samosanacije

(i druge tehnički besprijekorne priče)




Moja osmoškolka prekjučer "ispravlja" ni više ni manje nego -Tehnički.
Još jednom: prijetila joj četvorka iz, moliću - Tehničkog.
Kažem: "Aj Nini, odi i nauči to, zamisli da se ne upišeš tamo gdje želiš zbog jednog tako glupog predmeta."
I ok, povuče se ona u sobu, s prezirom i gnušanjem dakako, ali čujem je kroz zatvorena vrata kako bifla; sve se ori.
A onda, nakon sat i pol intenzivnog i tehnički besprijekornog štrebanja - krik:
"Maaaaama, dooooođi. Ajme, ajme, ajmeeeee, upomoooooć..."
Otvaram vrata, očekujem neki krš i lom, ali sve normalno - leži, noge u zraku, knjiga u zraku, pitam što je.
Kaže: "Mamaaaaa, nećeš vjerovati, ja već dva sata učim iz udžbenika za SEDMI razred! Ali to nije sve. Ja sam TU knjigu nosila i u Rovinj prošli tjedan! Ja sam TU knjigu nosila i u školu! CIJELU godinu!!!"
Što da kažem, još sad se smijem. A opet - moje dijete. Kad joj nije bitno - nije joj bitno.
Ne zna čak ni područje koje se obrađuje.
Ali na koncu je dobila pet.

(Obje smo.)