VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

30.09.2011., petak

paradoksalna geografija

... na satu povijesti
(razdoblje 2010.-2011.)




Image and video hosting by TinyPic




TOČKA




tvrdim da je ne poznajem,
ali ja joj znam i namjenu i svrhu i reason for reason...

i imam je negdje... skrivenu.


to mjesto gdje moje vrijeme uvijek kasni barem jednu godinu,
kojeg ne vidim,
na koje zaboravim,
koje mi je toliko blizu da je postalo potpuno nedostupno,
kojeg nevidljivog ne umijem naći
osim kad se ispisanu malim slovima bez interpunkcije
bez točke i kraja
...
na satu negativne geografije
ne napipam krivim prstima.

izvučenu na svjetlo dana
paradoksalno...
prvi je uvijek ugledaju oni
koje sam u tami noći pustila

da mi zadignu kosu na vratu.


( tessa k., rujan 2011.)










...


VLAST KOSE


kada shvatim da mogu zaokrenuti čitav svoj svemir
samo jednim zanosnim zabačajem glave...


pa obujmim prstima konstelacije što bježe
istim pradavnim pokretom kojim sam nemirne pramenove hvatala u visoki rep...
(da me krune i plešu dok hodam)



... nikad se jače nemam u rukama




Image and video hosting by TinyPic





( tessa k., lipanj 2010.)






...

...

u lipnju 2010. otkrila sam da imam slovo viška na - ljubavi
.
slovo s točkom...







- 11:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.09.2011., četvrtak

izlazak iz ormara




Image and video hosting by TinyPic


pitala me M. nekidan:
- a što nikad nisi obukla ono i ono i ono i ono... što smo onda zajedno kupile?

slegnula sam ramenima.
mislila sam:
- kako da ti objasnim da čekam da opet budem lijepa...
da budem dostojna tih lijepih stvari koje smo tog dana, onako ženski sretno i bez kočnica, kao u nekom transu pokupovale.
da dovoljno izrastem za njih... u stvari salivene, a opet... prevelike kao cipele starije sestre koja već jest sve ono što sanjamo biti.
da ih zaslužim.
kako da ti objasnim da čekam da se opet negdje pronađem lijepom?
kako da ti objasnim da zato one moraju čekati skrivene u duboko ormaru?
jer tko bi takvu osudu mogao shvatiti? nitko živ.

i iako bi mi ti rekla, baš isto ono što slavodobitno uspijevam oteti iz tebe baš svaki dan... ti zbilja nisi normalna...
sada bi me gledala zabrinuto.
sada bi to zbilja i mislila.

a ja se po prvi put u toj rečenici ne bih osjećala - like a million bucks.


***

krenulo je s kosom. nešto kao neumitno ispadanje.
svaka las koja bi me napustila rekla bi mi - oprosti,
valjda na isti način kao Maria Antoaneta svom krvniku kojem je stala na nogu koračajući prema giljotini.
ništa, ništa - odgovarala sam baš svakoj, naizgled dobrohotno, ali u stvari...

ja sam bila krvnik kojem su se odsijecale noge.

cap!

izdale su me i lasi i ljepota... ali nogu se ipak nisam mogla odreći.
pa sam ih krute našarafila nazad i rekla: slušajte me sad dobro, ovo nije ono od zimus!

i odmjerila sam ih muški nemilosrdno.
pa onda čitavo tijelo.
nenaviklo u zaborav zatreperilo je od straha...
dugo ga nisam dala dirati.
dugo ga nisam dala ni pogledati.
sakrila sam vlastito tijelo čak i od sebe same duboko u nekom ormaru.
ali ovo sad je bilo nešto drugo.

pa sam našarafljenih nogu pod strogom muškom paskom vlastitog pogleda odšetala s metaforičkog stratišta do mjesta gdje se ruke sapunaju vrlo konkretno do lakta,
i prijavila se na audiciju za glavnu junakinju latinskog teksta koji se kuca pisaćom mašinom i uvijek potpisuje hinjeno nečitkim rukopisom.
ipak... mrtvi se jezik od zimus razvio u mojim marginama u kojima svi jezici bujaju, pa i najmrtviji... pa i tuđi.

