Terra Desolata - Pusta Zemlja

Image Hosted by ImageShack.us

Komentari On/Off

Opis bloga
Kada odvojim Nešto od Cjeline i onda to svedem na pisanu formu, na niz riječi i interpunkcijskih znakova, tada to Nešto postaje bezopasno za moje mentalno zdravlje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



"Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
Čitavom vremenu nema iskupljenja..."

T.S.Eliot


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us




"Conspirator:Do you still feel suicidal?
Alex: Well, put it this way, I feel very low in myself. I
can't see much in the future, and I feel that any second
something terrible is going to happen to me."
[slumps into spaghetti]
Image Hosted by ImageShack.us


alternativa blog naslovnici

"Cannibal's Hymn"

You have a heart and I have a key
Lie back and let me unlock you
Those heathens you hang with down by the sea
All they want to do is defrock you
I know a river, where we can dream
It will swell up, burst it's banks,
babe, and rock you
But if you're gonna dine with them cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but unbeaten
And beating like a drum

I will sit like a bird on a fence
Sing you songs with a happy ending
Swoop down and tell you that it don't make sense
To attack the very thing you're defending
Didn't I just buy that dress for you?
That pink paper pinafore that you keep mending
Well, if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is banging and beating
And banging like a gong

I can see that they've hurt you, dear
Here is some moonlight to cloak us
And I will never desert you here
Unpetaled among the crocus
Allow me, my love, to allay your fear
As I swim, in and out of focus
But if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but bleating
And bleeding like a lamb
Banging like a gong
Beating like a drum



< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2009 (1)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (7)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (7)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Čitam:

Rutvica
Dakini Lala
anspik
Rubia Despues
Nika Oksimoron
Tesari
Pupin dnevnik
DerzaFanistori
Boli Mozak
Milou
Svijet u Boci
Zdenkov kulturni kombi
Aparatczyk
Ribafish
Kaco Mortale
Xavier Osloboditelj
top sicret
Master of Wishes
Maxturbator
Maslina
Moj emajl
bludni@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us



Najviše čitam Njega:
Image Hosted by ImageShack.us

ARHIVA


POST ZA NASLOVNICU


POEZIJA
:
1. il cimitero
2. Dok u sobi svira Beethovenova sonata o mjesečini...
3. jedna putna
4. osvětimski intermezzo
5. intermezzo za voljenog čovjeka
6. intermezzo
7. kulinarski intermezzo
8. potpuno osoban post posvećen Njemu
9. san o trešnji
10. besmislen post- dvije pjesme
11. zima
12. religiozna
13. ljudi
14. el prado
15. večera u finom društvu
16. što bi trebalo učiniti
17. rupa u sjećanju


PUTOPISI:
Južna Afrika:
Nkosi sikelel' iAfrika 1
Nkosi sikelel' iAfrika 2
Nkosi sikelel' iAfrika 3

Poljska:
intermezzo besposličara
malo o poljacima
Ostalo slijedi...

PRIČE SA ŽENSKIM IMENIMA:
Ingrid
Marta K.

DNEVNIK NEUROTIČARA:
još samo jedan dan/još samo jedna večer
dio treći

CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA:
1 ( kastracija )
2 ( psihijatar )
3 ( the beginning )/4 ( u birtiji)

DRUGE PRIČE IZ PUSTE ZEMLJE:
1. što pravi ratnici rade subotom ujutro
2. future shop
3. škola umiranja
4. sindrom pre-misaonog čovjeka (SPmČ)

NEKA OSOBNA ISKUSTVA:
1. u životu ništa stalno nije
2. šuplji ljudi
3. povratak u rodni kraj
4. Audiovizualna reminiscencija kroz pet točaka
5. trijumf umjetnosti
6. prvi posao
7. vječna dilema
8. posljednjih mjesec i pol dana

ALKO-PROZA:
1. ptičica
2. Ona, pivopija

29.11.2007., četvrtak

Sindrom pre-misaonog čovjeka (SPmČ)*

Članak objavljen u Pustozemaljskim novinama;

