Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Teta iz prirode

14.10.2007., nedjelja

I Marjan je gora – 5



Danas je vrlo hladno. Temperatura je pala za desetak stupnjeva, a puše i orkanska bura. Nisam u nekoj kondiciji za jače planinarenje, pa se nisam ukrcala u autobus, koji je jutros u zoru članove moga HPD "Mosor" odveo u "inozemstvo" (BiH), na planinu Čabulju, visoku 1870 m. Moju obitelj zastupaju devetogodišnja unuka i sin.

Danas sam krenula sunčanom, južnom, od vjeta zaklonjenom stazom. Penjem se Senjskom ulicom i evo me kod Prve vidilice. Nastavljam put širokom šetnicom pored crkvice sv. Nikole putnika, kako piše, zadužbine Rake i Elizabete iz 13. stoljeća. Dalje uz šetnicu prolazim pored gustih nasada agave (Agava americana) koja nam je s Kolumbom stigla iz Amerike i ovdje se odavna udomaćila. Debeli mesnati listovi nadahnuće su prolaznicima da na njemu ovjekovječe svoje ime. Na njihovu žalost, napis ne traje dugo, vrtlari u svojim aktivnostima znaju sasjeći biljke katkada i do dna rozete. Za agavu se zna, da rijetko cvate, tek nakon desetak godina, a tada svoje mjesto u nasadu prepušta potomstvu. Šetnica je odnedavna noću osvijetljena: stupovi sa solarnim sistemom.

Uza stazu mnogo je rascvjetalog jastrebljaka, a oko cvatova zlatnice vrte se desetine šarenih leptira.
Put udesno vodi prema Telegrinu, botaničkom i zoološkom vrtu. Ja ipak nastavljam šetnicom, ugodnom hladovinom pored davno zatvorenog, razbijenog ulaza u Botanički vrt. S južne strane sve je više stabala davno napuštenih maslina
koje plodonose sitnim plodovima. Vidik puca na Meje, Brački kanal, Čiovo. Tri jedrenjaka u moru okrunjenom perjanicama valova, jedre put Trogira. Uz kamenu klupu postavljena je za žedne namjernike slavina pitke vode. Ovdje na južnim marjanskim padinama grije sunce i nema ni daška vjetra. Oduvijek ovom šetnicom hode znameniti Splićani. Evo na stijeni ploča sa stihovima Luke Botića (1830-1863). Natpis počinje stihom:

"Oj Marjane samotna planino
pored Spljeta, pored živa grada…",

a nešto podalje, na drugoj stijeni riječi drugog splitskog pjesnika, Jerolima Kavanjina (1641-1714)

"Bez bahornic i liječnika
Tu mi narav zdravje goji…",

očito je uživao predajući se miru i tišini tada još mirnijeg okoliša. I ovdje je kućica kraj koje ljeti dežuraju patrole za zaštitu od požara Marjana- pluća grada Splita.

Još nekoliko metara i na križištu sam puteva prema Betlehemu, piramidi, Benama i Zoološkom vrtu. Neću dalje, istim se putem vraćam do neugledna odvojka prema Botaničkom vrtu. Penjem se preko pet stepenica. Stazica, dijelom obrasla travom i niskim raslinjem brnistre, tršlje, tetivike,… Konačno, staza prerasta u ozidanu stazu. Uskoro sam unutar Botaničkog vrta. Vrt je u prošlom stolujeću osnovao i mnogo godina vodio profesor Petar Matković. Njegovom smrću, polovicom šezdesetih godina, počelo je tiho umiranje Botaničkog vrta; vrt je godinama zapušten: staklenici razbijenih okana, u njemu poneki kaktus i sukulent, natpisi o njihovim imenima odavna ne odgovaraju biljkama koje tu rastu. Ogledne gredice tek rijetkim natpisima i ponekom biljkom govore o negdašnjem sjaju Botaničkog vrta. Tko zna, tko su stanovnici zgrade nekadašnjeg vrtlara! Izlazim kroz rasklimanu zelenu kapiju na kojoj se koči nov natpis, da se radi o Botaničkom vrtu Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Split. Po Marjanskoj šumi, na raskrižjima strelice pokazuju smjer kako stići do Botanočkog vrta. Iznad vrta je negdašnji rasadnik kaktusa opuncije prepun zrelih plodova, jasno, za one koji se hrabro upuste u avanturu prolaza tim putem. Vrlo tužna viđenim, kosom se stazom spuštam prema prvoj vidilici. Odatle puca vidik prema starom dijelu, jezgri Splita, prema Mosoru, a vidi se i Omiška Dinara i Biokovo.
Najčešća veduta Splita koja pokazuje prvu vidilicu i stepenice s bijelom kamenom ogradom, sada je završetak moje šetnje. Spuštam se na Solurat preko 248 stepenica.

