V.
Nije ga bilo. Nije ga bilo. Nije ga bilo. Nekako se ta misao provlačila kroz moju glavu i nije nalazila sebi izlaza. Samo je iznova ulazila i gomilala se ondje.
„Profesorice, meni je nekako loše…“ Uhvatila sam njezin blago začuđen pogled kada je shvatila da imam namjeru napustiti sat. Činilo se da ju to čudi jednakom silinom kao što bi se čudila da predam prazan ispit. No, kako sam ja mogla kod profesora proći sa svakakvim izlikama i sa svakakvim željama samo da sam to zatražila na pravi način, najmanji problem sam vidjela u odgovoru na pitanje hoću li imati dopuštenje da napustim sat.
Profesorica Vector nije se trudila ispitivati me u čemu je problem. Odmah je sa pomalo zabrinutim izrazom na licu rekla da smijem ići i uputila me u Bolničko krilo. Kada sam joj objasnila da bih radije samo na svježi zrak, opet nije imala problema s time. Samo je rekla da požurim jer joj se nekako čini da sam sve bljeđa.
Kada je napokon zatvorila glomazna drvena vrata učionice Aritmacije u hipu sam se okrenula i trknula van. Nisam znala kako će profesorica reagirati kad shvati da nisam jedini učenik koji ovoga dana nedostaje na njezinom satu. Više me doduše brinulo kamo ću prvo poći. Budući da sam imala cijelih sat vremena u plusu, htjela sam si dati truda. Nije stvar u tome da ga samo pronađem i vratim. Bit je u tome da mene strašno zanima što se s njim događa. Nell i Ruta su rekle da su ga potražile ranije. Negdje na prvom katu. Lus isto. Nije ga bilo.
Sišavši u predvorje nakon petnaestak minuta blagog trka, divovska vrata otvorila su mi se pred nosom i pošla sam prema izlazu. Ako ga već nema unutar velikih zidina dvorca, možda postoji šansa da lufta živce negdje vani.
Doduše, najviše sam se nadala onom najgorem. Nekako nisam htjela vjerovati da bi Starz namjerno sam sebi stvarao nevolje nakon toliko godina besprijekornih ocjena iz predmeta koji su mu tako dobro išli. Posebno sada, kada je mogao birati predmete koji ga zanimaju. Bilo bi mi tako žao da sada pukne sa živcima i voljom za budućnost kada je već tek korak pred ciljem.
Prošla sam mostove. Prošle sam zakutke. Prošla sam dvorišta. Prošla sam perivoj. Prošla sam gotovo polovicu dvorca šećući do trčkarajući uokolo naokolo. Nisam ga nalazila. Sve do jednom.
U velikom kamenom dvorištu, tamo. Zašla sam ondje nakon što sam se vraćala iz sovinjaka, najdaljeg mjesta koje sam odlučila posjetiti. Vraćajući se natrag, zašla sam usput u taj zakutak. Bilo je to jedno od četiri velika dvorišta u Hogwartsu, no nekako najskrivenije. Nije mnogo djece ondje provodilo vrijeme zbog toga što je od čistog kamena. Pred ljeto ondje je bilo prevruće, kao i početkom školske godine. Zimi suviše hladno. A sve ostalo tako savršeno. I tako bi ovo mjesto obično ostalo gotovo pusto. Nisam rekla da baš nikoga nema. Nije baš ni Hogwarts bez učenika da nitko neće ovdje dolaziti. No u ovom trenutku, kada bi se svi trebali nalaziti na nastavi, zbilja nije bilo nikoga.
Dvorište je bilo skroz ograđeno visokim zidinama i kulama dvorca, a unutar samog dvorišta stajao je balkon uz zidine koji je bio samo za vanjsku upotrebu. Balkon je okruživao cijelo dvorište, stajao uz svaki zid, a ulazilo se na njega preko velikih poluraspadnutih stepenica. Više je to zapravo bila terasa. Ogromna, kamena, hladna terasa.
A kako je bila svuda uokolo, tako su tu bila i dva kraja. Koja su oba bila dobro skrivena od tuđih pogleda.
„Pičko.“ Dahnula sam kada sam se napokon dovukla i sjela naglo na ledeni pod. Ondje u maloj sjeni Starz je ležao sa bocom Jack Danielsa u jednoj i bijelim Marlborom u drugoj. „Razočarana sam.“
„I ja sam, ne brini se.“
„Zbilja misliš da ti to treba? A što da te uhvate?“
„Tko? Tko će me uhvatiti? Ne valjda Dumbledore?!“
„Ne, ali McGonagallica.“
„Misliš da će me ona izbaciti? To može samo Dumbledore. Službeno. On me nikada ne bi izbacio.“
„Može i njemu nekada puknuti film, znaš?“
„Ne mora.“
„A to što izbjegavaš nastavu? Kako ćeš to opravdati?“
„Lažima.“
„Zašto si to uopće napravio? U čemu je fora, Starz?“
„Ni u čemu.“
„Sad meni lažeš? Drago mi je, ja sam Nicolette Axton. Znam te otkako ti je bila fora igrat se gol u pijesku.“
„Kao da je uopće bitno. Bitno da si saznala gdje sam. Sve moraš znati. Svugdje si. Živciraš me. Ne trebaš mi sad ti tu. Praviš se da te nešto zanima. A nemaš pojma u životu.“
„Dobro.“
„Nije dobro! Svi! Svi vi mi više idete na kurac! Svi!“
„Dobro.“
„NIJE!“
„Pijan si. Sada je što se mene tiče, sve dobro.“
„NIJE! PRESTANI NIC!“
„Ne znam što ti je ovo trebalo. Ali očito imaš ozbiljnih problema u glavi. I ne znam zašto šutiš. Ni zašto mi nisi pričao o tome da te nešto muči. Jer očito je duži period vremena u pitanju. Što ja to ne znam, a dogodilo se ovo ljeto kada mene nije bilo doma pa nisam saznala?“
„Prestani. Prestani! PRESTANI!“
„Starz. Ne radim ti ništa.“ Naglo sam odgurnula ruku i ustala se. Bilo je očito da njemu sada treba jedno dobro otrježnjivanje. Možda onda bude nešto od razgovora s njim…
„Nema ga.“ Okrenula sam leđa. A onda je on nešto promrmljao kroz zube, dahnuvši. Rezak osjet alkohola natjerao je moje oči da reagiraju sklapanjem.
„Koga? Starz, koga nema?“ Svega sam se bojala. A posebno toga da sada zvučim suviše napadno. Ne treba mu to. Samo će još više pogubiti živce, ovakav kakav je.
„Njega. Njega nema. Otišao je. Ubili su ga.“ Njegov duboki glas zvučao je neobično jezivo, skriven u sjeni i zameten mirisom dima i alkohola usred čiste tišine ogromnog dvorišta.
Eto na. Ispričavam se. Molim vas, dajte mi malo vremena samo da se saberem i da skupim neko vrijeme da vam pročitam to sve. Objavila sam post samo da znate da ipak nisam zaboravila da ovo postoji sve. Pišem ja, bez brige, razvija se ta priča u mojoj glavi. Samo sam kratka sa slobodnim vremenom. Oprostite mi na svemu. :*