„Odavno nam je poznat Sindrom pre-misaonog čovjeka, zarazne psihičke bolesti visoke kontagioznosti i ne sasvim razjašnjene etiologije. Ova je bolest bila oduvijek prisutna u cijelome svijetu, vrlo je nepredvidljiva tijeka, a opasna je zbog mogućnosti epizootije. Zaražen čovjek razgovorom ili pisanjem može ugroziti drugog čovjeka, a tada uz povoljan epizootiološki faktor vremena, taj ugroženi čovjek se konačno i zarazi.
Dakle, ako im čovjek posveti suviše vremena, njegove se misli mogu početi nekontrolirano umnažati, baš kao stanice nekakve zloćudne novotvorine i tada taj isti misaoni, ili bolje rečeno; pre-misaoni čovjek ne može spavati ni kada je najumorniji niti kada je najbolesniji. Misli poprime izobličeni oblik stran njihovom prvotnom stvaraocu, one polako preuzmu tog istog stvaraoca i protiv njegove volje započnu se manifestirati u snu i u javi, a ponekad je upravo zbog njih čovjeku teško razlučiti san od jave. Kada napokon usne, čovjek sanja izopačene snove zbog kojih se budi nekoliko puta prije jutra, što mu dodatno umanjuje radnu sposobnost, zbog čega ne ispašta samo taj čovjek, već i njegovo radno okruženje i njegova obitelj. Misli umaraju čovjeka. Misli ga rastužuju. Čovjek je često obmanut ljepotom svojih misli, dok su one zapravo poput zloćudne novotvorine koja uzima od vlastitog organizma hranjive tvari i energiju, pritom ga čineći slabim i iscrpljenim, trujući ga toksinima zvanim negativnost i pesimizam, odvajajući organizam od zajednice u kojoj je do nedavno živio u skladu s pripadnicima iste, tako da mnogi organizmi bivaju posredno emotivno pogođeni tijekom odvijanja ovog patološkog procesa.
Na Zapadu Puste Zemlje skupina eminentnih znanstvenika koja je godinama proučavala Sindrom pre-misaonog čovjeka razvila je učinkovit profilaktički postupak, koji su nazvali Autozasićenje. Zapravo se radi o prisilnom zasićivanju ljudi njihovim vlastitim mislima, tako da im se deset sati uzastopce grozničavim ritmom projiciraju slike njihovih misli, uspomena, lica prijatelja i poznanika te mjesta na kojima su bili, u posebnoj zvučno izoliranoj kapsuli. Čovjek nakon podvrgavanja tretmanu osjeća mučninu pri samoj pomisli ili primisli, baš kao što alkoholičar nakon uzimanja disulfirama osjeća mučninu uslijed konzumiranja svojeg sredstva ovisnosti te se ne usuđuje misliti, što ga čini zdravijim i podobnijim- jednom riječju ispravnim građaninom Puste Zemlje.
Nakon mnogobrojnih empirijskih istraživanja provedenih na stanovnicima Istoka, na zajedničkoj sjednici WHO-a i OIE-a zaključeno je da je ovakav postupak u potpunosti bezopasan te da će se obavezno provoditi na svim stanovnicima Istoka i Zapada svakih šest mjeseci u profilaktičke svrhe. Pripadnici zajednice koji su prije provedbe ovakvog postupka zaraženi ili ugroženi biti će izolirani od zajednice u najkraćem mogućem roku. U izolaciji će se pokušati provesti intenzivno liječenje povećim dozama Autozasićenja, a ukoliko se liječenje pokaže neuspješnim, pojedinci će biti neškodljivo uklonjeni.
Autozasićenje će već početkom idućeg tjedna biti uvedeno u Zakon o suzbijanju i iskorjenjivanju Sindroma pre-misaonog čovjeka, te se počinje provoditi danom stupanja na snagu istog.

*posvećeno Ženi s Neptuna, koja se puno propitkuje i trudi ne biti sjebana :)
- 13:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak

Ljudi


Jutros opet
Na radiju čujem
Koliko ih je poginulo
U Iraku.

