biti primorana na nesto i kada shvatim da sam tim iskustvom itekako bogatija osoba. Volim dati svoj doprinos. Cak ako i ne budem radila ovdje, ili ovakav posao, cijeli zivot cu biti zahvalna na mogucnosti da budem dio jednog ovakvog tima. Tima koji je sve samo ne obican!

Ostajte radosni!

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2012., nedjelja

Yust missing some ordinary guy!!!

I tako vec danima prije spavanja pogledam film, danas se odlucila za jedan njonjavi.
Nije bas da mi je to trebalo. Zapravo, uopce mi nije trebalo.
Dotuku me takvi filmovi.
Sjetim se svega sto sam imala, sto sam mislila da cu imati ili pak svega cemu se nadam, ili kome se nadam - svejedno je.
Sto god od toga bilo, ucini me sjetnom, uvijek.Tako i sada,
Sjetila sam se Njega - Obicnog Momka, koji je tako ... obican, rekli bi kao svaki drugi decko - mozda da drugima ali ne meni.
Sjetila sam se naseg prvog susreta. Nosila sam mu hard-disk sa filmovima o podvodnom ribolovu. Opet sam bratu sluzila kao postar. I jako to nisam voljela. Ne volim se sama nalaziti s nepoznatima, pogotovo muskima. ovo je bio prvi (mislim da i posljednji) put da sam isla sama samcata naci se s nekime koga ne poznajem od prije. Bilo me frnja, kao i bilo koji put u nepoznatoj situaciji. dogovorili smo vrijeme i mjesto - dosla sam do Arcy's pub-a (ili je caffe, pojma vise nemam) i pogledom trazila koji decko ce se javiti dok zovem na mob. Naravno da sam imala svakakve kombinacije njegovog izgleda. visok, nizak, plav, smed, crn, debel, mrsav. Svasta sam mislila, a docekao me jedan obican decko. Predala sam mu posiljku, i vise se ne sjecam jesam li popila kavu ili ne, znam da smo se nakon toga culi par puta jer sam isti taj hard trebala vratiti kuci, no u medjuvremenu su se njih dvojca valjda negdje susreli i Obacan Momak je vratio hard vlasniku. Kako god bilo nastavili smo se sretat na faksu, ne znam kako je krenulo da smo se dodali na facebooku i na skypu, nije ni bitno, bitno je da smo se povremeno culi, i vidali. Islo smo na kave, na ruckove, vecere. I, moram priznati, bilo mi je bas lijepo. Sasvim obicno ali sasvim lijepo. Tocno se sjecam jednog rucka, na kojem me odusevio, mozda je to bio nas prvi rucak, ne znam. Glupost je, i sitnica, ali upravo te sitnice stvaraju kompletnu sliku o osobi. sjedili smo skroz lijevo u restoranu za studente (jednom jedinom u Sporkom Starom Gradu), do prozora, za stolom za dvoje, jeli smo purece medaljone, mislim, i ja sam kupus salatu, to sigurno. za njega ne znam. I pili smo sok od jabuke u onim malim tetrapacima. Kada smo pojeli i popili sok pocela sam rastvarati svoj tetrapak, uvijek to napravim, tako da zauzima manje prostora. On me pogledao i, sa odusevljenjem u glasu, rekao "I ti to isto radis?" Ta me recenica odusevila, jer je on valjda bio jedini koji me nije pogledao i rekao "daj, sto to radis?" Svo to vrijeme ga nisam gledala kao "potencijalnog", a onda u jednom skype razgovoru pitao zelim li s njim na Bal. Bila sam u soku. Mene netko zove ne bal, i to ne bilo tko, nego On. On mene zove na bal?!! Da li to znaci da sam mu draga? Sumnjicava, kao i obicno, mislila sam da je sve to samo zafrkancija. i da zapravo necu nikad vidjeti bal. Kako god, dogovorili smo se da mi on kupi kartu pa kad se nadjemo dati cu mu pare. Nasli smo se, i bio je Cimer s njim. Koji me, imala sam osjecaj, odmjerio od glave do pete. i odma mi se zgadio. cak se sjecam i sto sam imala obuceno. Sivu pletenu haljinu, smedje cizme i kozni kaput. i okruglu ogrlicu sa ljubicastim cvjetovima nacrtanim - inace Cimericine sestre rucni rad. Samo mi je dao kartu, ja njemu pare i to je bilo to. Par dana prije bala sam bila u frci sto da obucem, kako da se nasminkam, standardni zenski problemi prije velikog spoja. Dress code je bio ljubicasto, crno, bijelo. Tako da je moja zelena, dugacka haljina otpala i odluka je pala na Cimericinu ljubicastu, Iboja mi je posudila bijeli baloner. ogrlicu i nalakirala mi nokte, Cimerica me sminkala. Jedino su me nagovarale na crne cipele a ja se odlucila za bijele jer su udobnije. Da se ponovi odabrala bi crne bezobzira ne neudobnsot. Posudila sam od Iboje i crnu torbu u koju sam stavila bocu vina koju sam imala doma. Mogla sam krenuti, Homeless i Iboja me vozili, u Josipi, naravno. Usput smo stali na frizuru, nista posebno, riblja kost od siski kao rajf, ostatak natapiran i to je to. Stigli smo, u stan njegove frendice. Osjecala sam se tako glupo, Te cure su me odmjeravale kao konkurenciju. Pili smo, one se jos uvijek spremale, slikali se stoput. Jedina ja sa velikom torbom jer sam imala vino, pa sam ponjela i njihovo jedno. Zvali smo taxi, za nas 5, mislim. Krenuli, On sa dvije frendice pod ruku a ja kao idijot sastrane. Stigli smo i pred dvoranu, prvi puta ulazim u Kristalnu dvoranu, bila sam uzbudjena. On je zapravo dzentlmen, skuzio je da sam isla sama pored, pa me kasnije nije ostavljao. Ako je kao i isao ispricao se i brzo se vracao. Usli smo u dvoranu, po stepenicama, ruku pod ruku Fotograf nas ufotkao. Osjecala sam se vazno, voljeno i sigurno. Sjeli smo za stol, narucili vino i vodu. Odusevila sam se kada sam vidjela da prodaju isto vino kao sto imam u torbi. Jole je poceo pjevati, mi plesati. Nismo se micali sa podija, osim kada smo isli popiti. Osjecala sam se kao princeza. Prekrasno mi je bilo. Divno smo plesali. U jednom trenutku jako sam zeljela poljubiti ga, ali on nije pokazivao naklonost, ili je samo bio fin. Ne znam. U plesu me prebacio preko noge, pogledala sam ga u oci, bio je tako lijep. Radostan, znojan od plesa. Kratko sam ga poljubila u obraz, osmjehnuo se. Bila sam sretna. Pili smo i plesali, sve do fajronta. Onog njegovog cimera i frendice nisam ni vidjela cijelu vecer. Nisu mi ni nedostajali, da budem iskrena. Afterparty bio u jednom od barova. Toga se bas i ne sjecam najbolje. srela sam dosta poznanika, samo ne znam sto sam s njima pricala. Ne znam ni dal smo nesto pili, ali znam da su krenulo dubokoumne (vjerske) tebe. Glupi facebook, sve se lako sazna. Pitanje je bilo, dal ja idem u C/crkvu i bas vjerujem, kazem da, i pitam zasto. A da i on je isao dok se nije razocarao. I tako to krene. Pokusavala sam reci da nije vrijeme ni mjesto, a ponajmanje nase stanje no prica se razvezla. i poanta je bila ima li sexa prije braka. Rekoh za sada ne, dal cu tako uvijek razmisljati ne znam.
