Orion.

"It's been done, a casualty re - run."
"Welcome to the family" (Avenged Sevenfold)

Nic. Nicolette Axton.
Image and video hosting by TinyPic
× And smile your whole life, I wouldn't know.
"You Wouldn't Know" (Hellyeah)

Zakk. Zakk Snowbell.
Image and video hosting by TinyPic
× 'Cause man like you have such an easy soul to steal.
"Nightmare" (Avenged Sevenfold)

Nell. Chanell Grey.
Image and video hosting by TinyPic
× You were the wind beneath my wings, taught me how to fly.
"Always will be" (Hammerfall)

Starz. Starz Skrable.
Image and video hosting by TinyPic
× Where the grass is green and the girls are pretty.
"Paradise City" (Guns 'n' Roses)

Lus. Lucinda Lockhart.
Image and video hosting by TinyPic
× Come as you are, as you were.
"Come As You Are" (Nirvana)

Ruta. Ruta Carlos.
Image and video hosting by TinyPic
× Kiss, while your lips are still red.
"While Your Lips are Still Red" (Nightwish)


Time.



"There's just too much that time cannot erase."

Nedostaješ svima. Sve ovo posvećeno je tebi.

× Evanescence.

Metallica.
Avenged Sevenfold.
Nightwish.
Disturbed.
KoRn.
Adastra.
System of a Down.
Hellyeah.
H.I.M.
AC/DC.
Nirvana.
Hammerfall.
Nickelback.
Lordi.
Godsmack.
Iced Earth.
Sirenia.
Lamb of God.
Sonata Arctica.
Within Temptation.



You.

× April.
× Starz.
× Damaris.
× S. |Lizzie|
× Sia.
× Flo.
× Tanya.
× Amy. |Ruta|
× Zakk.

× Supergirl.

No name.

Eh. Kada bi znali, koliko mi samo znači ovo malo što imam ovdje. Ovdje, s vama i vašim pričama. Životima. Kada bi samo znali koliko mi vi značite, i kada bi znali koliko vas neosporivo i bezuvjetno obožavam. Mah. Ne. To je nemoguće zamisliti. Pokušajte zamisliti, ali nikada nećete biti niti blizu istine. ^^. Vi ste moji ljudi. Moje osobe. Netko koga ja imam pravo zvati mojim. Netko tko je zajedno sa mnom prošao gotovo sve. Netko. Vi ste moj netko.

Zaštićeno Copyrightom ©.


Credits

design: × help: ×.×.

V.

Nije ga bilo. Nije ga bilo. Nije ga bilo. Nekako se ta misao provlačila kroz moju glavu i nije nalazila sebi izlaza. Samo je iznova ulazila i gomilala se ondje.

„Profesorice, meni je nekako loše…“ Uhvatila sam njezin blago začuđen pogled kada je shvatila da imam namjeru napustiti sat. Činilo se da ju to čudi jednakom silinom kao što bi se čudila da predam prazan ispit. No, kako sam ja mogla kod profesora proći sa svakakvim izlikama i sa svakakvim željama samo da sam to zatražila na pravi način, najmanji problem sam vidjela u odgovoru na pitanje hoću li imati dopuštenje da napustim sat.

Profesorica Vector nije se trudila ispitivati me u čemu je problem. Odmah je sa pomalo zabrinutim izrazom na licu rekla da smijem ići i uputila me u Bolničko krilo. Kada sam joj objasnila da bih radije samo na svježi zrak, opet nije imala problema s time. Samo je rekla da požurim jer joj se nekako čini da sam sve bljeđa.

Kada je napokon zatvorila glomazna drvena vrata učionice Aritmacije u hipu sam se okrenula i trknula van. Nisam znala kako će profesorica reagirati kad shvati da nisam jedini učenik koji ovoga dana nedostaje na njezinom satu. Više me doduše brinulo kamo ću prvo poći. Budući da sam imala cijelih sat vremena u plusu, htjela sam si dati truda. Nije stvar u tome da ga samo pronađem i vratim. Bit je u tome da mene strašno zanima što se s njim događa. Nell i Ruta su rekle da su ga potražile ranije. Negdje na prvom katu. Lus isto. Nije ga bilo.

Sišavši u predvorje nakon petnaestak minuta blagog trka, divovska vrata otvorila su mi se pred nosom i pošla sam prema izlazu. Ako ga već nema unutar velikih zidina dvorca, možda postoji šansa da lufta živce negdje vani.

Doduše, najviše sam se nadala onom najgorem. Nekako nisam htjela vjerovati da bi Starz namjerno sam sebi stvarao nevolje nakon toliko godina besprijekornih ocjena iz predmeta koji su mu tako dobro išli. Posebno sada, kada je mogao birati predmete koji ga zanimaju. Bilo bi mi tako žao da sada pukne sa živcima i voljom za budućnost kada je već tek korak pred ciljem.

Prošla sam mostove. Prošle sam zakutke. Prošla sam dvorišta. Prošla sam perivoj. Prošla sam gotovo polovicu dvorca šećući do trčkarajući uokolo naokolo. Nisam ga nalazila. Sve do jednom.

U velikom kamenom dvorištu, tamo. Zašla sam ondje nakon što sam se vraćala iz sovinjaka, najdaljeg mjesta koje sam odlučila posjetiti. Vraćajući se natrag, zašla sam usput u taj zakutak. Bilo je to jedno od četiri velika dvorišta u Hogwartsu, no nekako najskrivenije. Nije mnogo djece ondje provodilo vrijeme zbog toga što je od čistog kamena. Pred ljeto ondje je bilo prevruće, kao i početkom školske godine. Zimi suviše hladno. A sve ostalo tako savršeno. I tako bi ovo mjesto obično ostalo gotovo pusto. Nisam rekla da baš nikoga nema. Nije baš ni Hogwarts bez učenika da nitko neće ovdje dolaziti. No u ovom trenutku, kada bi se svi trebali nalaziti na nastavi, zbilja nije bilo nikoga.

Dvorište je bilo skroz ograđeno visokim zidinama i kulama dvorca, a unutar samog dvorišta stajao je balkon uz zidine koji je bio samo za vanjsku upotrebu. Balkon je okruživao cijelo dvorište, stajao uz svaki zid, a ulazilo se na njega preko velikih poluraspadnutih stepenica. Više je to zapravo bila terasa. Ogromna, kamena, hladna terasa.