Provjeravam sebe
-Ravnodušnost,
Dakle
Danas sam u redu.


- 12:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.11.2007., utorak

Još jedna priča o studiranju


Kada sam na drugom katu ugledala dvoglavo jare u formalinu, znala sam da je to pravi fakultet za mene.

Danima sam hodala kao u oblacima, opčinjena mutantima iz formalina, zaneseno pjevušeći i maštajući o čeprkanju po lešini krave.

Napokon sam znala što želim sa svojim životom i onog trenutka kada sam saznala da sam upala na faks bez plaćanja vrištala sam od sreće i to spontano- a to do tada nisam napravila nikad. Na neki način upis na faks je bila svojevrsna propusnica za bijeg iz učmale sredine u kojoj sam do onda živjela. Da sam ostala, poludjela bih. Ovako sam otišla i poludjela malo kasnije zubo.

Odlučila sam da ću se u potpunosti posvetiti tom studiju, neću više piti i izlaziti, samo učiti, učiti i učiti.
Da se razumijemo, ja sam vrlo rano stekla neke loše navike i sa osamnaest sam smatrala da je krajnje vrijeme da se smirim. To me držalo neko vrijeme. Par dana. No, znala sam da moram biti dobar student ako želim ostati u Zagrebu jer su moji roditelji pretpostavljali da ću doživjet totalni debakl, ne računajući na to da su mi upravo njihove pretpostavke najveća motivacija. Moglo bi se reći da sam se inatila.
Malo manja ali i nezanemariva motivacija na početku studija bilo je konzumiranje ogromnih količina alkoholnih tekućina nakon položenog ispita. Tako sam dogurala gotovo do samog kraja studija bez grižnje savjesti.

Već na četvrtoj godini dovoljno je bilo na hodniku prije vježbi malo glasnije upitati: „Ima li tko nešto protiv žgaravice?“ -istog trenutka bi ti četiri ili pet osoba nudilo Peptoran, Controloc, Gastal ili Target... Tada znaš da si na pravom mjestu u pravo vrijeme jer je problem žgaravice riješen, barem privremeno.
No, problem zaraznog pesimizma nikako da se riješi, on je uvijek prisutan i kao takav doprinosi nastanku gastritisa, ezofagogastričnih refluksa, hijatalnih hernija i sličnih interesantnih manifestacija.

„O čemu čitaš?“-upitala me prijateljica.
„O dijabetesu u pasa.“-odgovorila sam.
„Kaj i pas može imati dijabetes?! Ha, ha, ha!“-oduševljeno je uskliknula.
Da, zvuči nevjerojatno ali doista- pas može imati dijabetes, prasad gripu, gepard gastritis, a čak i ribe mogu biti bolesne. Eto što sam sve naučila na tom čudnovatom fakultetu.

Iskreno, kao polu-ostarjela apsolventica prihvatila sam činjenicu da ne znam što ću poslije fakulteta kao odraz prije spomenutog zaraznog pesimizma. To me nimalo ne motivira, no ako uspijem pronaći posao u nekoj trošnoj privatnoj ambulantici za 2500 kuna mjesečno biti ću sretna, jer ću kompenzaciju pronalaziti u glađenju maca i peseka. Aha. Već se vidim kako se na kraju napornog radnog dana skrivam u stacionar, sjedam pored nekog psolikog pacijenta u kavezu, otvaram i naginjem bocu loze i jadam kako me okolina podcjenjuje te kako sada nemam uvjete za dignut kredit na 40 godina, a nekad, nekad sam bila potencijal sa velikim P...

Daljnje mogućnosti su limitirane mojim nedostatcima; iako kuham, čistim i pristojno izgledam, nisam baš neki materijal za ženidbu- pritom insinuiram na onaj konstruktivan „bogato se udaj“ savjet koji redovito primam od svakakvih ljudi, uključujući i neke, ako mene pitate, ne pretjerano duhovite profesore. Problem je u tome što se volim inatiti, a i poprilično sam lajava, pa me niti jedan bogatun ne bi htio ako je dovoljno informiran da zna da si za manje love može priuštiti poslušniju ljepoticu iz malo istočnijih zemalja koja uopće ne priča. Uz to, ja kad popijem postanem nepredvidljiva.