Posto sam spavala kod njega jutro je bilo vrlo zanimljivo. Cimer je hodao po stanu i pjevao, a On ga ušutkavao jer ja spavam. Prekrasno mi je to :) Jeli smo, i ja sam isla u SporkiStariGrad. Usljedilo je par kava, ruckova nakon toga, osjetila se neka rezerviranost ali nisam mogla zanti zasto, niti sam davala tome preveliku vaznost. A onda je jednom rekao "Znaš, volio bih biti s tobom, ali da nije onoga da nema sexa prije braka". Kiselo sam se osmjehnula i rekla "kad bude prsten na ruci, moze" na to je on dobacio da lako on nabavi prsten za sljedeci susret, rekoh moze, ali pravi. Na tome je ostalo. Poneki put bi se to spomenulo pa sam izmedju ostalog komentirala da nema pojma sto propusta. Susreti su nam se prorijedili, kao i dopisivanja. Premda mi je bilo najdraze oko ponoci sjediti doma, nakon piva-dva ili par salica kuhanog vina i vidjeti njegovu poruku na skypu. Ako je nebi bilo javila bi se ja prva. Nije bilo to tako cesto, ali voljeli smo se cuti kad malo cugnemo. Valjda tada lakse misli sredimo?! Jednom u dva mjeseca je bilo sasvim dovoljno da u ove 2-3 godine pretresemo sve moguce i nemoguce teme. Kako se nismo cesto vidjali prizeljkivala sam to, ali prerijetko sam izlazila da se slucajno sretnemo a prevelika kukavica da szsret iniciram. I tako je, nedje u prosincu-sijecnju, poslao jednu od onih polupijani poruka. Kako je upravo dosao iz Grada sa piva, i da je htio ostati jos ali nije imao s kime. Pa sam rekla da je mogao javiti dosla bi ja. Pa smo krenuli sa svakakvim temama. Na kraju je obecao javiti kada drugi put bude negdje u Gradu. U medjuvremenu pocelo je Doba u Gradu koje ne preferiram a on pak obozava i znala sam to. U to Doba nikako ne izlazim van, ali Dizajnerica me pitala da joj pomognem oko revije u jednom kaficu. i pristala sam, naravno. Volim nju, njezino drustvo i njezine krecije, bilo mi je zabavno s njom. Revija je prosla, mi nastavile cugat. Sjetim se ja da mu se javim, znala sam da mora biti negdje u djiru. Nije proslo pola sata eto njega, izgrli me, izvrti me od srece sto me vidi. Govorim mu za poruku, a on zaboravio mob kod frenda. Rekoh nema veze, bitno da se vidimo. Govori i Cimer je tu. Mahnem preko volje. Upoznam ga s Dizajnericom, ali ona individua kakva je plese sama. Plesemo nas dvoje, razgovaramo. Uzivala sam. U jednom trenutku se poljubimo. Caroban trenutak, jos uvijek pamtim taj osjecaj, i posebnost trenutka. Ostatak veceri smo proveli zajedno. Stigao je trenutak i da idemo kuci. Otpratio me na stanicu. Zagrljeni smo hodali, sretna sam bila. Premda je on mondjao kako nije on za mene, kako ja zasluzujem bolje, kako me negdje sigurno ceka netko poseban. Nije shavcao da je upravo on taj Netko Poseban za mene. Sjedili smo na stanici dugo dugo, nisam zeljela da ta vecer zavrsi no bus je ipak stigao. Poljubili smo se na rastanku i dogovorili da se vidimo u jedan od naredni dana jer moramo razgovarati. Sutradan je bila velika guzva u Gradu, ljudi sa svih strana. Taj dan uvijek izbjegavam no javila mi se Leeloo, koja tako rijetko dolazi. Nasla sam se s njom i djir vamo, djir tamo. Cuga vamo, cuga tamo i zavrsimo u istom kaficu s Njime. Pozdravim i ne znam sto da ucinim. izadjem van i sjednem s ekipom kad eto Njega i (pretjerano ljubaznog) Cimera. Progovorili par rijeci i vratili se unutra. Odlucim da nema smisla muciti sebe i njega, on se zabavlja a mene sekira sto on osjeca. Odem unutra da mu kazem da idem. Kazem da se javi, obecaje za tri dana, jer se tek tada vraca s Otoka, reko dobro. Poljubim ga kratko i okrenem se. Kadli, uhvati me za ruku, i jednostavno, iskreno i njezno kaze "vidimo se", taj maleni dodir vrijedio je vise od tisucu izgovorenih rijeci. Naredni dana bila sam u strepnji oko ocekivanog susreta. Culi smo se, ali bio je bolestan. Napokon je i dosao i taj dan. Problem je bio taj sto mi je isticao ugovor na poslu, i morala sam se selit u Provinciju. Tada sam mislila, samo na 3mj, pa 3mj sezone i od jeseni povratak u SporkiStariGrad. Nasli smo se i, kao sto sam i pretpostavila, slozili se oko toga da je 6mj dugo, i da nema smisla nista pocinjati. Cekati cemo jesen pa sto nam donese, donese. Nije bilo zagrljaja, nije bilo poljupca. samo odmjereno rukovanje. Odselila sam. Nakon mjesec i pol isla sam do tamo, na DV, i trebala smjestaj. Ponudi se, a ja, koza, odbila (na nagovor Biljane), jer, kao, sto bi nam to dobro donjelo. Sada mislim da bi, minimalno jos jednu dozu razgovora, ovako sam potrajbala tu priliku. Svejedno smo se nasli na kavi, zagrlio me, iskreno radostan sto me vidi. Bio je to ugodan, sasvim obican razgovor. Uz nabacivanje sto ne spavam kod njega jer zasto je on cijelo dopodne spremao i popodne smisljao sto ce nam napraviti za veceru. E, tada sam pozalila sto ne spavam tamo, ocito se potrudio za mene. Sada je vec proslo 6mj od tog, posljednjeg susreta, jesen je stigla a mi se nismo pomaknuli. Zapela sam u Provinciji. zapravo, prije 3mj cca je bio u blizini, sa faxom na nekom proputovanju. i zvao me, polupijan u 6 popodne. Smijala sam mu se, baš je bio zabavan. Htio me vidjeti. Ali nije bio bas toliko blizu da u tako kratkom vremenu odem do njega. To me pomalo rastuzilo ali nisam mogla nista uciniti. Sutradan sam ga zvala, on se toga nije sjecao - to je dokaz da mu je stalo. Sto trijezan misli pijan kaze, vjerujem da je tako. Bio mu je nekidan rodjedan, poslal sam poruku ali nije odgovorio, u inozemstvu je pa mu je skupo, sigurno. Meni je za manje od mjesec dana, tko zna dal ce poslati poruku.
Sve u svemu, nisam ocekivala da mi toliko moze nedostajati jedan sasvim obican decko. Da toliko puta dnevno mogu pomisliti na njega. Da, nedostaje mi On, ne Netko nego On, sasvim Obican Momak - a ipak tako poseban.
Nedostaju mi nasa dopisivanja u sitne sate, nedostaju mi dubokoumne teme u polupijanom stanju. Volim razgovarati s njim i nedostaje mi to. To sto smo bili zajedno je zapravo samo usralo sve, mogli smo i dalje biti samo dvoje ljudi koje se zna i ponekad dopisuje a sada smo dvoje ljudi koje je bilo zajedno i sada to zele a ne znaju kako izvesti pa se ne cuju jedno s drugim jer tako "manje boli", odnosno nisam ni sigurna sto on zeli, samo sam sigurna da ga je strah veze, strah ga je da ne razocara, strah ga je da ne bude povrijeden, strah ga je svega a najvise toga da ne ispadne gubitnik a nije ni svjestan da je i mene svega strah. Jedina je razlika sto sam ja spremna riskirati, spremna sam izloziti se svojim strahovima.
Ne znam da li ce nam se Putevi opet nekad spojiti, ne znam ni da li on je Moj Netko, znam samo da mi jako nedostaje i da bi voljela da je sada pokraj mene. Ili barem da ga mogu nazvati i sve mu ovo reci - ali toliko hrabrosti ipak nemam. Samo se nadam da cu u skorijoj buducnosti ici za SporkiStariGrad i da cu ga vidjeti. Zelim ga zagrliti svom snagom!!!

