utorak, 29.05.2018.

Ples za blesave

Pronađi me
Kad prestane
Neukus
I bezumlje

Jer smetnja sam
Dobro znam
Samo zato jer sam
Živ i Slobodan

Pokreni se
Vrijeme je
Mijenjaj sad
I mijenjaj sve

Svijetlimo zajedno
Svijetlimo zauvijek

Probudi me
Kad prestane
Ovaj ples
Za blesave

Ti ne čekaj
Kreni mlad
Mijenjaj, mili brate, sve
I mijenjaj sad
(by Headoneast)

Svijetlimo zajedno

- 21:46 -

Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2018.

Odgovori su unutra

Nije, dakle, važno što je netko rekao ili napisao. I najveća mudrost je potpuno prazna i besmislena ako je ne možemo u sebi osjetiti kao našu stvarnost. Poželjno je i neophodno osloboditi se svih priča i načina koji su nam trpani u glave. Potrebno je napraviti unutarnje čišćenje. Smeće se nakupljalo godinama, pa se čišćenje ne može obaviti u jednom popodnevu. Treba se naučiti i naviknuti biti miran u sebi, redovito, svakodnevno. Odgovori su unutra. Naša sveta knjiga je u nama i samo je naša. Svatko drugi ima svoju i tako treba biti. Ne postoji jedna za mnoge ljude.

Where are the girls?

U svom filmu

- 22:12 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2018.

Školsko zvono

Puno je toga što se školama ne može nikako oprostiti. Nikako i nikad. Ljudi to uglavnom ne znaju, jer uglavnom i ne opterećuju svoje školovane glavice time... škole kakve danas postoje u Lijepoj našoj i okolici, po principu djelovanja i svrsi potpuno su na tragu onih iz 19-og stoljeća, kada su udareni temelji škoslstvu kakvo poznajemo, kada se javila potreba za proizvodnjom tvorničkih radnika, radnika na traci, koji će slušati bez pogovora, koji će se savijati poput vrućeg željeza, oblikovati u željene kalupe. Danas je sve drugačije, potpuno je novo doba, potpuno su nove potrebe, a škole i dalje... nevjerojatno, škole i dalje služe kao proizvodne trake za proizvodnju radnika na traci. Traka više ne mora izgledati kao prvi pogon za proizvodnju Fordovih T-modela, iako se i danas često radi o trakama, iako su trake često i nevidljive, postale su tek mentalna forma, čovjek radi u uredu, a opet kao da je na traci. Dok u bezbrojnim, nepotrebnim u tolikoj mjeri, trgovačkim centrima i dalje sjaji potreba za klasičnim radnikom na traci, obučenim u novo ruho. Nikad neću oprostiti školama što ubijaju dječju slobodu, što im ne dozvoljavaju da se razvijaju u svom punom potencijalu, da istražuju, ne dozvoljavaju im da budu što jesu, već ih se tlači sa hrpama najnepotrebnijih podataka. Škole kao takve čine najveći zločin modernog vremena. U takozvanim slobodnim, demokratskim društvima, neprestano se odvija zločin na djecom i gotovo svi u tome sudjelujete. Većinom nesvjesno, ali sudjelujete i tu opravdanja nema. I roditelji i nastavnici, svi sudjelujete u tome, jedni aktivno, drugi pasivno. Jedni ih u kontroliranim uvjetima, bez mogućnosti izlaska, pod prijetnjom kazni i sankcija, silom podučavate gomili gluposti, ne date im slobodno disati, a vi drugi to pasivno promatrate, iako ste i vi aktivni na svoj nesvjestan način - dovodite ih ili šaljete u školu svakodnevno, dopuštate cijeli taj cirkus, malo njurgate kada vidite kakve se sve gluposti trpaju u glave vaše djece i u kojim nenormalnim, nepotrebnim količinama, ali ne mrdate prstom, ne bunite se protiv toga i zato ste jednako krivi kao i ovi prvi. Svi zajedno sudjelujete u zločinu nad djecom. I nemojte se izmotavati, nemojte si tražiti opravdanja, alibije, jer opravdanja nema. Krivi ste do kosti! Prije neki tjedan sam se našao u jednoj osnovnoj školi. Najednom je zazvonilo školsko zvono. Stresao sam se. Nisam mogao vjerovati da se to sranje od zvuka i dalje koristi.


