Zaglavlje bloga3

utorak, 31.10.2017.


Kuda s pepelom pokojnika


Vjerovatno se kod svakoga ponekad javi misao: A šta poslije (ne šta će biti poslije). Mislim kako dovesti sebe do kraja kad jednom prdeknem.
Uvijek se pri tome vraćam jednoj jedinoj opciji, kremiranju i rasipanju pepela morem ili livadama. Kada sam o tome pričao, obično sam nailazio na kategoričke tvrdnje kako se to nemože, kako je zabranjeno pepeo rasipati tamo gdje mi to želimo.



Val 4



Zbog toga sam malo procunjao Internteom pa evo do kakvih sam saznanja došao:
Katolička crkva je donijela odluku prema kojoj vjernici pokojnika smiju kremirati, ali urnu s njegovim pepelom ne smiju držati doma
Pa dalje kaže: Ako ste katolik i držite do riječi koja stiže iz Vatikana, pepeo pokojnika ne smijete prosuti.



Rječina



Na stranici Lider došao sam do ovih podataka:
U Hrvatskoj je moguće uzeti urnu s pepelom te prosuti po vlastitoj želji. Kopiram pasos koji o tome govori:

U Ministarstvu poduzetništva i obrta ističu da niti jedan zakon ili pravilnik ne brane da članovi obitelji slobodno raspolažu urnom u kojoj su ostaci umrlog. Nije zabranjeno prosipanje pepela pokojnika u moru, rijeci, šumi, planini ili livadi, a Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, rekli su, propisano je da se prijenos urne s pepelom umrle osobe obavlja bez sprovodnice koja se izdaje za prijevoz posmrtnih ostataka i pokop. Taj zakon ne sadrži odredbe kojima se uređuje prosipanje pepela na kopnu, moru ili rijekama, niti prekršajne odredbe. Niti Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja prijenosa, pogreba i iskopavanja umrlih osoba, dodaju, također ne regulira ovu problematiku, niti predviđa kazne.

No i tu ima jedna zanimljiva kvaka. A kakvi bi mi bili Hrvati kada za svaki guzpapir nebi trebali tražiti posebnu dozvolu.

Opet kopiram: Urna s ostacima umrle osobe nakon kremiranja ne predstavlja nikakvu ugrozu u smislu štetnog utjecaja na okoliš ili pak na zdravlje pučanstva. Takva praksa je i u Europskoj uniji i ostatku svijeta. Za sada jedino mjesto u Hrvatskoj službeno obilježeno za prosipanje pepela je ‘Sunčana poljana’ na jedinom krematoriju u Hrvatskoj, ovom u Zagrebu. Može se zatražiti pisanim putem u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode da se pepeo prospe na nekoj drugoj lokaciji po želji pokojnika ili obitelji te se takva dozvola ili suglasnost izdaje – pojašnjavaju u Ministarstvu.



Glade

Dakle, moramo dobiti dozvolu MINISTARSTVA ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE da bi sebe prosuli plavim ili zelenim prostranstvima.
Mene zanima dali uopće ministarstvo zna da su i te dozvole u njihovoj nadležnosti. Pa zar kod nas stvarno baš ništa nemože bez kompliciranja, pa ni to gdje želimo prosuti svoj pepeo?



Put tišine i sjećanja



- 12:06 - Pusti vodu (41) - Isprintaj - #




nedjelja, 29.10.2017.


Moj pokojni prijatelj


Čitav sam jučerašnji dan mislio kako pisati o psima i koliko nam oni znače, koliko ih volimo. Napokon sinoć i napisah post. Iz mora slika izabrao sam baš ovu krasnu fotku.



My friend


A sada o slijedu svega što me ponukalo na ovaj post. Dakle jučer sam osječao da moram pisati i staviti baš ovu fotku.
Danas, vračajući se sa groblja, iako sam imao sasvim druge planove, svratih u kafić u kojem nisam bio više od mjesec dana.
Na mobiću sam otvorio post da vidim imali li kakvih novih komentara. Usput sam sliku pokazao vlasniku kafića koji je sa društvom bio za susjednim stolom. Čovjek iz tog društva, vidjevši fotku kaže: "To je moj pas. Prije dva dana mi je umro na rukama."