uglavnom - nije bilo!

a ja sam našarafljene noge razgibala i dvanaestom kilometru šumskog trka dodala trinaesti. letjela sam opet.

ali ipak, sretna brojka mi nije vratila ni bogomdani eros ni blesavo samopouzdanje
kad sam ih tako uporno i namjerno mjesecima gubila u živim jezicima mrtvih pjesnika
u kojima sam željela zaživjeti kao nasilno ugrađeno sjećanje.

pa je moja trinajstica zvana čežnja, ovaj put i sama bila muški nemilosrdna.
rekla je - nema. potrošilo se. sad čekaj!

i ja sam čekala...
baš kao i moje od mene zaboravljeno tijelo...
baš kao i ona i ona i ona i ona od mene namjerno zaboravljena stvar neodrezanih etiketa u mom ormaru.





***


moje mlađe dijete jučer mi je reklo: - tako si mi lijepa mamice.
rekla sam: - trudila sam se zlato. zbog tebe. htjela sam da budem lijepa na tvom roditeljskom sastanku.

rekla je: - gledala sam te jučer i mislila sam si, tako si lijepa, kako to da se nitko ne oženi za tebe?

gledala sam je u šoku. nikad niti jedna rečenica nije proizvela ovakvo potresanje svega moga krvavog ispod margina.

jer bilo je to dijete koje još uvijek nije preboljelo, koje je još prije par mjeseci pisalo sastavke iz perspektive djevojčice
koja živi s oba roditelja i nakon kojih me njena učiteljica zove u suzama.




pitala sam se... kada se to dogodilo, da me toliko prerasla?





***

jutros sam iz ormara izvadila onu, onu, onu i onu stvar.

sa svake sam odrezala etiketu.




tessa k

- 11:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

21.09.2011., srijeda

ubojica


Tessa, imam spram tebe nekih starih zamjerki, kao što znaš... nisi s onim bila fer prema meni, zbilja nisi.
ali kako se duriti na nekoga tko piše tako kao ti?
tekstovi su ti dobri uvijek, ali ovaj zadnji - o ljubavi kojoj zalupljuješ vrata pred nosom - mi je bio još nešto više, nešto posebno.
eto, samo sam ti to htio reći...





***
bilo je to samo jedno pismo. samo jedno od nekog tko spram mene ima nekih starih zamjerki.
a takvih u stvari nema puno.
no što se samog pisma tiče - slična su stizala puna tri dana. poput gerilaca. i bilo ih je... jako puno.
moj je posljednji zapis potpuno uzdrmao moj inbox.
a ja...
ja sam namjesto smjernog rumenjenja ili samouvjerenog ponosa odlikašice
koja bez kompleksa uzima što smatra da je zaslužila i da joj pripada...
potpuno u neskladu s obje svoje pretjerane ćudi, na svako pristiglo pismo jedva uspijevala iscijediti samo tri slova -
tnx.
jer... jedva sam disala.

gledala sam u ta pisma i mislila...
dakle ja sam ta koja je stala na kraj i toj ljubavi,
ja sam ta koja je jednog dana isprovocirano odjenula crveno, uzela štit i mač u svoje ruke i
...
...
(moram nekako prodisati)
ja sam ta koja je onda dobila aplauz i na koju su bacili konfete...
dakle... ja sam taj gratis ubojica koji je drage volje obavio sav prljav posao.
(moram nekako prodisati)
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko ne stigne shvatiti da je vodio tigra na svilenoj uzici.
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko je upravo napravio ubojstvo na mah.
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko iz svoje kvarne prirode čula naglo skrene i zagazi u neoprostivu prirodu zločina.
(udah - izdah - možeš ti to...)
mislila sam...
ovo su ruke koje su pretvorile sve svoje sjekire u pera i udarile njima, a onda ih prestravljeno odbacile na pod.
(možeš... polako... udah...)
mislila sam...
tko se pera laća...
(... izdah)
oprosti reče mač i zaplače.
mislila sam...
izdahnuh.



