21.12.2006., četvrtak
O KRATKOM POVRATKU U RODNI KRAJ
Ima nešto čudno u tom odlasku doma. Kao da se vraćate u priču za koju ste mislili da je odavno završila. Par koraka unazad i evo vas opet na mjestu gdje vas napadaju neki zaboravljeni osjećaji, prisjećate se bunta i crnila kroz koje ste prolazili prije ne toliko puno godina. Drago vam je susresti se sa nekim protagonistima prošlih priča, od kojih mnogi sudjeluju i vašoj sadašnjoj priči, dok s druge strane vi sudjelujete u njihovoj. Nije vam drago kada vas sa zlobnim smiješkom na licu podsjećaju na greške koje ste radili, a nisu ni svjesni da time iznose na vidjelo neke vaše zaboravljene slabosti. Najgore je kada pred većim brojem ljudi počinju prepričavati događaje kojih se ne želite sjećati, kao da pletu hvalospjeve vašoj gluposti koja je, eto, svima jako zanimljiva iz vama sasvim nepoznatih razloga. U jednom trenutku razgovora shvatite da se vi ne sjećate gluposti koje su oni radili ili ako ih se sjećate, nemate ih potrebu spominjati, kao što vas niti ne zanima slušanje o vašim glupostima.
Zato ne volim odlaske "doma"; jer koliko god da se ja promijenim u svojoj glavi nakon godinu dana, nakon pet ili šest godina, opet ću morati slušati nečiju slobodnu interpretaciju o tome što sam rekla, bila ili napravila sa 16, 17 ili 19 godina. To me ne zanima. Ako ja ne spominjem tuđe ponašanje za vrijeme puberteta i kasnijih razdoblja, tuđe pijane ili promiskuitetne ispade, a mogla bi, brate, do sutra o tome, onda ne želim niti da se spominju moje benigne gluposti. Iznošenje prljavog veša i konstantno njuškanje istog nije mi privlačno ni pod razno.
Najučestalija patologija ponašanja ljudi iz mojeg malenog kraja očituje se u jednom obliku izjave koju vam upute nakon što se poprilično dugo niste vidjeli: „Promijenila si se. Na bolje.“
Ma nemoj. Promijenila sam se u posljednjih šest godina? Baš volim kada mi takvi lokalni dušebrižnici s visoka daju zeleno svijetlo da se i dalje mogu ići mijenjati i živjeti i da sam, dok god sam spremna skrušeno poslušati njihovu mudru riječ, bolja osoba. Poruka njima od mene: Idite u k*rac. Prosta sam i prosta mogu biti jedino prema onima koji su me spremni zamrziti preko noći samo zato što ja možda imam nešto što oni nemaju ili obrnuto, nije važno, ljudska zloba je zeznuta stvar, baš kao i osjećaji, a naročito ako se radi o osjećaju manjka ljubavi.
A vama dragi prijatelji, s kojima ću se i ove zime susresti uz tricu/medicu i ugodan razgovor, poručujem- volim vas.
|
- 18:11 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
19.12.2006., utorak
KULINARSKI INTERMEZZO
Samo te ponekad, ljubavi
U trenutcima nemira i slabosti
U svojoj mračnoj mašti poželim
Toplom juhom otrovati.
Samo ponekad, ljubavi
Muči me iskušenje
Da gledam te dok umireš
Na podu naše kuhinje.
Samo te ponekad , ljubavi
Želim zauvijek imati
Da udaljiš se od mene
Nikad ne dopustiti.
Samo se ponekad, ljubavi
Dok kuham juhu, pitam-
Da li da danas, umjesto soli
Nešto drugo u lonac sipam?
|
- 11:47 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
POTPUNO OSOBAN POST POSVEĆEN NJEMU
razlamaš se poput svjetlosti
dok prodireš kroz moje stakleno srce
pomućene svijesti, slabašna i plaha
ne snalazim se
u svijetu praznine, tupila i velikih blještavih reklama
budi moje utočište,
slomi moje srce, daj mi svoje
da osjetim život u sebi kako kuca neustrašivo i snažno
|
- 01:46 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.12.2006., ponedjeljak
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA II
Svi su brucoši bili dužni prijaviti se kod Studentskog Psihijatra, doći na seansu i ukoliko je to potrebno, primati terapiju koju im Psihijatar odredi. Psihijatar bi onda svakome rekao kada da dođe ponovno.
