veb kaunter
Free Web Counter

Free Hit Counter


počeo brojat 5.7.2005

PUnK`s NoT DeAd

01.12.2005., četvrtak

alo drugovi

evo samo da se javim nekima koji će slučajno možd adoć nekad na ovaj blog da sam ok,zdrav,i dobro mi je,samo št onemam vremena više pisat blog baš jer nisam doma i konstantna zajebancija s faxom.jebiga,znate kak je to...svaki se dan mora ić pit nekud.e da,usput,imam curu... :o)

pozdrav drugovi

- 23:10 - Komentari (26) - Isprintaj - #

23.09.2005., petak

Nafta

Image Hosted by ImageShack.us
evo ljudi neki dan iz pouzdanih izvora doznah šta dotični gospon bu-shit ustvari radi u iraku.svi znamo da čupa naftu,to je istina al kak?nebi vjerovali,ali iz svojih naftnih polja u texasu.a kako to radi?e pa ovako.u iraku čupa naftu van na iračkim bušotinama,vadi je u nenormalnim količinama,ne prerađuje se(znači sirova nafta), nego se prevozi u texas,na svoja naftna polja,ponovo utiskuje iračku naftu u svoja polja,i opet je vadi i onda tek prerađuje kao njegova nafta.naravno, to se drži u tajnosti.a sad vi meni recite jeste čuli kad za kojeg goreg lopova?mislim da mu nijedan drugi lopov nije ni do koljena.jednostavno je amoralno đubre bez imalo srama.zato cijene nafte tako brzo i rastu jer računa s tim da mu i drugi mandat ističe,pa što prije želi stignut de-billa gatesa.nadam se da ste gledali 9/11 farenhajda (dokumentarac koji se prikazivo na hrt-u 11.9.) koji necenzurirano prikazuje kakav je bu(l)sh(it) ustvari... jer riječi su suvišne.

- 19:25 - Komentari (21) - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

motorom po latinskoj americi

evo jučer konačno pogledah film "dnevnik che guevare" jer knjigu nikako da počnem čitat iako sam ju dobio još za rođendan.naime,film je na španjolskom.hrvatsko dvd izdanje je,normalno,cenzurirano,jer se jasno vide i titlovi na engleskom.piše fuck off,a naši prevedu-goni se.moram reć da me film oduševio.ernesto i njegov prijatelj krenu na put po latinskoj americi na motoru zvanom "la poderosa",koji se pokvari otprilike jedno 5-6 puta i zadnji put mu nije bilo spasa pa su morali nastaviti pješice i morali su se snalazit kako god znaju i umiju jer su na la poderosi prešli oko 2/10 puta a nisu imali prebijene pare ni kad su krenuli.dakle,na putu ima se svašta dešava.morate pogledat film,ne zbog radnje,nego jer stvarno vjerodostojno prikazuje kako je ernesto bio moralan(čovijek je dao 15 dolara rudaru i njegovoj ženi koje je dobio od cure da joj kupi nešto i prvi je čovjek koji je preplivo amazonu da bi proslavio rođendan s gubavcima),otvoren,i bolno iskren (nikome se nikada nije uvlačio u guzicu) čovjek i prije nego što je postao najpoznatiji revolucionar u povijesti.u filmu se vidi da su se na tom putu počeli stvarati njegovi ideali za koje se borio.
evo i par slika iz filma.
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us


kad dobijem knjigu nazad,skenirat ću slike što su slikane na putu pa ću ih hostat.do tad....