- 23:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2012., utorak

seven (up) month

Ocito nije tako lose, ako mi je tako brzo proslo.
Priznajem da nema dana a da ne pomislim na SporkiStariGrad, vise na OneKojeTamoImam nego na Grad, dodouse, ali to je i za ocekivati.
U medjuvremenu je stigao i Google Street View pa sam se i prosetala SporkimStarimGradom, prisjecala se dogodovstina, i bila sjetna.
U Provinciji je dobro, ne mogu reci odlicno jer ne uzivam samostalni zivot, Roditelji imaju svoje prohtjeve i zahtjeve na koje nikako da se naviknem. Ne znam zapravo da li to i zelim, jer volim samostalnost. Tesko mi je prihvatiti da im sve moram govoriti - kada posljednih 6-8 godina to nisam prakticirala. Nije lako ali guram dalje.
Drustvo je super, posao odlicno.
Nije bas onako kako volim i nije bas kako sam prakticirala do sada ali super je.
Prilagodim se, to mi barem nikada nije pretstavljalo problem.
Poneko druzenje mi je vise po gustu, poneko manje - kako bi bilo da je sve po gustu.
Volim to sto imam Osnovnoskolske svoje, volim piti kave s njima. Volim biciklirati s JednomOd, volim ici kod DrugeOd i igrati se s njezinim klincima. Volim, jako volim, razgovoarati i s Jednom i s Drugom i s obje istovremeno. Volim ih slusati. Volim ih, jednostavno, i to je to.
Volim i Prgavu imati ovdje. Super mi je ona. Kave s njom su pravo opustanje. Volim sto u tako malo vremena postade mi tako draga.
Volim i Malu, al to se vec odavno zna. Volim i to sto postade mama, volim to sto mi je susjeda i volim to sto promjene koje joj se dogadaju vrlo dobro utjecu na nju. Zanimljivo mi je gledati i vidjeti nju kao Majku.
Volim i OnuKojaPunoPrica, premda mi je cudna u zadnje vrijeme. i premda je vise nema nego ima i nikako da se nađemo i popijemo kavu.
Volim i DvijeGospođe premda se s njima najmanje druzim. Neznam reci zasto ali tako nam valjda odgovara.
Volim i svoju Nasicanku s kojom toliko mogu razgovarati. Nama nisu dovoljni ni sati i sati kave. Volim to!
Ima puno toga sto volim, i dovoljlno je to razloga da se privikavam na Provinciju i da na kraju mozda ostanem ovdje.
Premda mi toliko toga nedostaje, i iznenaduje me koliko mi fali MojNetko, kojeg sam ostavila u SporkomStaromGradu i ponekad se pitam sto bi bilo s nama da sam ostala ondje. Ne valja mi razbijati glavu, znam to, ali svejedno mislim na njega.
Zapravo, sto se manje cujem s onima koji mi nedostaju to sebe vise varam da mi je lakse i da mi ne nedostaju toliko koliko mi zapravo nedostaju. No nemojmo ovaj post pun onoga sto volim rastuziti s onime sto mi nedostaje.
Cudni su Putevi Zivota i ne mogu znati kamo ce me Put odvesti ali sigurna sam u jedno - zelim ga slijediti !!! Do sada je bilo zabavno, i vidim koliko mi je bilo lijepo i koliko sam bila sretna Ondje. Sada mi je zelja biti sretna tako, ako ne i vise dok sam Ovdje. Nije to nemoguce, truditi cu se. Obecavam sama sebi.

GBY cerek

- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.08.2012., utorak

Sreca prati hrabre!



U danasnjem vremenu, gdje se toliko naglasava recesija, koliko materijalna tolliko i moralna, nije neuobicajeno da su svi puni straha.
Straha od neimastine, besposlenosti.
Strah je toliko vec uzeo maha, toliko vec formira nase zivote da je prava rijetkost susreti hrabre (posebice mlade) koji su spremni susresti se sa rizikom svakodnevnog zivljenja.
Zalosno je to.
Ponekad kao da zaboravimo da nam Isus govori da se nemamo zasto brinuti, poesbice ne za buducnost.
Kaze nam tako na jednome mjestu kako je dosta svakomu danu njegove brige (usp. Mt 6, 34) a mi i dalje koracamo zabrinuti.
Slaba li je nasa vjera.
Ustrajati treba, moliti, traziti pa cemo i naci.
Vjera je dar, i tako sam zahvalna Bogu jer me podario tim darom, premda se ponekad osjecam tako nevjernom, tako punom straha.
Zato zelim moliti za sve nas, da nam se ojaca vjera.
Da hrabri budemo, ne bojimo se.
Ako hrabri budemo sreca će nam sama doci jer sreca prati hrabre.
Odvazni da smo.
Da ne posustajemo.
Za to molim ja Gospodina.
Kazu da ono si sto radis a ne ono sto govoris da jesi i zato zivimo svoju vjeru, nemojmo je samo propovjedati.
Ako budemo svakodnevno susretali Boga kroz Sveto Pismo, kroz euharistiju, kroz molitvu biti cemo i puno hrabriji i odvazniji. Nece nas knez ovoga svijeta tako lako poljuljati, usijati nam strah i nevjeru.
Iskreno iz dubine srca da svako jutro kazem(o) „Evo Gospodine sluzbenice tvoje“ vec bi nam dan bio radosniji.
Znali bismo da nismo sami, i da se nemamo cega strasiti.

Ustrajni budimo!

God Bless You!!
cerek
- 12:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.06.2012., srijeda

i po krivim crtama Bog piše pravo

Ne moze se planirati puno unaprijed.
Vec sam odavno to spoznala a sada, jos jednom, i potvrdila.
Koliko sam se radovala svemu toliko brzo mi je raspolozenje i splasnulo nakon sto sam saznala da nista od dogovorenog posla.
Zbog gluposti.
Ne moje, Bogu hvala.
Iako, i u toj situaciji bila sam stalozena i mirna, sa potpunim povjerenjem u Providnost.
Nekima je to bio nevjerojatno ali bila sam sigurna da ce se vec nesto rijesti. Kad-tad.
Kako to obicno i biva sve se rijesilo.
I dobro je.
Nije ni priblizno onako kako sam predvidala ali ipak dobro.
Ostajem godinu dana u Provinciji.
Osim ako se nesto ne promijeni, kako sam vec naviknula.
Trenutno se rijesavam strahova.
Vidim da je ona planirana 3mj proletjelo i da su bili odlicni.
Vidim da se prijateljstva nastavljaju, obnavljaju, stjecu nova.
Sve u svemu nije onako strasno kao sto sam se plasila.
Da, fale mi neki razgovori, neke navike i neke osobe iz Sporkog Starog Grada.
Ali, ipak i ovdje imam neke nove navike, neke nove razgovore,neke nove ljude.
Nije losa Provnicija.
Ono sto je ovdje lose je to sto nisam samostalna - a do sada sam bila.
Za sve, ali za sve trebam razgovarati sa Roditeljima.
Koji, izmedu ostalog ocekuju da vecinu vremena provedem doma. a meni to neide.
Do sada je nekako islo. Ali izlazi mi cetvrti mjesec u Provinciji i postaje napeto.
Naviknula sam lutati, a oni me sada sputavaju.
Moram se nauciti biti mudra i iskominirati sve - tako da i Oni i ja budemo zadovoljni.
Biti ce nekako.
Ovo je svojevrsno cellicenje. Neko novo cimerstvo, koje sam zabravila kako je.
Trudim se imati razumjevanja a ponekad mi se cini da ga Oni nemaju ni malo i da se uopce ne trude.
Zelim rusiti sterotipe. Uz Bozju pomoc sve se moze.
Zelim uciti kompromisu.
Zelim moci s Njima razgovrati.
Nece biti lako, ali truditi cu se i dalje.
Novi dan je nova prilika za boljitak, za promjenu, za obracenje.
U zadnje vrijeme se dosta toga promijenilo, i po meni, oslo u krivo.
Ipak znam da Bog i po krivim crtama pise pravo - uzdam se u Providnost i da ce tako na kraju zbiljam i biti.