Naš je Psihijatar donedavno bio jako cijenjen, pacijenti su mu bili pretežno ljudi iz javnog života i oni malo povučeniji ljudi koji su si ga mogli priuštiti. Nažalost, bio je optužen za seksualno zlostavljanje aljaškog malamuta, pa mu je rejting opao dovoljno da si ga Sveučilište može priuštiti. Ljudi iz javnog života nisu htjeli više dolaziti kod njega jer nisu mogli podnijeti čekaonicu punu studenata koji zure u njih. No, opet, nekolicina njih mu je ostala vjerna.
Bila samo tri puta kod Studentskog Psihijatra, budući da je on još nakon prvog posjeta uvidio da sam stabilna i u potpunosti nezanimljiva individua. U nekoliko navrata se trudio izvući iz mene nekakvu neurozu, traumu iz djetinjstva, bilo što s čim bi mogao raditi, a onda je u potpunosti odustao. Razočarano je u moj karton upisao dijagnozu normalna te mi je dobronamjerno savjetovao da izmislim barem jednu neurozu koju ću spominjati ljudima, da odaberem neku koja mi se sviđa, a da je opet moderna, recimo strah od cvijeća ili bijelih cipela, da me ljudi ne bi počeli izbjegavati.
U tih nekoliko posjeta ipak mi se posrećilo da jednom u čekaonici vidim osobu iz javnog života. Bio je to čovjek s glavom šnaucera, laganih i profinjenih kretnji, odmjerenih gestikulacija, stilist Diktor Vrago. Ne bih ga prepoznala da mi kolegica nije uskliknula na uho da je to jedan od najvećih stilista Puste Zemlje. Do tada nisam znala kako taj čovjek izgleda jer me moda nikada nije osobito zanimala, makar sam oduvijek lagala da pratim revije na Fashion TV-u, kako me ljudi ne bi počeli izbjegavati. Stilist je bio namršten. S njim u pratnji bila je punija žena plave masne kose i svinjskom njuškom. Mislim da nitko u čekaonici nije znao tko je ona, pa sam zaključila da vjerojatno nije osoba iz javnog života.
Kako se sjeo u čekaonicu, tako se obratio svojoj pratilji potiho recitirajući svoju žalopojku uz naglašeno afektiranje ; „Micika, ja ti to nemrem više izdržat, po cijele dane prokleti klinci pred mojim ulazom bacaju petarde, a ja ti se tak bojim petardi, joj, budem si psihića zamolil da mi da još jedan recept za apaurinčeke, joj, to mi jedino pomaže, kvragu....“ Dok se žalio nervozno je među jastučićima na šapama vrtio svoju uredno počešljanu bradu.
Bio je vidno uznemiren pa ga je Psihijatar nakon nekoliko trenutaka primio k sebi, izbacivši uplakanog studenta iz svojeg ureda.
„Jadan Diktor Vrago, sigurno mu je teško u ovo vrijeme blagdana uz tolike petarde!“- uzdahnula je moja kolegica a ja sam pogledala u strop, napuhala obraze i započela lagano ispuštati zrak kroz skupljene usnice. (S vremenom sam shvatila da je u trenutcima stresa polagano ispuhivanje zraka puno bolja terapija od one psihijatrijske...)
|
- 19:33 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
14.12.2006., četvrtak
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA U PUSTOJ ZEMLJI
"Crtice iz studentskog života" plitke su i pitke pričice koje čine prikaz života u Pustoj Zemlji iz perspektive studentice. Ovo je prva "crtica";
„Nakon dezinfekcije kastraciju izvodimo podužnim rezom iznad svakog testisa, sa pokrivenom tunikom. Kroz ranu istisnemo testis i rotiramo ga za 180 stupnjeva. U dječaka težine od 40 do 50 kg zatim emaskulatorom tipa Verböczy prerežemo funikulus, a u dječaka težih od 50 kg obavezno postavljamo na funikulus ligaturu. Nakon završenog zahvata kastracionu ranu zaprašimo antibiotskim prahom.