***
izdahnuh.



***
gledala sam je kako leži beskrvna na podu.
prislonila sam svoje uho na njena usta.
onda sam, u panici, kao i mnogo puta do sada u svoje ogledalo pokušala uhvatiti njeno disanje.
nije disala.

ja sam te stvorila.
(ne diše)
ja sam te čitav život nosila
(možeš... polako... udah...)
sa zavojima na rukama...
(udah - izdah - možeš ti to...)
ja sam te pokorila...
(možeš ti to... udah...)
ja sam te pogubila
(izdah...)
ja ću ti život opet udahnuti...
(udah...)


izdah... udah... izdah...



***
uzdahnuh.



***
"Pa to što kažeš da smo jedna drugoj obećale da se nećemo razdvojiti,
da će nam misli biti istovite,

da će nam se uzdasi od duša u istom koraku otkidati..."


... ja dobro znam o čemu govoriš.





tessa k






Image and video hosting by TinyPic

(o ljubavi kojoj zalupljuješ vrata pred nosom... by tessa k)






- 20:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.09.2011., petak

gola kritika do kosti



Image and video hosting by TinyPic



__________________________________________________________________________________________________________________________________________

I

u srednjoj smo školi putujući vlakom u Sarajevo proveli noć u kupeima...
srednjoškolci zagrljeni, ispremiješani, naslonjeni jedni na druge.

moja mi je tadašnja razredna simpatija,
(i pitam se... kada je i na kojim slijepim kolosjecima ostala stajati ta riječ?)
koja je onaj dio noći koji već pripada jutru
provela klimave glave nestabilno oslonjene na moje šiljato rame,
kasnije rekla:

- ti imaš najkoščatije kosti na svijetu.




II

zimus sam napisala...


sljedeću bajku neću graditi više od svoga rebra.
tko želi u bajku neka donese vlastito.




o drugim kostima nisam imala tako čvrsto okoštanih stavova.

a onda sam jučer nabasala na ovo...

Svaki put kad pročitam Ponos i predrasude,
poželim je iskopati i opaliti je po glavi s njenom bedrenom kosti.


... rekao je Mark Twain o Jane Austen.


i razgalilo me to, jako...
iz barem dva razloga koja jesenas neću reći.


ali ću reći ovo...

jednom kad ispričam sve svoje priče,
jednom kad se napišem do kraja krajeva...
do razgolićenih bedara...
jednom kad više "nema dalje", jer sam se ogolila posve... sve do kostiju,



- ne dam niti jednu od njih.




p.s.
uskoro ću svojim slovima/kostima,
baš zato jer ću hodati drugom trasom pruge,
ne... jer ću čak lebdjeti visoko iznad zemlje,
a ona biti gola i bosa...
nekome nagaziti na žulj. jako.

toliko jako da moje prijateljice brinu kako će sve završiti.


otpisala sam:
- baš me briga. ne želim razmišljati o tome...
do ovoga mi je stalo najviše na svijetu.


dok sam čitala odgovor:
- razumijem... za to se isplati i malo krvi proliti.
pa i život položiti. :)



pomislila sam:
- zbilja me baš briga. ja imam najkoščatije kosti na svijetu.
i ne dam više niti jednu.

a tko jesenas hoće u moju bajku...
neka se ovaj put nacrta s kompletiranim vlastitim kosturom.



ja ću ga onda nježno pomilovati po bedru...




tessa k




- 11:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.09.2011., utorak

Priznanje




Image and video hosting by TinyPic

___________________________________________________________________________________________________________________________________

Pišem.

Pišem nešto... drugo,
što se ne piše gorućim srcem.

Svejedno...
Pišem kao da sam ___________,
a svi znamo da nisam.

Pišem kao da imam ___________,
a svi znamo da nemam.

