petak, 08.08.2014.

Danas sam bacio tipkovnicu kroz prozor

Kažu kako ništa ne može zamijeniti onaj gotovo terapeutski osjećaj kad okrećeš drugu stranu gramofonske ploče, imaš dovoljno vremena konzumirati dojmove, podređen si tome da želiš još umjesto da želiš samo premotati na sljedeći guilty pleasure. Također postoji nešto hipnotično zadovoljavajuće u tome kada tvoje riječi ispadaju uz stanovit zvuk kliktanja tipkovnice, imaš osjećaj kao da produciraš nešto, neovisno o važnosti i suvislosti sadržaja. Svi smo mi redatelji vlastitih glupih textova koji vode nikamo. Danas sam bacio tipkovnicu kroz prozor, da parafraziram Juru Stublića, naizgled neuništivog parazita fenomena kojem tepamo da je hrvatski rock. Razbila se tek u nekoliko sastavnih komada i uskratila mi je ono malo satisfakcije koju je takav čin mogao omogućiti. Pisana riječ danas znači koliko i facebook check-in od prošle godine. Redundantna, zaboravljena, zašto je uopće i postojala?

Istini za volju, zdrav razum je na rekordno niskim razinama ovih vrućih dana, a logika ili manjak iste tek u oku promatrača. Danas svi žele istovremeno biti nepretenciozno in i tako vintage out. Težimo biti old school i ostati vječno mladi u svijetu gdje rečenica ne prolazi bez hashtaga, a kvalitetna priča bez trilogije. Jadna tipkovnica nije bila u stanju isporučiti sve ovo, slomila se pod pritiskom, taj primitivni komad hardvera. Ali mogla je proći gore, mogla je doći pod ruke ljudima koji uvijek imaju nešto za reći, čak im ne trebaju ni interpunkcijski znakovi za taj pothvat. Bolje je izvoziti tipkovnice u zemlje trećeg svijeta i reći tamošnjoj djeci da ih bacaju u provaliju (zemlje trećeg svijeta imaju sijaset kanjona i provalija, pretpostavljam) nego da dođu pod ruke nižeg primata koji koristi trotočje kao početak, kraj i razmak između dvije anomalije koje se usuđuje okarakterizirati mislima ...kao da je ikad bio sposoban za nešto takvo. Evolucija je spora, za pojedince ipak nedostižna.

Prije nekoliko dana sam marljivo radio na novom mamurluku. Otpijam hladno pivo dok mi klinac iza leđa citira Tram 11, Jer nemre ti niko niš na svijetu u pubertetu. Nisam se ovako nasmijao otkako sam vidio prosječnog sredovječnog hrvata kako uživa gledajući Našu Malu Kliniku. Zabavno je gledati ljude kako se trude ponašati pretenciozno, ali čovjek može uživati tek određenu količinu zabave. Ipak, svijet je velik, budala je mnogo. Katkad čovjek treba biti hrabar. Vjerojatno to nije još jedna od hrvatskih tragedija (odbijam staviti hashtag ovom prilikom), kao društvo vjerojatno imamo i većih problema od adolescenata fasciniranih gangsta-folkorom s kojim nema apsolutno nikakvih dotičnih točaka. „Walk on home boy...“ –rekao je Anselmo jednom prilikom. Naš „problem“ su nekulturni ljudi koji obustavljaju kontrakulturu, dežurni dušebrižnici čiji stavovi nemaju uporište u stvarnom svijetu. Ako misliš da si solucija, onda si vjerojatno dio problema. Ako si facebook ratnik, onda nisi čak ni dio solucije. Just go with the flow, što se tako grozno može dogoditi, a da se već nije dogodilo?

Image and video hosting by TinyPic


15:56 | Komentari (15) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se