Ostaju mi u glavi pitanja: Zašto sam baš juče morao pisati o tom psu? Zašto sam neplanirano baš danas morao svratiti baš u taj kafić? Zašto sam morao pokazati fotku i zašto je baš i vlasnik bio prisutan? Zbog čega se desilo da sve sličajnosti daju jednu cjelinu?
Pisali smo već dosta puta i Draga i ja o događajima koje smo osjetili prije nego su se dogodili i o osječajima čije smo značenje doznali tek kada smo imali priliku otkriti stvarnu podlogu zbog čega smo to osjetili.

Za kraj jedna simpatična fotkica danas snimljena. Malecki natjerava golubove dok pas sjedi u njegovim kolicima.



Go and play with your pigeons






- 14:41 - Pusti vodu (14) - Isprintaj - #





Moji prijatelji


Volim životinje, pse posebno. Mislim da ne postoji pas kojem nisam u životu prišao.

Puno sam lijepih trenutaka proveo uz pse. A bilo je i onih od kojih bi se čovjeku digla kosa na glavi. Hrvao sam se sa šarplanincem da zaštitim svoga psa, malog mješanca špica i malteža. Još i danas imam ožiljke na dlanu. Drugom prilikom, kada sam pokušao uči u jedno dvorište, vučjak me tako zgrabio za jaja da su valjda samo pukom srećom ostala među nogama.

Sjećam se i vučjaka koji je bio vezan uz rub ceste. Nitko mu nije smjeo prići, stvarno je bio opasan. Ali ja nebih bio ja da ga nisam htjeo pomilovati. Isti me tren zgrabio za šaku. Uspjeo sam ostati priseban. Nisam izvukao ruku iz stiska, nego sam izdržao sve dok stisak zubi nije popustio. Danima je ruka bila dobrano bolna.
Posebno mi je u uspomeni ostao vučjak u vojnom objektu u Svetom Roku nakon Oluje. Svi su ga vodiči izbjegavali. Ja bih ga vezao lancem za svoj pojas i tako me on vukao kao traktor, kroz snijeg do jaja. Samo mu se glava vidjela iz snijega kada je poskakivao.
Znala je Draga sa strahom gledati kako mazim u parku rotvajlere.

Tekst nebi bio potpun da ne spomenem dva zlatna retrivera iz Osake. Prošle smo ih godine mazili u hotelu u kome smo bili smješteni. Kada smo se vratili ove godine najprije smo morali njih vidjeti. Suvišno je pisati kako i sa kojom radosti su nas prepoznali.
Mogao bih danima pisati o ljubavi prema psima i o ljubavi koju valjda samo pas zna čovjeku pokazati.



My friend



- 00:48 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #




srijeda, 25.10.2017.


Volim te nasmijanu


Smješak molim



- 11:22 - Pusti vodu (31) - Isprintaj - #




utorak, 24.10.2017.


Supertajfun Lan i Tsunami


Nedavno sam pod jednom fotografijom na flickru, koja pokazuje kuću na koju je Uragan Irma srušio stablo napisao: Nema problema. Mr Trump nemora brinuti. Priroda će se sama pobrinuti i uzvratiti na način kako ona to zna! Na upit vlasnika fotke morao sam pojasniti na šta sam mislio pod time pak odgovorih: Americi je trebalo 24 godine, od protokola iz Kyota, da im dođe do pameti da treba pristupiti međunarodnoj zajednici u borbi protiv klimatskih promjena. Pristupili su prošle godine Pariškom sporazumu. Čim je došao na vlast Trump je odmah potpisao odricanje od sporazuma. Amerike se to ne tiče, njima je bitna zarada.

Iskreno rečeno, kada vidim sve te suše, poplave, požare, tornada i ostale nepogode koje ih pogađaju uvijek kažem: Neka, neka, još im nije dovoljno. Valjda će jednom doči pameti, samo što tada može biti prekasno za sve nas.

Sigurno se pitate: čemu ovakav uvod? Pa jednostavno zbog toga što nam je bitno šta se dešava u Americi, kao da ostatak svijeta ne postoji, kao da nisu i svi drugi jednako važni. Ako se ponešto i kaže, to je tek kratka vjest da se skine s kurca kako to naš narod lijepo kaže.