No, u čemu je zapravo poanta ovog teksta? Jesam li doista napisala ovaj post inspirirana vječno-uzaludnim pitanjima poput: “Gdje se vidiš za pet godina?“, „Voliš životinje?“, „Što ćeš poslije diplome?“, „Jesi stavljala ruku kravi u guzicu?“, „Što ćeš popit?“ ?
Kamo idem i čemu da se nadam?
Što je život?
Što je čovjek?

Sva sreća pa samu sebe ne shvaćam pretjerano ozbiljno, kao ni sedam godina svojeg obrazovanja, a uostalom, lakše mi je kada znam da nisam sama u takvim problemima i preispitivanjima. U tome je čitav niz mladih, besperspektivnih, zaraženih pesimizmom ali još uvijek motiviranih ljudi- naš problem leži u činjenici da nam roditelji nisu u branši, da nam uža i šira rodbina nema nikakve veze s ikim tko radi na fakultetu i iako smo za vrijeme studija „obećavali“, moramo se pomiriti s činjenicom da će većina nas u najboljem slučaju završiti kao trgovački putnici, no tu je, eto, barem dobra lova.
Naravno, nije sve baš tako crno, ponekad se neočekivano mogu otvoriti poneka vrata za neke od nas, bitno je ustrajati u kucanju na ta vrata te kontinuirano raditi na sebi i učiti, učiti, samo učiti, jer kada „znaš znanje“ nitko ti ništa ne može.

Najpametnije bi bilo oduprijeti se glupom zaraznom pesimizmu i tvrdoglavo gurati do kraja, baš u inat malodušnim osobama koje te uvijek žele obeshrabriti nekakvim beznadnim pričama. Dakle, do daljnjega učim, a onda ćemo vidjeti- kud koji mili moji. Možda ću naposljetku kupiti brod i voziti turiste oko otoka, a možda ću slagati pseće konzerve u Pevecu, bitno je da sam živa i zdrava i da su moji najmiliji dobro. Neće mene nikakav pesimizam više zaraziti, a ne!

Kao što sam na samom početku studija rekla jednom starijem kolegi: „Gle, boli me briga i ako završim kao konobarica, barem ću biti doktor, a radeći na šanku možeš ćuti svakakvih zanimljivih priča!“.
Čini se, sve ispravne odgovore znala sam već na početku.


- 12:52 - Komentari (21) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja

ZIMA


Između vunene kape
I šala što do nosa omotanog nosiš
Toplokrvna narav probija se
I nalazi put
Kroz snene, suzne oči.

Pa dok kročiš snijegom,
Polako, obamrlo, teško,
Plamen iz pogleda tvojeg
Topi led
Prizivajući ljeto.



- 17:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Malo slikarske poezije :)


Gledaju me i šute.
Gledam ih i ćutim.
I tako, nepomično,
U tišini,
Osjećamo život.



EL PRADO

Sa zidova
U tišini vise
Nijeme svjedokinje vremena.

Uljem na platnu
Stoljeća opisana,
Oblici i boje
Iznad površine.
Bitke mnogoljudne,
Veličanstvene,
Obitelji skladne,
Pomalo bezlične.
Demoni i seljaci,
Šaljivci i sveci,
Junaci što jedan
Na drugog sliče.
Žene se smješkaju,
Oblinama diče.
Patnja- crna i crvena,
Ljubav-lepršava i pastelna.
A katkad, iz nemirnih pokreta
Mogla bi se čuti glazba.

Sa zidova
U tišini vise
Nijeme svjedokinje vremena.
Odavde svakodnevno nastupaju
U obranu čovječanstva.