God Bless You!!!

- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.02.2012., utorak

povjerenje ilitiga sve to dodje na svoje

70 dana je proslo, onih 70 dana koje sam vec spominjala na blogu.
Pocela sam ih brojati u mjesecu listopadu, kada je i svanuo post "Na prekretnici..." proslo je, a ja i dalje nisam znala sto cu.
U mjesecu studenom pala je odluka - ostajem u Sporkom Starom Gradu.
I o tome sam pisala, u postu "ozbiljnost,odluke,i tome slicno" !!
U istom tom postu iz studenog mjeseca (koji nije bio nimalo studen) sam pisala "voljela bih otici u Provinciju, na (skromnih?!) dva do tri mjeseca" i uskoro mi se ta zelja ostvaruje.
skoro pa mi je tesko vjerovati da je to moguce.
ali je.
i dogadja se.
na radost mnogih, a ne samo moju!
u posljednjih nesto vise od 110 dana sam o svakakvim kombinacijama razmisljala.
Trazila posao, i "izgovor" za ostanak u Sporkom Starom Gradu.
Cak sam se uhvatila da razmisljam "a zasto zelim ostati?" i nisam pronalazila odgovor.
Realno - nisam ga imala i nemam ga ni sada.
Bez posla.
Bez dečka.
A i skoro pa i bez drustva - ne doslovno ali svatko je vec krenuo svojim putem, svatko vec nekako formira svoj zivot, samo se meni cinilo da tapkam u mjestu i nije mi bilo jasno zasto mi se to dogadja, zasto ne vidim neku perspektivu.
Ako vec i ne vidim perspekitvu zasto bjezim od selidbe u Provinciju?
Pa tamo imam obitelj, i prijatelje (nije to "to" sto je bilo prije 5 godina ali ih imam)
Biti ce mi lakse naci posao jer imamo kakve-takve veze.
Dok sam u Sporkom Starom Gradu - bez veze.
I doslo mi je iz guzice u glavu - strah.
Strah da ne budem zaboravljena od prijatelja ovdje.
Strah da ne budem prihvacena od prijatelja ondje.
Strah od (su)zivota sa roditeljima.
Strah da cu zaboravit, izgubiti, sve ono sto ovdje godinama gradim.
Svu svoju zajedicu, suzivot s Bogom, odgovornost, ozbiljnost, brigu za samu sebe.
Strah da cu izgubiti svoju slobodu, jer nakon 5 godina morati cu polagati racune mami i tati.
Strah da cu biti posve ovisna o njihovim novcima.
Kako, ali kako da nakon 5 godina pitam za svaku kunu koju zelim potrositi??
Nezamislivo!!
I tada shvatih da nemam povjerenja, ni u Boga, ni u sebe.
I nije mi jasno, stvarno mi nije jasno kako ja to mislim izvesti sa svojim snagama.
Kako mislim nadmudriti samu sebe i donjeti pravu odluku?
Do sada sam cijelo vrijeme govorila o povjerenju i predanju, druge sam savjetovala a sada sam uvidjela da sebi ne znam pomoci.
Rijeci ne pomazu, vec samo djela.
A kako da imam povjerenja, kako da se predam Njemu u vodstvo?
Kako?
Kako da ne zadrzim barem komadicak za sebe?
I slomila sam se.
Bila sam ocajna, i iz nadublje dubine sam rekla - neka bude kako Ti zelis, jer ocito ja ne radim dobro.
Sto god ucinim je toliko mizerno i toliko neperspektivno da mi se iz dana u dan sve vise place.
Vjerujem da ces me voditi dobro.
Pa tako si cinio i do sada.
Prepustam ti sav svoj zivot.
Samo daj mi, molim Te, neke znakove, smjernice, jer ocito sam premutava da skuzim sama od sebe sto mi je ciniti.
I eto mi odgovora u vrlo kratkom roku.
Brat mi javlja da je vidio oglas na jednom forumu, daje mi broj i zovem - to je to.
Razgovor je dogovoren.
Nakon svega nekoliko dana isla sam na razgovor.
I to za posao koji zaista zelim raditi-
Posao koji mi je u struci.
Posao koji ne znam da li cu voljeti ali jako zelim pokusati.
Takodjer svjesna da nemam nimalo iskustva, svjesna da baratam samo s jednim svjetskim jezikom i nesto natucam drugi ali kao da ga ni ne znam.
Da budem jasna, posao nije u Sporkom Starom Gradu i to je ono zasto sam se dvoumila.
I k tome još - sezonski je.
Nazvati ili ne nazvati?
Odlucila sam se za prvo jer nemam sto izgubiti.
Ako mi se vec nudi razgovor idem pokusati.
Odlucujem da cu biti iskrena i reci da mi je zelja ostati u Sporkom Starom Gradu i da mi je prvenstveno bitno steci iskustvo - kada me vec zele bez iskustva.
I stigao je taj dan.
A taj razgovor, bolja kava nego s nekim prijateljima, odnosno poznancima.
Toliko opusteno, lezerno, puno sala i smijeha a opet ozbiljno, radno i odgovorno.
Presretna.
Sve smo odmah dogovorili, kada cu raditi, koliko, za koju placu, gdje cu biti smjestena, sve.
I presretna sam.
Premda svjesna da sam mogla reci i puno vecu placu.
Nije mi ovdje novac najvazniji, nego iskustvo.
Kao sto sam i napisala maloprije.
Tako da ako mi se posao svidi i ako vidim da zaista vrijedi puno vise drugi puta necu sigurno reci tako malo.
+ ako budu zavovoljni zaposliti ce me za stalo !!
I to u Sporkom Starom Gradu !!
Sretnica sam !!
Odlazim i odmah zovem Brata.
Sretna sam, govorim, dogovorili smo suradnju.
Sve je odlicno.
Bratu takodjer drago.
Taj dan je prosao u euforiji i razmisljanju "a sto sada?"
Trebala sam se seliti u 3.mj.
Raditi ovdje do ljeta ili mozda ici u Provinciju?
Sto cu tamo?
A sto cu ovdje?
Ovdje prezivljavam sa trenutnim poslom.
Tamo ce mi se ostvariti zelja iz vec spomenutog posla.
3mjeseca u Provinciji.
Hocu li to moci izdrzati?
Kako ce to izgledati?
Nema veze, pokusati cu.
Znam da cu i uzivati.
Uciti cu onaj jezik koji sepam malo.
Biti ce to produktvino provedeno vrijeme.
Druziti cu se sa Malim Bratom koji je vec veci i jaci od mene. sretan
Biti cu tamo kada mi se rodi necak. sretan
Napokon cu se i sa ostalim necacima druziti, igrati, cuvati ih.
Dati im priliku da me upoznaju.
I Moja Osnovnoskolska ce roditi tada, svoje drugo malo zlato !! sretan
A u tom periodu saznah i da se Mala udaje, i da pod srcem nosi Matiju (ili mozda Niku. U svakom slucaju NeDjuru). sretan + sretan party
Odluka je konacna.
Idem!!
U tom vremenu ce se mnogo toga dogoditi u Povinciji.
I ja cu biti dio toga.
Da!
Sretna sam!