Ovog je vikenda Japan bio pod udarom supertajfuna Lan. Svom snagom tajfun je pogodio največi otok Honshu. Vjetrovi preko 160km/sat a u tri je dana u Wakayama Prefekturi, jugozapadno od Tokya palo 894mm kiše. Bila je naređena evakuacija više od 200 000 stanovnika a preko 2 000 000 je pozvano da se pripreme za evakuaciju.

Kako je lako stvari izvrnuti naopačke. Trebali bi žaliti amere koji čine sve da unište sredinu u kojoj svi skupa živimo, a nije spomena vrijedno spomenuti Japance koji se klanjaju svakoj travki, kojima je priroda svetinja, koji najviše čine da ju sačuvaju.





Tražeči video koji bih priložio ovom tekstu, naišao sam na video o poznatom tsunamiju. U videu su svjedočanstva preživjelih i njihovi snimci. Obično dugi video gledam na preskoke, no kada sam počeo gledati ovaj video, bio sam čitavo vrijeme uz ljude. Skupa sa njima proživljavao sam sve strahote toga dana. Od srca preporučam vaše strpljenje. Vjerujte da će vam biti žao što video nije i duži. Ostati će tuga i nevjerica da je tako nešto moguće.





- 14:30 - Pusti vodu (9) - Isprintaj - #




subota, 21.10.2017.


Zašto je pobigla


Plovila je moja gusarica na onomen gusarskom brodu među Dalmošima. Kada je vrag odnia šalu, vidila je da je sigurnije da uteče. Ona naka lipa a oni se uvatili ki je ki, niance da ju pogledaju.
Reče da je bolje i u ralje nego žnjimi na brodu i lipo skoči u more, a oni neka se do Šibenika svađaju. Pitanje je oće li i primititi da je pobigla.



In the yaws



PS. Uspia san ju spasiti. Je da san joj mora dati umitno d(s)isanje ali sada sva puca od zdravlja i lipote.



- 23:16 - Pusti vodu (12) - Isprintaj - #




srijeda, 18.10.2017.


Dosta je bilo tužnog i ružnog


Ipak je ljepše čekati Dragu. Čitavu sam Vežicu obišao da nađem ovu lijepu jesenju ružu, samo za nju.



Autumn rose



- 22:41 - Pusti vodu (18) - Isprintaj - #




utorak, 17.10.2017.


Čovjek bez lica


Pun mi je pimpać todoričevog bloga. Nemoguće je pogledati vijesti, otvoriti novine, okrenuti se oko sebe a da nosom ne udarim u to šta je Todorić napisao na svom blogu.
Vjerovatno pitate pa šta mi smeta kada čovjek samo iznosi svoje stavove. E pa baš u tome ČOVJEK i je problem. Za mene to je čovjek bez lica.



Man with no face



Dok je bio na čelu firme bilo ga je na sve strane. Bio je istican kao primjer uspješnog poslovnog čovjeka. Svi su mu se klanjali i klečali pred njime.
Od kada je prvi puta spomenuta afera ni jedan jedini puta se nije pojavio pred kamerama, pred novinarima, pred javnošću da kaže svoje mišljenje, da iznese svoju obranu.
Umjesto toga sakrio se u mišju rupu i samo sere preko "svoga" bloga, napada sve redom. Gdje mu je sada obraz da izađe pred javnost, da ljude gleda otvoreno u oči, makar pljuvao po svima. Sve što se prikaže, samo su stare snimke iz nekog prošlosvršenog vremena.

Za vrijeme karnevala ljudi navlače maske da bi bili netko drugi, da bi mogli reči, ismijati, da bi mogli pokazati šta misle o političarima i svemu oko sebe što smatraju da treba kritizirati. Iako su pod maskama svima su zanimljivi, i onima koje kritiziraju i onima koje ismijavaju. I pod maskama ostaju ljudi.

Ovaj pak nema ni svoje lice, nema ni svoju masku. Čovjek bez lica nije čovjek. Koliko pažnje treba pridavati čovjeku bez lica?
Ja sam čitav život naučio gledati čovjeka u oči dok priča. U očima se čitaju misli i osječaji. Šta mogu vidjeti na čovjeku bez lica? Koliko mogu vjerovati čovjeku bez lica? Čovjek bez lica kao da ne postoji.
Puca mi za "njegov" blog i šta je napisao.