- 00:45 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

Alko- proza: Ona, pivopija

Dogodilo se to jednog lijenog poslijepodneva, točnije u četvrtak oko 18 sati, kada se još uvijek većina zaposlenih ljudi vraća svojim kućama u polovnim ili poslovnim vozilima, a antijunak naše kratke priče voli ipak prije neminovnog susreta sa suviše praznim stanom navratiti u svoj pankersku birtiju na tamnu belgijsku pivu.

U tu polumračnu birtiju, osvijetljenu tek sa posljednjim zrakama sunca koje su dopirale s užurbane ulice, ušla je toga dana lijepa, njegovana djevojka, duge pomno ispeglane smeđe kose, velikih zelenih očiju, vitkih nogu u izazovnim, a opet decentnim crnim mrežastim čarapama i visokim čizmicama od tamnosmeđe kože. Nosila je uredan, besprijekorno sašiven bež baloner i crnu suknju pristojne duljine do taman iznad koljena.

Da, i njemu je izgledala fino, njegovano i pristojno, poput uspješne mlade poslovne žene u ranim tridesetima, kakve bi on jedino mogao vidjeti na naslovnici nekakvog bussiness časopisa kakve zapravo nikada nije kupovao, a još manje čitao.
Objektivno gledajući, bilo je neobično vidjeti ju na takvom mjestu, no ona je mahnula šankeru kao da ga već zna i naručila upravo istu tamnu belgijsku pivu poput našeg antijunaka.

„Kao uvijek!“-uzviknula je šankeru. Čak štoviše, sjela je za šank, samo nekoliko barskih stolica udaljena od njega! Kako ju nikad prije nije primijetio? On skupi hrabrost pa joj, nakon što je ova dobila pivu i gotovo religioznim pokretima ruke natočila istu u čašu s vidnim izrazom olakšanja na licu koje itekako puno govori o jedva dočekanom kraju stresnog radnog dana, kimne.
Da, kimnuo joj je, na što ga je ova zbunjeno pogledala.
„Lijepo je vidjeti tako lijepu ženu kako pije odlično pivo, ako smijem pohvaliti tvoj izbor piva!“-započeo je razgovor i nasmiješio se.

Njena je reakcija bila itekako neočekivana ili preciznije rečeno, vrlo šokantna.

S izrazom očaja pogledala je u svoju punu čašu piva i glasno ispustila jedno beznadno: „Jooooooooooooooooooooooj!“ - koje kao da je trajalo cijelu vječnost.
„Jooooooooooooooj i ajmeeeeeeeee!“- nastavi ona vrlo glasno- „TO sam samo čekala! Cijeli dan sam samo čekala TVOJE odobrenje da popijem pivo! O, kako sam sada ponosna na sebe, što sam nakon svih sranja u životu, između ostalog i doktorata i raznog kurčevog usavršavanja i jebanja u glavu, nakon trideset i kusur jebenih godina, dvoje djece i usranog braka dobila potvrdu od nekakvog besposlenog, dosadnog geliptera da pijem dobro pivo! O, da samo znaš koliko mi to znači, TI moćni poznavatelju piva, TI svemoćni guruu od piva! Sada kada si mi TI rekao da znam odabrati pivo, e tek sada se osjećam vrijedno življenja! Ma odi kurac i ti i tvoje uplitanje u tuđe izbore, ukuse i živote! Vjerojatno se šatro jako dobro kužiš i u muziku, jel?! Da sada počnem cupkati i pjevušiti stvari od Anthrax izjavio bi mi ljubav, jel`da? Jel`da?! A onda bi se razočarao kada bi saznao da ne znam s kim je producent njihovog posljednjeg albuma još surađivao prije dvije godine i čija se sestra pokarala s bubnjarom iz benda i onda bi ja popizdila jer sam otkrivena, da, otkrivena sam u svoj svojoj gluposti i nedostojnosti da razgovaram sa takvim sveznadarom, sa takvim guruom od piva i muzike! Glupa sam! Au, kako sam glupa!“- vikala je iz petnih žila, krvavih očiju, a vratne žile samo što joj nisu probile kožu. Ustala se sa barskog stolca i otrčala do najbližeg zida bočno od šanka, započela žustro lupati glavom u isti i ne prestajući ga sumanuto gledati nastavila vikati: „Glupaaaa! Glupaaa sam! Glupaaa!“

Nastavila bi ona tako tko zna do kada, možda do puknuća lubanje, da on, zbunjenog pogleda, skamenjen od šoka i neugode, nije podvio rep i pokupio se iz birtije.
Na izlazu je sasvim tiho sebi u bradu promrmljao: „Stvarno si glupa.“.