Nisam se nadala takvom raspletu - da ce mi "svaka" zelja biti ispunjena.
Nasla sam posao, i postoji mogucnost da cu ostati za stalno, dogovoren mi je mali stan - za mene dovoljan- od jeseni u Onom Djelu Sporkog Starog Grada koji preferiram.
Idem u Provinciju na 3 mjeseca.
Sretna sam!!
Jedino znam da necu poliziti vozacki u ta 3 mjeseca, iako mi se to vec dugo obecava.
Ne mogu na tome inzistirati, recesija je oplela po dzepu roditelja, opako.
Ali svejedno sam sretna !!

Da se ne zaboravi: Bog sve okrece na odobro onima koji Ga ljube !! (Rim, 8,28)



GBY!!! cerek
- 23:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.01.2012., subota

Selfish me !!

razmisljala sam neki dan o prijateljstvima,
koliko sam sebicna i cesto "zahtjevam" od drugih da me slusaju, da budu dobri i dragi prema meni.
a nikada se ne zapitam da li isti ti koji su dobri prema meni i slusaju me i pitaju kako sam i brinu se...
da li ih cujem kada ih slusam?
da li se iskreno brinem za njih, ili ih pitam "kako si" reda-radi?
i kad shvatim da sam jako sebicna, toliko trazim a toliko malo dajem prijateljima zapravo idem razmisljati kada sam i zasto posatala takva.
i na neki nacin sam dosla do odgovora.
shvatila sam da zapravo nikada nisam imala prijatelja, odnosno prijateljicu.
barem ne onog tipa kakvog mi ga servira televizija, novine, drustvo opcenito. i da sam zapravo kroz djetinjstvo zbog toga jako patila.
na neki nacin nikada se nisam osjecala prihvacenom, niti u obitelji niti u drustvu.
sve sto sam ja radila je bilo krivo, ako ne krivo onda barem manje dobro od onoga sto su drugi radili.
a nedavno sam uvidjela da nije bilo pravog i krivog nacina - bio je njihov i moj nacin.

onda razmisljajuci dalje o svemu tome shvatila sam i zbog cega sam u stanju "ugusiti" osobu koja mi se priblizi, otvori i da mi priliku da me zavoli i prihvati takvom kakva jesam.
u osnovnoj skoli nisam imala nekog sebi bliskog, barem ne do 8.razreda.
iskreno ne znam ni koliko je to moguce u tako ranom djetinjstvu, no sudeci prema drugim osobama moguce je. ima puno primjera oko mene.
no meni je to i dalje svojevrsna apstrakcija koju ne mogu shvatiti.
dakle cijelu osnovnu skolu sam prozivjela "sama" premda su mi teen, ok i svi ostali turbosuperkulzanimljivi djecji magazini prezentirali drugacije.
sve reklame, nagradne igre su osmieljene "ZA TEBE I FRENDICU" koju fiking frendicu kada nikoga nemam. al dobro sad.
na ekskurziji u 7.razredu sam primjetila (ni sama ne znam kako niti zasto) dvije cure iz "d" razreda koje su imali sobu u hotelu preko puta moje.
nisam sigurna da sam se tada upoznala s njima no na samom pocetku sljededece skolske godine sam kasnila u skolu zbog vadjenja krvi, a njih dvije su bile dezurne. i sto bi otisla na sat kad ionako kasnim ako mogu ostati s njima.
tako se mi upoznale (ja ima pojela cijelu cokoladu - shame on me !!) i pocele druziti.
i to su moje prve prijateljice.
one su bile tu za mene i ja za njih.
stosta smo prolazile zajedno.
prve izaske, decke, poljupce, pijanstva, feste..bilo je toga na pretek.
ali opet..bila sam treca. nisam bila "njezina frendica" nego "njihova".
da se razumijemo, presretna sam sto sam ih imala, i sto ih dan-danas imam, stvarno su prave prijateljice no sada vidim zasto sam ponekad bila nezadovoljna.
jer sam bila treca.
nase intenzivno druzenje se provuklo kroz cijelu srednju skolu premda sam ja bila u Nekom Drugom Gradu.
i u istom tom Gradu nisam imala prijateljice jer su sve cure oko mene bile preglupe da bi se s njima druzila :O pa sam tako imala prijatelje.
a kako to vec ide u muskim drustvima nema tamo nekog naj naj frendića ko sto to ide kod cura.
i opet faillo mi je to ali imala sam svoje dvije frendice koje sam vidjala svaki vikend kada bih dosla kuci.
nakon srednje doslo vrijeme za faks.
i ja otisla u jos dalji grad.
Sporki Stari Grad.
posve sama.
i tada je sve s prijateljima postalo nekako cudno.
najednom sam postala zatvorena, mjesec dana nisam nikoga upoznala.
tada je dosla jedna kolegica i prva meni prisla (Bogu hvala da je jer bi ja inace vjerojatno odustala od faksa), tako mi je ona postala i jedina osoba s faksa s kojom u slobodno vrijeme popijem kavu (ili pivo).
no s druge strane upoznala sam (zahvaljujuci blogu !!) ne-faksovsko drustvo.
pocela se druziti sa dvije cure (osito imam peh biti "treca") i opet nisam imala nekog svoga.
nazalost.
jos tome osjecaju je pridonjela cinjenica da se jedna od njih dvije osjecala iskljucenom, i izbacenom.
kao da sam ju ja htjela zamjeniti.
pa sam duuugo vremena provela razgovarajuci s njom.
na kraju je sve dobro zavrsilo i nastavile smo se normalno druziti sve tri.
no, opet sam bivala nekako cudnom, zatvorenom za druge ljude.
naravno, to tada nisam primjecivala ili nisam htjala to primjetiti jer sam bila sretna da barem nekoga imam, pa makar i bila treca.
taj moj toliko trazen osjecaj pripadnosti se nekako oslobodio i izasao na vidjelo kada je u drustvo dosla jedna nova osoba, a to je moja predraga prijateljica sada.
spletom okolnosti pocele smo se druziti. i sretna sam radi toga. premda ona na neki nacin nije ono sto sam ja trazila (odnosno sto mi je bilo nametnuto da moram traziti) jer ona s nikime nije djelila ono sto ona prozivljava.
ponekad me bolila ta njezina hladnoca jer sam smatrala da je to sto mi imamo napokon ono za cime sam tragala - moja best frendica (kakvu mi prikazuju americki |bulshit| filmovi, teen, ok) no nekako sam se pomirila s time. i dalje nju cvrsto drzala uz sebe i bojala se da mi ju netko ne otme.
nisam mogla zamisliti da ona ima neku drugu "naj frendicu".
a onda je ona nasla decka.
naravno da sam bila sretna radi nje, i decko je super i sve.
ali sam ja pala u drugi plan.
pitala sam se zar joj nista ne znacim.
zar nema potrebu vidjeti me cesce, zar nema potrebu za nasim kavama, setnjama, glupiranjima, naslikavanjima, razgovorima prvenstveno.
opet sam bila treca.
stvarno imam peh.
u cijelu tu pricu se uplela jos jedna cura, koja mi je otvorila oci da ne smijem biti sebicna.
s njom sam na neki nacin dobila upravo to sto sam trazila.
duuuuge razgovore o svim "zenskim" temama, i sve ono sto naj frendice iz filmova zajedno rade.
shvatila sam i da ona malo prije spomenuta prijateljica nije izgubila potrebu za druzenje samnom nego jednostavno sada ima decka i on joj je na prvom mjestu, shvatila sam, takodjer, da nije vazno imati svoju "naj frendicu" k'o iz casopisa ili filma.
shvatila sam da trebam prvenstveno ja biti prijateljica kako bi mogla imati prijatelje.
ista ta prijateljica koja mi je za sve to otvorila oci uskoro se seli (kad me nece onda me nece) i znam da ju necu tako cesto vidjati.
ali isto tako znam da je najvrijednije od svega sto sam sigurna da cu sve cure koja sam u ovom postu spomenula cijeli zivot imati za prijateljice.
premda nas zivot vodi drugacijim smjerovima, gradovima znam da ih volim i da me vole.
isto tako znam da sam od svakog tog prijateljstva nesto naucila.
bila ja prva ili treca, svejedno je.
dokle god je odnos iskren.
i od sad pa nadalje nastojat cu ne biti sebicna.
ne zadrzavati osobu samo za sebe kao da je samo moj psiholog, savjetnik, kozmeticar, modni kriticar. svatko od nas, zapravo, ima potrebu druziti se sa vise razlicitih ljudi.
jedino tako i mozemo siriti svoje vidike.
cvrsto cu zauzeti svoj stav, znajuci da nikoga ne moram impresioirati, i pokazati cu svoju ljubav prema svima kada god to stignem.

