VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

18.05.2011., srijeda

bez halja i dragulja...

tengo la camisa blanca




________________________________________________________________________________________________________________________








Image and video hosting by TinyPic




dirty laundry... by tessa k














that's what it was




Image and video hosting by TinyPic






all of it






glazbena podloga






- 16:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

16.05.2011., ponedjeljak

Od mog priviđenja ti si cijela tkana

ja uvijek imam problema s prioritetima. toliko da mi ponekad dođe da ih posložim po abecedi. jer eto, ja ne znam koji je moj najdraži film, glumac, album ili boja. boje su dvije, citata je deset, prijateljica je pet, najsretnije godine su čas usamljeni otoci, čas čitavi arhipelazi, najveće ljubavi se računaju po istom algoritmu kao najveće patnje.
jedino što uistinu postoji jest moja najdraža pjesma, ali to je drugo, to je drugo... jer da je prokažem, da je naglas izgovorim, da kažiprstom uprem u mrtvog pjesnika, da je sad šaljem dalje bez povratka, osjećam da bih ogoljela košticu u sebi i da bi se sve moje mantre razbile, da bi strahovito jeknula cijela dubrava, da bi pjesma odbjegla iz mene, a ja iscurila kao stup od soli.
pa eto... to s pjesmom mrvicu nadilazi - rangiranje. to s pjesmom je kategorija - opstanak.
(tessa k, travanj 2011.)



Image and video hosting by TinyPic
you're only as good as your last goodbye





Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

(Jovan Dučić, Pesma ženi)




Istina je samo što duša prosneva...




- 20:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.05.2011., nedjelja

Because I have a voice!



Image and video hosting by TinyPic



film Kraljev Govor - rezonanca I


ajmoreć da si natjeran rasti. i dorasti putu. putu koji ne želiš. koji nije "tvoj" put. pa makar taj put zvučao perfektno i ludo i "blago tebi" put. kao recimo "kraljevanje".
pa makar taj put zvučao suludo. kao recimo "vilovanje" i bio onaj drugi kraj svijeće u jednom životu koji bi se mogao nazvati "burning the candle at both ends". onaj kraj koji sagorijeva noću ili u svitanje i ostavlja te bez kisika.
put na koji si ni kriv ni dužan bačen rođenjem, genima, pretcima, rasom, davnim predskazanjem, drevnom kletvom, prvom pročitanom knjigom.. onom o Potjehu, kućnom štamparijom u roditeljskom domu, pa će za tebe miris doma zauvijek biti miris novih knjiga i štamparske boje, a ne mliječnih kiflica, put na koji si bačen krivim imenom, krivim koljenima i krivom krvnom grupom koja nije plava od plavog rodoslovlja nego modra od sjete, whatever...

i moraš kročiti njime, nema se tu što dodavati i nikoga ne zanima imaš li ti dovoljno djelića u rukama da ga popločiš, pa da se ne zablatiš, da se u živom mulju ne udaviš, da se ne posklizneš, da ne padneš, da nogu ne slomiš, da kraste ne zaradiš, da se ne izgubiš
... ili ćeš te djeliće morati uzeti od sebe.
i hoće li onda to popločenje po kojem ćeš koračati biti zvučni mozaik tvojih krhotina ili ćeš ga namjesto složiti od puknutog oklopa koji te stezao dok te štitio.

i eto... ja uvijek mislim da baš svi imamo neki svoj put koji nas tjera da rastemo, i da je baš taj put i razbijanje oklopa i rast i djelići koje onda zbog rasta možeš otkinuti od sebe i dati tom putu... da je baš to smisao života.
ili... ili možda govorim samo iskustvo jedne osobe koja si traži izliku za stalno razbijanje i gubljenje sebe po svojim putevima, i koja jedino na papiru zna da je sjever uvijek gore.




film Kraljev Govor - rezonanca II


i onda ta scena. najsnažnija. scena u kojoj u kojoj su dva muškaraca dovedena do emotivnog ruba, scena u kojoj
prvi - okrunjeni kralj frustriran, ljut i prestravljen od prvog govora kojeg treba održati, svojim ponašanjem testira drugog:

- Listen to me! Listen to me!