Kastracija starijih dječaka složeniji je zahvat zbog opasnosti od infekcije. Izvodimo je u općoj anesteziji, dajemo, primjerice ketamin u kombinaciji sa ksilazinom... „- riječi stare profesorice Oštrokondžić su odzvanjale prostorijom i gubile se negdje između sna i jave, baš kao i moja prisutnost na predavanju dok se trudila glavu držati uspravno i djelovati budno.
Sjetila sam se jednog malog plavookog iz svoje stare ulice, zajedno smo pohađali posljednje razrede mješovite osnovne škole, držali se za ruke i potajno ljubili jezicima, a jednom me čak i uhvatio za dupe. Negdje pred kraj osmog razreda Preventivni Doktori su ga morali kastrirati jer je u genomu imao taj famozni nasilnički gen.
„Hm, tko zna kakav bi bio kao pravi muškarac...“- pomislila sam- „No, ipak, što je jedna djetinja ljubav u odnosu na mir u svijetu...?“
„Kolege, na idućem seminaru želim s vama raspraviti o etičkoj opravdanosti kastracije dječaka koji imaju genetičke predispozicije za rizično ponašanje. Želim da mi svatko od vas iznese mišljenje o tome koliko testosteron može utjecati na manifestaciju devijantnog ponašanja! Molim vas da se pripremite!“ – probudila me mršava zubata starica iz sanjarenja o zločestom plavookom koji mi iza škole nespretno uvaljuje jezik u usnu šupljinu.
Izašli smo iz predavaonice na prostrani mramorni hodnik. U jednom trenutku uhvatila sam samu sebe kako zurim u profesoricu koja je polagano hodala prema svom uredu. Mogla sam zamisliti kako ulazi u ured, skida sako, otvara onaj njen veliki mahagoni ormar i naređuje svom preplanulom mišićavom kastriranom robu da izađe dok vadi bič i ...
„Ideš li?“- u stvarnost me vratio glas kolegice. „Da, da, idem!“- viknuh, pomalo u strahu da će netko otkriti o čemu razmišljam.
|
- 16:15 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
09.12.2006., subota
FUTURE SHOP
Na Zapadu Puste Zemlje ljudi su podlegli novom trendu- prodaji i kupnji sjećanja, odnosno „proživljaja“, kako to nazivaju moderni ljudi; radi se o subjektivnim dojmovima proživljenih događaja. To nije toliko originalna ideja koliko ju je bilo teško tehnički ostvariti. Svi znamo da se znanost razvija geometrijskom progresijom, baš kao što se ljudskost razvija negativnom aritmetičkom, pa je bilo samo pitanje vremena kada ćemo se moći rješavati vlastitih nepoželjnih uspomena i primati tuđe, mnogo zanimljivije. Znanstvenici su proizveli diskove na koje je poprilično jednostavno vršiti upload vlastitih sjećanja i razmišljanja, no da bi se mogli diskovi prenositi iz glave u glavu, u nabor kože iza lijevog uha, potrebno je što kraće vrijeme boravka diska izvan glave, na zraku i svjetlosti. Unos diska vrši se baš kao obilježavanje pasa, jednostavno i bezbolno. Jedini nedostatak, no istovremeno i prednost, je taj što se uploadanjem na disk većina sjećanja, odnosno osjećaja koje izazivaju ta sjećanja, nepovratno briše. Znanstvenici još rade na tome...
Mnogi stanovnici Istoka Puste Zemlje hrlili su na Zapad gdje su jako dobro prodavali svoja sjećanja na rat, nasilje, bijedu i siromaštvo,to je za njih ujedno bio najlakši i najbezbolniji način rješavanja dugogodišnjih trauma. Zapadnjaci su rado plaćali za malo uzbuđenja. Željeli su potaknuti svoja otupjela osjetila, pa makar im za to bile potrebne razne traume. Čudna su stvorenja, ti Zapadnjaci, a opet, toliko se boje Istočnjaka da ih morate žaliti!