lijepo je (spo)znati da svaka osoba s kojom sam se druzila ostavlja neki trag na meni, i iz svakog traga iskoristiti ono najbolje sto mogu, i to naravno prenjeti na nove susrete. i presretna sam zapravo sto postoji jos puno onih koje nisam ovdje spomenula a takodjer imaju utjecaj na mene, i tjeraju me da se mijenjam, na bolje, naravno.

cini mi se - mijenjam se - netko novi postajem !!

cerek
GBY !!
- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2011., srijeda

ozbiljnost,odluke,i tome slicno

depresija.

tuga.

strah.

zabrinutost.

glavobolja.

povjerenje.

olakšanje.

mir.

radost.

tako su izgledala moja protekla dva tjedna! toliko toga mi se motalo po glavi! a nisam pametna sto odluciti, a da bude na korist i meni i drugima. ne volim dugorocne planove i velike odluke (ma volim odluke, zapravo promjene koje te odluke nose, al kad bi ih barem netko drugi mogao donjeti umjesto mene!)
vec je 5 godina proslo odkako sam otisla iz Provincije - na studij, i svidjelo mi se. ne grad kao grad, ali ljudi, zajednica, i sve sto to nosi. studij je gotov a ja ne zelim da je time gotov i moj zivot u Sporkom Sarom Gradu.i bila sam "sama" vie od tjedan dana, svim prijateljima su zagustili ispiti. a ja jadna sva depresivna nemam koga zvati na kavu, jer ne zelim da zbog mojih osjecaja pati nesto od njihovog zivota. time je odluka postajala sve teza.
voljela bih otici u Provinciju, na (skromnih?!) dva do tri mjeseca i pojma nemam sto bih nakon toga..posao me nece cekati! roditelji su mi rekli neka sama odlucim, tako ocekivano od njih. a kada ih pitam da li je njima problem (su)finacirati me ne zele mi reci. i onda nek ja odlucim. Bogu hvala na braci i sestrama, pa sam tako ja svoga brata angazirala kao spijuna u vlastitoj obitelji. i saznao je vrlo korisne informacije - da im je svejedno kada cu doci i da li cu doci (gledano financijski naravno!!!) i tako sam donjela odluku - OSTAJEM u Sporkom Starom Gradu barem do 3.-4. mjeseca, na ovom poslu (koji nije neki al je pos'o) pa ako do tada nista bas nista ne nadjem raditi cu sezonu..a nakon toga-e to je stvarno predaleko da bi o tome razmisljala.
i tada, nakon te odluke postala sam sretna i mirna - i shvatila da je ta odluka bila dobra.
i jos jedna cinjenica vezana za tu odluku - donjela sam ju u totalno "mrtvom" razdoblju drustvenog zivota i shvatila da ako sam i bez drustva i u melankolicnom raspolozenju zeljela ostati u Sporkom Starom Gradu to je onda valjda to.


a da ne spominjem kako je sve lakse i kada se jedna stvar sredi (u ovom slucaju moji osjecaji i zelje) pocinju i druge da se slazu pa je tako zavrsena moja potraga stana (koji sam trebala naci jer mi se cimerica seli - dobila je posao u Metropoli) i sada cu imati cimera kojih dva mjeseca - i to prijateljicinog decka i Necijeg brata. i to nosi mnogo dobrih stvari - 1. vidjeti cu kako je imati cimera 2.on me cesto znao nazivcirati pa cemo vidjeti kako ce to funcinirati ilitiga biti ce nam na izgradnju 3. Prijateljica ce cesto biti kod nas (to je ono sto me jaaaako veseli jer ju sada ne stizem vidjati) 4. mozda i Veliki Brat svrati koji put smijeh 5.nakon ta dva-tri mjeseca osloboditi ce se stan kod prijatelja i napokon cu zivjeti sama i kod poznatih za jeftine pare

jos jedno poglavlje je zavrseno. idemo dalje za iste pare !!!

God Bless You!

- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.10.2011., srijeda

Na prekretnici...

Zavrsila sam svoje formalno obrazovanje. (Barem ono planirano!)
Uskoro mi je promocija!
I ne znam sto me dalje ceka.

Svida mi se u Sporkom Starom Gradu, a ako ne pronadem posao moram se seliti, nije da me ta cinjenica odusevljava ali ako budem morala morati cu.. sto drugo reci!

I onda, da mi bude lakse gledam sto to pozitivno nosi..
hm..
tamo sam "svoj na svome" ..
poloziti cu vozacki....napokon...
nemoram misliti kad cu platiti stanarinu, kada rezije, sto cu kuhati.. (nije da mi je ista od toga tesko ali moram se necime tjesiti!!)


a onda razmislim i sto ostavljam ovdje..
ostavljam drustvo koje mi je poput obitelji..
ostavljam obaveze koje sam si mozda i sama nakalemila na ledja ali su mi drage..
ostavljam zupu...koja je najjedinstvenija, najautentcnija koju sam ikada vidjela, dozivjela..
ostavljam zajednicu..u kojoj sam se pronasla.. u kojoj već 4 godine rastem i mijenjam se..
ostavljam samostalni zivot.. - to mi mozda i pada najteze.. vise necu sama organizirati svoj dan nego cu morati slusati i raditi ono sto se u roditeljskoj kuci od mene ocekuje..
ostavljam i kakav-takav posao i krecem od nule..

i realno je vidjeti da ovo sto ostavljam nekako teze pada nego spoznaja onoga sto cu dobiti kad odem..

ali eto, intenzivno trazim posao.. imam jos 70 dana da ga nadjem kako bi ostala :D
pa nakon isteka roka budemo vidjeli kamo mi je sudjeno biti .. samo neka bude onako kako treba biti .. jer samo tada cu istinski biti sretna.



GBY!!!!!
- 17:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.03.2011., utorak

samo hrabro naprijed.

