utorak, 29.05.2018.
Ples za blesave
Pronađi me
Kad prestane
Neukus
I bezumlje
Jer smetnja sam
Dobro znam
Samo zato jer sam
Živ i Slobodan
Pokreni se
Vrijeme je
Mijenjaj sad
I mijenjaj sve
Svijetlimo zajedno
Svijetlimo zauvijek
Probudi me
Kad prestane
Ovaj ples
Za blesave
Ti ne čekaj
Kreni mlad
Mijenjaj, mili brate, sve
I mijenjaj sad
(by Headoneast)
Svijetlimo zajedno
- 21:46 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.05.2018.
Odgovori su unutra
Nije, dakle, važno što je netko rekao ili napisao. I najveća mudrost je potpuno prazna i besmislena ako je ne možemo u sebi osjetiti kao našu stvarnost. Poželjno je i neophodno osloboditi se svih priča i načina koji su nam trpani u glave. Potrebno je napraviti unutarnje čišćenje. Smeće se nakupljalo godinama, pa se čišćenje ne može obaviti u jednom popodnevu. Treba se naučiti i naviknuti biti miran u sebi, redovito, svakodnevno. Odgovori su unutra. Naša sveta knjiga je u nama i samo je naša. Svatko drugi ima svoju i tako treba biti. Ne postoji jedna za mnoge ljude.
Where are the girls?
U svom filmu
- 22:12 -
ponedjeljak, 14.05.2018.
Školsko zvono
Puno je toga što se školama ne može nikako oprostiti. Nikako i nikad. Ljudi to uglavnom ne znaju, jer uglavnom i ne opterećuju svoje školovane glavice time... škole kakve danas postoje u Lijepoj našoj i okolici, po principu djelovanja i svrsi potpuno su na tragu onih iz 19-og stoljeća, kada su udareni temelji škoslstvu kakvo poznajemo, kada se javila potreba za proizvodnjom tvorničkih radnika, radnika na traci, koji će slušati bez pogovora, koji će se savijati poput vrućeg željeza, oblikovati u željene kalupe. Danas je sve drugačije, potpuno je novo doba, potpuno su nove potrebe, a škole i dalje... nevjerojatno, škole i dalje služe kao proizvodne trake za proizvodnju radnika na traci. Traka više ne mora izgledati kao prvi pogon za proizvodnju Fordovih T-modela, iako se i danas često radi o trakama, iako su trake često i nevidljive, postale su tek mentalna forma, čovjek radi u uredu, a opet kao da je na traci. Dok u bezbrojnim, nepotrebnim u tolikoj mjeri, trgovačkim centrima i dalje sjaji potreba za klasičnim radnikom na traci, obučenim u novo ruho. Nikad neću oprostiti školama što ubijaju dječju slobodu, što im ne dozvoljavaju da se razvijaju u svom punom potencijalu, da istražuju, ne dozvoljavaju im da budu što jesu, već ih se tlači sa hrpama najnepotrebnijih podataka. Škole kao takve čine najveći zločin modernog vremena. U takozvanim slobodnim, demokratskim društvima, neprestano se odvija zločin na djecom i gotovo svi u tome sudjelujete. Većinom nesvjesno, ali sudjelujete i tu opravdanja nema. I roditelji i nastavnici, svi sudjelujete u tome, jedni aktivno, drugi pasivno. Jedni ih u kontroliranim uvjetima, bez mogućnosti izlaska, pod prijetnjom kazni i sankcija, silom podučavate gomili gluposti, ne date im slobodno disati, a vi drugi to pasivno promatrate, iako ste i vi aktivni na svoj nesvjestan način - dovodite ih ili šaljete u školu svakodnevno, dopuštate cijeli taj cirkus, malo njurgate kada vidite kakve se sve gluposti trpaju u glave vaše djece i u kojim nenormalnim, nepotrebnim količinama, ali ne mrdate prstom, ne bunite se protiv toga i zato ste jednako krivi kao i ovi prvi. Svi zajedno sudjelujete u zločinu nad djecom. I nemojte se izmotavati, nemojte si tražiti opravdanja, alibije, jer opravdanja nema. Krivi ste do kosti! Prije neki tjedan sam se našao u jednoj osnovnoj školi. Najednom je zazvonilo školsko zvono. Stresao sam se. Nisam mogao vjerovati da se to sranje od zvuka i dalje koristi.
