Kada odvojim Nešto od Cjeline i onda to svedem na pisanu formu, na niz riječi i interpunkcijskih znakova, tada to Nešto postaje bezopasno za moje mentalno zdravlje.
"Conspirator:Do you still feel suicidal?
Alex: Well, put it this way, I feel very low in myself. I
can't see much in the future, and I feel that any second
something terrible is going to happen to me." [slumps into spaghetti]
"Cannibal's Hymn"
You have a heart and I have a key
Lie back and let me unlock you
Those heathens you hang with down by the sea
All they want to do is defrock you
I know a river, where we can dream
It will swell up, burst it's banks,
babe, and rock you
But if you're gonna dine with them cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but unbeaten
And beating like a drum
I will sit like a bird on a fence
Sing you songs with a happy ending
Swoop down and tell you that it don't make sense
To attack the very thing you're defending
Didn't I just buy that dress for you?
That pink paper pinafore that you keep mending
Well, if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is banging and beating
And banging like a gong
I can see that they've hurt you, dear
Here is some moonlight to cloak us
And I will never desert you here
Unpetaled among the crocus
Allow me, my love, to allay your fear
As I swim, in and out of focus
But if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but bleating
And bleeding like a lamb
Banging like a gong
Beating like a drum
Aktualna događanja su još jednom potvrdila onu staru narodnu koja kaže da tko s djecom liježe, popišan se budi, a danas bi nadodali da i optužen bude za pedofiliju-ako ga ulove.
Uglavnom, tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada jer u laži su kratke noge, a u novije vrijeme i duge cijevi.
A da bi stvar bila bolja, u našoj državi psi laju, a karavane prolaze.
Zato, udri brigu na veselje, i nemoj piti osim kada si sam ili u društvu, jer kako bi rekli stari Rimljani, dok su petkom navečer hodočastili po opskurnim tavernama: „ Sum ergo bibo, bibo ergo sum. “ Za cogito nema mjesta, barem ne večeras...
Evo nešto da vas nasmije, jer osmijeh ne košta ništa, a znači sve, jedan osmijeh na dan i bolest ide van;
Pogledajte i Waltera, još je bolji, podsjeća me na mene samu.
Ugodan vikend Vam želi vazda nasmijano-optimistična Terra!
Adaptacija stana nikako da završi. Na neki način kao da sam zaboravila na taj stan, više ne listam časopise o uređenju interijera, ne razmišljam o nikakvom namještaju, u Hrvatskoj je sve ionako nerealno skupo... Jednostavno, pustio me entuzijazam i veselje i sada se u taj stan želim useliti jedino da ne plaćam podstanarstvo i duple režije. S mojom prosječnom plaćom to ispada puno previše. A kako će taj stan izgledati, baš me briga. Preumorna sam od razmišljanja o tom prostoru, a pomaka nema. Hoću reći, previše je tu živciranja i umaranja bilo, a da bi se stvari tako sporo odvijale.
Eto, glupi knauferi su nam probušili plinsku cijev i to glavnu plinsku vertikalu koja ide kroz naš hodnik i skoro je cijela zgrada odletjela u zrak. Nakon što je vertikala zakrpana, ustanovljeno je da su plinske instalacije neispravne u čitavoj zgradi i da se moraju raditi nove, e da bi plinara pustila plin. Inače, u toj zgradi je sve na plin- od grijanja do tople vode... Dakle, plin is the one. Pa sada čekamo da se dovrše te instalacije, pa da nam ih sprovedu i po stanu.
Inače, svi majstori koji su nam do sada radili nešto u stanu imaju jednu zanimljivu naviku- vole si pokupit nekakav suvenir, primjerice zidarsku olovku, metar, špahtle i tomu slično. Vole trošiti naš materijal (koji se nađe u stanu od prethodnih poslića koje smo sami obavljali) a naplate jednaku cijenu koju bi naplatili da su koristili svoj. Naprave nešto sasvim deseto od onoga što ste im rekli da naprave. Često ne poštuju dogovore, pa dolaze kasnije/ ranije/ ne dođu, no dobro, to je i bilo za očekivati.... Ovi što nam postavljaju plinske instalacije po zgradi znaju uzeti našu metlu, pomesti po zgradi i ostaviti ju ispred ulaza u zgradu. Jednom su i pustili ključ našeg stana izvana u bravi. Ama baš nitko od njih ne pušta vodu za sobom kada se ispišaju u naš wc, mislim, znam da nitko ne živi u tom stanu i da je kao malo gradilište, ali brate mili, do navečer se cijeli stan usmrdi od te mokraće.
A sve to za bezobrazno visoke cijene- da se visokoobrazovan čovjek počeše po glavi. U našoj zemlji se ziđa kao ludo, šljakeri su jako traženi i bome, naplaćuju to jako dobro. Vodoinstalater nam je za dan posla naplatio malo više od 4 000 kuna. Knauferi naplaćuju 130 kuna po metru kvadratnom, s time da su nam htjeli naplatiti oko 7 kvadrata više, đubrad. Zidari naplaćuju... Ma nije me volja niti pisati.