- 20:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

I Marjan je gora - 4


Kud će suza, već na oko, kaže poslovica. Subota je. A kud bih ja, nego na Marjan. Puše umjereni burin, pa nije prevruće, danas bih mogla na dvosatnu šetnju.

Opet ću iz Senjske ulice, preko 331 stepenice, do prve vidilice, a onda, pored Židovskog groblja i Zoološkog vrta (bura mu ne dozvoli da smrdi) do uspona prema Telegrinu. Bez većeg napora savladavam svih 314 stepenica. (Mora da ih je osmislio neki metematičar inspiriran brojem pi!) Evo me na najvišem vrhu Marjana, Telegrinu. Tu se, sukladno poznatoj pjesmi, Marjane, Marjane ča barjak ne viješ, na vjetru viori trobojnica. Jednom su mi majstori koji je održavaju, rekli, da godišnje vjetar i atmosferilije unište 4 zastave!

Vedro je i pogled je fantastičan! S južne se strane vide otoci sve do Visa, sa sjevera pogled seže duž Kaštela do Trogira, a sliku uokviruju Kozjak sa sjevera i Mosor s istoka. Tu je i dalekozor za promatranje, ali nažalost neispravan!
Ispod južnog ogradnog zida tijesno su natisnute indijske smokve (opuntia ficus-indica) okićene vijencima zrelih bordo-crvenih, bodljikavih "smokava". Uskoro ću poći u "berbu". Naime, od njih se priređuje prekrasan sok i fina marmelada Uostalom, vidjela sam da ih prodaju i u "Billi". Ako se odstrane bodlje, prešanjem se dobije i ukusan vitaminski sok. Tu rastu i agave. Meksikanci bi od njih zasigurno radili tekilu!

Pored kućice za alat radnika na održavanju, spuštam se stepenicama do prostranog platoa odavno zasađenog pinijama i čempresima. Tu je i ploča koja govori da je tu rastao čempres, zasađen rukom romantičarskog zagovornika povratka prirodi, Ive Ćipika (1869-1923) poznatog književnika i šumskog nadzornika. Šteta da umjesto kamene ploče nije ponovno zasađen čempres! Na toj zaravni često, uz parkirane automobile, susrećem grupu ljubitelja gimnastike u prirodi.

Nastavljam put, skrećuci ulijevo , preko tri stepenice, pored travom zarasle kamene ploče, prema, kako tamo piše, Đirometinom spomeniku. Staza vodi pored niza, što očuvanih, što oštećenih talijanskih bunkera povezanih ostacima spojnih tranšeja. Evo me do obeliska začetniku, ocu planinarstva u Dalmaciji, Umbertu Girometta (1883-1939).
Kao profesor realke, od 1910 odgaja generacije planinara, "jamara" (speleologa)Pokretač je mnogih akcija – osnivač Prirodoslovnog muzeja na Marjanu 1924. g., a zatim izgradnje Planinarskog doma na Mosoru 1929. (dom sada nosi njegovo ime) pošumljavanju, tada golog Mosora, izgradnje planinarskih kuća na Kamešnici, Vagnju i Vidovoj gori. Osnivač je i dugogodišnji predsjednik planinarskog društva "Mosor".