„Jad i sramota! Jad i sramota! Kupite jad i sramotu! Alo! Ima li netko tko želi sjećanja na izgubljeno pamćenje? Želite li moje bitke s alkoholom ? Želite li saznati kako na tisuću i jedan način napraviti od sebe budalu koja se gadi ljudima? Nudim svoja gorka sjećanja za samo 229 eura! Ali to nije sve! Uz ova sjećanja dobiti ćete i komplet isprika sa novim modelom poricanja pa možete i Vi, da, baš Vi, saznati kako je biti na dnu! Što čekate? Tu sam! Alo! Želite saznati kako je kada Vas susjedi pronađu da ležite u snijegu ili kako je kada zapalite logorsku vatru u stanu? Želite li doživjeti kako je to kada Vas Vaši najdraži izbace iz stana? Od danas ne morate kupovati alkohol! Ja sam sva svoja sjećanja na izgubljeno pamćenje i glavobolje spremio na ovaj specijalni bio-memory generator disk još manje veličine; dug je samo jedan centimetar a tanji je nego ikoji drugi te ima savršenu zvučnu izvedbu! Tako je, možete slušati sve što sam ja slušao na putu do dna; od rocka do sevdaha... Ma ima toga, dragi ljudi!“- vikao je iz petnih žila starac u pohabanom kaputu, bijele kose i iskričavih plavih očiju. Koža lica kao da mu je bila išibana minulim godinama, no to ga je na neobičan način činilo privlačnim muškarcem.
Oko njega se okupila svjetina, postavljajući mu razna tehnička pitanja i cjenkajući se s njim. Neki su toliko željeli kupiti njegov disk da su počeli nuditi više od 300 eura. Našao se tu i jedan proćelavi gospodin u ranim pedesetima, po svemu sudeći poslovni čovjek, koji je postavljao najviše pitanja. Na sebi je imao tamno sivo moderno odijelo na jedva vidljive prugice, kravatu sa nekakvim šarenim uzorkom, koja bi trebala izgledati otkačeno, no na njemu je sve izgledalo bezlično i tu nije bilo pomoći. Dok se bezobrazno gurao i laktario pokušavajući nadglasati ostale interesente, njegovo je lice bilo bezizražajno, a oči tupog pogleda kao da je duhom odsutan. Na kraju je ponudio najvišu cijenu i domogao se diska za 825 eura. Pravi poslovni čovjek na Zapadu Puste Zemlje uvijek nosi tisućicu uz sebe.
Starac je pomoću oveće injekcione igle iza lijevog uha izvadio tanku prozirnu ampulicu u kojoj je bio jedva vidljiv svijetlo žuti disk. „Evo, gospodine, nadam se da imate dobar želudac i tvrdu glavu! Neka Vam je sa srećom!“ – rekao je starac dok je pružio gospodinu ampulicu. Gospodin je platio starcu te je gramzljivo primio ampulu i pomoću svoje igle ju je injektirao iza lijevog uha. Nekoliko sekundi se trzao a potom se smirio. Stajao je tako miran, spuštene glave, a onda iznenada podigne glavu s osmijehom na licu i sjajem u očima. Ljudi koji su sa zanimanjem promatrali primopredaju diska su pomalo ustuknuli. Gospodin je zadovoljno pogledao starca i odšetao laganim korakom, gotovo kao da je plesao.
Starac je dugo stajao zbunjeno šuteći. Čudno sivilo mu se uvuklo u očne duplje i umjesto njegovih očiju skamenjeno gledalo za gospodinom koji je odavno otišao.
|
- 11:20 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
06.12.2006., srijeda
ŠTO PRAVI RATNICI RADE SUBOTOM UJUTRO
7:00
Trupe su u stanju pripravnosti. Ratnici svih dobnih skupina čekaju na znak. Sunce se ne nazire na horizontu zbog gustih, bezbojno -namrštenih oblaka. Pogledi ratnika ne susreću se međusobno, jer njihove oči obavija neka mračna strepnja, neka mutna nevjerica. Grčevito se primaju svatko za svoje oružje, dok im lagani povjetarac miluje brigama izborano lice.