- Why should I waste my time listening to you?” - gotovo posprdno, prijatelju, a kralju, kaže "običan" čovjek.


a onda odgovor... odgovor jasan i bez oklijevanja, snažan, jednostavan, neoboriv i nepokolebljiv odgovor:

- Because I have a voice!

odgovor koji je pogodio mene. odgovor koji je lupio u moje glasne žice.
odgovor koji znači - ne trebaš me slušati zbog toga što jesam. slušaj me zato jer imam Glas.

i to je taj herojski trenutak. to je taj trenutak promjene u jednom ljudskom životu jednog kralja, to je taj trenutak transformacije, trenutak one silovite promjene koja se ne dogodi postepeno, nego te lupi u solarni pleksus, trenutak osvješćenja svog glasa i njegove snage i vlastite snage da ga uobličiš...
i da ga nosiš na svom putu.


otkada znam za sebe, baš kao i taj kralj, borim se s tim svojim glasom koji je poprimio svoj konačni oblik duše s posebnim potrebama. moj glas ovdje zove se tessa k., no ja ga tražim oduvijek baš kao neispunjeno obećanje vjere, baš onako kako se traži zlatni gral u križarskim pohodima.
i pronalazim ga i gubim, pokušavam ga oblikovati i dati mu snagu i melodiju i udah i izdah i interpunkciju i stanku i nježnost i čulnost i šapat...
ali moj glas je na svoje brdo tkan, i on je jači od mene pa i kad je stoput nježniji i ranjiviji, i otima se, i muca baš kad bih ja prosiktala i smrsila u lice, a brza kada bih ja zašutjela u stoljetnu šutnju, i težak mi je pretežak jer skreće pažnju na mene, i baca svjetlo na neke komadiće u mojoj strukturi koje bih sama sakrila, i uvlači me u bitke, uvlači me u spletke, uvlači me u ljubavi... uvlači me u razočaranja, a nekad... nekad je opet toliko oslabljen i nečujan i slomljen i dječji i nezreo... da se sama slomim nad njime.

i nekad to bude tako nepodnošljivo teško da poželim da tog glasa nemam, a pogotovo... pogotovo da on nema mene tako laku i slabu, koju može dobiti kad god poželi.
povijest moga govora je povijest moje želje da ga osjetim suvišnim. gotovo četiri godine mog pisanja ovdje su ravno sedam godina mojih neuspješnih odlazaka.
i posljednjih nekoliko tjedana s naglaskom na posljednjem, ja mrzim taj svoj glas iz dubine jedne plitke i jeftine duše, i mrzim položaj koji je zauzeo, i mrzim što namjesto stvarnosti on i kraljuje i stvaruje.
i poželjela sam je zgurati sa svog puta, tu tessu k, tu vilu i vještica, tu prostakušu i plemkinju... i poželjela sam je ušutkati nju koja nije okrunjena kraljica, ali joj oči sjaje kao u ruskih kraljevskih mački dok me uvlači u svoju igru, pokušala sam je izrugati svojim posprdnim glasom "obične" žene.

...ali onda ta scena. najsnažnija. scena u kojoj u kojoj su dvije žene dovedene do emotivnog ruba:

- Listen to me! Listen to me!

- Why should I waste my time listening to you?

- Because I have a voice!



...
na filmu je Lionel onda rekao:- Yes you do.
jer... čuo je baš ono što je htio čuti.

a Suzana... Suzana je rekla: - Yes you do, Tessa K. Yes you do.
i neću te slušati zbog toga što jesi. ili nisi.

slušam te zato jer ti imaš moj Glas.


Suzana K



- 19:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.05.2011., četvrtak

dosta cvrkuta i pejzaža

arhitektura, elem...


Image and video hosting by TinyPic



zatrpana projektima od kapitalnog značaja dobila sam novog suradnika.
F. ima jako lijepo mlado lice, topao osmijeh, nimalo iskustva i pod mojom paskom će odrađivati manje projekte.
jučer...

molim te, kažem mu, odi izmjeri ovu kuću kuću, evo tu ti je adresa, tu su ti fotke, to sam odslikala kad sam ja bila prošli tjedan, tu ti je broj telefona, čovjek te čeka u 11, on je danas ostao doma samo zbog toga, žuri im se, hoće to nadograditi, gore još jedan stan za sina, a ovdje sa strane zimski vrt, evo ovdje, vidiš ovo tu na slici, taj zid ćemo srušiti... uglavnom daj ti sve lijepo izmjeri da imamo na čemu raditi.

nekoliko sati kasnije F. se vraća trijumfalno.

jesi uspio? jesam.

dvije minute kasnije otvaram rolice i vidim da je snimio krivu kuću. još dvije minute kasnije uz pomoć google eartha zajedno otkrivamo u kojoj je ulici u stvari bio.
ajmoreć... omaška u grubo od 500 metara.