- 23:12 - Pusti vodu (12) - Isprintaj - #




ponedjeljak, 16.10.2017.


Krvavo more


U spomen na dva izgubljena života i jednu presudu


Bloody



- 20:40 - Pusti vodu (15) - Isprintaj - #




petak, 13.10.2017.


53 godine nakon šumskog požara


Kada smo ovamo doselili, početkom pedesetih godima, bio je tu goli kamenjar, Bogu za leđima.
Nakon desetak godina zasađeni su borovi. Ja sam jednu sadnicu čopio i posadio pred našom kućom, pod svojim balkonom. Poslije par godina planuo je požar i sve je izgorjelo. Bilo je tužno gledati opožaren kamenjar koji na kojem je tek počela rasti mlada šuma. Postupno, skoro čitava se mlada šuma oporavila i danas nitko nemože ni zamisliti kamenjar koji je tu nekada bio.
Moje stablo nadraslo je zgradu pred kojom je zasađeno prije 55 godina. Moj bor, uspomena na moje djetinjstvo.



53 years after wildefire



53 years after wildefire



The tree I planted 55 years ago




- 16:25 - Pusti vodu (17) - Isprintaj - #




srijeda, 11.10.2017.


Kuća pored mora


Bila je lijepa, bila je velika, pod prozorom je šumilo more. Kuća bez života umire i nestaje kao i oni koji su nekada u njoj živjeli svoje živote. Koliko pamti kuća koja umire ... Koliko pamti trosjed na kojem su možda nekada šaptane ljubavne riječi ....



Once upon a time



Once upon a time



Once upon a time



Once upon a time



- 22:11 - Pusti vodu (17) - Isprintaj - #




ponedjeljak, 09.10.2017.


Dva cvijeta


Pjevao je svevremeni Đimi Stanić "Prolazi sve, list zelen sad je žut, al naša ljubav zar ne, nikada neće proć ..."



Two flowers



I sutra će neki novi cvijet svojom ljepotom krasiti svijet.





- 14:27 - Pusti vodu (16) - Isprintaj - #




subota, 07.10.2017.


Tko kome treba vjerovati?


Šećem tako danas gradom i u oko mi upadne plakat (plakat il' plakat, ne pitanje je sad)



Više volim zemlju koja vjeruje svojim ljudima



Tko bi kome zapravo trebao vjerovati? Ljudi sami sebi? Oni koji su sami sebi vjerovali odavno su pobjegli van, njih 100-150 000 ili više?

Zar nebi bilo normalnije da zemlja treba ljude koji će Njoj vjerovati? Zar nebi bilo normalno da ljudi imaju zemlju kojoj mogu vjerovati?

Zar nebi bilo normalno da Zemlja vjeruje ljudima kada kažu da su gladni, da nemaju djeci za bilježnice, da moraju pod stolovima na tržnicama i po kantama za otpad sakupljati šta da stave na stol, kada kažu da ih pljačaka svaka šuša koja stigne na vlast, kada kažu da je muka gledati praznu sabornicu u kojoj se odlučuje o njihovoj sudbini dok sabornici imaju debele plaće, kada osuđene političare nije moguće smijeniti sa vlasti ako sami ne žele otiči .....

Zar smo nakon 26 godina stvaranja vlastite države spali na to da nam je jedini spas da sami sebi vjerujemo, kada su već sva druga povjerenja izigrana.



TKO NAS TO OPET OVAKVIM PODMETANJIMA VUČE ZA NOS?



- 14:48 - Pusti vodu (18) - Isprintaj - #




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.





Fotoalbumi iz Japana

Kyoto, Fushimi Inari Shrine
Japan 2016
Asahi Beer Tower and Tokyo Skytree
Japan 2017, album 1
Miyajima, Hiroshima, Torii gate during low tide
Japan 2017 album 2
Osaka
Japan 2018
Sumiyoshi Taisha, Osaka
Japan 2018, Osaka
Hiroshima
Hiroshima, Himeji, Kobe

Videa iz Japana

Pjevamo u Karaoke baru
Najviša zgrada Japana
We'll be back

< listopad, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

  • Image and video hosting by TinyPic


  • Volim gljivarenje
    Judino uho


    Za sve ribare i zaljubljenike mora




    Design by More ljubavi

    Uz rivu