A kako je bila svuda uokolo, tako su tu bila i dva kraja. Koja su oba bila dobro skrivena od tuđih pogleda.

„Pičko.“ Dahnula sam kada sam se napokon dovukla i sjela naglo na ledeni pod. Ondje u maloj sjeni Starz je ležao sa bocom Jack Danielsa u jednoj i bijelim Marlborom u drugoj. „Razočarana sam.“

„I ja sam, ne brini se.“

„Zbilja misliš da ti to treba? A što da te uhvate?“

„Tko? Tko će me uhvatiti? Ne valjda Dumbledore?!“

„Ne, ali McGonagallica.“

„Misliš da će me ona izbaciti? To može samo Dumbledore. Službeno. On me nikada ne bi izbacio.“

„Može i njemu nekada puknuti film, znaš?“

„Ne mora.“

„A to što izbjegavaš nastavu? Kako ćeš to opravdati?“

„Lažima.“

„Zašto si to uopće napravio? U čemu je fora, Starz?“

„Ni u čemu.“

„Sad meni lažeš? Drago mi je, ja sam Nicolette Axton. Znam te otkako ti je bila fora igrat se gol u pijesku.“

„Kao da je uopće bitno. Bitno da si saznala gdje sam. Sve moraš znati. Svugdje si. Živciraš me. Ne trebaš mi sad ti tu. Praviš se da te nešto zanima. A nemaš pojma u životu.“

„Dobro.“

„Nije dobro! Svi! Svi vi mi više idete na kurac! Svi!“

„Dobro.“

„NIJE!“

„Pijan si. Sada je što se mene tiče, sve dobro.“

„NIJE! PRESTANI NIC!“

„Ne znam što ti je ovo trebalo. Ali očito imaš ozbiljnih problema u glavi. I ne znam zašto šutiš. Ni zašto mi nisi pričao o tome da te nešto muči. Jer očito je duži period vremena u pitanju. Što ja to ne znam, a dogodilo se ovo ljeto kada mene nije bilo doma pa nisam saznala?“

„Prestani. Prestani! PRESTANI!“

„Starz. Ne radim ti ništa.“ Naglo sam odgurnula ruku i ustala se. Bilo je očito da njemu sada treba jedno dobro otrježnjivanje. Možda onda bude nešto od razgovora s njim…

„Nema ga.“ Okrenula sam leđa. A onda je on nešto promrmljao kroz zube, dahnuvši. Rezak osjet alkohola natjerao je moje oči da reagiraju sklapanjem.

„Koga? Starz, koga nema?“ Svega sam se bojala. A posebno toga da sada zvučim suviše napadno. Ne treba mu to. Samo će još više pogubiti živce, ovakav kakav je.

„Njega. Njega nema. Otišao je. Ubili su ga.“ Njegov duboki glas zvučao je neobično jezivo, skriven u sjeni i zameten mirisom dima i alkohola usred čiste tišine ogromnog dvorišta.

Eto na. Ispričavam se. Molim vas, dajte mi malo vremena samo da se saberem i da skupim neko vrijeme da vam pročitam to sve. Objavila sam post samo da znate da ipak nisam zaboravila da ovo postoji sve. Pišem ja, bez brige, razvija se ta priča u mojoj glavi. Samo sam kratka sa slobodnim vremenom. Oprostite mi na svemu. :*


- comment - 4 - print - yes/no -
IV.

„Također, nešto od onoga što ne piše u knjizi, a trebali bi biti svjesni. Ova vrsta napitka neće vam pomoći u nikakvim problemima jer ne stvara istinu nego zavarava. Stoga, nije pametno koristiti se znanjem pripravaka ovih napitaka. Neće vam se vratiti onako kako želite.“ Opet sam pokušala primijetiti tračak nagovještaja osmijeha, ali nikako da on to postigne. Rekao je to tako zajedljivo i podrugljivo, da osmijeh možda nije bio potreban.

Snapeov tajming bio je nepogrešiv. Teatralno pobjegavši na drugu stranu učionice, zamahnuo je plaštem i u tom trenutku oglasilo se zvono. Ono je tako odjeknulo učionicom Napitaka samo zato što je mrtvačka tišina vladala u Tamnicama.

Djeca su s neobičnom kombinacijom sreće i uznemirenosti na licima, napustili Snapeove odaje i izmakli mojem pogledu već u sljedećem trenu. Ja sam za sebe odlučila da se uopće ne trebam žuriti. Primijetila sam da je Amy također odjurila. Nasmijala sam se sebi u bradu. Barem Amy nije imala problem s Tamnicama. Njezina neobična i vrlo snažna pozitivna energija bila je dovoljna da zaboravi gdje se nalazi. Ammeline je zbilja bila posebna.

Tek sam zašla za prvi ugao kad sam shvatila da nisam jedina koja ubojito sporo i naoko toliko bezvoljno vuče noge kroz prašnjave donje katove dvorca.

Ne, čekaj. On se nije vukao, on je žurio. I to prilično žurio. Shvativši da sam centimetar od toga da se jednostavno zabije u mene, pomaknula sam se da prođe. Nije me niti okrznuo pogledom. Namršteno sam primijetila da bi se mogao i zabiti u mene, a da to i ne primijeti. Pička.

Tada sam čula kako Snape udara vratima učionice i zaključava ih neverbalnom čarolijom. Koliko je potrebno zaključavati učionice, kada ti jedna 'Alohamora' može otvoriti gotovo svaka vrata?

Zbrojivši dva i dva, kada sam shvatila zašto je ono bezobrazno derište zaostalo, vratila sam se svom umrtvljenom ritmu hodanja koji mi se strašno svidio. Ipak nisam mogla biti baš toliko nesmotrena, kada znam da trebam stići u učionicu Čarolija.

Činilo se kao da mi je trebao samo tren da se pojavim baš onda kada je posljednji učenik ulazio unutra. Pojurila sam iza njega i shvatila da nigdje ne vidim Starza. Zar markira? Tiho mrmljanje ispunilo je učionicu. Barem jedan dio učionice i ja sam bez gledanja iz prve mogla pogoditi tko to točno raspravlja. Nell, Lus i Ruta zabrinuto su pogledavale prema vratima dok sam im se približavala. Tada je u učionicu uletio Flitwick. Sat je službeno počeo bez Skrableova prisustva.