VIVA LA REVOLUTION

- 11:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.08.2005., četvrtak

evo ja se vratio konačno

evo mene ekipa.vratio se sinoć s vira.bilo mi je skroz skroz prejebeno.htio bi se opet vratit.jebiga.sve što je dobro kratko traje.vratio sam se jer sam osto bez financijskih dobara,a i trebo bi konačno 22.8. krenut u autoškolu,pa reko da odmorim malo tijelo i da mu dam vremena da se oporavi od svog onog silnog alkohola.užas!!!!taj tempo više nisam mogo izdržat.21 dan na moru,pauziro sam 2 dana.ne nenormalno,nego nemoralno!skoro sam se pretvorio u alkića.eto da i ja konačno nešto opet napišem,i samo da znate da vam piše budući učitelj,nadam se nastavnik,a nadam se poslje toga i profesor(reko da se pohvalim da sam se upiso na fax).


pozdrav

- 23:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

MOZAK NA PAŠU

Evo ekipa,znam da dugo opet nisam piso,al fakat nisam imo vremena.po cijele dane sam učio za prijemne.na jednom nisam prešo ni prag,a danas je bio drugi pa ćemo vidjet kako će se završit.nadam se da će dobro bit.HVALA BOGU I TO JE GOTOVO!ljeto mi konačno počinje kak se spada.uskoro idem i na more i ne vraćam se tak skoro doma.sad konačno mogu pustit mozak na pašu i zaboravit školske jade barem na kratko.oni koji idu na vir ove godine-VIDIMO SE!piso bi ja još i o prošlim atraktivnim događajima kao na primjer teroristički napadi u londonu,ali konačno mogu reć da mi se neda uopće razmišljat o tome!!!!!!LJUDI LJETO JE POČELO!!!!!
LUDILO!!!!!! AJMO PIT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! EKIPA IDEMO UŽIVAT!NEMOJTE SE SAMO ŽIVCIRAT ZBOG LJUBAVI.IZ ISKUSTVA ZNAM DA JE TO PUŠIONA POGOTOVO NA LJETO!!!!!

UŽIVAJTE SVI I BUDITE MI DOBRO!
CARPE DIEM
POZDRAV DRUGOVI

- 14:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.06.2005., petak

EVO VAM VAŠEG HEROJA

evo ekipo,malo sam istraživo,i našao zanimljive činjenice o tzv. "najvećem hrvatini koji je ikad postojao" kojeg svi "pravi hrvati i domoljubi" najviše cijene i poštuju.sami prosudite kakav je čovjek bio.

ovo je samo dio iz biografije dotičnog ante pavelića.


Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovića i A. Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.

copy and paste.



ja sam donio svoj zaključak... hehe


Image Hosted by ImageShack.us

- 16:34 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.06.2005., četvrtak

UNITY

Theres a war going down between my brothers tonight
I dont want no war going down tonight
Civilization ha I call it as I see it
I call it bullshit you know I still cannot believe it
Our evolution now has gone the way of hate
A world evolved resolved in this stupid fate
Stop this war
All so different yeah I say were all the same
All caught you know in the division game
Self destruction fast impending like a bullet
No one can stop it once its fired no one can control it
Stop this war
A final word, wait it's not a call to action
We aint no sect we aint no fucking faction
Unity unity youve heard it all before
This time its not exclusive we want to stop a war
Unity as one stand together
Unity evolutions gonna come !!!

EKIPA,OVO JE PREJEBENA STVAR,MOLIM VAS PROČITAJTE JE.INAČE TO JE STVAR BENDA CALLED OPERATION IVY.JEDNA OD MENI NAJBOLJIH PUNK-SKA BENDOVA!!!!OBAVEZNO SVI PUNKERI I KOMUNISTI----------->>>>>> MUST HAVE <<<<<<<---------
AKO IKAKO MOŽETE,NABAVITE OPERATION IVY.IMA JOŠ JEDNA STVAR ZOVE SE NO REASON,AL NEMOGU NIGDJE NAĆ RIJEČI!!A BOLJA JE OD OVE!A OVA JE PREJEBENA!

- 19:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.06.2005., subota

oi

svim drugovima i drugaricama se ispričavam kaj niš novo ne pišem pa nemaju kaj čitat,ali čim mi završi matura počinjem pisat.konačno je u utorak zadnji dan mature i držite mi fige u ponedjeljak i utorak.
pozdrav drugovi i drugarice!