Nikada ju više nije vidio u birtiji. Nikada više nije hvalio tuđe izbore piva.

- 15:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

09.11.2007., petak

Lijep i sunčan petak

Lijep je i sunčan petak, ljudi se raduju vikendu i vremenu koje će provesti sa svojim najmilijima, kod kuće, za šankom ili igrajući squash. Osim toga, ljudi pršte od optimizma jer se bliže izbori nakon kojih će sve, kao i uvijek, krenuti na bolje- bolja radna mjesta, bolja zdravstvena skrb, bolje obrazovanje, bolje plaće.
Ja se nemam na što požaliti.

Evo kako se veselim nadolazećem vikendu;

Danas nam dolaze dragi gosti. Samo se nadam da će stići živi i zdravi, jer ceste su ovih dana novo hrvatsko stratište...

Navečer ćemo otići na pivu u našu omiljenu birtiju. Samo se nadam da u birtiju neće ući pomahnitali naoružani manijak i početi ničim izazvan (ili zbog dugova ili cure koja ga je ostavila) pucati po nama- iako sam već razradila taktiku bježanja kroz instalacije u ženskom WC-u...

U subotu ujutro bi bilo dobro svratiti na Interliber, ako se u petak navečer previše ne napijemo. Samo da mi ne pozli od one vrućine i gužve i da nitko opet ne počne pucati po nama ili pusti otrovni plin jer nemam razrađenu taktiku bijega sa Velesajma...

Navečer ćemo napraviti finu večericu za prijatelje i popiti malo finog vina. Samo se nadam da će školjke biti u redu, jer akutni gastroenterokolitis uzrokovan Y. enterocoliticom je zeznuta stvar...

U nedjelju bi trebali posjetiti prijatelje koji su se upravo vratili iz Indije, baš me zanimaju njihova iskustva s putovanja u tu daleku zemlju. Samo se nadam da nitko od njih nije tamo pobrao tuberkulozu. Na prvi kašalj bježim!

Dobro, možda sam malo pretjerala. Možda taj lebdeći strah nije poprimio tolike razmjere, ali da je ponekad stalno prisutan, svakog sata i sekunde, je. Posljednjih dana mi je otežavao svakodnevno funkcioniranje i često me ograničavao. Teško ga je opisati ali lako je naviknuti se na njega. Odlučila sam ga prihvatiti poput dosadnog, masnog prišta na čelu. Prisutan je, pa što? Ako prčkam po njemu, ostati će ožiljak, a možda se i zainati pa naraste velik poput moje glave, pa na kraju postane moja glava, a moja glava prišt, kao u onom nekom filmu... Bolje je pustiti ga da prođe. To je samo rezultat prolazne anksioznosti.
Bitno je shvatiti da strah ne dolazi izvana i da vanjski svijet nije prijetnja. Prestati gledati National Geographic i BBC. Gledati samo Animal Planet. Piti Donat Mg i Aktivin-H. Čitati eseje C. Sagana ili još bolje, Einsteina. Vježbati bez forsiranja. Odbaciti razmišljanja tipa „A što ako...“ odmahivanjem ruke kao da tjeram dosadnu muhu. Slušati Lene Lovich.
Pisati.

„Confused and lost, like there's no way out
Till I see a light, shining from above
So I raise my head, to salute the sky
And I feel that light, take my spirt high

The angels are watching over me, constantly they say
The angles are always close to me in every game I play
And if I win or lose...
I know they'll see me through
The angels watch my every move“



- 14:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se