Ne želimo biti cigle u vašim jebenim zidovima

- 08:23 -

Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 11.05.2018.

Prijateljstvo je precijenjeno

Prijateljstvo je precijenjeno i krivo shvaćeno. Kaže se, imati dva, tri "prava" prijatelja u životu, velik je uspjeh. Ja bih rekao da to nije nikakav uspjeh. Ni dva, ni dvadeset. Nije u tome stvar.
Ljudi vole imati dugogodišnje, po mogućnosti cjeloživotne prijatelje najviše zato jer teže sigurnosti i poznatom. Ali to je siguran način za zatvaranje, a život je neprestano otvaranje i cvjetanje. Mnoga "prava" prijateljstva su naprosto jedna dugogodišnja rutina, ponavljanje istih obrazaca. Ljudi misle kako je jako vrijedna stvar ako prijateljstvo traje cijeli život. To uopće nije vrijedna stvar. Odnosi bilo koje vrste imaju svoju svrhu, svoju ljepotu, neki traju više, neki manje. Nikad nije stvar u dužini trajanja, uvijek je stvar u kvaliteti. Ljudi se mijenjaju kroz cijeli život. Poželjno je da se mijenjaju. Mnogi se zapravo ne mijenjaju, odbijaju promjenu, a tome služi i težnja za održavanjem istih prijateljskih veza, koje su možda odavno mrtve. Ali održavaju se na aparatima, pod svaku cijenu, jer misli se da tako treba. Ne treba. Kriterij za održavanje bilo kojeg odnosa je - da li je taj odnos vitalan. Ako je ponavljajući, ako se počeo vrtiti u krug, ako je stalno isti, ako se sveo na rutinu, ako je ova godina preslika prošle i pretprošle i mnogih prijašnjih godina, ako je to uvijek slično okupljanje nekoliko puta godišnje, uz kakvu rijeku, neko roštiljanje, uvijek ista lica i iste priče, onda tako nešto nema potrebe nastavljati. Ako odnos u sebi nema okus novih iskustava, ne treba ga nastavljati u prijašnjem intenzitetu. Sve je podložno promjeni, i odnosi. Umjesto lijepljenja za istih nekoliko ljudi kroz cijeli život, bilo bi pametnije jednostavno se otvoriti životu i ljudima. Ako se lijepimo za nekoliko istih ljudi, zatvaramo vrata mnogim drugima. Nema potrebe živjeti po unaprijed zadanim obrascima. Nema potrebe živjeti kao "svi". Nema potrebe plesati u tom kolu. Ako to želimo, uvijek možemo izaći iz kola i reći do viđenja, od sada idem svojim putem, radim što ja mislim da treba, živim kako ja mislim da treba.


U tvome oku je dragi kamen
Gledam tvoje tijelo

- 07:34 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 05.05.2018.