- 16:39 - Komentari (25) - Isprintaj - #

08.05.2005., nedjelja

KOMUNIZAM

Pojam komunizam prethodi Marxu više od dvije tisuće godina. U Platonovoj je Republici vladajućim čuvarima zabranjeno privatno vlasništvo. Njegov je razlog za zabranu privatnog vlasništva, pa čak i vlasničkih odnosa i braka bio taj da vladari ne mogu donositi nepristrane odluke ako imaju osobne interese. Prvi kršćani (takozvano "primitivno kršćanstvo") prakticirali su zajedničko vlasništvo, ne samo zato što su živjeli u enklavama, u stalnoj opasnosti, već i zato što su naučavanja samog Krista nalagala da se odreknu imovine. Iako je ta faza kršćanstva bila kratkotrajna, ideja zajedničkog vlasništva ponovno se javila u srednjovjekovnim samostanima, gdje je osobno siromaštvo bilo najvažniji zavjet. Razlozi su bili slični onim Platonovima: monasi i opatice se nisu mogli potpuno posvetiti Božijoj službi tako dugo dok su ih opterećivala svjetovna dobra i brige. Osim toga, time što je sva imovina bila u rukama smostana postizala se čvršća veza pojedinih članova sa zajednicom te sprečavala osobna nezavisnost i suparništvo. Ukidanje privatnog vlasništva ima dva razloga:oslobađanje pojedinca od svih materijalnih briga i snažniju društvenu koheziju zajednice, koju najbolje jamči eliminacija ekonomske nezavisnosti i sukoba.

Prednosti zajedničkog vlasništva u 16. stoljeću ponovno ističe Moreova Utopija , a u 17. su je zagovarali neki Levelleri, koji su citirali Bibliju kako bi pokazali da je Božija namjena da ljudi zajednički uživaju u svijetu. U 18. stoljeću je otac Malby, koji je smatrao da je vlasništvo nastalo kao posljedica čovjekova pada, predložio je asketski komunizam kao lijek protiv rastrošnog života i agresije; osobito je napadao poduzetnike i bankare. Prosvjetiteljski mislilac Morelly također je zagovarao agrarni komunizam, koji bi se zasnivao na malenim zajednicama u kojima bi zakoni protiv luksuza zabranjivali čak i različitost u odjevanju sa ciljem da se spriječi pojava nejednakosti. Ondje ne bi bilo privatnog vlasništva osim nad svakodnevnim nužnostima i oruđem za vlatiti posao. Sve bi članove uzdržavala i zapošljavala zajednica te bi postojala stroga radna obveza. Francuski revolucionar Babeuf slijedio je Morellyja i Rousseaua naglašavajući temaljnu jednakost ljudi u svom Manifestu jednakih:"Budući da svi imaju iste potrebe i iste sposobnosti, neka od sada imaju i isto obrazovanje i ishranu". Vlasništvo i nejednakost su izvori svih zala u društvu. Babeuf je također zagovarao agrarni komunizam koji bi se postigao revolucijom. Vlasništvo bi bilo u posjedu zajednice i svi bi bili obvezni raditi. Cilj rada bilo je izobilje, ali život bi bio skroman i oskudan.

Francuski sociolog Durkheim je tvrdio kako ti komunisti, u koje je ubrojio i Rousseaua, traže moralno riješenje za egoizam, raspuštenost i druge poroke i otuda naglasak na askezi. Oni dovode u pitanje moralnu opravdanost vlasništva, a ne njegovu društvenu korist. Durkheim dovodi u opreku rane komuniste koji su se pozivali na predindustrijsko društvo - a u političkom pogledu često i na antičke republike - i socijaliste kao što je bio i Saint-Simon, realiste okrenute prema budućnosti. Dakako, francuski komunisti 18. stoljeća nisu doživjeli industrijalizaciju te stoga ni ne čudi njihovo zgovaranje agrarnog komunizma. Ali radi se o tome da je poljoprivredno društvo po sebi lakše uskladivo s načelom apsolutne jednakosti nego što je industrijsko društvo, u kojem podjela rada neizbježno vodi do razlika u statusu, položaju i prihodu.

