23.01.2007., utorak
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa)- dio treći
Morena boloka sechaba sa heso, (Lord we ask You to protect our nation)
O fedise dintwa le matshwenyeho, (Intervene and end all conflicts)
Morena boloka sechaba sa heso,
O fedise dintwa le matshwenyeho.
O se boloke, o se boloke, (Protect us)
O se boloke morena se boloke,
Sechaba sa heso (Protect our nation)
Sechaba sa heso
Zbog vrućine, sparine, mamurluka i antimalarika u kombinaciji s mamurlukom mogu si dozvoliti da napišem da je taj dan, kada smo trebali krenuti na nešto što je trebalo biti postsymposium tour, a pretvorilo se u spontano bauljanje po cesti tj. road trip, bio dugačak „ljetni“ dan. Dakle, tog dugačkog ljetnog dana nas tridesetak trebalo je krenuti u St.Luciu.
Kombiji sa vozačima su trebali doći po nas u 12h. Iako su prije mjesec dana pristali tog datuma doći po nas i voziti nas po dogovorenoj cijeni, oni su se čitav dan preko posrednika (jednog crnog dečka koji inače radi na kampusu) cjenkali sa Victoriom, našom „organizatoricom“. Naposljetku su došli oko 19h sa jednim kombijem manje, tako da je nas deset moralo ići sa osobnim automobilima, što se ispostavilo kao bolja i zanimljivija varijanta.
Neko vrijeme smo raspravljali da li da uopće krećemo tako kasno na put, no kako smo proveli dan „na iglama“ odlučili smo svakako krenuti istog trenutka te smo se prije polaska posavjetovali sa vozačima o sigurnosti određenih cesta. Pozdravili smo se sa ekipom koja je krenula s kombijima i napokon krenuli; dva Hrvata i Hrvatica, pet Slovenki i jedan Slovenac i jedna Južnoafrikanka, Jessica.
Odlučili smo da nećemo odmah juriti u St. Luciu, nego ćemo prespavati kod Jessice na farmi i onda laganim tempom do oceana, pa možemo malo i razgledati usput... Benzinske stanice su bile pravi doživljaj, tamo možete iskusiti pravu Južnu Afriku. Sve je prepuno crnog pučanstva i njihovih kombija za kojima vuku prikolice sa svakakvim životinjama; koze, kokoške, pse, dok u WC-ima možete vidjeti Zulu bakice u tradicionalnoj odjeći, koje nemaju tradiciju zatvaranja vrata WC-a kada obavljaju nuždu... Pravilo broj jedan je da ne smijete ići sami na WC ili uokolo, jer ćete vjerojatno privući pažnju nekog crnog mladića ili grupice mladića koji se običavaju okupljati na ovakvim mjestima i čekati da se pojavi netko svjetlije puti, netko slabiji i plašljiviji, a sa više novaca od njih.
Vozili smo se nekih šest ili sedam sati, od toga sat vremena kroz nevjerojatno gustu maglu i zavoje, da bi naposljetku živi, zdravi i pospani došli na Jessicinu farmu okruženu bodljikavom žicom pod naponom. Raskomotili smo se u sobi za biljar, popili par piva i cidera, a Jessica je ponosno izvadila Ožujsko iz hladnjaka koje tamo čuva oko pet godina, čime je dokazala da stvarno voli Hrvatsku. Slovensku pivu nije imala :). Također, njena majka je vrlo dobro znala gdje je Hrvatska i bila je nekoliko puta u Zagrebu, dok za Sloveniju nije ni čula.
Ujutro smo obišli farmu, naravno, s kamionetom, jer njihove farme su velike i nepregledne, a svaka farma ima svoje Zulu selo gdje žive Zulu radnici koji se generacijski izmjenjuju. Na jednom dijelu farme nas je dočekao njihov Zulu kauboj, a baš tog trenutka se jedna krava porađala pa smo prisustvovali porodu. Doručkovali smo putu s mlijekom, a tada smo bili spremni krenuti dalje.