gledam ga u čudu kao jako rijetku biljku. mislim, ok nisam ni ja odavde, ja sam sa 17 napustila zemlju, nemoj misliti da ja nemam iskustava iz drugih dimenzija, ali majketi, s koje si pak ti planete?

a još više u čudu gledam u dvoje ljudi uhvaćenih za vječnost na fotografijama, u svojoj 500 metara udaljenijoj kući, koji su mladog nepoznatog F. pustili u svoj dom, otvarali mu prostorije stana, pridržavali mu metar... i pitam se, bože koji je film vama bio u glavi, jeste li vi od onih ljubaznih koji se ne znaju othrvati uljezima na vratima, jeste li prešutno pristali glumiti u nekoj skrivenoj kameri, jeste li usamljeni u životu... mislim... što?

ja sam uvjerena da negdje postoji metafora i za ovu priču. mora biti, jer ja ne pišem metafore, nego igram život prema njima. ipak... ne znam koja je ovdje prava.
jesam li ja mladi F. pa mjerim kuće što ih treba nadograditi i podignuti, u krivoj ulici s omaškom od cca 500 metara, i koju se s puno povjerenja pušta u intimne prostore jer ima sjajne oči i topli osmjeh na licu kojeg se boje sve zvjerokradice sjevernije od juga?
ili sam ja par na slici koji u svoj dom pušta neznane likove iz razloga koji su još uvijek nedokučivi.
eto... to još ne znam.

međutim koje god objašnjenje bilo, nijedno od njih nije upola zabavno kao ovo:

na google earthu ostat će zauvijek nezabilježeno kako popodne istoga dana, sama mjerim tu kuću u svoje slobodno vrijeme.


...
Picasso je navodno rekao da je čudo što se kad legneš u kadu ne rastopiš se kao kocka šećera.
ne znam zašto mi to pada na pamet, ali zvuči baš kao dobra metafora.




tessa k



- 06:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.05.2011., srijeda

MIMOSMJERNO



I

ŽEĐ


koja žeđa baš pod kišom...
kako je uzgojiti?



nije autoportret
Image and video hosting by TinyPic



Ostadoh te željan jednog ljetnjeg dana,
O, srebrna vodo iz tuđega vrela.
To je bilo davno. -
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i ljepotom. Sreća me je srela.
Iz stotinu vrela žeđ moja sad pije.
Al' mira ne nađoh nigde, jer me nikad

Vatra prve žeđi ostavila nije.

Ivo Andrić





II

POGLED KROZ TREPAVICE


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


downs and ups mimosmjerno... by tessa k



kad sam bila mala bila sam jako ozbiljna i razumna...
bila sam odraslija od svih odraslih oko mene,
i oni toga nisu bili svjesni
ali su ipak svi odreda mislili da sam starija nego što jesam...
jer bih se recimo odazivala pozivu u igru
tek nakon što bih bila sigurna da sam skupljenim peticama unijela dovoljno reda,
a potrebnu količinu nereda...
znatnu... svaka četiri sata...
jedino pročitanim knjigama... intraduševno,

a i to samo ako bi mi u igri bilo dozvoljeno
pretvoriti se u neko nestvarno biće
s puno skrivenih tajni.


...
danas svi misle da sam mlađa nego što jesam,
a u jednom času vjerojatno previše unesena u igru
iz koje sam izgleda zaboravila izaći
odavno sam izrasla u odraslu ženu s velikim postotkom nestvarnosti u sastojcima,
neozbiljnu... nerazumnu...
i s puno previše skrivenih tajni
i konspiracija duše spram tijela.


i to mislim može značiti samo jedno;

- ja u stvari rastem unatrag.


i ponekad se pitam...
hoću li se jednom sresti negdje na pola puta... idealnu...
ili se to možda već i dogodilo u jednom času... a da ja naprosto nisam osjetila,
jer to je bio taj jedan izolirani - idealni trenutak,
koji ne vuče za rukav, koji ne traži pozornost...
trenutak u kojem nema šupljina
...i u kojem je sve na mjestu.


ako i jest... ne sjećam ga se.
a ni ne žalim za njim.




jer...



mjesto koje je ostalo neispunjeno u meni
razumije ono mjesto koje je ostalo neispunjeno u njoj.



Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic



i tu se sve uklapa...
pristaje kao saliveno...


i ništa nije mimosmjerno.


tessa k





- 06:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.05.2011., nedjelja

O veprovima u tri poglavlja... masu neotessano

a i neprofinjeno bome


I

RIJEČ

prema nekim izvorima jedna od najteže prevedivih riječi na svijetu je riječ - ilunga. riječ koja se upotrebljava u jugoistočnom dijelu Konga označava osobu koja je nešto spremna oprostiti prvi put, podnijeti drugi... ali sigurno, sigurno neće preći preko toga treći put.
prema nekim samo meni pitkim izvorima, ta je riječ ujedno i najkraća priča na svijetu.

...
nekim bi se riječima puno priča dalo ispisati, ali nažalost samo neke od njih mogu biti istinite.
ja sam večeras u baš tu riječ sabila još i jednu jako dugu moju priču. priču iz daleke povijesti. jedino...

u mojim pričama, među mojim riječima... povijest se ne ponavlja.

ni dvaput.


II

LOVAČKA

proljetos sam trčeći zorom nabasala na čitavu obitelj veprova.
nevjerojatna scena - tata, mama i deset malih veprića hodaju u redu, dostojanstveni. u tišini. ni šuš.
a ja gledam u tu potpuno nestvarnu sliku, u te divlje životinje koje se kreću uglađeno kao neka davna građanska obitelj u nedjeljnoj šetnji poslije mise. u prvi sam čas stala od iznenađenja, naravno, ali sam već u drugom poletjela prema njima... da ih slikam. i to - naravno. ipak... zaplela sam se u neko grmlje i trnje i svašta, i ulovilo mi i kosu i majicu i... uglavnom pobjegoše mi trofeji.
sukus predavanja koje mi je istog dana održao brat, kojem sam sva zenesena i ushićena prepričavala svoj "susret" i dnevni social life, bio je da sam ja - luda, veprovi - opasni. tim redom.

i onda jesenas... jedno jutro... i opet bez šuš, na istom zavoju imam što vidjeti - deset ih je, ali ogromnih...
ogromnih... ogromnih...
ogromnih. (deseti)
i vidim zgranuta da narasli su, i čudim se da se još drže zajedno. no baš ništa nije ostalo u njima od manira prošlih vremena. samo deset prijetećih sjenki. zlokobnih, eto tu malo iznad mene. što reći... tresla sam se još dugo nakon što su nestali u šumi.

no eto nas već na današnjem danu, jer povijest sadrži i stvari koje se ne pričaju ni jednom.
pa jutros na istom zavoju u istoj šumi ista luda djeva najednom začuje prijeteći potmuli zvuk.
kao neko mrmljanje. gotovo režanje. i pomislim;

majko moja... evo ih opet...poginut ćeš još od njih. zezaš se zezaš, a znaš da imaš tu kob predikcije...sve dok ti ne dođu glave. baš kao ona tvoja prijateljica koja je uvijek govorila da i smeće treba ići baciti dotjeran, jer da nikad ne znaš gdje ćeš fatalnog sresti, pa je na koncu svog muža i srela bacajući smeće. e tako će i tebi veprovi doći glave...

svejedno nastavim dalje, jer ovaj put ih ne vidim, samo čujem, no ne znam trčim li k njima ili od njih, ali da bar otrčim svoje zelene kilometre prije nego, o ironije, tako masu profinjena poginem u lovačkoj priči...
ili basni bez pouke.
i nastavim dalje trkom... ali čujem ih i na sljedećem zavoju. i na sljedećem... čujem ih sve dok...

... ne shvatim da mi krulji u trbuhu.


...
ja se često osjećam kao zvjerka koja misli da je od svoje vrste jedina u šumi. nekada se iznenadim... i bude mi to dragocjeno za cijeli život. ali ovo nije priča o tome...
ovo je mislim priča o tome kako se dogodi neko jutro u kojem shvatimo da su svi naši fantomi - u nama,
i da se, jednom kad ih tamo razotkrijemo... u čudu pitamo -

zar je to uistinu bilo to?



III

TESS-TING TESS-TING
Image and video hosting by TinyPic

I still have it... this tess thing.

veliko je kao tri mene.

i ovo nije lovačka... krosmajhart


I still believe in as many as six impossible things
before breakfast.



tessa k



- 06:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.05.2011., četvrtak

kao mala pješčana oluja







"Katkad je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer.
Ti promijeniš smjer, ali pješčana oluja te progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš...
Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhnulo iz daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe..."