Nastavljam suhozidom omeđenom stazom; vjerojatno su je tako solidno ozidali graditelji spomenutih bunkera! Na kraju staze, preko pet stepenica silazim na asfaltnu cestu i već sam na širini odakle vode putevi, što asfaltni ili pješački na Bene, na ulaz u Marjan ili pak na prvu vidilicu. Na ovoj se širini, sedlu, vrši se «egzekucija» božićnih borića. Gradska Čistoća doveze amo, iza novogodišnjih blagdana sve ostatke jelki te ih posebni stroj usitni i rasprši šumom. Na kraju sedla odvaja se put prema Šantinim stinama (dolazi od sankt = svet), ali ja ću se popeti betonskim putem do požarne izvidnice. Usput prolazim pored lugareve kuće ispred koje se šire zamamni mirisi s gradela, a oštar pas brani nezvanima pristup. S vidikovca pored metalnohg tornja, izvidnice mogućih požara, pruža se pogled na Brački kanal, Čiovo, sve do Visa.

Tu je i kemijski WC, jasno, zaključan, pa šuma je pogodna u tu svrhu! Uskim puteljkom ulijevo spuštam se dolje. Zahrđali natpis o zabrani pristupa tornju davno je postao nečitak i nevažeći, ali i dalje «ukrašava» stazu. Zakrećem nadolje, pored gustirne odavna nepitke vode (ni Bandić je ne bi pio!) i dviju ruševnih kamenih kućica. Stigla sam na križište puteva. Ovaj puta neću do Instituta, idem doma preko uvale Bene.