Raspuštanje stranaka

Ja sam za raspuštanje stranaka. One nemaju nikakve svrhe, osim što koriste same sebi. One postoje zbog svojih vođa. Inače su potpuno besmislene i štetne. Troše kamione energije na gluposti, na prepucavanje i borbu sa drugim strankama, koje vide kao svoje neprijatelje. A zanimljivo, sve su to ljudi od krvi i mesa, ali neprijatelji su jer su u različitim strankama. To su umjetno stvorena neprijateljstva koja ne bi postojala da nema stranaka. Lijevo, desno, centar, sve je zrelo za raspuštanje. Ono što je najgore od svega, stranke imaju svoju mladež. One su rasadnici novih generacija zadojenih idiota. Sličnu stvar sam primijetio puno puta za vrijeme faxa. Profesoru dođe novi asistent i asistent malo po malo počne poprimati profesorove karakteristike. On po malo postaje svoj mentor. To je strašno. Uvijek sam se pitao, pa dobro zašto sada kada imaš priliku, kada si asistent, zašto ne napraviš neku pozitivnu promjenu, umjesto da i sam postaješ ona vrsta osobe koja ti se kao studentu, do jučer, gadila. To stvara indoktrinacija, poslušne budale, glupe sljedbenike.
Stranke će postojati sve dok prevladavaju glupi ljudi. Glupim ljudima se bez problema može manipulirati. Može ih se uvjeriti kako su oni ti koji biraju i kako njihovo mišljenje ima neku vrijednost. U stvarnosti, njihovo mišljenje ne vrijedi pišljiva boba, jer je puka kopija, reprodukcija jedne od nekoliko nametnutih varijanti mišljenja, jedne od nekoliko varijanti stava. Ljudi misle kako zauzimaju neki stav, a ne znaju tko im glavu nosi. Od djetinjstva ih kljukaju najobičnijim glupostima, guše ih na bezbroj načina. Bilo bi čudno kad bi i imali neko svoje originalno mišljenje. Bilo bi jako, jako čudno kad bi uspjeli misliti svojom glavom.
Politika ne bi smjela biti dugogodišnja, ili još gore, cjeloživotna profesija. Profesionalni političar je besmislica. Što je netko duže u politici, to bahatiji postaje. S vremenom postaje uvjeren kako je bog i batina. Bandić u Zagrebu. Obersnel u Rijeci. Pustiti nekome da bude 15, 20 godina na funkciji gradonačelnika. Strašno glupo. Jedan mandat od 4 godine je plafon. Plafončina. Poslije toga, neko novi, pun elana, energije i svježih ideja. A osnovna motivacija onih koji se žele baviti politikom može biti samo dobrobit ljudi. Za sada je kriterij vlastiti probitak, vlastita guzica, bilo na jasan i nedvosmislen način, bilo na neki od prikrivenih načina, pod nekom krinkom. Nema nikakvog razloga da političari postaju zvijezde, da su ih puni mediji, da su glavne face. Za sada, oni to stvarno jesu. Što se mene tiče, mogu svi skupa u 3 PM.

- 21:31 -

Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2018.

Prvomajski pijesak u oči

Einstein je zgodno ustvrdio kako postoje samo dvije stvari, koliko je njemu poznato, koje su bezgranične, svemir i ljudska glupost, pri čemu Albert za svemir ne može garantirati. Ali ljudska glupost, oko nje nema dvojbe.
Danas i ateist i teist složno kruže oko roštilja. Klanaju se svetom ražnjiću, pljeskavici...
Ne šljivim ideju 1.maja ni pet posto. Ni dva posto. Nula. Ljudi si odaberu jedan dan, nekoliko dana godišnje, kako bi se odmaknuli od navodnih životnih briga. To nije život. Točnije, to je pasji život. Pasji, u negativnom smislu. Ne misli se na psa koji je ljubimac ludo bogate holivudske zvijezde, pa ima sreće živjeti kao u bajci. Sintagmu pasji život treba promijeniti u sintagmu ljudski život. Tada neki majmun koji se želi požaliti drugom majmunu kako mu je teško, može ustvrditi kako je njegov život postao - ljudski život; život patnje i dugog mraka, s povremenim svjetlim točkama, kao što je 1.maj, navodni praznik rada.
Ljudi slave najčudnije stvari, obilježavaju najčudnije datume. Redom se radi o besmislicama. Ti dani su svojevrsni fix, koji djeluje jedan dan, možda nekoliko dana (u slučaju godišnjih odmora), a cijelo vrijeme znaju kako nakon toga ponovno dolazi puno dana patnje, čeka se novi svjetli trenutak, a on ne dolazi tako brzo. Gdje je rješenje tog zapetljanog čvora? Čovjek se mora usmjeriti prema tome da živi kreativno, u kreativnosti, stvaranju ove ili one vrste, da mu svaki dan, svaki trenutak bude ispunjen. Da ne gubi svoje dragocjeno vrijeme na iščekivanje nečega, jer svaki dan je neponovljiv, svaki dan treba živjeti potpuno. Tada gluposti kao što je 1.maj nestaju same od sebe. Živjeti u kreativnosti znači postati pomalo lud. Znači pozdraviti se sa stadom na puno načina. Znači krenuti u nešto novo, u avanturu života, početi disati punim plućima. Kada to čovjek jednom osjeti, da može neprestano disati punim plućima, tada mu postane jasno da je prije tek disuckao, živio s nogom na kočnici, tek povremeno dodajući gas. Nema vremena za čekanje, nema vremena za odgađanje, nema vremena za sutra ćemo i lako ćemo. Mora se živjeti sada, a odgovornost je na svakome pojedinačno da od svog života napravi svojevrsno remek-djelo.