Dok sam prilazila stolu za kojim su sjedila tri zabrinuta lica, usnama sam oblikovala riječi 'gdje je', a jedino što sam dobila zauzvrat bilo je uznemireno odmahivanje glavom i slijeganje ramenima. Očito da nisu imale pojma gdje se Starz skita. Nije ovo doduše niti prvi puta da je odlučio posegnuti za slatkim čarima adolescentske nehajnosti i odmetništva, ali nije markirao sat Čarolija još od druge godine kada mu je zbilja pozlilo. Dakle, tada nije niti markirao. Samo je propustio sat. Obožavao je Čarolije i imao je namjeru sagraditi karijeru na tome.

Flitwick kao da uopće nije primijetio prazno mjesto u drugoj klupi skroz do zida.

Samo je započeo nastavu, bez obraćanja pažnje na to da mu nema omiljenog učenika. Nije doduše niti još okrenuo glavu u tom smjeru, no što bi i napravio? Ionako bi mi samo rekle da mu nije bilo dobro. Možda je računao na to? Starz? Da ćemo ga izvući?

Zašto, dovraga, nije nikome rekao što namjerava. Promeškoljila sam se na sjedalu i ostala u jednako zabrinutom položaju, baš kao i moje tri susjede.

„Danas nemamo puno posla. Želim od vas da provedete sat u ponavljanju bezazlenih uroka s kojima smo započeli prošli sat. I molim vas, ne koristite kolege za primjenu uroka! Imate lutke!“ Podigavši štapić, Flitwick je iz kabineta kroz razred poslao minijaturne lutke. Ruta je glasno odahnula shvativši da je bez ikakve brige mogla prosjediti ovaj sat.

„No prije no što počnete s urocima, uvećajte lutke. To će vam biti vježba.“ Nakašljucao se i pokazao pokret rukom uz intikaciju 'Engorgio'.

Prolazio je razredom i tek kada se približio našoj klupi, shvatio je da Starza nema nigdje. Nije uopće postavljao pitanja, sam njegov pogled bio je dovoljan da nam kaže da traži objašnjenje za ovo. Kratko sam naherila glavu u smjeru Nell i primijetila da mi ona klima glavom.

„Osjećao se loše, gospodine. Zamolio je da ga ispričamo i rekao je da će vam se sljedeći sat Čarolija on osobno ispričati za ovaj izostanak.“ Tiho sam promumljala, tako prvi puta besramno lažući profesoru u lice. Ili možda nije bio prvi put?

„U redu.“ Zapiskutao je i nastavio dalje, bez komentara na naše uspješno obavljene zadatke. Ja sam se zbog toga neprimjetno lecnula. Nisam navikla na to da profesori ne zamjećuju moj trud. Nekako sam se osjećala bolje kada bi me pohvalili.

„Platit će mi za ovo.“ Okrenula sam se i šapnula riječi Nell na uho. Ona se samo blago nasmijala i odlučila se praviti kao da se ništa nije dogodilo.

Čim je zvonila, bila sam prva koja je bijesno istrčala van i pošla potražiti Starza među hodnicima. Od svih ideja koje su mi padale na pamet, svaka je sljedeća bila gora od posljednje i nikako nisam mogla shvatiti zašto bi otišao, a da nikome ništa ne kaže. A kada sam shvatila da on to nikada ne bi učinio, počela sam strahovati. Paničariti.

No, ta panika, te ideje i mašta, nisu bile ravne panici koja je proključala mojim venama kada ga nisam našla u hodnicima između Čarolija i Velike Dvorane. Posebno sam se zabrinula kada sam pošla na sat Aritmacije koju sam pohađala kao izbornu nastavu zajedno sa Starzom i opet ga nisam nigdje pronašla. Službeno sam počela šiziti. Ne pojavi li se, tražit ću dopuštenje od profesorice Vector da ga pođem potražiti. Dovraga. Ta budala.

Starzu. Jer mi fali. :*

P. S.: Say 'hi' to Zakk. Svježa krv. ^^

- comment - 12 - print - yes/no -
III.

„Sve veći broj djece umire u automobilskim nesrećama u svijetu bezjaka.“ I dalje mi nije jasno što je taj naslov radio ondje. Tko ga je stavio, niti zašto. Ali definitivno je uzdrmao moj balončić od sapunice u kojem sam živjela godinama. Nekako sam potisnula većinu stvari u sebe i zaključala taj drveni kovčežić sjećanja.

I sada sam osjetila koliko je zapravo teško pustiti ponovno suzu nakon tolikih godina suše i odluke da neću zaplakati. Nisam ni sada pokušavala, ali jesam očekivala da će nešto navrnuti niz moje obraze. Ništa. Addie bi se razočarala u mene… A možda bi me i shvatila.

Zastenjala sam kada sam osjetila oštru bol u leđima pri bijednom pokušaju ustajanja. Cigareta je odavno ugasla, a i bilo je vrijeme da se sklonim na toplo. Jauknula sam u bradu kada sam napokon bila na nogama, držeći dlanove na donjem dijelu leđa i pritišćući prstima kralješnicu.

Osjetila sam blagu vrtnju u glavi. Cigareta je i dalje imala utjecaj na mene i na moje obamrlo tijelo. Jedna, ali očito dovoljno jaka da djeluje na mene u ovako kratkom roku. Odmahnula sam glavom vlastitoj gluposti i pošla naprijed, gurajući promrzle prste u džepove. Bacila sam kratak pogled natrag, prema visokim kulama Hogwartsa.

Osmjehnula sam se. Addie bi sigurno godinama mogla stajati pred ovim prizorom, potpuno očarana. Kraj svega, ne bi osjetila hladnoću koja meni trenutno nagriza obraze. Pognuvši glavu, pošla sam napamet znanim putem, prateći napola zametene otiske u snijegu koje sam ostavila dolazeći ovamo.