Dakle da rezimiramo:
Majstori su preskupi, ali oni (obrtnici) su bolji izbor od nekih većih d.o.o. firmi koje vas oderu za duplu cifru od dogovorenog, a i ako ne naprave dogovoreno a vi ih tužite ili što već, njima je lakše zavlačiti. U krajnjem slučaju, takva firma proglasi stečaj i što ćete onda?
Namještaj je preskup u odnosu na kvalitetu koju dobijete i ako vam to zbilja i uistinu jako smeta, uvijek možete ići po namještaj u Austriju ili Njemačku. Ako imate kamion, naravno.
Stanovi su bezobrazno preskupi za ono što dobijete ali kako u Hrvatskoj nemate puno izbora- (nema nekakvog stanarskog prava kao, recimo, u Švedskoj) što vam preostaje? Vlasnik podstanarskog stana u kojem živite može biti okej ali i ne mora, uglavnom, vi nemate zakon koji vas štiti kao podstanara jer se nikakvi ugovori o podstanarstvu ne potpisuju. Jel` postoji uopće nešto slično kod nas? Osjetila sam na svojoj koži još kao dijete kako je to biti podstanar bez sreće- taman kada se smjestite, naviknete na okolinu, sprijateljite se djecom iz kvarta, sela, ulice i škole dođe vlasnik stana i kaže da je stan prodan ili će se prodavat i da se morate iseliti u roku od tjedan-dva. I tako šest puta.
Znači, ili možete igrati na sreću i biti podstanar, mijenjati stanove svakih par godina ili možete kupiti stan na kredit koji ćete otplaćivati točno do penzije. Nema trećeg. Dobro, možete se prostituirati, opljačkati banku, mjenjačnicu ili ovih dana Klovićeve dvore- to su nešto radikalnija rješenja, ali su zamislite, van zakona.
Ja sam se pomirila sa svim tim činjenicama, tako da se ne živciram. Moglo bi se reći da sam pomalo apatična, no to je normalno za ovo podneblje.
Uglavnom, uskoro konačno na red dolazi pitur (moler ili maler?), pa parketar. Držite mi fige da nešto u međuvremenu ne pukne i tako to...
Baš sam ovih dana osjetila želju da napišem nešto pozitivno, lijepo i osjećajno. Stalno sijem nekakvu negativnu energiju na ovom blogu, a zapravo to nije ono što želim, niti nešto što mi ovih dana treba. Jest da sam od malih nogu mračnjak, opsjednuta smrću i kostima, ubojstvima i samoubojstvima, mislim da je došlo vrijeme da malo odrastem i othrvam se tim morbidnim porivima. Zapravo, u zadnje vrijeme želim dosta toga promijeniti u svojem životu- recimo, vikende. Htjela bih jedan vikend bez mamurluka i bez nekakve depresije, htjela bih napuniti baterije, dobro se odmoriti, ali i raditi nešto konstruktivno u ta dva dana. Ima li netko nekakav prijedlog?
Da pokušam napisati nešto pozitivno:
Sunce
Oblaci u obliku praščića
Zelena nepokošena trava
Hrpa krpelja
...Uh, ne ide mi.
Pokušajmo ponovo;
Smijeh razigranog djeteta
Cvijeće u parku
Igra u pješčaniku
Lopatice, kantice i hrpa jajašaca Toxocare canis
Eto.
Apropo ovih frka u Zagrebu, ne vidim razloga za paniku, osim ako niste nekako povezani s mafijom ili slučajno prolazite pored nekoga tko je povezan s mafijom.
Više me brine i ljuti činjenica da naš pravni (ili koji već) sustav štiti delikvente od najranije dobi. Kazne su nikakve, a mali huligani bez pravog nadzora. Većina ljudi ne osjeća nikakvu odgovornost naspram društva, pa valjda i tako odgoje svoju djecu. Još ako su frustrirani (a to barem nije teško biti u ovoj sredini) prenesu svoje frustracije na djecu pa se svi ti negativni učinci lijepo mogu pomnožiti sa deset i dobijete male razuzdane ubojice koje ne snose nikakvu odgovornost za ono što čine.
Uglavnom, baš zbog toga što nitko ne osjeća nikakvu odgovornost prema svojoj zajednici, mislim da bi trebalo pooštrit zakon, odnosno kazne. Staviti delikvente „pod čizmu“.
Recimo, za ubojstvo s predumišljajem kažnjavati sa doživotnim prisilnim radom. Kad maloljetnik (star 17 god.) ubije djevojčicu, slučajnu prolaznicu, a mjesec dana poslije starca samo zato „jer mu se taj dan ubijalo“ ne ga strpat u maloljetnički zatvor na samo deset godina, nego ga osudit na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Nisam zagovaratelj nekakvih radikalnih ideja, smrtnih kazni i sličnoga, ali mislim da bi malo oštriji zakon za ovakve maloljetnike bio u redu.
Uglavnom, stalno se nešto palamudi kako je za ovakve aktualne frke kriva ona ili ova vladajuća garnitura, a nitko ne spominje te jadne, mizerne kazne. Kada će ih povećat? Ima li to smisla? Kakve su kazne, a kakva stopa kriminala u drugim zemljama?
Eto kako mogu pisati pozitivno. Ne ide, pa ne ide. Nije ni čudo, kada me, čim otvorim svoj blog dočeka reklama za dnevnik.hr sa slikama eksplozije...