Kao nošena tim povjetarcem, a moglo bi se i zamisliti da je proizašla iz kolektivnog raspoloženja, negdje u pozadini se čuje Beethovena 9. simfonija u D-minoru, njen prvi dio; allegro ma non troppo e un poco maestoso.
Iako su različitog podrijetla i ne poznaju se međusobno sve ih muči isto pitanje: Hoće li uspjeti ući unutra? Zaista, hoće li svi uspjeti ući kroz ta vrata, kroz presveti Valgrind u Valhallu modernog doba? U iščekivanju nabrajaju na prste svoje vrline i mane te ratničke zasluge...
8:00
Nakon punih sat vremena napetog iščekivanja, kucnuo je taj čas! Kroz zvučnike se prolama jasno i preglasno drugi dio Beethovenove 9.; allegro, molto vivace, a Valgrind se širom otvara i ratničko uzbuđenje je na samom vrhuncu, horda se doslovno obrušava na ta ogromna i presveta vrata. Bujica ljudskih spodoba izlijeva se u svaki kutak svetkovanog prostora, između polica sa šarenim nepotrepštinama, kavezima sa voćem i povrćem i hladnjačama sa svježe- crvenim mesom. Brige sa njihovih lica sada su izbrisane i svakog ratnika resi divan i blaženi osmijeh, jer tu su, u Valhalli, a cijene su doista jeftinije i sve je uistinu povoljnije. Sve ih prati dobar stari Ludwig van, no oni to ne primjećuju, dapače, nadvikuju se i galame, narušavajući sklad prateće simfonije.
„Prokletnici nezahvalni!“- pomisli Odin –„Neka osjete što je to Božanski Gnjev, kada su toliko nesvjesni Božanske Ljepote! Nisu dostojni kročiti pod okriljem Valhalle!“
Radi boljeg opisa Božanskog Gnjeva vraćamo se na početak istog dijela simfonije ali ovog puta puno žustrije, baš kao u „Paklenoj naranči“, kada Alexa zarobe i muče puštajući mu istu na sav glas, a on urliče i pati....
9:00
Svi ratnici su istjerani u Hel, Niflheim i ostala mjesta gdje idu oni koji ne dospiju u Valhallu. Tamo su cijene puno više, a naranče su bez okusa i mirisa. Plač se prolomio Pustom Zemljom.
11:00
Promeškoljio se u krevetu i žmireći pogledao na sat. Sunce je kroz rupice na roletama našlo put u njihovu sobu. Malo je zijevnuo a zatim je protegnuo ruke i vrat. Kratko vrijeme je gledao u strop, tek toliko da „dođe k sebi“. Okrenuo se na desnu stranu i pogledao ju. Ona je još spavala. Približio joj se s leđa ležeći na boku i zagrlio ju. Ona se promeškoljivši se, svojom stražnjicom namjestila uz njegove prepone. To ga je pomalo uzbudilo, pa joj je lagano skinuo gaćice i dotaknuo prstima između nogu. Bila je vlažna. Lagano je ušao u nju i tako su neko vrijeme vodili ljubav ležeći na boku, pospanih glava na jastuku.
Negdje iz daljine kao da je kroz njihova prozorska stakla prateći zrake sunca u sobu dopirao treći dio Beethovenove 9. simfonije; addagio molto e cantabile.
Subota je , oni ne rade i nigdje ne žure, zagrljeni i pomalo mamurni prepuštaju se ostacima sinoćnjeg sna.