Poli mene pasiva
lipo j' vidin sva gori
kad bi mogla dojti bliže
kad bi mogla ona bi

- 11:15 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.04.2018.

Oni su mali, ali su veliki

Neki dan mi moja kćerka, predškolka, kaže: - Tata ti toliko lupetaš da bi mogao raditi u nekom dvorcu kao dvorska luda.
- Zanimljiva ideja. - kažem ja. - A mogao bih i kao klaun u cirkusu, ni to ne zvuči loše. Razmislit ću malo o tim opcijama.

A jedan drugi dan me iznenadi s pitanjem: - Zašto ljudi rade što ne žele?
- Misliš, zašto rade ono što ne vole?
- Da, to.
- Hm. Teško pitanje. Ne znam kako da ti to objasnim, prekompleksno je, a ti si mala.
Pitao sam se od kuda je to uopće izvukla. Ali naravno, vjerojatno je mene čula kako pričam nešto na tu temu.
- Onda? Zašto? - ne odustaje ona.
- Hm. Paaaaa...
- Reci mi!!!
- Ajde dobro. Ljudi rade ono što ne vole jer im od kad su bili mali svi govore da je to normalno, a nije normalno. Tate i mame, učitelji u školama, svi oko njih, nisu ih poticali da idu za onim što vole, nego za onim za što misle da će im se isplatiti. Nitko im nikad nije govorio da trebaju slušati sebe i slijediti svoje srce, tako da je logično da rade ono što ne žele. Ti kad kreneš u školu, uči samo ono što voliš, a sve ostalo, koliko želiš. Ja te nikad neću natjeravati da učiš što ne voliš. I ne zanima me da imaš sve petice.
- Ali ja želim petice!
- To je onda drugo, ako ti želiš. Samo naprijed. Pa neću te ni sprječavati da ih imaš, ako baš želiš. Hahaha.... Ali, polako, ima vremena za sve. Idemo korak po korak. Ne znamo što budućnost nosi. Uglavnom, s vremenom ćeš vidjeti što te najviše zanima i kad to vidiš, onda se koncentriraj na to, uči o tome, i onda ćeš jednog dana moći raditi ono što voliš, umjesto da radiš nešto što ne voliš. Ali polako, ima vremena, pa ti si još tako mala...
- Ali ja već znam što želim. - kaže ona.
- Znaš?!
- Da.
- Slušam.
- Teta u vrtiću i umjetnica.
- Pa to zvuči stvarno super. Može. Baš mi se to sviđa.


Zaspala kraj otvorenih knjiga
Love her madly


- 20:52 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.04.2018.