Glasna zvonjava prožela se mirnim i usnulim krajem bez naznake života. Osam sati ujutro je. Nastava počinje za petnaest minuta. Naglo sam udahnula i ubrzala korak. Poslužila sam se štapićem za otvaranje vrata, skidanje snijega s starki i iz njih, za sušenje promrzlih i promočenih čarapa i skidanje kaputa punog snijega. Njime sam u žurbi dozvala knjige, dok sam se trčećim korakom spuštala prema tamnicama.

Ako zakasnim, Snape će to objeručke prihvatiti kao priliku da se osveti za moja podbadanja i poklapanja njegovih riječi. Neprestano sam mu uzvraćala sarkastičnim i bezobraznim komentarima, ali dovoljno pametnim da mi nije mogao pružiti kaznu budući da nikada nisam ništa direktno komentirala. No, zna što radim, i ukoliko napravim kobnu grešku poput kašnjenja na sat, definitivno neće čekati niti trenutka da mi se osveti za godine konstantnog podjebavanja.

Zavojite stepenice uzrokovale su dodatan osjećaj vrtoglavice i mučnine u meni, no valjda mi je veseo i dječji skok preko posljednje stepenice razbudio osjetila i prodrmao misli. No, ne i razbistrio. I dalje su bile u nekoj morbidnoj sjeni, kombinaciji smijeha i smrti. Nikada doduše nisu bile normalne.

Posljednjih par metara prešla sam zadihana i crvena u licu od silna trčanja, no s osmijehom od uha do uha kada sam shvatila da sam se prva pojavila pred učionicom Napitaka. Pogled na kazaljke koje su se žurno okretale na mom zapešću lijeve ruke, rekao je da mogu odahnuti i pričekati druga lica.

Niti njima nije trebalo dugo da promole glave iza ugla, raspričano i veselo se smiješeći, ispunivši tako mrk i turoban prostor hogwartskih tamnica. Nije nas mnogo išlo na Napitke. Tek par onih koji su se uspjeli izboriti za svoje mjesto pod Snapeovim crnim prašnjavim suncem.

Osjećala sam se bolje, sada kada sam vidjela da više nisam sama. To je valjda onaj zlatni trenutak kada zapravo shvatiš da nisi sam. Iako bi možda sada htjela biti fizički sama, ostavljena s vlastitim mislima. Ali, sada sam se sjetila da zapravo nikada neću ostati sama. Da me nitko neće ostaviti. Bila sam sretna. Na tren sam se osjećala zaista sretnom.

I baš onda kada mi je skočio puls, primijetila sam nepravilnost u grupici ljudi koja je bezbrižno šetala prema mojoj osobi, zbijala šale i smijala se. Iza njih kretala se prilika koja nije popunjavala niti jedno mjesto u zadnjim redovima Snapeove učionice. Jer, svi smo se zapravo skrivali iza. Izuzmemo li pokoji par Slytherina, naravno.

S druge strane i on je izgledao kao Slytherin. Točnije, i bio je, sada kada su se moje oči privikle na tamu i primijetile zelen obrub njegove pelerine. Nije me čudilo što mi nije poznat, jer nije prvi Slytherin kojeg ne prepoznajem. Budimo realni, nisam neki njihov fan.

Vesela družina sada je bila samo par koraka od mene. Vrištali su, zbijali šale. Definitivno su promijenili raspoloženje i negirali hladnoću kojom je Snape ovio tamnice. Nevjerojatno je kolika je moć smijeha.


„Nic!“ uzvikne mala crvena spodoba. Bila je to Amy. Crvenokosa djevojka koja je pripadala najpametnijim osobama u Gryffindoru. Rasturala je sve moguće predmete otkako zna za Hogwarts i profesorica McGonagall nije bila sigurna što se dogodilo da je upala baš u njezin dom. Dakako, bila je sretna, ali bilo je neobično.

Amy je bila strašno neobična i vesela osoba. Obožavala je ljude i kontakt s njima. Skakutala je pri hodu i trenutno je gotovo trčala prema meni, šireći ruke da me zagrli.

„Amy, srećo.“ Nasmiješim se. Bila sam sretna što ju vidim. Bila je to jedina osoba koju sam podnosila i koja je izdržala sve ove godine pod Snapeovom tiranidom. Bila je ona moja partnerica u zločinu kada je on u pitanju.

Odlučila sam se osvrnuti i vidjeti tko je otpao. Začudo, primijetila sam da su samo dvije osobe nedostajale, no grupica kakva već je, i dvoje je bilo više nego dovoljno. Razlika je bila u tome da se činilo kao da nedostaje samo jedan, jer dvoje je otišlo, ali jedno se pojavilo. Stajao je prilično odaljen od formirane grupice ljubitelja Napitaka ove generacije. Nisam znala trebam li ga žaliti što se čini odbačenim i neprihvaćenim ili bih ga trebala ostaviti takvim jer se ne trudi upoznati ikoga.

Snape mi nije ostavio vremena za odluku. Škripava vrata ispunila su mračni i tamni hodnik dubokim jezivim zvukom. Nije nas pozdravio. Nije se niti trudio. Ovdje nikada nije bilo nikakvog svečanog dočeka niti nagovještaja novog početka nakon praznika. Ništa.

Većina njih počela je kašljati, prisjećajući se vječne zagušljivosti i prašine u ovim odajama.

Amy me povukla za rukav pelerine i ponudila mi da sjednem na svoje staro mjesto u posljednjoj klupi u učionici Napitaka, najdalje od Snapea. Bilo je zanimljivo raditi najviše problema baš iz te klupe, jer znao je tko ih radi, ali nikada nije mogao dokazati.

Amy mi je dala do znanja da je također primijetila nepravilnost u učionici i pružila pogled u klupu dva mjesta od nas, gdje je sam sjeo Slytherin. Nasmiješila se i šapnula mi na uho 'koliko god se činio loš i jadan, zgodan je'. Nisam se trudila pogledati niti u nju, a niti u njega nakon toga, već sam samo odmahnula glavom i otvorila knjigu, zadubljujući se u izgled riječi i slika pored.

Snape je bio svjestan novog učenika, ali njemu to nije bilo bitno niti je smatrao da smo vrijedni predstavljanja. Bila je to zapravo vječna dilema. Treba li predstaviti veličinu njegova doma onima koji nisu vrijedni gledanja te veličine? Ovaj puta je odlučio da smo ipak toliko niski i bezvrijedni da nije htio trošiti dah na nešto takvo.