Vozili smo se čitav dan. Imali smo jednu audio kazetu u autu, na kojoj je bila nekakva kompilacija, a imali smo i nekoliko gajbi cidera u prtljažniku, što je bilo ključno za dobru atmosferu. Čak nas je i policajac zaustavio. Špela je vozila iza nas. Prvo ju je usporeno pozdravio a onda bezvoljno zatražio vozačku i prometnu. „Where are you from?“ –upitao ju je. „Slovenia“- odgovorila je ona. „Ahaaaaa...“- usporeno je zijevnuo i pozdravio.
You shower me with lullabies
As you're walking away
Reminds me that it's killing time
On this fateful day
See you at the bitter end
-treštao je Placebo iz našeg auta, sa te jedine kompilacije koju smo imali. Predio kojim smo vozili sve je više nalikovao na Gorski Kotar; planine, guste zimzelene šume, bajkovite kućice na obroncima, raskošni internati iza velikih ograda od lijevanog željeza, lijepi parkovi, konji u dvorištima... Obišli smo slapove u mjestašcu Falls, gdje sam slučajno naišla na izložbu Zulu tradicionalnih predmeta. Dok sam promatrala eksponate prišla mi je starija fina gospođa i na engleskom jeziku s izraženim britanskim naglaskom započela priču o Zulu kulturi. Kada negdje otputujem volim obići muzeje i izložbe pa mi je drago da sam na neki način i u ovoj dalekoj zemlji donekle zadovoljila svoje „kulturne potrebe“.
Zaustavili smo se i u pubu uz cestu, gdje mladi običavaju izlaziti, jesti i piti. Tu smo pojeli klasični pivnički ručak u kombinaciji sa indijskim začinima. Obišli smo još jednu pivnicu, rustikalnu kućicu sa zidovima obraslim bršljanom i smještenu uz prostrano zelenkasto jezero. Degustirali smo sve pive koje proizvode. Tu se može i prenoćiti jer se u istom kompleksu nalazi i maleni hotel. Mi smo se ipak zaputili dalje, dok nam je Josh Homme pjevao;
It's the cruelest joke to play
I'm so high, i run in place
Only a line, we separate, so
I keep on playin our favorite song
I turn it up while you're gone
It's all i got when you're in my head and you're in my head so i need it
Put do St. Lucie bio je doista dug. Kada smo sišli s autoceste, na naplatnim kućicama su nam rekli da imamo još nekih pola sata vožnje. Zaustavili smo auto i iz prtljažnika uzeli piće da proslavimo. Oduševljenje je splasnulo kada smo shvatili da nam treba malo više do Lucie, recimo oko dva sata. Stigli smo oko deset navečer, opustili smo se u jednom živopisnom ribarskom lokalu uz malo žešće piće i krenuli potražiti ostatak ekipe, one koji su otišli s kombijima.
St. Lucia je nešto između turističkog i ribarskog gradića, smještena je nedaleko od Indijskog oceana a i uz močvarno područje. To je vjerojatno najpoznatiji estuarij u Africi, a tu je i najstariji prirodni rezervat, sa raznovrsnim životinjskim svijetom; nilskim konjima, krokodilima, pelikanima... Tu sam prvi put vidjela ocean, a ujedno i pijane ljude (naravno, dio naše ekipe) kako kradu prometni znak, onaj žuti znak sa jelenom u skoku, koji služi kao upozorenje na divljač. Bili su toliko uporni da su ga doslovce strgali i ponijeli ga sa sobom u auto.