„Čuješ li tu divnu glazbu?“-upita ga ona.
|
- 15:07 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
05.12.2006., utorak
OBAVIJEST
Tek toliko da se zna; tvorac ovih tekstova i ovog novog bloga je ista osoba- Bludni sin, Bludna kći, sa izbrisanog bloga shund.blog.hr. Možda ću objaviti još neke stare tekstove, a možda ne. Budem odlučila. Baš kao što pjeva vrag u onom filmu, vrijeme je na mojoj strani. Ciao.
|
- 20:55 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
ŠUPLJI LJUDI
MI SMO ŠUPLJI LJUDI, MI SMO PUNJENI LJUDI
«Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni ljudi
Jedno o drugo oslanjamo se
Glave ispunjene slamom...»
Promatram ljude na plaži, utopljene u šarenilu ljetnih rekvizita s kojih vrište imena i logotipovi komercijalnih divova i patuljaka. Ako postoji neki veći kozmički plan, pitam se, u kojem pravcu se zaputila Evolucija sa ovim potrošačima sladoleda, trampolina i jet-skija? Danas i psi izgledaju dostojanstvenije od posjetitelja sa zapada u biciklističkim kapicama i uvijek istim šlapicama. Oni odrađuju svoj godišnji odmor, kao što odrađuju brak i odgoj djece, kao što korektno i po društvenim normama ispravno odrađuju život. Kada odrade posao, dobiju sredstva za odrađivanje tog pustog života. Jednom je jedan među Njemcima popularni vladar rekao da rad oslobađa. Kao da za ljude iz nedostižne nam Europe rad predstavlja svakodnevno oslobađanje tj. pražnjenje od samih sebe, poput alata kojim se izdubljuje bundeva pa postaje šuplja. Šuplji ljudi se zatim napune sadržajima koji će ih učiniti uzornim i pouzdanim kotačićima mehanizma u kojem navodno žive.
«Bezoblični oblik, bezboja sjenka
Zatomljena snaga, nepokretna gesta»
Za nas je Europa oduvijek predstavljala nekakvo obećanje političara, vjeru u bolje sutra i demokraciju. Demokracija je samo riječ od deset slova koja označava proces poravnavanja terena za velike korporacije i njihovu dobit. Promotori takozvane demokracije zapravo su najnemilosrdniji kapitalistički vođe koji će napadati vrijednosti i tradiciju u svakoj zemlji- meti kako bi učinili ljude šupljima. Pod krinkom demokracije i modernog, novog novog doba pljuvati će po religiji i vladi određenog naroda putem medija tog istog naroda sve dok ta vlada ne udovolji svim njihovim zahtjevima i oslobodi im teren za prodiranje u sve sfere zajednice. Ono što je nekada bio narod postaje amorfna masa ljudi bez povijesti i nasljeđa, ponekad i bez vlastitog jezika. Na te ljude sada samo imaju utjecaja mediji kontrolirani sa strane najbogatijih i najutjecajnijih , jer je crkva prozvana militantnom pedofilskom organizacijom, a slobodoumni intelektualci luđacima, pa su time eliminirane neke stavke sa popisa nepoželjnih utjecaja na ljude.
«Ovo je mrtva zemlja
Ovo je zemlja kaktusa
Ovdje su likovi kameni
Osovljeni, ovdje ih stiže
Ponizna molba ruke mrtvaca
Pod trepetom zvijezde koja pline.»
