VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

19.06.2016., nedjelja

Drugojačija




Priča mi kako je Lucija imala neki kompliciran problem
s vidom,
kako je jako dugo trajalo dok ga nisu pravilno definirali,
a onda kad je dobila te naočale promijenila je sve
- i rukopis i karakter:
postala je skroz druga;
počela se drukcije smijati,
počela se drukcije kretati,
počela je drukcije čak i crtati.

Pričam joj kako sam imala specifican problem s vidom,
kažem zamisli da se ujutro kad se probudiš
fokusiraš na samo jednu stvar
i ostaneš tako fokusirana cijeli dan po dan
- baš čitav ostali svijet ostao bi ti nedostupan,
i jako dugo je trebalo za definirati taj problem,
ali onda sam postala posve druga:
počela sam se drukčije smijati,
počela sam se drukčije kretati,
počela sam čak drukčije pisati.

Ona kaže kako je Lucija jednom izgubila
svoje neprocjenjive naočale u skoli,
kako je bilo "stani-pani",
kako je bilo "sve samo to ne",
ali onda ih je nakon nekoliko dana našla
u džepu svoje jaknice
i svi su odahnuli,
i opet se jednako smijala,
i opet se jednako kretala i opet je jednako crtala,
a ja kažem kako sam, ovo jednom,
namjerno ostavila svoj laptop kod kuće,
kako sam htjela da bar nekoliko dana bude za mene
"zauvijek izgubljen",
ali mi, eto, i opet nije uspjelo,
pa ujutro dok ona spava,
dok svi spavaju...
držim fokus na maloj dijagonali
i zapisi su mi drukčiji,
i stihovi su mi drukčiji,
i još kažem kako ne znam hoću li
danas sutra
naći neke druge naočale u svom džepu;
ovog ljeta i tako navečer povrh haljine
oblačim i svoju kratku jaknicu s džepovima,
a ujutro se,
prije nego krenem šarati po fokusima svakog novog dana,
dok jos pišem i fokusirano i bez dijakritike
- čudim kako sam ono jednom nedavno
mogla pisati onako potpuno bez kritike,
onako potpuno bez jaknice,
bez haljine,
bez kože.



- 14:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.06.2016., utorak

Jednako živo, ljuto i zeleno

(papričice)


a onda lipanj
koji mi uvijek slaže da je vanjski svijet jače obojen
životom od mog unutarnjeg
koji me uvjeri da ničemu još nije kraj
da ništa još nije gotovo
da je nešto unutra još živo
i jednako "zeleno"
i da presađeno u veću posudu i dalje radi svoj vitalni posao
a ja ga onda stavim na prozorsku dasku
ali već u sljedećem trenu
tik–tak tik–tak
poželim da ga sutra ujutro zaboravim zaliti


- 13:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.06.2016., ponedjeljak

LAST ACTION HERO




jučer,
dok vozim od doktorice, tip ispred mene vozi 10 na sat,
ja mu sva bolna i nestrpljiva potrubim
jer frajer drži mobitel na uhu,
ono... ležerno se razgovara dok mene para bol,
a cesta je uska i ne mogu ga preteći,
potrubim, ali on - ništa, ne reagira,
pa nakon par zavoja potrubim još jednom,
sad je, dok i dalje veze svoju priču, čak i smanjio brzinu,
a kažem, mene boli cijelo tijelo - do visine vrata,
i prag tolerancije mi je jako nizak na sve;
na mobitel na uhu, na brzinu kojom zapravo ne vozi...
pa čak čak i na boju i veličinu njegovog auta.
kad treći put zatrubim, vidim da sam ja prešla prag njegove tolerancije,
jer zaustavlja svoj velebni auto sa specijalno dizajniranim tablicama,
pa mi isporučuje uzvratnu poruku putem svog središnjeg retrovizora,
srećom scena je "mute",
ali ja i kroz dva stakla dobro vidim i razjapljene vilice, stuštene obrve,
a očita je i gesta iz lakta,
i mislim si evo sad će faca izaći iz auta,
pa me sad ovako izranjavanu jučerašnjim padom
u kojem sam se sudarila sa šumom,
još i on fizički ugrozit.
ipak, ne ustrtarim se, nego mu vraćam drugu gestu
u kojoj odglumim taj mobitel koji drži,
i u pokretu u kojem sada ja savijam svoju ruku u laktu
da bih približila dlan s imaginarnim "gadgetom" uhu,
jedva se savladam da ga ne produžim i u - "kažiprst na sljepoočnici",
ali iz mog lica se jasno čita - "daj frajeru, ili vozi ili se miči u stranu pa onda telefoniraj."