Ne želimo biti cigle u vašim jebenim zidovima
- 08:23 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
petak, 11.05.2018.
Prijateljstvo je precijenjeno
Prijateljstvo je precijenjeno i krivo shvaćeno. Kaže se, imati dva, tri "prava" prijatelja u životu, velik je uspjeh. Ja bih rekao da to nije nikakav uspjeh. Ni dva, ni dvadeset. Nije u tome stvar.
Ljudi vole imati dugogodišnje, po mogućnosti cjeloživotne prijatelje najviše zato jer teže sigurnosti i poznatom. Ali to je siguran način za zatvaranje, a život je neprestano otvaranje i cvjetanje. Mnoga "prava" prijateljstva su naprosto jedna dugogodišnja rutina, ponavljanje istih obrazaca. Ljudi misle kako je jako vrijedna stvar ako prijateljstvo traje cijeli život. To uopće nije vrijedna stvar. Odnosi bilo koje vrste imaju svoju svrhu, svoju ljepotu, neki traju više, neki manje. Nikad nije stvar u dužini trajanja, uvijek je stvar u kvaliteti. Ljudi se mijenjaju kroz cijeli život. Poželjno je da se mijenjaju. Mnogi se zapravo ne mijenjaju, odbijaju promjenu, a tome služi i težnja za održavanjem istih prijateljskih veza, koje su možda odavno mrtve. Ali održavaju se na aparatima, pod svaku cijenu, jer misli se da tako treba. Ne treba. Kriterij za održavanje bilo kojeg odnosa je - da li je taj odnos vitalan. Ako je ponavljajući, ako se počeo vrtiti u krug, ako je stalno isti, ako se sveo na rutinu, ako je ova godina preslika prošle i pretprošle i mnogih prijašnjih godina, ako je to uvijek slično okupljanje nekoliko puta godišnje, uz kakvu rijeku, neko roštiljanje, uvijek ista lica i iste priče, onda tako nešto nema potrebe nastavljati. Ako odnos u sebi nema okus novih iskustava, ne treba ga nastavljati u prijašnjem intenzitetu. Sve je podložno promjeni, i odnosi. Umjesto lijepljenja za istih nekoliko ljudi kroz cijeli život, bilo bi pametnije jednostavno se otvoriti životu i ljudima. Ako se lijepimo za nekoliko istih ljudi, zatvaramo vrata mnogim drugima. Nema potrebe živjeti po unaprijed zadanim obrascima. Nema potrebe živjeti kao "svi". Nema potrebe plesati u tom kolu. Ako to želimo, uvijek možemo izaći iz kola i reći do viđenja, od sada idem svojim putem, radim što ja mislim da treba, živim kako ja mislim da treba.
U tvome oku je dragi kamen
Gledam tvoje tijelo
- 07:34 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 05.05.2018.
Raspuštanje stranaka
Ja sam za raspuštanje stranaka. One nemaju nikakve svrhe, osim što koriste same sebi. One postoje zbog svojih vođa. Inače su potpuno besmislene i štetne. Troše kamione energije na gluposti, na prepucavanje i borbu sa drugim strankama, koje vide kao svoje neprijatelje. A zanimljivo, sve su to ljudi od krvi i mesa, ali neprijatelji su jer su u različitim strankama. To su umjetno stvorena neprijateljstva koja ne bi postojala da nema stranaka. Lijevo, desno, centar, sve je zrelo za raspuštanje. Ono što je najgore od svega, stranke imaju svoju mladež. One su rasadnici novih generacija zadojenih idiota. Sličnu stvar sam primijetio puno puta za vrijeme faxa. Profesoru dođe novi asistent i asistent malo po malo počne poprimati profesorove karakteristike. On po malo postaje svoj mentor. To je strašno. Uvijek sam se pitao, pa dobro zašto sada kada imaš priliku, kada si asistent, zašto ne napraviš neku pozitivnu promjenu, umjesto da i sam postaješ ona vrsta osobe koja ti se kao studentu, do jučer, gadila. To stvara indoktrinacija, poslušne budale, glupe sljedbenike.