Image and video hosting by TinyPic


čitam Murakamija.
ovo me podsjetilo na tebe pa sam se digla s kauča da ti prepišem

... napisala mi je u ponoć moja sjajnooka prijateljica.






bio je to drugi citat o sudbini, adresiran na mene u razmaku od par dana koji me jako pogodio. ja ću uvijek jedino od citata strahovati...
razmišljala sam puno o sudbini ovih dana. nekoj drugoj sudbini. sudbini sa S. i jednoj drugoj sjajnookoj prijateljici.
sunčane naočale koje nosim i iza kojih sam skrivala svoje suze koje su u stvari bile njene... ona ih je izabrala. bez trena dvoumljena, sigurnom rukom, sjajnim pogledom i iskustvom vlastite ljepote koju nije svojatala, jer joj je već u potpunosti pripadala. i izvukla je te naočale iz velike gomile na pultu meni neodlučnoj , u toj jednoj zanosnoj, nepogrešivoj kretnji, sjevnula čarobnim osmijehom i rekla - evo, to su te. i bile su... uistinu su to bile te. i još su...

govorila sam si ovih dana;
bila je čisti osmjeh... ona ne bi htjela da plačeš nad njom.
bila je čista vedrina... ona ne bi htjela da si tužna.

pa sam tugu pokušala pobijediti. neke stvari je jako teško pobijediti, čak i kad si osuđen na pobjede.
no noćas sam shvatila da sam bila u krivu. potpuno. potpuno...
jer... ona si nije dozvolila biti tužna zbog - sebe. i to je drugo. i to je jedino Vida. iznimna, jedinstvena, od samog života veća. i od jutros mi je lakše, jer znam da smijem biti tužna, jako tužna, i da time ne krnjim ljepotu svijeta koju je ona posložila više nego itko koga znam, koga sam znala - u jednoj zanosnoj životnoj kretnji, sigurnom rukom, sjajnim pogledom i iskustvom vlastite ljepote koju nije svojatala, jer joj je u potpunosti pripadala. svojom predivnom dušom... pobjednicom. Vida je najveća pobjednica koju niste upoznali.

nekad pomislim da i sama širim vedrinu...
i na nekoj razini, na puno razina… znam da je to istina. a opet...
puno sam ljudi učinila tužnima baš zato jer sam ih dodirnula svojom sigurnom rukom i sjajnim pogledom. i gledam u Murakamija i vidim... poharala sam te ljude kao oluja, a da u stvari nisam ni zapirkala. sjedila sam u svojoj ljuljačci vjetrova zaigrana sobom. sudbina... sa s.
moja.

pa onda pomislim na druge ljuljačke vjetrova. ovaj blog. ili onaj. od kojih često tako jako zebem. drhturim.
i znam dobro da je to zato jer se njišem gola na vjetrometini na koju sam u jednom davnom času stavila svoje srce, u jako davnom času u kojem nisam znala gdje ću sa sobom, a pogotovo - kamo s njime, no sada nemam kud, sada sam eto na toj vjetrometini - "doma", jer... home is where a heart is. i osjetim da se moram maknuti s ovog mjesta, baš zato jer je srce zakopano tu negdje ispod redova, jer frule od šiblja koje ovdje rastu tako nepodnošljivo glasno pjevaju mračne istine o meni. ali taj oćut odlaska je uvijek nadasve bolan.


i još shvatim i to da me ta tessa s kojom se vječno borim za svoju životnu trasu, za svoju "sudbinu sa s"... prerasla. bila je mala i sitna i zakopana u meni, i ja sam je učila govoriti i tješila je i odgajala je i korila je i lupala je po prstima uvijek gladnu, ali narasla je, od mene je rasla, i progovorila je svojim glasom, jasnim i glasnim čak i kad priča nerazumljivo i potpuno neobavještena o meni zanesena tom tlapnjom da me zna... a ne zna me, a ja je opčinjena gledam mala i sitna... jer... ona je i dalje ona stvarnija ja.


jučer sam usred najveće poslovne gužve napisala nekome otprilike isto ovo...
rekao je...


