...koje nećemo priznati, ali su tu... u našoj generaciji...
O čemu ja to? Pa ako malo obiđete blogove u mojim linkovima znat ćete o čemu ja...
Mislim, ne znam jel to uzrokovano općim nezadovoljstvom društva, našom dobi, ili...
Ali znam da smo svi neki depresivni, pod maskama ove ili one vrste i neprihvaćeni...
A jesmo li? Jel to stvarno tako? Ili je sve stvar našeg prikrivenog pesimizma?
Pesimizam zna bit dobra stvar, kažu da se pesimist češće lijepo iznenadi...
Krivo kažu... iz mog iskustva pesimizam vodi dolje, ne gore...
Očekuješ gore i obično se dogodi gore... nekad JOŠ gore...
Nešto što bi stajalo jednom mom kolegi:

In the neverending
Circle of negation
All see me as a freak
A pure abomination

Hm... da... pesimizam na vrhuncu... i jel to dobro? Nije...
Vodi gorem, kao što sam rekao...

E sad jedna druga strana metal, goth, weltschmertz, pitajboga društva: osjećajnost!
Je li i to maska? Mislim da nije... mislim da je to baš njen izostanak tj. gola istina...
Čuli ste za emocionalnu inteligenciju... e to...
Mi smo ti "intelignetni"

Reklo bi se ovako:

This honest soul
Has nothing to hide
Try proving I lied and
I'll answer with pride

But deep in my heart
I'm keeping something
A jewel I wouldn't
Give up for nothing

Mislim da se ovo može univerzalno primjenit... na većinu "nas"...
Ima li u tome što loše? To ostavljam vama na procjenu... meni nije... nekad...
S druge strane, nekad me to goni i volio bih biti od kamena ili pod debelom maskom...
Nikakve koristi od toga, jer si odmah i manji kreativni genij, a i manje uživaš u životu...
Eto, dosta filozofije za danas, sad će 4 i mislim danas leći sat ranije...
I nek se zna, ovi pjesnički primjeri su zapravo moje djelo...
Jedine strofe nedovršenih pjesama...