I needed somewhere to hang my head
Without your noose
You gave me something that I didn’t have
But had no use
I was too weak to give in
Too strong to lose
My heart is under arrest again
But I break loose
My head is giving me life or death
But I can’t choose
I swear I’ll never give in
No, I refuse - po već ne znam koji put ponavljali su se Foo Fightersi na našim zvučnicima, kada smo se iz St. Lucie zaputili u pravcu Durbana, točnije Ballita. Skrenuli smo s puta da bi razgledali tradicionalno Zulu selo. Naš vodič nam je objašnjavao malo i kako se što kaže na njihovom jeziku. Zulu jezik ima nekakvo slovo ili slog koji izgovaraju kao da pucketaju jezikom a usput ispuste još nekakav nazalni zvuk. Dok smo se tako mučili izgovoriti taj slog, netko se sjetio izazvati vodiča da kaže „ščegetavček“ ako je faca, na što je on bez da trepne odgovorio pravilno:“Ščegetavček!“.
Zulu dečki su nama i ostalim turistima priredili plesnu priredbu na pijesku. Zatim su pozvali dobrovoljce da im se pridruže. Bilo je smiješno promatrati nezgrapne, zdepaste, bljedunjave turiste u ružnim košuljicama i sa još ružnijim šeširićima kako pokušavaju pratiti zahtjevni, brzi ritam mišićavih, vitkih i gipkih mladića kože boje čokolade. Smijali smo se nekom Englezu sijede brade i račje boje puti koji se spoticao i čudio svojoj nespretnosti a ja sam na trenutak pomislila sam kako blagostanje čini ljude, naročito muškarce neprivlačnima...
Negdje na polovini puta bio je zastoj u prometu jer se nekakav veliki kamion prevrnuo. Trebali smo skrenuti s ceste i ići stranputicom. Jessicu je to malo zabrinulo pa je provjerila kod policajca da li je ta obilaznica sigurna, na što je ovaj potvrdno klimnuo glavom.
Obilaznica je zapravo bio zemljani put kroz siromašna afrička naselja, a zbog sporosti kojom smo se morali kretati na ovu dionicu putovanja otpao nam je veći dio dana. No, bio je to zanimljiv doživljaj, svojevrsno razgledavanje istinske Afrike, kućica sastavljenih od metalnih i kamenih ploča, bijede i siromaštva, života bez struje i vode, a opet nasmijanih ljudi koji se nisu mogli načuditi svim tim automobilima koji su se zaputili niz njihov kraj. Dječica su nam mahala i trčala za nama, mi smo mahali njima, glupirali se, pokušali nešto snimiti, što je bilo teže jer je pao mrak a put nije bio osvijetljen.
I'm searching for the spirit of the Great Heart
To hold and keep me by
I'm searching for the spirit of the Great Heart
Under African sky
Sometimes I feel that you really know me
Sometimes there's much you can show me – pjevali smo u jedan glas pjesmu Johnnya Clegga, čije smo riječi naučili i zapamtili u istom autu. U Ballito smo stigli umorni i željni sna. Ispostavilo se da je u hostelu koji su nam rezervirali prije nekoliko mjeseci došlo do promjene vlasnika, pa nisu imali mjesta za nas. Nakon pola sata pregovaranja smjestili su nas na gornju terasu hostela i dali nam madrace umotane u plastiku, jer je pod bio mokar od kiše. Naravno, noćenje su nam naplatili manje. Zadovoljno smo se smjestili svatko u svoju vreću za spavanje, opustili se uz viski koji smo kupili još u St. Luciji i zaspali pod zvijezdama uz obalu Indijskog oceana. Ujutro sam shvatila da u niti jednom smještajnom kapacitetu do sada nisam imala tako lijep pogled; samo divlji ocean, pijesak i ništa više...
Time ću privesti kraju ovu putopisnu priču, iako bih mogla još dosta toga napisati, mislim da je bolje neke doživljaje ostaviti nezapisanima te ih održavati samo unutar sebe. Nekako me iscrpilo prepričavanje stvarnih događaja- ispostavilo se da je napornije od pisanja izmišljenih priča gdje sama kreiram stvarnost. Nadalje, ispričajte me ako sam vas umorila trivijalnostima i suvišnim pojedinostima. Ipak je svrha ovog, kao i svakog teksta na ovom blogu samo spisateljska vježba autorice...
|
- 17:33 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