Pseudointelektualci koji navodno razumiju svijet djetinjasto će tvrditi da su religija i novac među od najgorim stvarima koje su zadesile čovječanstvo. Niti jedna ideologija, niti jedan sustav vjerovanja ne bi pokrenuo lavinu zla da nema šupljine u ljudima. Šupljina u ljudima je najgora stvar. Ovaj blog posvetiti ću opisivanju te šupljine. Nitko nije jedinstven, svi mislimo isto ovisno o tome kojoj grupaciji pripadamo. Dok mislite da se borite protiv vjetrenjača za ispravnu stvar, zapravo idete niz vjetar. Oni koji sebe smatraju intelektualcima najpodložniji su svakom obliku manipulacije jer konzumiraju više medijskih sadržaja od prosjeka populacije. Oni su punjeni ljudi koji plešu kako ljudska glupost svira. Zalažu se za to da se približimo krajnjoj zapadnjačkoj šupljini, odrađivanju života. Pri tome kao papagaji recitiraju jedan za drugim priču o neprežaljenoj Jugoslaviji, mračnom dobu tuđmanizma ili primitivnim desničarima koji nas koče na putu ka Europi. Ti primitivni desničari nacionalisti obično voze mercedese i troše porno glumice ili pjevačice, dok svi gutaju te priče sa zanimanjem i onda opet recitiraju isto. Navodno su u ovoj zemlji svi «pametni» ljudi «sa stavom» pod prijetnjom velikih nacionalista (kao za vrijeme Juge unutrašnjeg neprijatelja), a te opasne nacionaliste svi pljuju toliko dugo vremena da na kraju zaborave zašto ih pljuju. Kakva je to prijetnja, osim malo propagande, izazivanje mržnje u ljudima, a ljudi vole mrziti i pljuvati po svijetu oko sebe- to, naime, ispunjava njihova šuplja ega?
«Presahli nam glasovi, što se
Šapatom zajedničkim glase
Tihi su i beznačajni
Kao vjetar u suhoj travi...»
Žene koje misle da imaju stav s točno određenim izrazom lica filozofirati će o tome kako ih muškarci (u ovom kontekstu muške, šovinističke svinje) čine objektima. Muškarci koji su više puta bili odbijeni od suprotnog spola s mržnjom će pričati o tome kako žene (u ovom kontekstu kurve) njih čine objektima, te da im je jedino bitan muškarčev materijalni status; automobili i novac. Ni jedni niti drugi ne shvaćaju da su svi ljudi objekti koji se mogu označiti brojevima. Šuplji ljudi predstavljaju ljusku koja hoda po svijetu. Napunite ih i navijte, pouzdaniji su od švicarskih satova.
«Oči nisu ovdje
Nema očiju ovdje
U ovoj dolini zvijezda na umoru
U ovoj praznoj dolini
Toj slomljenoj vilici naših carstava izgubljenih»
U «Uvodu u pozitivnu geografiju» Hakima Beya autor izjednačuje pojam turizma sa pojmom terorizma, te ističe razliku između turista i putnika. Putnika uspoređuje sa hodočasnikom koji na svakom putovanju upoznaje i gradi sebe doživljavajući neku vrstu duhovne inicijacije. Putnika zanimaju ljudi i običaji odredišta u koje odlazi, zanima ga i prošlost, pa prema svojim interesima bira svoje odredište. Turist se skriva iza blješteće ljuske svog fotoaparata otimajući zadnju kap duhovnog od svog odredišta. Turisti pustoše hramove, crkve, muzeje i sva ostala mjesta koja su nekada imala tu duhovnu ulogu u životu ljudi. Oni biraju popularna i egzotična odredišta, ali ih ne zanima priča o ljudima koji tamo žive. Njima je važniji jacuzzi u hotelu, diskoteke i ostali objekti koji su sagrađeni samo zbog njih. Turisti su šuplji ljudi i zapravo im je svejedno da li su na Maldivima, Pagu ili mondenom skijalištu u Francuskoj dokle god su na tim mjestima viđeni od još šupljijih pripadnika iste vrste. Tako će sve češće birati odredišta sa što manje duhovnih a što više rekreativnih sadržaja. To je dobro jer su takva mjesta već opustošena.
«Između žudnje
I grča
Između moći
I postojanja
Između suštine
I potonjeg
Pada Sjenka»
|
- 13:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
U ŽIVOTU NIŠTA STALNO NIJE...
U životu ništa stalno nije, samo mijena jest. Ljudi jedan dan pljuju po vama, drugi dan vas vole. Okrive vas za nešto, a onda za nekoliko dana to povuku i počnu optuživati drugoga. Uvijek mora postojati dežurni krivac, netko tko je odgovoran za sve ljudske neuspjehe i probleme. Pust se ne pali bez razloga.