„Udžbenik. Stranica 348.“ Pljune kroz zube.

Prije nego što sam lijeno otvorila zadanu stranicu, već sam čula zadivljenost u Amyinu glasu. „Romantika.“

Zaprepašteno sam shvatila da se Snape želi riješiti najglupljeg dijela gradiva čim – čim prije, tim – tim bolje. Ljubavni napici. Zgađeno sam prevrnula očima i zamalo poklopila udžbenik. Primijetila sam da je moja reakcija bila slična reakcijama svih dječaka u prostoriji. Bila sam ona od djevojaka koja jednostavno mrzi romantiku takvog tipa.

S druge strane, Snape je već pripremio sastojke i proslijedio ih laganim trzajem štapića kroz cijelu učionicu.

„Imate 90 minuta, počevši sad. Sve piše u udžbeniku. Jedina uputa koju ću dati je da, ako napitak ne valja,“ pri tome je prešao pogledom djevojke „Može imati kobne posljedice za osobu koja ga pije.“

Nisam bila sigurna jesam li primijetila pomak njegovih usnica u kutovima radi formiranja nagovještaja osmijeha ili ne, ali sada mi više nije bilo niti bitno. Jedino što sam znala je da me neće brinuti dobijem li iz ovog napitka najgoru ocjenu, jer napici bi se trebali raditi s daškom strasti prema njima. Ovo je bio napitak koji me potpuno odbijao.

S druge strane, znala sam da ću ga tehnički napraviti jako dobro.

Nakon nekog vremena prostorija se ispunjavala slatkastim mirisima i šarenim bojama koje su podsjećale na sretne trenutke i finoću. Nisam znala od čega mi je više muka.

Već pred posljednje minute sam znala da je napitak ispao savršeno zbog navoda u knjizi. Ammeline je pokraj mene fićukala već nekih desetak minuta, spremna da preda kotao na pregled. Spremala je napitak s toliko sreće i volje da je bilo nemoguće da ga ne završi prva. Drugo što mi je zapalo za oko jest da je i novitet u učionici također završio u moje vrijeme. Borimo li se Amy i ja s novim talentom?

„Gotovo.“ Zastenje Snape. Bio je to drugi puta u zadnjih sat i pol da je progovorio. Okrenuo se oko svoje osi i štapićem rastjerao sve moguće slatkaste mirise i melodije koje su izlazile iz nekih od kotlića.

Obišao je učionicu bez velike fame i prigovaranja jer sada je imao ekipu koja nije mogla upropastiti napitak ni da je htjela. Svi smo ovdje znali što radimo, neki više, neki manje, ali nije mogao prigovarati kao što je mogao ranije.

U čast Severusu Snapeu. Post je trebao biti za stranicu i pol kraći, no samo zato što sam ga davno napisala, ubacivši u njega lik Severusa Snapea, objavljujem ga u ovoj dužini.

Dovraga. U čast cijelog posljednjeg filma. Cijelog svijeta magije kojeg nam je pružila J. K. R. Ne želim da završi

- comment - 18 - print - yes/no -
II.

„Ali, Nell…“ zavapi Lucinda nakon dvije kratke blažene minute šutnje.

„Neću Lus.“ Nell ju odmah poklopi i podigne prst u zrak kao znak kraja rasprave. Svi smo izuzev njih dvije, očajnički odahnuli kada smo shvatili da su gotove sa svojim kvocanjem. Kokoške, rekao je Starz neopisivno blizu scene kojoj smo prisustvovali gotovo svakog jutra.

Lus je krenula ponovno otvoriti usta, na što je Starz odmah instinktivno reagirao: „Ne! Koji god da je 'lik', 'tip', 'muškarac', 'dječak', 'treban', 'pican' u pitanju, istog trena ćete začepiti svoja usta i nas ostaviti na miru. Eno vani je divno vrijeme, da smrzneš guzicu pod dva metra snijega, tamo se idite svađat.“

Uvrijeđeno su primijetile njegov namršten izraz lica koji je govorio mnogo više od opaske koju je netom izgovorio. Ruta se prvi puta ovog jutra osmjehnula, a meni nije preostalo drugo nego da prevrnem očima. Koliko god Lus i Nell bile dobre i divne osobe, dečki su jedina stvar koja ih je skretala s tog pravca. Nije to loše, kada je u normalnim količinama. No, pretjeruju. Svakog tjedna rade ovakve drame zbog novog dečka i uvijek se svađaju oko toga koja će ga imati. Nikada niti jedna ne završi s njim jer se ispostavi da je zauzet, glup, bezobrazan, dvoličan ili peder.

„Idem se prošetati.“ Klimnem glavom u njihovom smjeru i ponesem kroasan s čokoladom u jednoj ruci. „Accio kaput.“

Susrela sam se sa svojim toplim, crnim odjevnim predmetom na izlazu iz Velike Dvorane. Poželjela sam mir, sada kada sam napokon procesirala i shvatila što sam pročitala pod onim naslovom. I dalje ne znam kojem je čarobnjaku ili vještici palo na pamet da objavi to. Nikada bezjački svijet nije imao veze sa njihovim trabunjanjima. Nitko od njih nije niti shvaćao bezjački svijet. Oni koji pak jesu, nisu imali zašto pisati o njemu, jer se mnogo onih naše vrste protivi takvim objavama. Mržnja koju imaju je potpuno neutemeljena, ali njihovi položaji u društvu i Ministarstvu su daleko viši nego što drugi to žele.

Posljednji zalogaj kroasana doveo me u zabačen kutak dvorca. Osjećala sam snijeg u starkama, ali ne i hladnoću. Bijeli dvorac bio je urešen i veličanstven u ovo doba. Bio je apsolutno zadivljujući, posebno iz ovog kuta. Visoke kule uzdizale su se u nebo čija se boja neprestano prelijevala iz bijele u plavu, iz plave i bijelu. Dodirne točke izrazito plavih nijansi neba i hladnih pahulja snijega davali su nekakav spoj koji je znao oduzimati dah. Sve je to bila bajka u Hogwartsu.