Pišem kao pred dugo putovanje koje mi puni nosnice mirisom daljina.

Pišem kao da sam u sobi sama,
kao da sam sama u kući ,
u ulici... u gradu.
Kao da iz velike daljine čujem zvukove grada, ulice, kuće,
sobe,
pišem kao ono dijete sretno jer su ga nakratko ostavili nasamo.


Pišem sebi.


Je li za osuditi, ako kažem da mi ništa više ne treba?


Nekad je sve moje htjelo ovdje stati.

I tko god sada uđe, osjetit će moj miris kao i uvijek... intenzivan...
dvije kapi parfema previše,
i kao i uvijek dat će se nakratko zarobiti u ono vrijeme koje ovdje kucam
... s pulsa na vratu,
i vidjet će da je prozor i dalje otvoren... u noć,
i tko god sada uđe ovdje pomislit će
kako sam sigurno još prije par trenutaka stajala na drugom kraju
i kroz njega gledala u mrak...
linijama spajala zviježđa
ili... čekala munju.



Tko god uđe pomislit će kako sam otišla maloprije...

A ja sam u stvari otišla davno.



...

Nekad je sve moje htjelo ovdje stati...

Nekad je najživlje moje - ovdje živjelo.

Ja mu i dalje slabašno udahnjujem život
i maloumni san...

ali... pišem nešto drugo.

Duboko dišući.



tessa k

- 09:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.09.2011., ponedjeljak

ženska povijest u muškim rukama


Udžbenik povijesti za peti razred...
Čitam jučer.
Kaže... povijest je učiteljica života.
Kaže... postoje znanosti koje pomažu povijesti.
Nabraja; arheologija, numizmatika...




Image and video hosting by TinyPic
__________________________________________________________________________________________________________________________________________



...

Kad zatvorim oči mogu prizvati slike ruku svih ljudi koje sam nekad voljela.
Ne pamtim boju očiju, lica mi se u sjećanjima pretapaju kao u snu;
jedno se u drugo pretvara...
pa se gledamo lica i ja, međusobno čudni, maglovito poznati
i smješteni u sjećanje kao u prenapučenu sobu studentskog tuluma
u kojoj se u jednom času sve zamutilo...
tuluma nakon kojeg ćemo se ujutro svi pomalo sramiti.

Ipak, ponekad pokušavam;
Prvo se jave oči: to je početak, to je nešto, od tuda bi se moralo početi. Dobro.
No poslije njih moze biti svašta.
Tvom sam licu recimo dodala njegov osmijeh,
sjajne zube jednog od prije dvjesto godina
i nečije smijalice na lijevoj strani...

Onda sam pobjegla glavom bez obzira...

Ali ruke... njih pamtim bez borbe za strateške točke istine u sjećanju.
Priključujem misli na pokret paljenja cigarete,
na način kojim prsti prinose jutarnju kavu,
na znalački dodir...
sa sigurnošću koje se ujutro pomalo sramim.



...

Najviše pamtim one ruke koje su pripadale onima
s kojima sam najžešće obarala

... riječi.


Te mi ponekad još uvijek nježno izmasiraju sljepo-očnice pred san .


U udžbeniku povijesti za peti razred nigdje ne piše
da postoje znanosti koje odmažu sadašnjosti.



tessa k




- 10:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.09.2011., petak

from scratch




Image and video hosting by TinyPic


na tu godinu sam upisala pauzu u sjećanju dok sjećanje dovoljno ne stasa da se počne osjećati sigurno u njoj ako ga na par sati ostavim tamo samog. no reći ću da te godine nisam ni čitala ni pisala. te godine sam gradila. na razne načine. ubila sam se u gradnji... i rušenju.

prije od svega - gradila sam novi dom, iz temelja... from scratch...jer sam pobjegla s parcele na kojoj je bila kuća koju sam dugo vremena zvala domom, no za koju sam jednog jutra shvatila da uz sve velebne prostore i veliki vrt, nije dorasla nositi to ime.