Nasilje okoline i put do oslobođenja

Volim čitati Osha. Počeo sam prije 10-ak mjeseci i naprosto mi je otkriće. Znao sam i prije za njega, ali prije me nije privukao. Razlog je, bez sumnje, kada dođe pravo vrijeme, pojavi se ono što nam treba. Što smo više usklađeni sa sobom, to pravilo bolje funkcionira. Imao sam period koji je trajao nekih oko sedam godina, odbijao sam bilo kakvo čitanje. Rekao sam sebi, ne pada mi na pamet. Prije toga sam čitao stotine i stotine knjiga, sve što bi mi privuklo pažnju. Bio sam gladan, a knjige su bile hrana. A onda je ta hrana postala bljutava. Sve je postalo slično, isto. Nisam više vidio ljepotu ni u ruskim, ni u francuskim klasicima, ni u modernoj psihologiji, ni filozofskim temama, ni tzv. knjigama za samopomoć. Sve mi je to stvaralo podjednako bljutav okus. Godinama sam i kupovao knjige. Plan mi je bio prikupiti pozamašnu vlastitu biblioteku. S pojavom spomenute bljutavosti, plan o vlastitoj biblioteci iz nečeg uzbudljivog, pretvorio se u nešto zamorno, čak i užasavajuće. S tih knjiga i polica je trebalo brisati i prašinu. Zar ja da je brišem?! Ne pada mi na pamet. Ionako nikakva korist od tih hrpa papira. Rijetko bi se događalo da posegnem za nekom više puta. Služile bi, dakle, za skupljanje prašine. Ali ja ne znam što bih s prašinom, pa sam se u vrlo kratkom roku riješio većeg dijela knjiga. Rekao sam, od sada, knjige me više ne zanimaju. Sada me zanima istraživanje vlastitog originalnog iskustva kroz pisanje, umjesto prežvakavanja tuđih misli. Briga me za tuđe misli, imam svoje.
Onda se, vrlo rijetko, znalo desiti da me neka knjiga ipak privuče, pa bih se pozabavio s njom. Kriterij je bio: mora me potpuno, ali potpuno zainteresirati, inače ne dolazi u obzir. Čitanje kao razbibriga ne dolazi u obzir.
A tako se pojavio i Osho. Tražio sam nešto drugo, neodređeno, nisam ni sam znao što točno. Tražio sam knjigu haikua, tako nešto. Sve tete u knjižnici koje sam pitao o tome, blijedo su me gledale. Ništa od haikua. Onda sam pomislio, pa koji jebeni haiku, što će mi to. I negdje u tom trenutku pred očima mi se pokaže Oshova "Hodajući u zenu, sjedeći u zenu." Brzo mi se svidjela i nisam stao na njoj. U nastavku slijedi nekoliko rečenica iz "Knjige o egu".

"Svi roditelji su nasilni i svi odgojni sistemi su nasilni jer se ne obaziru na vas. Oni imaju apriori ideje, oni znaju što je ispravno. I oni svojataju pravo nad vama. Vi se meškoljite, vi vrištite u sebi, ali bespomoćni ste. Dijete je tako bespomoćno i nježno, možete ga formirati na sve moguće načine. To je ono što društvo čini. Prije nego što dijete postane dovoljno jako, već je onesposobljeno na tisuću i jedan način. Paralizirano je, otrovano je.
Onog dana kad želite postati religiozni, morat ćete napustiti sve religije. Onog dana kad zaželite uspostaviti odnos s Bogom, morat ćete odbaciti sve ideologije o Bogu. Onog dana kad poželite saznati tko ste, morat ćete odbaciti sve odgovore koje su vam dali. Sve što je posuđeno, mora biti spaljeno.
Istina je u vama. Ondje se morate sastati s njom.
Pravo iskorištavanje nije ni ekonomsko, ni političko, pravo iskorištavanje je psihološko. Zbog toga su sve revolucije do danas bile bezuspješne. Zašto? Jer su zanemarivale najdublje iskorištavanje koje je psihološko. Oni su mijenjali samo izvanjske stvari. Kapitalističko društvo postaje komunističko, ali to nije nikakva razlika. Demokracija postaje diktatorska, diktatorsko društvo postaje demokratsko. Nema tu nikakve razlike. To su samo izvanjske promjene, poput bjelila, ali struktura duboko u sebi ostaje ista.
Kakvo je to psihološko iskorištavanje? Nikom nije dopušteno biti ono što jest, to je psihološko iskorištavanje. Da nikog ne cijene, niti prihvaćaju kao takvog. Vi ljude ne cijenite onakvima kakvi jesu, vi ne poštujete njihovu otkrivenost, vi ne poštujete što je prirodno u njima, ni njhovu spontanost, vi ne poštujete njihove prave osmijehe i prave suze. Vi poštujete samo lažnost, pretenzije, akcije. Njihovu glumu poštujete.
Nikakvo teoretiziranje ne pomaže. Zaboravite teorije, poslušajte činjenice. Jadni ste? Tada se morate suočiti sa svojim jadom. Ljuti ste? Suočite se s ljutnjom. To je vaš život, vi ga morate živjeti. Ne posuđujte ništa od drugih. Nikad nemojte biti drugorazredni. Bog voli ljude koji su originalni. Nije poznato da je ikad volio duplikate. Budite samo originalni, budite jedinstveni, budite individualist, budite ono što jeste i suočite se s vašim problemom.
U vašem problemu nalazi se skriveno rješenje. Problem je samo sjeme. Ako ga dulje istražujete, rješenje će se samo javiti. Vaše neznanje je sjeme. Spustite li se u sebe, iz njega će procvasti znanje. Vaše drhtanje, vaše smrzavanje je problem. Udubite se u taj problem, pa će iz njega niknuti toplina.
Zapravo, sve ste dobili - i pitanje i odgovor, i neznanje i znanje. Samo se trebate udubiti u sebe."