U međuvremenu iz položaja naslonjenog na kamen, spustila sam se niz njega i sjela na veliku hrpu snijega. Iz desnog džepa kaputa izvukla sam kutiju cigareta i pažljivo ju otvorila. Bila je gotovo puna. Izvadivši jednu, držala sam ju u ustima, dok sam spremila kutiju natrag u džep kaputa. „Incendio micrum.“

Cigareta je sijevnula kada sam povukla. Bijeli dim više se nije nazirao kraj kristalića snijega, i silne bijele pozadine, okoline… Ali znala sam da je tu. Osjećala sam ga pod prstima. Sada, kada sam sama sjedila u podnožju kule, s cigaretom u ruci i dimom u plućima, navrnula su sjećanja.

Flashback

„Addie?“ šapnula sam djevojčici koja je sjedila kraj mene.

„Reci Nic.“ Primijetivši da šapćem, pomislila je da se igramo. Nastavila je i ona šaptom.

„Imam ti nešto za ispričati. Ali ne smiješ reći nikome, znaš?“ nasmijala sam se. Znala sam da Addie sigurno nikome neće reći ovo. Nikada prije nije odala tajnu, zašto bi sad?

„Dobro Nic. Obećavam da neću!“ podigla je ruku u zrak, postavivši desnu na prsa tako se zaklinjući.

„U redu. Slušaj. Ovo je malo… Smiješno. Zapravo nije. Ali jest. Ne znam hoćeš li mi vjerovati… Ali prošli tjedan kada si otišla s proslave. Meni je stiglo pismo.“ Nacerila sam se, ali ipak se naslućivala ozbiljnost u mom glasu. Addison nije baš sve shvaćala kao glupost.

„Pismo? Kakvo pismo? Tko tebi šalje pismo?“ Čulo se uzbuđenje u njezinu glasu.

„Pismo. Iz nekakve škole. Žele da idem u njihovu školu.“ Slegnula sam ramenima, skrivajući dva bitna dijela priče iza osmijeha. Jedan je bio nevjerojatan, drugi dio ne izgovorljiv.

„Ma daj? Zezaš! Ovdje? U Londonu? Neka prestižna škola, zar ne? Privatna? Nude ti stipendiju?“ Addie ja nastavila uzbuđeno prihvaćati moju obavijest, ali što je ona više opisivala mogućnosti, tako je meni srce više tonulo.

„Ne. To je problem Addie. Nije ovdje. Daleko je. Ali kažu da ću živjeti u dvorcu. I znaš što još kažu? Tvrde da sam ja vještica.“

„Ma zašto te vrijeđaju? Bezobrazno. Nisu ti valjda slali pismo da te vrijeđaju. I kako daleko? Nećeš valjda ići, sada kada su ti rekli da si vještica!?“

„Ne, Addie. Ne takva vještica. Vještica kao vještica. Kao ona sa štapićem i letećom metlom. Kažu da mogu čarati.“ Addisonine usne raširile su se u jedno veliko okruglo slovo 'o', a intenzivno plave oči netom su se zacaklile od novog naleta uzbuđenja.

„NIC! ČOVJEČE!“ vrisne, zaboravivši da je trebala šaputati i skrivati ovo o čemu joj govorim. Danas je teško vjerovati da se netko tako veselio zbog mene.

„Ali Addie. To je jako daleko.“ Sagnula sam glavu i skrila lice kosom. Moje su se oči također caklile, ali ne od sreće. To je značilo da idem i da ćemo se jako rijetko viđati. Nećemo više biti u dva različita razreda, sada ćemo biti u dva različita svijeta. No, Addison to nije prihvaćala sa pesimističke strane.

Žurno je ustala plesati po sobi što poznaje vješticu. Što joj je jedna takva najbolja prijateljica. Bila je sretna. Iskreno sretna. Dječji smijeh malene Addie širio se noćnim pejzažem izvan prozora Londonskog Dječjeg Doma.

Tjedan dana kasnije, ja sam stajala očiju koje su se opet caklile u suzama pod zrakama kasnog ljetnog sunca u dugoj crnoj haljini i malim crnim cipelicama sa cijelim zborom djece iznad malenog humka suhe sivkaste zemlje.

End of flashback.

Oprostite. Molim vas. :*.

*tu.

- comment - 8 - print - yes/no -
I.

„Mislila sam da voliš Disturbed.“ Izjavila sam neutralnim tonom. Nell je kratko puhnula na moje riječi, i zalupila vratima kupaonice.

„Hvala na odgovoru, bio je informativan i tako opširan.“ Nacerila sam se sarkastično prema oronulim vratima kupaonice Ravenclawske spavaonice. Ona su ponovno zaškripala, a iza njih je potom izvirila Nellina ruka pokazujući mi srednji prst.

„Iz ljubavi, zar ne?“ Namrštim se i naglo skočim s kreveta, teturajući. Jutra su ovdje uvijek bila opuštajuća. Još jednom se popiknuvši preko ne složenih i ne sparenih parova starki zgrabila sam jedan od stupova kreveta i čudom ostala stajati.

„Bravo, prva ovog tjedna.“ Nasmijala se Lus, trljajući oči. Zbilja, jedina koja je poznavala pojam 'vedar' ujutro.

„Hvala. Ovo zaslužuje keks.“ Rekla sam ponosno dižući glavu zbog činjenice da me ravnoteža i gravitacija nisu iznevjerile. No, dan ima 24 sata. Imaju vremena.

„Naravno. I čokoladu.“ Lus podigne ruku u zrak i nasmiješi se, pokušavajući i sama ustati bez dodirivanja tla ičime osim stopalima.

„Sad sam gladna.“ Opet se nacerim, no bez naglašenog sarkazma ovoga puta. Zbilja sam ogladnjela. To me potaknulo da požurim sa oblačenjem, doručak je sigurno već počeo.

„Suosjećam.“ Lus je lagano potapšala trbuh, pokušavajući osluškivati krči li već.

U međuvremenu sam se okrenula i tražila među onim starkama, moj par crvenih niskih. I znam da sam negdje zagubila kravatu. Jer, jučer je nestala zajedno sa košuljom i značkom prefekta. Doduše, moja urednost i intuicija, a i godine iskustva sa činjenicom da nikada ne znam gdje su mi stvari, kažu da je to negdje na krevetu kojeg nisam složila tjednima. Ili pod tim istim krevetom. Ili na jednoj od sedam hrpa odjeće u ormaru. Drugdje ne može biti.