- 20:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.10.2007., četvrtak

I Marjan je gora -3

U nedjelju sam bila na Mosoru, u ponedjeljak prošetala jednom blagom marjanskom stazom, utorak je utrošen za posjet liječniku i zatim, mojoj maloj unučici. Danas sam konačno došla na svoje, krećem u treću turu Marjanom.
Elem, danas sam opet krenula od tunela, kroz spinutska marjanska vrata, trim stazom do križišta staza i onda udesno, put Bena. Staza vodi pored «Prve i druge vode», gdje se u ljetnim danima starije gospođe i barbe spuštaju da se u moru Lubinskog porta malo «toćaju». Tu su u športskoj lučici privezani manji i veći brodići oko kojih se motaju njihovi ponosni vlasnici.
Ja kako rekoh, krećem put Bena, penjući se blagim usponom prema zapadu. Prolazim pored ostataka suhozida i dviju poljskih kućica, koji su bili posjed splitskih mještana. Oni su ih se odrekli da bi se uredila marjanska park-šuma. Pitam se, tko bi se od Splićana danas odrekao i pedlja zemlje za opću dobrobit!?
Na raskrižju staza spomen je na drugi svjetski rat – visoki bunker u čijim se puškarnicama danas gnijezde golubovi. Tu je i sada napušteni rasadnik dendro- sadnica i kuća ravnatelja park- šume ograđena živicom od ružmarina. Budući ovdje nema prometa vozila, ova je ograda moj izvor ružmarina za pripravu ružmarinova ulja (100 g igličastih listića ružmarina potopi se u 100 ml djevičanskog maslinova ulja i 40 dana u začepljenoj se tamnoj staklenki u tami drži 40 dana, ocijedi i rabi za masažu kod reumatskih i sličnih tegoba) i za izradu ružmarinskih keksića (o njima drugom prigodom!).
Evo me u uvali Bene. Tu je poznato splitsko kupalište, igralište za mališane s ponekim toboganom, teniski tereni i nešto sprava za gimnastiku u prirodi. Svojedobno je tu bio i mali zoološki rezervat s konjima, ponijima, kozlićima i ovčicama. Bilo, pa se spominjalo! Nedavno su otkopani temelji crkvice sv. Benedikta. Uostalom, i Bene su po njemu dobile ime. Nastavljam hod trim stazom kroz prorijeđenu borovu šumu. Sve je više grmova tršlje, «prve rodice» jestivim sjemenkama pistacije. Grmovi tršlje sada su puni plavo-crnim bobicama. U doba gladi, prešanjem ovih bobica, kao što se postupa s maslinama, dobivalo se tamnosmeđe ulje koje se rabilo u kuhinji.
Nailazim i na stabla divlje masline, masrinke, a često je grmlje dviju vrsta dalmatinskih hrastova: česvine sivozelenih listova i prnara narovašenih zelenih listova. Jasno, oba su hrasta okićena žirovima. U gladna, ratna vremena od ovih se žireva mljevanjem dobivalo krušno brašno. U šumu su krilcima svojih sjemenki dolepršale i sjemenke pajasena te je sve više mladih, metar i više visokoh stabala pajasena. Uza stazu naziru se humci davno napuštenih peći vapnenica u kojima se prženjem vapnenca dobivalo vapno. Uostalom, upravo prolazim dijelom koji se zove Japnenice.
Među niskim grmljem ima dosta veprine i tetivike. One obje uskoro će se okititi crvenim bobicama. Listovi bilja oštećeni su kiselim kišama. Nije ni čudo: u blizini je Kaštelanski zaljev s cementarama, željezarom i donedavna aktivnim Jugovinilom.
Došla sam na spoj gornje i donje marjanske staze. Opet sam kod Instituta za oceanografiju i ribarstvo.
Nastavljam put asfaltnom cestom prema gradu. Na ogradi kuće na uglu veliki je grm rascvjetale pasiflore- gospine krunice. Pored 15 cm velikih plavoljubičastih cvjetova istovremeno su tu i narančasti plodovi. Plodovi sadrže jestive tamnobordo malinama slične bobice.
Prolazim pored rampe koja treba spriječiti ulaz vozila u park-šumu. Uz kontrolnu kućicu naslagane su žute plastične brentače s vodom za nedaj Bože pojavu požara! Nakon desetak minuta ostavljam asfalt, skrećem ulijevo i penjući se preko četrdeset položitih stepenica evo me u podnožju Bambine glavice, kraj crkvice Gospe od sedam žalosti. Sve plohe crkvice ispisane su porukama. Svojedobno su crkvicu posjećivali đaci moleći se Gospi da im pomogne u rješavanju mladenačkih problema. Evo i sada zapažam jedan takav zapis «Draga gospe daj dase udam za dobra čovika».
Od crkvice putokaz upućuje na strmi uspon do sv. Jere i Betlehema, ali to ostavljam za hladnije dane. Neću ni u uvalu Kašjuni, hladno je za kupanje. Ja ću na istok. Uska stazica pored tek rascvale žutocvjetne zlatnice, opasne pavitine i ljeti peludonosnog bušinca vodi pored dva stabla smokve, nažalost sada bez plodova, do površina na kojima bivši Vukovarac, gospodin Vlado uzgaja egzotično povrće: kineski kupus, dykon, batatu,…
I opet sam na asfaltu. Upravo sam pored MEDILS-a, Mediteranskog instituta za kulturu življenja, gdje prof. Radman s timom znanstvenika nastoji korisnije upotrijebiti bivšu Vilu Dalmacija. Na drugom ulazu u taj kompleks vijori državna zastava, znači imamo u gradu visoke goste u posjeti.
Hodajući asfaltom dalje pored vila uglednih i manje ugl3ednih stanovnika ovog elitnog dijelas grada, evo me do Meštrovićeva kašteleta. Ulazim u aleju rascvjetalih oleandera. Na dnu natpis na zaključanim vratima Kaštel Vukoja. Do crkvice Gospe od dobrog svita može samo nedjeljom. Povirujem s ceste: u uvali Ježinac pustoš – samo dvije žene se sunčaju, nitko ne pliva. U drugom dijelu, gdje je moja ljetna baza, nema danas nikoga. S druge strane ulice pred ulazom u Galeriju Meštrović čistačica mete suho lišće. Prolazim alejom debelih stabala česvine te se kod Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika ukrcavam u sedmicu. Idem doma.


- 22:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Svakodnevne teme

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se