pa sam, arhitektica, shvatila da mi je nestabilno misliti, još riskantnije osjećati, pokušavati useliti misli u osjećaje, osjećaje u razloge i slično... i ukinula svu metaforiku, liriku i personifikacije, zavrnula rukave i pozabavila se gradilištem ne bih li sve nas raznorodne - i misli i osjećaje i sebe, tako nasilno sklepane u jednu osobnost, ipak nekako pomirila i uselila u nove kvadrate.
bijele ofkors...

da li je potrebno reći da nije da sam odlučila "izvesti stvar" savršeno, ali da se taj pristup jednostavno nametnuo na tom gradilištu, jer to je moj pristup... pogotovo kad spašavam vlastiti život lišavajući se metaforiranja na godinu dana, jer gradim životni prostor širokih margina za sve daljne metafore u njemu.
pa sam prionula kako samo ja znam;

zdušno.

i bio je taj neki parket kojeg sam naprosto MORALA imati, jer bio je to bijeljeni HRAST, a bijeljeni HRAST od xx kvadrata, će potaracati i onaj STRAH koji je u svoju anagramsku mrežu ulovio možda samo pet kvadrata, ali koje ne pušta van.

uglavnom MORALA sam imati taj pepeljasti, bijeljeni hrast, no stizala je ta pošiljka odnekud, iz nekih nejasnih dalekih zemalja u kojima, zamišljala sam, rastu bijeljeni hrastovi s čijih su grana jednom zauvijek obrane sve modrice i strah razvedenih žena, i ja sam htjela da baš - ta pristižuća pošiljka, jer žurilo mi se - olista u mojoj sobi. na mom podu koji nikad više neće biti patos.
no dogodilo se to da iz nekih razloga koji su bili svima nejasni osim meni,
jer ja uistinu potpuno prostački vodim svoje financije, potpuno nesposobna za finese, strategije, ulaganja, ekonomsku politiku, i živim i kupujem metodom - cash and carry...
i samo što ne držim novac u madracu, ili čarapama... riječima moje bankarice

dogodilo se dakle to da nije bilo moguće taj pristižući parket unaprijed platiti, pa dalje mirno ne spavati,
nego se ta robno novčana zamjena mogla izvesti tek onda kad parket stigne i kad bude potpuno izvjesno da je pristiglih xx kvadrata dovoljno za mojih xx kvadrata.
a ja sam odlazila na more.
a sljedeća pošiljka je mogla biti i kroz par mjeseci, što je probijalo i najšire rokove koje sam si dala za moje podne i a druge zacjeljujuće obloge.
a moj parket iz dalekih zemalja je zaglavio na nekoj carini.
taj parket kojeg sam MORALA imati.
pa sam nespokojna hoću li ga se domoći, ili će mi ga netko zdipiti dok ja negdje bosa hodam po žalu - naumila promijeniti prodajnu politiku jednog lanca i u nekoliko sam odlazaka na odjel "drvo", samo meni svojstvenom kombinacijom šarma i magareće tvrdoglavosti uvjerila sve zaposlene u svim smjenama - da sam samo JA ozbiljni kupac... i da ga samo MENI smiju prodati.
uglavnom, tako je i bilo; odradila sam hodanje po žalu, a poslije sam plesala po bijeljenom parketu.