Izvukla sam pelerinu i pronašla sivu suknju pod prekrivačem.

„NIC!“ Još jedan vrisak. Nell je opsovala po drugi puta otkako se ustala. Dakle, u dvije minute. Mislim da je postigla vlastiti rekord. Lus me značajno pogledala, odmahujući glavom. Nell zbilja nije podnosila jutra.

„Da, Vaša Visosti. Mogu li učiniti nešto za Vaše presveto biće?“ zavapila sam prenemažući se.

„Dosta sa sarkazmom. Gledaj! Krv! Sljedeći put ostavi tu jebenu iglu kraj mojih stvari, i ja ću ti je nabiti znaš gdje?“ Nell je držala moju plavu značku sa brončanim orlom u ruci i pokazivala mi ranicu na prstu za koju je moja značka zaslužna.

Nisam znala kako da joj odgovorim. Samo sam se nasmijala. Jer, drugo mi niti nije padalo na pamet.

Prevrnula sam očima, kratko, ali vidljivo i provirila u kupaonicu da provjerim jesam li onda i kravatu ostavila u kupaonici. I, da, bila je ondje. Zbilja, moje pamćenje odlazi laganim korakom. Sutra neću znati gdje mi je glava. Niti kako se zovem. Zapravo, taj se biser već dogodio. Na prvoj godini. Na Snapeovom satu. Tražio je od mene da se ustanem i da se predstavim prije nego me krene pitati nešto. Od straha i nervoze pred njegovim likom, nisam se mogla sjetiti svog imena. Niti, među ostalim, pojmova koje sam trebala znati. Ponosno se nasmijao, i cinički oduzeo 10 bodova Ravenclawu.

Prevrnuvši dva puta pokrivač, u potrazi za posljednjim predmetom koji će upotpuniti moj školski izgled, zgrabila sam zgužvanu košulju sa kreveta, pod jastučnicom, i navukla ju na sebe. Pelerinu sam prebacila preko ruke i nestala iza vrata jer me doručak neće vječno čekati. Pa, tako neću niti ja čekati Nell i Lus.

Prošavši niz spiralnih stepenica, zalupila sam drvenim vratima stubišta i nestala iza drugog para vrata, ali ova su pak na sebi umjesto kvake imala zvekir sa vanjske strane. Bilo je zanimljivo imati ovakav način ulaza u kulu. Zagonetka kao ključ. I kazna za neznanje, čekanje.

Skrenuvši na kraju drugog hodnika, pronašla sam treća vrata koja su me odvela ravno ka Velikom Stubištu, koje me spustilo do Velike Dvorane. Zapravo, sve je ovdje u Hogwartsu veliko. Nema razloga da ne stavljamo pridjev 'velik' svakoj prostoriji ovdje. Od mostova do igrališta i dvorišta. Poguravši vrata, koja su također bila velika, pogodio me val priče i vrisaka. Dječjih, naravno.

Prvašići su stajali okupljeni u grupicu, oko jednog središta zbivanja.

„Jučer! Da! Jučer!“ vrištao je jedan od dvojice u sredini. Primijetila sam zelene rubove njihovih pelerina.

Pogled mi se vratio na normalne teme, u potragu za trećim stolom u sredini. Zapravo, moje je tijelo automatski pronalazilo taj stol, dovoljno da sam ondje mogla stići povezanih očiju. Ipak, svi znamo da bih se povezanih očiju ondje pojavila sa barem tri do četiri plavice dobivene samo putem od hodnika pred Dvoranom do stola.

Starz je mirno sjedio i čitao Dnevni prorok. Flegmatično i jutarnje, ispijao kavu i svako malo zagrizao kroasan pred njim. Ruta je pak čitala knjigu, a iz njezine zabrinutosti i, suprotno Starzu, nepojmljive uznemirenosti, radilo se o Napicima.

„Ništa pametnog, zar ne?“ spomenem odmahujući glavom u smjeru novina pred Starzovim likom. Jedva me primijetivši, mahnuo je rukom u znak pozdrava.

„Mislim da ne. Ali, ako želiš provjeriti, čekaj da do kraja pročitam rezultate utakmica.“ Zagrizao je još jednom kroasan u trenu kada je Ruta tiho ciknula.

„Dušo, pa nije tako grozno.“ Namrštim se. Ipak nisu bili Napici. Ponavljala je Čarolije.

„Ali je. Moram ovo naučiti. A ne znam. Ne znam. Ne znam.“ Mahnito je zaklapala knjigu svakih pet minuta, pokušavajući zapamtiti jednu od 20 intikacija rastućih čarolija.

„Pa znaš te formule. Jučer si ih pjevala. Zaklopi to i pojedi nešto. Svisnut ćeš danas ako nastaviš ovako…“ gurnula sam joj tanjur sa dvije kifle pod nos i nasipala šalicu punu bundevina soka. Očajnički je promatrala knjigu, ali ju je ipak zaklopila.

„Jebem ti! Opet.“ Stol se zatresao pod silinom Starzova udarca. Promatrao je posljednji članak u Dnevnom Proroku, a zatim ga je ljutito prebacio na moju stranu. Koliko sam uspjela razumjeti, proklinjao je treću Irsku ligu metloboja. Čisto sumnjam da će netko od nas smrtnika ikada shvatiti o čemu on govori kada govori o sportu.

„Pa, hvala ti. Tako si pristojan.“ Namrštila sam se sarkastično, grabeći novine sa polovice stola na kojoj su završile.

Poznat miris svježe tiskanih stranica zarezao mi je nosnice. Bio je to ugodan miris. Gotovo kao miris nove knjige. Sve je to imalo svoje čari. A nitko nikada nije htio priznati to, osim nas par hrabrih. Likovi na naslovnoj stranici prikazivali su ništa drugo nego lažne nepostojeće osmijehe takozvanih slavnih lica. Oni nisu nikakva slavna lica. Oni su budale.