Ne trebaš se odreći Tesse. Samo malo više misli na Suzanu.
Tessa je divna vila iz šume veprova i umjetnica s kockicama sa slovima i još puno toga, ali ona nije ni do koljena Suzani. Tessa je bajka, ali nju ne možeš nikad držati za ruku. (Suzanu možeš - za desnu, naopaka je, hoda s lijeve strane.)



i osjetim da želim biti lijepa iznutra, za nekoga tko je lijep iznutra, a ne oluja poharana svojim vihorima, pa čak i onda kad se dokono njišem u proljetnom vrtu, i osjetim da želim biti zaglađena i mirna i očišćena od tesse... i da znam hodati životom držeći se za ruke, svejedno po kojoj strani, a ne da me se uvijek treba pecati po oblacima mrežicom za leptire... i poželim da ne bježim ni u poniranje, a niti u let... jer netko mi je rekao da je razlika i tako jedino u mediju... i poželim otići s te vjetrometine.



a opet...

kako ću bez nje?

ta vjetrometina...ta tessa...

to je moja duša...

kako ću bez duše?





"Znakovi pored puta"

Image and video hosting by TinyPic



"Posrnut ćeš, ali nećeš pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećeš se povrijediti nego ćeš, čim se pridigneš, produžiti mirno i bodro svoj put.
Različita si od svega oko sebe, sve ti prijeti i sve te ugrožava, ali ti se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u tebi, od začetka tvog, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što te okružuje.
Samo ćeš cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji si bačena.
Tako se može reći da ti je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda,
"Znakovi pored puta", I. Andrić




ja ću se uvijek jedino stihova bojati
od citata strahovati...




tessa k





- 06:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.05.2011., nedjelja

ISTO OGLEDALO - OLADELGO OTSI

... u novom okviru
(ili o tome kako je tessa jučer rekla svom odrazu: "piši se tamo odakle si došao!")



"... O ogledalima sam ti već sve rekla, plaženje jezika nažalost svi prije ili kasnije napustimo. Uglavnom... ne diraj ih prstima jer ostaju fleke, ne traži u njima ono čega nema s ove strane, a kad si jednom budeš sama postavljala kupaonsku rasvjetu, zapamti da lampa uvijek treba osvjetljavati tebe… nikako ogledalo." (tessa k u nekoliko navrata)



lampa uvijek treba osvjetljavati tebe...

Image and video hosting by TinyPic






normalne žene simuliraju svoje odraze
stavljaju umjetne trepavice i ravnaju kosu.
pogledaju se ujutro u ogledalo i kažu si
"čestitam! divna si... vodim te na kavu."

neki odrazi nisu normalni pa simuliraju svoje glavne junakinje.
imaju duge trepavice i nered u kosi
i čekaju ih u svojim okvirima
dugo i beznadežno svakoga jutra
dok si ga one kao pišu svoju jutarnju bajku
... o ogledalima.

ponekad ih se generalno pametnije od odraza
može uloviti samo u nekom njihovom dalekom
dahom zamagljenom kutu.

a jutarnje bajke one nisu organizirane dobro kao život
u koji stvari ulaze s kvalitetno prevedenim uputama i upozorenjima
pa još na devet jezika...
za svaki latentno ugroženi mačji život po jedan prijevod Upozorenja,
i u koji stvari ulaze u kompletu s manualom koji je opsežniji
i od svih tričavih bajki koje bi se ujutro dale napisati,
a za koje poslije nema ni vremena ni stručnog kadra
za kvalitetno ga prevesti na recimo vlastiti jezik,
pa eto na vrećici ambalaže jednog kupaonskog zrcala
na kojoj je pisalo
"ne stavljati na glavu, opasnost od gušenja"
i čije sam mjehuriće ispucala u prazno
nigdje nisam pronašla uputu

"pogledati se bar jednom dnevno".

ili bar

"ne tražiti se u njemu praznim očima agnostika."

...

najteže od svega je zavesti sebe,
ali ja baš uvijek volim tu igru, pa i kad je jako teška
pa i kada mi nije jasno
zašto moje ogledalo ne zna koje sam boje

kada ujutro ne moram dalje pisati
znam da su mi se misli poklopile sa životom.
elementarna optika ravnog zrcala iz fizike sedmog razreda -
kut upada jednak je kutu loma svjetlosne zrake.

a to je ujedno i jedini lom koji je oćutila jutrošnja bajka
i ostala cijela...
ništa od sedam godina nesreće nažalost.
samo golo simetrično zrcaljenje zrake svjetla.



pogledala se u ogledalu i rekla
"e tu sam te čekala."
i odvela se na kavu...




a ogledala su zbilja moćna stvar.
mogu se recimo naći u svakom toaletu.



p.s.
hvala ti na kavi
... i bajci
i što si me upozorio da nisam uključila svjetla...



tessa k



- 09:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)