Vec nekoliko godina se za korizmu ne odricem necega cega se ljudi inace odricu, nego vrtim neki film u vlastitoj reziji.. Pa tako u tom mom filmu nije poanta izvrsiti neku misiju/odreci se necega s cime cu prestati/preforsirati se u uskrsnoj osmini nego se "krotim" nekim malim ali ne i lakim zadacima/odricanjima..
Ne znam da li grijesim ili ne i da li sam se trebala mozda odreci surfanja - definitivno moje najvece napasti i poznavajuci sebe za Uskrs bi bila cijeli dan na netu..a ne znam bas koliko je to onda produktivna korizma..
Kako god bilo ono sto sam htjela reci samim pocetkom pisanja o korizmi je da sam mislila da kad "rijesis" neku napast da se ona vise ne vraca, barem ne u tom obliku u kojem sam je se jednom otarasila. Ali ne, to nije tako..ova korizma mi je tako grozna i jedva cekam da zavrsi jer me vuku neke "gluposti" koje su mi prije par godina bile tako uobicajene ali sam ih se uspijela rijesiti, tada misleci, zauvijek. Mozda i zato sto se kroz ovu korizmu trudim vise pribliziti Bogu, moliti vise i sve te "male" zrtve prikazivati za boljitak ljudi koji me okruzuju.. ne shvacati neke situacije/osobe/stvari nego ih prihvacati..nemam pojma zasto je tako, samo znam da se borim protiv svoga karaktera i "svojega ja" i da sam mislila da je to jednostavno.. a nije nimalo.
Danas sam, npr., pala u bed zbog rane iz djetinjstva za koju sam bila sigurna da je zacijelila.. ali ocito je bila samo zaljepljena flasterom svo ovo vrijeme i kroz ovu korizmu flaster je popustio.. i opet sam na pocetku, i opet trebam proci ono sto sam vec prolazila.. ali barem znam sto me ceka pa mozda bude brze/manje bolno.. Samo Bog zna sto ce prozaci iz svega toga, i posto vjerujem da iza svake kise dolazi sunce i da Bog dopusta to "ciscenje" i tu pustinju u meni kako bi me pripremio za nesto dobro i lijepo lakse koracam iz dana u dan, i molim za milost da se ne prepustim ocaju i da me ne zatrpa pustinjska oluja. Valjda i iza moje korizme dolazi Uskrs. Jednu stvar tvrdim sa sigurnoscu ali nikako da ju zazivim...Bog je velik i mocan, samo treba imati hrabrosti prepustiti Mu se.. e kad bi to bilo tako lako zivjeti kao sto je napisati!

Sretno svima, pa i meni, koracanje kroz korizmu zivota!


God Bless You!


- 19:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.03.2011., četvrtak

srce vs mozak

Kako urazumiti srce???

Kako ga ohladiti???

Kako mu dokazati da ne treba ludovati nego da treba pustiti da sve ide polako, svojim tokom i da će sve doci na svoje kada za to bude vrijeme?

Muka mi je vise od svega toga, imam osjecaj kao da cu se raspuknuti.. kao da mi srce gori ne znam kakvom vatrom.. i ne znam kako ga ohladiti.. kako da mu nabavim hladan tus?

Poludit cu!!!! Zasto mora biti tako tesko slusati razum i strpiti se... koliko god moj mozak to govrio srce ne slusa i moz ga frigat, ono i dalje tepe po svom i dalje numorno lupa, gori i po svemu sudeci izgara samo za .... da... a ne znam bas koliko je to pametno.. jos k tome cijeli dan, cijelu noc.. non-stop mi ga u pamet priziva.. i ne mogu ga se otarasit nikako..da, volim ga,to je istina... ali zelim cekati... zelim da sve ide polako... zelim biti strpljiva a srce mi to ne dopusta... grrrr

lijepo mi je misliti na njega ali ne zelim puno sanjariti da nebi ostala razocarana.. i to je zapravo ono cega se najvise bojim.. razocaranje..
- 11:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.02.2011., ponedjeljak

reci ili ne reci, pitanje je sad.

If I would tell you
How much you mean to me
I think you wouldn't understand it
so I wait, I wait
Until this day comes
When you will understand me

But I can't help myself
I can't stop myself
I am going crazy
And I can't stop myself
Can I control myself
I am going crazy

And I love you
I want you
I wanna talk to you
I wanna be with you
And I love you
I want you
I wanna talk to you
I wanna be with you

I cannot change it
I'm sure not making it
One big hell of a fuss
I cannot turn my back
I've got to face the fact
Life without you is hazy


Kiss me thrill me don't say goodbye
Hold me love me don't say goodbye
Oh oh oh don't say goodbye

But I can't help myself
and I can't stop myself
I am going crazy
I cannot turn my back
I've got to face the fact
Life without you is hazy


Oh oh oh
Oh oh oh
Kiss me goodbye


to je ta pjesma koja mi se vec toliko dana vrti po glavi i o kojim rijecima vec toliko razmisljam. da, zaljubljena sam. i cekam.. dok ne dode dan kada ce biti u redu to priznati...kada ce On biti spreman to cuti.. nije lako, ali tako je pametnije.

da.

God Bless You! :)
- 20:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.01.2011., srijeda

....zivcira me....

zivcira me...

biti zaljubljena (a bojati se to Njemu reci)

biti strpljiva.

cekati. (ni sama ne znam sto!)


nervoza.

svadja. ( sa samom sobom )

zbrkani osjecaji.

neizvjesnost.

ravnodusnost.

nezainteresiranost.

ali opet....

zivcira me i stagnacija.

i kada se nista ne dogadja.

zivcira me stosta..

a ipak sam kul! (jeeeeeee right!)




- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.01.2011., subota

a da nije to PMS? - uvijek dobar izgovor!

ah taj moj mozak..

opet taj osjecaj samoce...
i ne znam, sad zbilja ne znam umisljam li ili mi se to stavrno dogadja..
jesam li zabrijala ili sam realna...
ne znam...
svi oko mene imaju neka svoja uporista kod ljudi..
imaju neke osobe kojima se povjeravaju..
a ja kao da nemam nikoga..
onda opet stanem i zagledam se i vidim da sam zapravo glupa i da sam okruzena prekrasnim ljudima..
krenuvsi od obitelji pa do prijatelja..
samo ja ocekujem da ljudi iz mene izvlace moja stanja ..
i to me tako zivcira kod mene.
zapravo svako moje razmisljanje ovoga tipa zavrsi isto..
sama sam kriva i glupa sam.. no je li to uvijek tako???
jesam li sebicna krava ako trazim malo paznje, ako trazim razumijevanje???
ako trazim da neko oko mene trci i tetosi me?
ili sam slijepa i ne vidim da mi to netko vec radi?
da mi skida zvijede s neba a ja samo odmahujem rukom i to mi nista ne znaci?
stvarno sam ljuta i ne znam sto da misllim.
cini mi se da pucam po savovima..
ne znam kada sam zadnji put bila ovako nervozna kao danas..
a opet.. ja furam nasmijanu masku a placem ispod..
i patim jer nikoga nije briga sto sam u banani...
pa se pitam ima li to smisla i nebi li iskreni i pravi prijatlji trebali skuziti da sam koma?
onda opet se pitam ko su to moji pravi prijatelji ako me nitko ne pita kako sam..
ako me netko za koga bi ja dala zivot ne vidi i ne cuje po nekoliko dana..
ima li to prijateljstvo smisla?
ili sam ja jednostavno previse zahtijevna glede istog?
trazim li previse?
gusim li ljude?
ili sam samo ljubomorna kada vidim kako drugi funkcioniraju sa svojim prijateljima?
a bitno da se pri tome ne pitam je li im uvijek tako lijepo kako izgleda ili imaju trenutaka kao sto su moji?
a ne vjerujem da je uvijek sve lijepo.. to je ipak to good to be truth!
i najvise od svega mi nije jasno kako se moze dogoditi da ovo nemam s kime podijeliti nego na rubu suza tipkam u hladnoj sobi..
i to noc prije nego se trebam ustati ranije nego inace?
možda zato što ovakve trenutke cuvam samo za sebe,
kad vidim drage ljude neda mi ih se zamarat mojim idijotarijama..
no opet..
nebi li i trebali biti tu upravo za te idijotarije??
a grrrr.. kako sam ljuta i zbunjena...
jer da sve ovo nekome idem prepričati možda bi me samo pokušao uneozbiljit..
umijesto da se na necije rame naslonim i isplacem,..
no ipak, mozda je ovo na moju izgradnju..
samo da ne postanem previse kamena.. i hladna .. i daleka..
i zatvorena svima...
mozda ipak da pristanem na sprdanciju.. jer sve je kul kad se nasmijemo...
dok opet ne ostanem sama sa sobom i svojim (zenskim!) mozgom koji sveeee komplicira...
eto me opet.. vrtim se u krug...
a da ja ipak stavim onu nasmijanu masku?
jer, mozda je tako i bolje..
barem cu uvijek biti ona STRONG person,
koju nista ne tangira,
koja je uvijek raspolozena
i puna razumijevanja...
how yes no.
eeee kad bi barem netko znao kako se osjecam..
i onda zastanem na trenutak jer shvatim da Netko to zna, razumije i nikada me ne pusta samu..
samo ja se Njega u zadnje vrijeme tako rijeto sjetim.
i dosta mi je toga, ovih dana idem na ispovijed. valjda bude vrijedilo.