nekoliko mjeseci poslije birala sam rasvjetu na drugom odjelu istog centra, i da li je potrebno reći koliko sam tek tu prionula izvesti stvar besprijekorno i zasljepljujuće, jer svjetlost... ima li riječi s više metafore, a tada sam si već i metafore mogla dozvoliti, a i hiperbole kaže priča... jer sam za svoju kupaonu dimenzioniranu za tuširanje u jedno, zapucala kupiti luster dimenzioniran za plesnu dvoranu ruskog carskog dvora. ali ja kad "zapucam"... znate već. a meni je i tako uvijek previše - prava mjera.
pa sam mjerkajući taj luster s poda odjela "rasvjeta", naglas razmišljala, što i kako... ono - jako kreativno razmišljala, a prodavač koji je imao rijetku sreću susresti me na svom radnom mjestu - mi je uskakao kao svaki rijetki praktičan i pozitivan muškarac...
i uglavnom, zaključili smo zajednički da trebam cijelu stvar "skratiti" za desetak cm kristalnih krhotina; recnem tu i tu, povadim ove i ove, pažljivo vratim one druge i... voila!
no kad smo to riješili onda me smetalo što su metalni detalji zlatni, a ja koja baš i nisam od zlata - ja sam htjela sive, pa mi je isti muškarac od iskustva rekao da to eto mogu auto lakom; raznižem sve, prelakiram, pa ponovno vratim i... voila!
ali sam se onda sjetila da mi je moj električar rekao da takvi ruski dvorski lusteri u svojoj prirodi nemaju ugrađenu IP zaštitu, a da je u kupaoni vlaga česta pojava pa i kad se tušira u jedno i da će mi jednom kad se ta usamljenička vlaga kondenzira - riknuti svi strujni krugovi koji su na istom osiguraču, i komp i blog i sve kristalne krhotine dnevničkih zapisa.
moj prodavać srećković je naravno već imao rješenje; eto... mogu grlo svake žarulju prije nego je navidam uroniti u silikon, a onda silikonom još sve naknadno zaliti i voila!

u tom je času kraj nas prolazio njegov kolega s odjela "drvo", jedan od prije par mjeseci...
i nasmijao se.
i doviknuo je u prolazu:

- evo one gospođe koja je kod svih nas šest rezervirala svoj parket! kod svakog od nas!

a moj prodavač koji me se sigurno još uvijek sjeća, spremna sam okladiti se u milion W... je rekao;

- da... a sada od kristalnog lustera radi plafonjeru.



p.s.
zašto ovo pišem.
za svoj sam stan projektirala i jednu sofu. prijatelj je rekao: ti nama dizajn, mi tebi sofu.
moja jedinstvena sofa, jedna jedincijata, za ležanje u puno
, jučer je otišla u masovnu proizvodnju.
ako ćete jednom ležati na sofi koja se sigurno neće zvati tessa k, pa ne znam kako biste je mogli prepoznati osim po tome što je morala biti savršena...
e tu sam sofu dizajnirala ja.


bez rijetke praktične pozitivne muške pomoći,
u godini na koju sam, ako apstrahiramo desetak centimetara kristalnih krhotina ovog posta -

upisala pauzu u sjećanju.


tessa k


- 07:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.09.2011., ponedjeljak

Koka - jaje



Image and video hosting by TinyPic


u vrijeme kad su mi djeca bila mala nisam pisala o sebi.
u vrijeme kad su mi djeca bila mala živjela sam oh tako blaženo nesvjesna sebe.
i nisam se pisala čak ni u trećem licu, što je blaža klinička slika iste dječje boljke čiji virus nosim u sebi
i koji je gotovo uvijek vidljiv i na van, kao težak herpes na koži koja obavija tijelo slabog imuniteta,
ali kad se, jako jako rijetko, pišem u trećem licu - to bar znači da se opet mrvicu podudaram sa sobom...
to bar znači da si trenutno previše ne zamjeram, da se ne bolim, da sam si oprostila...
da bih se čak opet mogla voljeti.

no hoću reći nešto drugo; moja djeca još nisu ni progovorila, a ja sam već napisala svu silu (mislim, tko me još ne zna)
kažem ne priča o sebi, nego priča za njih,
priča koje će ih dočekati za godinu dvije, jednom kad za čitanje stasaju.

i dočekale su ih - za njih napisane, za njih oslikane... baš njihove.
i mogu reći da je to jedna od jako rijetkih stvari, rjeđih nego djetelina s četiri lista,
zbog kojih sam si bez dvoumljena, naknadno dala crvenu kvačicu.