Stranke će postojati sve dok prevladavaju glupi ljudi. Glupim ljudima se bez problema može manipulirati. Može ih se uvjeriti kako su oni ti koji biraju i kako njihovo mišljenje ima neku vrijednost. U stvarnosti, njihovo mišljenje ne vrijedi pišljiva boba, jer je puka kopija, reprodukcija jedne od nekoliko nametnutih varijanti mišljenja, jedne od nekoliko varijanti stava. Ljudi misle kako zauzimaju neki stav, a ne znaju tko im glavu nosi. Od djetinjstva ih kljukaju najobičnijim glupostima, guše ih na bezbroj načina. Bilo bi čudno kad bi i imali neko svoje originalno mišljenje. Bilo bi jako, jako čudno kad bi uspjeli misliti svojom glavom.
Politika ne bi smjela biti dugogodišnja, ili još gore, cjeloživotna profesija. Profesionalni političar je besmislica. Što je netko duže u politici, to bahatiji postaje. S vremenom postaje uvjeren kako je bog i batina. Bandić u Zagrebu. Obersnel u Rijeci. Pustiti nekome da bude 15, 20 godina na funkciji gradonačelnika. Strašno glupo. Jedan mandat od 4 godine je plafon. Plafončina. Poslije toga, neko novi, pun elana, energije i svježih ideja. A osnovna motivacija onih koji se žele baviti politikom može biti samo dobrobit ljudi. Za sada je kriterij vlastiti probitak, vlastita guzica, bilo na jasan i nedvosmislen način, bilo na neki od prikrivenih načina, pod nekom krinkom. Nema nikakvog razloga da političari postaju zvijezde, da su ih puni mediji, da su glavne face. Za sada, oni to stvarno jesu. Što se mene tiče, mogu svi skupa u 3 PM.
- 21:31 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
utorak, 01.05.2018.
Prvomajski pijesak u oči
Einstein je zgodno ustvrdio kako postoje samo dvije stvari, koliko je njemu poznato, koje su bezgranične, svemir i ljudska glupost, pri čemu Albert za svemir ne može garantirati. Ali ljudska glupost, oko nje nema dvojbe.
Danas i ateist i teist složno kruže oko roštilja. Klanaju se svetom ražnjiću, pljeskavici...
Ne šljivim ideju 1.maja ni pet posto. Ni dva posto. Nula. Ljudi si odaberu jedan dan, nekoliko dana godišnje, kako bi se odmaknuli od navodnih životnih briga. To nije život. Točnije, to je pasji život. Pasji, u negativnom smislu. Ne misli se na psa koji je ljubimac ludo bogate holivudske zvijezde, pa ima sreće živjeti kao u bajci. Sintagmu pasji život treba promijeniti u sintagmu ljudski život. Tada neki majmun koji se želi požaliti drugom majmunu kako mu je teško, može ustvrditi kako je njegov život postao - ljudski život; život patnje i dugog mraka, s povremenim svjetlim točkama, kao što je 1.maj, navodni praznik rada.
Ljudi slave najčudnije stvari, obilježavaju najčudnije datume. Redom se radi o besmislicama. Ti dani su svojevrsni fix, koji djeluje jedan dan, možda nekoliko dana (u slučaju godišnjih odmora), a cijelo vrijeme znaju kako nakon toga ponovno dolazi puno dana patnje, čeka se novi svjetli trenutak, a on ne dolazi tako brzo. Gdje je rješenje tog zapetljanog čvora? Čovjek se mora usmjeriti prema tome da živi kreativno, u kreativnosti, stvaranju ove ili one vrste, da mu svaki dan, svaki trenutak bude ispunjen. Da ne gubi svoje dragocjeno vrijeme na iščekivanje nečega, jer svaki dan je neponovljiv, svaki dan treba živjeti potpuno. Tada gluposti kao što je 1.maj nestaju same od sebe. Živjeti u kreativnosti znači postati pomalo lud. Znači pozdraviti se sa stadom na puno načina. Znači krenuti u nešto novo, u avanturu života, početi disati punim plućima. Kada to čovjek jednom osjeti, da može neprestano disati punim plućima, tada mu postane jasno da je prije tek disuckao, živio s nogom na kočnici, tek povremeno dodajući gas. Nema vremena za čekanje, nema vremena za odgađanje, nema vremena za sutra ćemo i lako ćemo. Mora se živjeti sada, a odgovornost je na svakome pojedinačno da od svog života napravi svojevrsno remek-djelo.
Poli mene pasiva
lipo j' vidin sva gori
kad bi mogla dojti bliže
kad bi mogla ona bi
- 11:15 -