I think that I'll keep loving you

- 12:13 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 11.04.2018.

Poteškoće i stvaralački duh

"Jednom, tijekom improvizacije priče neke djevojčice, bijah naveden da preuzmem ulogu glavnog junaka. Ona je zamislila da su me zatvorili u izvana zaključanu mračnu sobu. Upitala me: "Što ćeš poduzeti da se oslobodiš?", a ja odgovorih: "Vikat ću u pomoć." Ali, koliko god izbavljenje bilo poželjno, stigne li trenutno, ne bi pristajalo priči. Stoga je djevojčica u mašti očistila susjedstvo od svih vrsta pomoći koje bi moje zapomaganje moglo dosegnuti. Bijah prisiljen razmišljati o nekom nasilnom načinu probijanja kroz vrata; ali ova za spas priče bijahu izrađena od čelika. Pronašao sam ključ, ali nije bio pravi. Dijete bijaše oduševljeno takvim razvojem priče, neprestano prevladavajući prepreke.
Životna priča evolucije, čija je glavna tema otvaranje mračne tamnice, izgleda da se razvijala na sličan način. Stvorene su poteškoće, i na svaki pokušaj odgovora priča pronalazi sljedeće prepreke, težeći nastaviti pustolovinu. Stići do apsolutno zadovoljavajućeg zaključka značilo bi stići na kraj svih stvari, a u tom slučaju velikom djetetu ne bi preostalo ništa drugo doli navući zavjese i poći spavati." Tagore


The truth was obscure, too profound and too pure
To live it you have to explode
There’s a white diamond gloom on the dark side of this room
And a pathway that leads up to the stars
If you don’t believe there’s a price for this sweet paradise
Remind me to show you the scars

- 10:20 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.04.2018.

Unutarnje kraljevstvo

"Čovjek ima boravište i u kraljevstvu unutarnjeg ostvarivanja, u elementu nematerijalnih vrijednosti. Iz tog podzemnog svijeta njegovog uma često mu, poput sjemenke, svijest nenadano srcu pošalje izdanke blistajuće slobode, a pojedinac shvaća sebe u univerzalnosti Čovjeka." Tagore

Neki ljudi probauljaju cijeli život bez da znaju što se nalazi u njima. Oni žive samo izvana, traže ono što im nedostaje izvan sebe. Oni nikad ne mogu biti zadovoljni. Mogu imati sva blaga svijeta, ali ostaju siromasi. U tome je objašnjenje zašto nije rijedak slučaj da si neki milioneri oduzmu život. Vrijedi i suprotno, ima ljudi koji hodaju okolo kao klošari, imaju taman koliko im je potrebno, a iznutra su potpuno sretni i ispunjeni. Živo se sjećam stanovitog starčića, milijardera iz Gogoljevih "Mrtvih duša", koji je nekom drugom liku objašnjavao svoj stav prema bogatstvu. On je rekao: ja jesam milijarder, imam sve što poželim, ali ako sutra ostanem bez sveg svog bogatstva, neću ni okom trepnuti, ostat ću jednako sretan i s vrlo malo.


Ja sam najbogatiji na svijetu

U mojoj glavi sve je sada prazno

- 13:52 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Javni papirić za privatne žvrljotine











Ako se želite javiti, onda se trebate javiti
alen1zoric@gmail.com





. . .

Moj život je tu
moj život je sad
i neću gubit ni tren
jer sada sam tu
a sutra tko zna
nema čekanja
sada ulažem sve
bacam karte na stol
i stojim pred vama gol

Belfast Food