samosanacije

(Vlašići)



i mjehur od sapunice treba sidro za spuštanje
kažeš
ali ja i tako već mirno ležim kraj tebe
na izgužvanim dinama plahti
na dušeku duše
širom otvorenih okruglih zjenica na stoljetnom oprezu
širom otvorenih ravnih dlanova u prekinutom čekanju
beskraj pustinje je na njima
prelijep pejzaž s potpunim odsustvom čovjeka
nije trebalo prosijavati pijesak kroz skupljene prste
dok pješčani sat puni gornju polovicu
pričam ti o proročici koja te znala prije mene
a ti me gledaš kroz kristalnu kuglu mog oka
davno sklupčanu u oku oluje nad Saharom
ili dekorativnoj mećevi jedne kugle s umjetnim snijegom
koju sam zatresla tek tako
a već godinama zebem u njoj
kao latica nekog pustinjskog cvijeta
davno prezervirana u neprozirnom ledu
i svom neumitno jenjajućem strahu
ako ikada otopli - hoće li se znati sjetiti kako je mirisala

ili možda zauvijek okamenjena šarena zastavica
u prozirnom staklu izgubljene pikule iz djetinjstva
njezini skladno isprepleteni tonovi
njezina široko razvijena sloboda
okovana u onom najzanosnijem pokretu
koji će imati liniju mog osmijeha
i kada se njezin okrugli svemir okrene na glavu
kotrljajući se uzbrdo
pružajući na svestrani uvid ono najljepše što valjda ima
nedodirljivo, nedostupno i zarobljeno u sebe samu
vijore se u u tom osmijehu neisprane temeljne boje
kao da ni loša strana sunca nije prodirala do njih
a jest

nadviješ se nad mene
napraviš mi sjenu za lošu stranu sunca
sagradiš zaklon od mećave
dječak koji se davno igrao u pješčaniku
izrastao u drevnog muškarca
jedno izgubljeno zrno pijeska na tvom je obrazu
nisu ga mogle isprati ni sve bujice svijeta
jedna pikula na tvom je toplom dlanu
nije ju zatrlo vrijeme
miris tvojih predaka u mojim je nosnicama
dok ulaziš u beskraj po kojem su se drugi sudarali
ne moram ti reći - ovdje je oaza
znaš gdje sam jednom zaturila sjever
zauzdao si sve navigacijske zvijezde
zauzdao si i mjesečinu
trak svjetla koji bljesne iz tvog pogleda
dostaje za usidriti me u sva kupolasta neba iznad nas