God Bless You :)
- 00:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.01.2011., četvrtak

.. sve je to dio nas..

evo mene s mojom inspiracijom,..dakako vec je 00:56 'ko bi normalan i pisao preko dana :D

uhvatim se cesto u rzmisljaju o prijateljima.. obitelji..
kome je stalo? tko je iskren? tko me razmije? a tko se pretvara? pretvaram li se ja? jesam li ja iskrena?
i tako mogu razmisljat do beskraja..
al uzalud mi to sve..
jer kad prevrtim unazad svoj zivot vidim da sam puuuno puta trazila razumijevanje a nisam ni sama sebe razumijela.. Puno puta sam zahtijevala stosta sto ne mogu ni sama dati.. i (sada) mislim da sam bila jako sebicna i stvarno se divim onima koji su me u tom periodu pretpjeli i koji me i dalje trpe.. mislila sam da me svi ogovaraju, da se nitko ne zeli druziti samnom.. a zapravo sam ih ja micala od sebe a mislila sam da sam toliko u pravu i da nitko od njih nije u redu sa takvim ponasanjem.. a kada bi me netko i upozorio na moje ponasanje pitala bih se kako se usuduje .. jer zna se da sam ja u pravu a oni ne. Sada smatram da sam stala na zemlju (koliko to ja sama mogu vidjeti i prosuditi) i vidim da mi je, najiskrenije, sve to puuuno pomoglo u izgradivanju sebe kao osobe, da mi je pomoglo u odrastanju.. jer od tad sam se, bome, fajn promijenila.. da covijek ne povjeruje.. sve se sama sebi cudim, kamo li mi se nebi drugi cudili. i samo da jos jednom napomenem da se divim onima koji me i dalje vole, koji me i dalje trpe premda su svasta pretrpili od mene i zahvaljujuci mom (ne)zrelom ponasanju sve ove godine.. ne obecajem da cu biti bolja, niti obecajem da necu grijesiti.. ali obecajem da cu se truditi.. i da cu dati sve od sebe da budem bolja, strpljivija i s vise razmijevanja.

sjetih se jos necega.. pred koji mjesec sam pricala sa jednom dragom (dapace, jako dragom) osobom koja je sudjelovala u svim tim mojim nebulozoma i shvatih da je stvarno sve bilo tako kako sada vidim.. a ne onako kako sam to tada vidjela.. rekla mi je Ona neke stvari o mom ponasanju tada. a ja onak.. da... kuzim.. i sve potvrdujem... a rekoh, ja vas opruzivala za sve .. oprosti.. i jos nadodam drago mi je da je sve po starom.. premda mislim da je moglo biti i bolje.. ali kako da bude bolje kad se prekinulo.. malo zastalo.. ne moze vise stici na vrijeme i nadoknaditi sve te (dvije tri) potrosene godine... no dobro, zivot ide dalje... i u zivotu ljudi ulaze i izlaze.. neki ostave duboki trag.. nekih se jedva sjetim.. nekima sam jako zahvalna a nekima bas i nisam.. no sve je to sastvni dio zivota... i sto sada. ajmo dalje.. volim cure premda one to mozda ne znaju.. i zao mi je za sve to sto sam im priredila.. i sada sam svega toga svijesna.. sada kada vidim da su njihova prijateljstva ocvrsnula a ja polako za njima kaskam.. no.. sama sam si to skuhala i sada moram tako ici kroz zivot.. ocito je tako trebalo biti.. imamo svoje zivote, svoje probleme i svoje zute, zelene ili ljubicaste minute... nase je sve to.. ali ne znaci da trebamo od njih raditi sto god pozelimo.. jer netko ce to osjetiti.. i na nekga ce to ostaviti posljedicu premda mi to ne znali i ne ocekivali.. sve sto radimo utjece i na tudje zivote a ne samo nase kako cesto puta (sebicno) mislimo..

puna sam ljubavi prema dragim mi ljudima.. i premda sam ih vjerojatno bezbroj puta povrijedila volim ih neizmjerno.. mozda to ni ne zanju.. jer kaze se.. onaj koga volis to ni ne primjecuje a onog koji tebe voli ti ne primjecujes.. ili nesto tome slicno :D

to je sve od mog kasno-vecernjeg ili rano-jutarnjeg razmisljanja o meduljudskim odnosima.. toliko za ovaj put.



God Bless You!



- 00:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2011., nedjelja

(ponovni) pokušaj br. 1!

davno sam bila dio blogerskog svijeta..
no dobro, mozda i nije bas tako davno...
ali ima koje cetiri godine sigurno kada sam prestala pisati blog..
i sigurno dvije - tri odkako sam ga obrisala..
nisam pronalazila vremena za pisanje.. a kada bi se bas jako jako zazeljela pisanja...
to bi bilo u moju malu tekicu koju nitko nikada ne vidi a kamoli cita..
i nedavno sam .. surfajuci i pregledavajuci blogove nekih dragih blogera shvatila koliko mi to nedostaje...
da jednostavno volim tipkati, volim iznositi svoje najskrivenije osjecaje i emocije..volim to dijeliti sa ljudima a kroz razgovor se ne znam izraziti...volim citati...volim komentirati... jednostavno volim!

kada sam sretna - volim pisati
kada sam tuzna - volim pisati
kada sam sjetna - volim pisati
kada sam razocarana - vollim pisati
kada sam zamisljena - volim pisati
kada osjecaji u meni bukte kao vulkan, jednostavno - volim to zapisati

i eto.. cisto jer to volim eto me (ponovo) ovdje...

sad sjedim u svojoj rodnoj kuci, vani je sve bijelo od inja,
a snijeg polako pada, zapravo ni ne pada kako spada nego propadiva.. valjda znate sto to znaci :D
uzivam jos ovo malo vremena koje sam doma.. a tada ponovo u udaljeni ali svejdno dragi grad.. posao me ceka.. i ne volim to.. mislim volim ali ne volim..

to je tako zanilmljivo u meni... imam dva mjesta koja toliko volim.. zbog razlicitih stavri.. i tesko mi je otici iz jednog a radujem se kad vidim drugo.. cudno, neobjasnjivo...a tako stvarno.

God Bless You :)
- 13:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se