samosanacije

Priča mi kako je Lucija imala neki kompliciran problem
s vidom,
kako je jako dugo trajalo dok ga nisu pravilno definirali,
a onda kad je dobila te naočale promijenila je sve
- i rukopis i karakter:
postala je skroz druga;
počela se drukcije smijati,
počela se drukcije kretati,
počela je drukcije čak i crtati.

Pričam joj kako sam imala specifican problem s vidom,
kažem zamisli da se ujutro kad se probudiš
fokusiraš na samo jednu stvar
i ostaneš tako fokusirana cijeli dan po dan
- baš čitav ostali svijet ostao bi ti nedostupan,
i jako dugo je trebalo za definirati taj problem,
ali onda sam postala posve druga:
počela sam se drukčije smijati,
počela sam se drukčije kretati,
počela sam čak drukčije pisati.

Ona kaže kako je Lucija jednom izgubila
svoje neprocjenjive naočale u skoli,
kako je bilo "stani-pani",
kako je bilo "sve samo to ne",
ali onda ih je nakon nekoliko dana našla
u džepu svoje jaknice
i svi su odahnuli,
i opet se jednako smijala,
i opet se jednako kretala i opet je jednako crtala,
a ja kažem kako sam, ovo jednom,
namjerno ostavila svoj laptop kod kuće,
kako sam htjela da bar nekoliko dana bude za mene
"zauvijek izgubljen",
ali mi, eto, i opet nije uspjelo,
pa ujutro dok ona spava,
dok svi spavaju...
držim fokus na maloj dijagonali
i zapisi su mi drukčiji,
i stihovi su mi drukčiji,
i još kažem kako ne znam hoću li
danas sutra
naći neke druge naočale u svom džepu;
ovog ljeta i tako navečer povrh haljine
oblačim i svoju kratku jaknicu s džepovima,
a ujutro se,
prije nego krenem šarati po fokusima svakog novog dana,
dok jos pišem i fokusirano i bez dijakritike
- čudim kako sam ono jednom nedavno
mogla pisati onako potpuno bez kritike,
onako potpuno bez jaknice,
bez haljine,
bez kože.