Nije mi dugo trebalo da mi prorade živci na ovakve teme. Nova trudnoća. Nova slavna beba. Novo. Novi idiotizam, eto što je novo. No, da, to nikada nije bilo nešto novo. Oni su svi oduvijek bili idioti, jer da nisu, ovakve se stvari ne bi prikazivale široj javnosti i na taj se način ne bi zatupljivale generacije koje dolaze. Baš te nove generacije. Dnevni Prorok pretvorio se u čisto smeće otkako je čarobnjački svijet pomislio da je dobra ideja imati vlastiti crveni tepih.

Prebacila sam sljedeću stranicu, i tako redom preskakala teme koje nisu imale ni smisla ni pameti nalaziti se ispisane i zapisane negdje. Sve dok mi za oko nije zapao sitan naslov u desnom donjem uglu na sedamnaestoj stranici.

Pročitavši trunku teksta ispod njega, osjetila sam da mi srce usporava i preskače redove kucanja. Osjetila sam da mi je lice ostalo bez pokoje kaplje krvi koja je zaostala u krvotoku koji se nije kretao. Zašto se u Dnevnom proroku spominje svijet koji nema veze sa nama?

„Dovraga.“ Šapnem u ruku. Ipak, prije nego sam dobila priliku za još koji tren šoka i uznemirenosti zbog viđenog, drama je uletjela u ogromnu prostoriju noseći imena Chanell i Lucinda. Prepirke i kratke uvrede letjele su iza nas oštro i pronicljivo.

Napokon se našavši kraj nas, sjele su tako da sam ja bila ta koja je morala biti između.

„Kokoške.“ Primijeti Starz, streljavši ih pogledom

Ispričavam se zbog razdoblja ne pisanja. Zapravo, pisala sam, ali nisam ništa objavljivala jer i dalje smatram da nije u redu da objavim post, a da prije toga nisam pročitala i komentirala vaše. ^^. Eto, sada kada jesam, sada ponosno mogu nešto objaviti. ^^

- comment - 20 - print - yes/no -
Intro.

„Požuri!“ Dječji smijeh prožeo se ulicom.

„Idem!“ Tapkajući par koraka iza prijateljice, pokušavala sam ju sustići. Adair je zbilja paranoična. I brza, ako smijem nadodati. Neće nam nitko zamjeriti ako zakasnimo pune dvije minute…

„Nic! Požuuuri!“ Ponovila je. Naglasila. I opet se nasmijala. A meni nije ostalo drugo, nego da se i ja nasmijem, između kratkih stajanja radi krađe kisika.

„Addie, zbilja, nećeš nigdje zakasniti. Profesori te ne kažnjavaju u glazbenoj školi.“ Moj je prst poletio u zrak, kao i inače. Dolazio je uvijek u paru sa mojim takozvanim inteligentnim mislima. Drugim riječima, onda kada sam drugima pametovala, to sam radila praveći se važna – sa kažiprstom ispred lica.

„Ali, Nic! Klavir čeka. Daj, zbilja misliš da me briga za profesore? Ionako ću završiti kao delikvent.“ Šapnula je, i sama sada dašćući, kada se napokon zaustavila pred velebnim drvenim vratima. Bila su lakirana i elegantna. Puna rezbarija, likova i priča. Nešto što bi zaintrigiralo dvije desetogodišnje djevojčice bujne mašte.

„Joj. Klavr. Joj. Addie. Upadaj, hajde…“ Nasmijem se i poguram velika vrata. Tada mi je trebala puna tjelesna snaga da bih samo odškrinula divovsko drvo. Adair se provukla kroz prorez koji se otvorio i nestala u mračnom predvorju bez prozora. Pošla sam za zvukom njezinih koraka, nešto dalje od mene. Skrenule smo u sljedeći hodnik, ali ovaj je već imao visoke prozore obojenih stakala.

Žuto i crveno svijetlo padalo je ispred naših nogu i igrajući se sa srebrenim zvjezdicama na našim cipelama. Boje. Nešto što bi me uvijek zaintrigiralo. Posebno ovakve. Posebno igrarije koje su se događale kada bi svijetlo srelo sjajne stvari koje su uvijek visjele na nekom od mojih silnih ključeva, privjesaka. Sve do cipela.

Prije nego sam se sjetila da sam nedavno i na olovku stavila novu naljepnicu, da suzbijem dosadu na nastavi, Adair je naglo stala, pred novim vratima. Kada se zaustavila, nastala je tišina. Obje smo pogledale natrag, niz hodnik, i istog trena osjetile hladnoću i leptiriće u trbuhu. Ali one loše leptiriće. Osjetile smo strah. Trebalo je pokucati. Izaći pred grupu ljudi. Ispričavati se vjerojatno ljutom profesoru. A kasnile smo zbog gluposti. Poželjele smo duže sjediti na klupčici. Profesoru to sigurno ništa ne znači.

A ja sam uz sve to, ostavila note na toj klupčici. Tada nisam mogla pretpostaviti da mi te note nikada neće trebati. Da više nikada neću dobiti želju sjesti za klavir i odsvirati nešto. Da će mi se smučiti, onog trena kada ga čak i primijetim.

× × ×
.
*You fucker get up, come on get down with the sickness…*

„Nic!“ vrisak.

„Nic!“ vrisak.

„NIC JEBEM TI MATER GASI TO!“ i treći vrisak ovoga jutra. Nell je budna.


Pozdravljam vas. Sve. Sve moje drage HPFF - ovce koji su se odvažili vratiti život našem malom internet prostoru. S naglaskom na ovaj dio 'našem'. ^^. Pozdravljam i vas i vaš slavan povratak. I vlastiti povratak. Po peti put. Samo, da evidentiramo - krećem iznova iz kolegijalnosti i praktičnosti, ne zbog činjenice da mi se više ne sviđa ono što pišem. ^^. Da. Došao je i taj dan da ja budem zadovoljna nečim napisanim. Pa, ako se to dogodilo, onda znamo da vani pada kiša. Ali, onda valjda znamo da ćete i vi uzeti tipkovnice u ruke, sjesti pred naš dobar stari Word i razgibati malo maštu i prste tipkajući. ^^. Hvala vam. I molim vas, nemojte da sve ovo moje bude tek toliko...

:*

- comment - 16 - print - yes/no -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se