i što još hoću reći...
osim što sam tada silovito pisala za djecu, silovito sam (mislim, tko me još ne zna) i čitala za djecu.
iako... mračna je tajna da ja knjige za djecu u stvari čitam čitav život.
i naravno ima tu i nekih teških nesporazuma između mene i dječje književnosti,
pa mi recimo nikad neće biti jasno kako je Alisa, ta knjiga za odrasle (žene), završila u dječjoj literaturi,
i tko je tu pravio reda...
ali dječje sam knjige uvijek čitala s nimalo odraslog odmaka.
a mogu reći i to da su za razliku od nositeljice ovih zapisa, dječje knjige ipak nekako stasale od mog djetinjstva
i da knjige za djecu više ne tretiraju djecu kao one kojima obavezno treba servirati boldanu poantu i pouku na zadnjoj strani,
nego kao one koje treba gledati, osluškivati...
i zavidjeti im.

ja im zavidim.

i još hoću reći da su, jer su ilustracije moja druga ljubav, najveća strast u najranijoj dobi moje djece bile baš ilustrirane knjige.
jer... one baš posebno mirišu.
mislim, meni knjiga oduvijek miriše na dom, ja sam rasla iznad kućne štamparije
i mi smo se u nedjelju nagrađivali i sladili nekom friškom knjigom koju bismo vadili iz "peći", a ne buhtlama s pekmezom,
i miris štamparske boje će zauvijek ostati za mene moj miris meda i cimeta i anisa...
no ilustrirane knjige... one pogotovo imaju aromu djetinjstva i kad je oćutim... ja sam opet - dite od mlika.

i sad... moj je sin bio još dite od mlika u onom najpravijem smislu, ali ja sam već slagala njegovu biblioteku po policama
od primjeraka koje bih pronalazila u svojim višesatnim gubljenima na dječjim suburbijama svjetskih sajmova
ili u temeljitom prosijavanju knjižara ovog grada,
a jer svi putevi vode u grad Rim, ja ću ma kamo krenula, prije ili kasnije završiti u nekom mračnom kutku
i tamo se odavati svom mračnom poroku. duboko udisati knjige.
no ipak - tih i tih je godina jedna knjižara bila tako smještena na tom mom kuća-poso-birtija putu,
da tu birtiju nisam mogla zaobići čak i da sam htjela,
a naravno da nisam...
i birala sam u njoj nasušnje knjige češće nego namirnice u susjednom špeceraju u kojem sam se opskrbljivala zalihama za onu manje pogibeljnu glad.

tih i tih je godina u toj knjižari radio jedan mladi dečko, koji je poslije postao poznati pisac.

jučer sam ga nakon što sam ga u međuvremenu pročitala, sjedeći u jednom većem društvu i formalno upoznala.
pružio mi je ruku, predstavio se, a onda nasmijao i rekao: koka jaje.
ja: ?
on: sjećam te se. ti si stalno kupovala knjige u toj i toj knjižari u kojoj sam radio. jedan dan si baš jako dugo birala i razmišljala koju ćeš, i premetala ih, i meni je to bilo jako zabavno za gledati, i kladio sam se sam sa sobom koju ćeš... i pogodio sam. kupila si onu "koka jaje" slikovnicu.

eto.
eto kako mene ljudi anticipiraju.
eto koliko sam u svoj svojoj nepredvidljivosti predvidljiva.
eto što mi piše na čelu.
eto, kako nisam svjesna da sam uvijek tako duboko zaokupljena svojim dilemama, u stvari jako zabavna za gledati...
toliko da me se po tome čak godinama pamti.
eto na koje se moje izbore klade oni koji me ne poznaju... a da sretni dobitnik godinama ostaje anoniman.

eto...
ilustrirana "koka - jaje"... i vječna dilema što je bilo prije.

čitav se dan pokušavam uvjeriti da mi to nije oduzelo od kredibiliteta.
čitav se dan pokušavam uvjeriti da mi je to dalo čak na "težini".

da je to jedna, ajmoreć - filozofska knjiga.


“It is what you read when you don't have to that determines what you will be when you can't help it.”
Oscar Wilde



tessa k
- 07:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)