a onda - čudo: frajer se makne.

u trenu u kojem ga pretičem vidim dragu prijateljicu iz djetinjstva
koja stoji uz cestu,
a kraj nje je i njezin muž: bivši policajac koji sada radi za Interpol... ili tako nešto,
i dok im mašem u prolazu na licima im čitam zabrinutost;
vidim da su snimili zavoje oko mojih laktova, ali i podlaktica,
a i da su evidentno uspjeli odšacati i tipa u autu i njegovu - "lakat gestu".

deset minuta kasnije dolazim kući,
oblažem se ledom sa svih strana,
pa onda tako skroz skulirana - nazovem svoju prijateljicu
da je umirim,
da joj objasnim svoje zavoje, nestrpljenje i sve,
a ona kaže: "znaš, Damir je već htio vaditi značku."

poslije se tome smijem, smijem se cijelu večer,
i mislim si - nema mi pomoći,
uvijek neka frka oko mene pa i kad sam skroz slomljena,
no da... zapravo - pogotovo tad.

jutros joj šaljem poruku kako me nasmijalo to sa značkom,
pa kažem nek zahvali Damiru,
a ona otpisuje da hvala meni
jer mu već dosta dugo nedostaje malo akcije,
pa super da nisam odselila iz kvarta.
- 14:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.06.2016., petak

NE PADA JABUKA...

(i druge tehnički besprijekorne priče)




Moja osmoškolka prekjučer "ispravlja" ni više ni manje nego -Tehnički.
Još jednom: prijetila joj četvorka iz, moliću - Tehničkog.
Kažem: "Aj Nini, odi i nauči to, zamisli da se ne upišeš tamo gdje želiš zbog jednog tako glupog predmeta."
I ok, povuče se ona u sobu, s prezirom i gnušanjem dakako, ali čujem je kroz zatvorena vrata kako bifla; sve se ori.
A onda, nakon sat i pol intenzivnog i tehnički besprijekornog štrebanja - krik:
"Maaaaama, dooooođi. Ajme, ajme, ajmeeeee, upomoooooć..."
Otvaram vrata, očekujem neki krš i lom, ali sve normalno - leži, noge u zraku, knjiga u zraku, pitam što je.
Kaže: "Mamaaaaa, nećeš vjerovati, ja već dva sata učim iz udžbenika za SEDMI razred! Ali to nije sve. Ja sam TU knjigu nosila i u Rovinj prošli tjedan! Ja sam TU knjigu nosila i u školu! CIJELU godinu!!!"
Što da kažem, još sad se smijem. A opet - moje dijete. Kad joj nije bitno - nije joj bitno.
Ne zna čak ni područje koje se obrađuje.
Ali na koncu je dobila pet.

(Obje smo.)
- 20:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.06.2016., srijeda

Rečenica

Ima jedna rečenica iz filma Her koja me dotukla kad sam ga gledala, a nastavila je i dugo poslije.
Kaže: "Sometimes I think I have felt everything I'm ever gonna feel. And from here on out, I'm not gonna feel anything new. Just lesser versions of what I've already felt."
Bila je to u tom trenu najporaznija od svih ikad osviještenih poražavajućih "istina" o sebi.
Večeras, tri godine nakon, preciznije - tri godine i dvije knjige nakon... u kojima me demantirao vlastiti život, čitam Kureishija.
Kaže: "Nema tih godina koje su pošteđene snažnih osjećaja."
Pa mislim o svemu što sam (o moj Bože koliko samo) osjetila između tog filma i ove knjige.
I mislim koliko bi mi ista ta rečenica iz Jontzeovog filma u koju sam povjerovala onda... u kakvu sebe sam povjerovala onda,
i koju sam doživjela gotovo kao smrtnu presudu (brisati "gotovo"),
koliko bi mi, kad bih kojim slučajem večeras mogla povjerovati u nju, ista ta nekad okrutna spoznaja - pružila utjehe.
Ali večeras ja čitam Kureishija.




- 13:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2016  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)