Do sada sam doživjela svakakve vrste uvreda i komplimenata, ponekad i od istih osoba. Znam kako je kad ti netko kaže da si ružna kao da si pobjegla grobaru s lopate. Znam kako je kad ti netko kaže da si najljepša vizija na svijetu. Znam kako je kada te odbiju, kada te prevare i ignoriraju. Kako je kad te proganjanju, neprekidno zovu i provode noći ispod tvog prozora. Kako je kada te krive za upropaštenje nečijeg života i kada ti kažu da si ipak ti jedina pozitivna u tom nečijem propalom životu. Kada te prijatelji s kojima odrastaš nazovu kučkom jer imaš stav i kada ti nakon nekoliko godina kažu da su te oduvijek poštovali. Kada ti govore da nećeš doživjeti ni 25-u. Kada ti kažu da djeluješ kao da te ništa ne može ubiti. Kada ti predviđaju budućnost propale narkomanke i alkoholičarke usidjelice, a onda kada upišeš i uspješno privedeš kraju školovanje na fakultetu postaneš omiljena i perspektivna u tom istom selu. Kada ti kažu da im se gadiš. Kada ti kažu da su ponosni na tebe. Kada te tuku i tjeraju od sebe. Kada te plačući zovu natrag. Kada tvoja najdraža osoba okrene sve osobe koje znaš protiv tebe. Kada ti nitko ne vjeruje. Kada ti svi vjeruju. Kada te prati loš glas i dobar glas u isto vrijeme u istoj sredini. Kada ti kažu da se ne znaš ljubiti. Kada govore da se najbolje ljubiš. Znam kako je kada si pijandura mjeseca zbog svog sramotnog ponašanja i kako je kada ti tvoji najbliži to trljaju o nos. Kako je kada ljudi uveličavaju tvoje nedostatke da bi njihovi izgledali manji. Kako je kada ljudi uveličavaju tvoje vrline i sposobnosti kako bi se pred drugima hvalili tobom. Kada ti kažu da si živo zlo. Kada ti kažu da si poput Isusa i čekaju da ih spasiš. Kada ti se nikad ne mogu sjetiti imena. Kada znaju sve o tebi a ti ništa o njima. Kada ti kažu da ti kao ženi jedino preostaje da odustaneš od fakulteta i bogato se udaš. Kada ti kažu da bi bilo šteta da ne nastaviš školovanje. Kada ti brane da ulaziš u kuhinju jer ćeš sigurno spaliti nešto. Kada te nagovaraju da kuhaš jer ti to tako dobro radiš. Kada ti govore da si previše mršava. Kada ti prigovaraju jer si se udebljala a ne mogu skinuti pogled s tvojih sisa. Kada se ponašaju prema tebi kao prema nesposobnoj i razmaženoj osobi. Kada provedeš ljeto radeći glupe poslove kao što je peglanje policijskih košulja i čišćenje sanitarnih čvorova za 9 kuna na sat. Kada nađeš prelagan i preplaćen posao. Kada ti sa sigurnošću predviđaju da ćeš uspjeti u životu...
Da sam do sada slušala i vodila se za svim uvredama koje sam čula, bila bih već par metara ispod zemlje ili iza rešetaka neke nehumane institucije. Dolazim iz sredine gdje su ljudi prema meni bili više zlobni nego dobronamjerni. Sva sreća da sam od najranije dobi počela potcjenjivati ljude koji bi me vrijeđali. Sve uvrede i zlobne komentare doživljavam kao neki nejasni šum koji samo ukazuju na probleme tih ljudi, a ne mene. Uostalom, vrijeme je pokazalo svoje. Mi koji smo nekad bili otpadnici sada smo uspješni mladi ljudi, zadovoljni svojim životima. Oni koji su vrijeđali bez razloga i širili zlobu... Pa, to se uvijek vrati, vjerujem u zakon karme. Griješila sam i pokajala se zbog toga. Nastojim ne ponavljati greške. Sada znam tko mi je prijatelj i kome mogu vjerovati.
Dobra kritika je uvijek dobrodošla, a kompliment još više.
|
- 13:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