Prvi komunisti, ukljućujući Morea, također su smatrali da je težak rad ključ za riješavanje problema oskudice.Ta se jednostavna jednadžba može lakše primjeniti na poljoprivredu nego na inustrijalizirano društvo. Komunisti 19. stoljeća su doktrinu prilagodili industrijskom dobu. Cabet je uzdizao jednakost i "bratski komunizam" te je predlagao velike tvornice i široku uporabu strojeva, kao i komunalizaciju zemlje. Komunizam se mora proširiti na nove nacionalne države, a ne samo na malene zajednice. Cabet je smatrao kršćanstvo doktrinom protiv vlasništva, a njegova komunistička utopija Ikarija bila zasnovana na "istinskom" kršćanstvu. Najistančanija i najprodornija teorija komunizma je bila ona Marxova. On je osuđivao "sirov i bezuman komunizam" kao što je bio Cabetov, budući da je jednostavno proširio princip vlasništva na sve ljude ("općeprivatno vlasništvo"). Sirovi je komunizam bio realizacija "sveopće zavisti". Istinski je komunizam, za razliku od toga, bio konačno ukidanje principa vlasništva, koje će okončati čovjekovo samootuđenje i stvoriti stvarni, moralni odnos između pojedinca te između čovjeka i prirode. Institucija vlaništva onemogućuje nam da uživamo u nekom predmetu ako ga ne posjedujemo - i time osujećuje naše želje. U istinskom će komunizmu biti moguće zajedničko uživanje u stvarima. Komunistička proizvodnja je kooperativna djelatnost i u njoj naposljetku nema razlka između fizičkog i mentalnog rada: pojedinci mogu uživati oba bez nepoželjne specijalizacije. Dvojbeno je može li se samoispunjenje i ukidanje podjele rada, koje Marx opisuje u svojim ranim radovima, postići u komunističkom društvu koje drugdje opisuje kao industrijsko, budući da industrijalizacija teži birokraciji i specijalizaciji. Mnogi su se anarhisti Marxovog doba također zalagali za zajedničko vlasništvo, ali su zazirali od centralizacije koju je Marxov komunizam naizgled povlačio za sobom, budući da ona ugrožava individualnu slobodu. U praksi su se njihovi strahovi u pogledu državnog komunizma pokazali opravdanima.

Komunizam podrazumjeva diobu i zajedništvo. Idealni komunizam ne bi značio samo kraj privatnog bogatstva i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju - od čega su strahovali kapitalistički kritičari - već i drugačiji način života, utemeljen na suradnji i solidarnosti unutar zajednice. Zapanjujuća je sličnost s kršćanskim idealom, koji su isticali predmarksistički komunisti. Ključne riječi kao što su "bratstvo" i "jednakost" karakteristične su za komunizam. Ipak, središnji je ideal slobode. On se razlikuje od individualističkog pojma slobode kakav prevladava na liberalnom Zapadu. Komunistička logika podrazumjeva da se sloboda - oslobođenje od potlačenosti, oskudice i eksploatacije - mora postići istovremeno za sve ljude, uništenjem onih struktura koje se bore protiv slobode većine podržavajući povlastice manjine. Kao što je rekao Bakunjin,"sloboda svih je bit moje slobode". Komunizam u biti znači zajedničko posjedovanje svega ukljućujući i slobodu. Princip nije onaj jednake raspodjele, već prije jednakog suvlasništva nad materijalnim i drugim sredstvima. Osobno vlasništvo nije nužno za oskudu; raniji su se mislioci zalagali za askezu i minimalnu potrošnju, ali današnji komunisti svakako odobravaju uživanje potrošačkih dobara. Ipak, postoji jedna nerješena dilema: bi li trebalo potpuno ukinuti vlasništvo da bi se okončali sukobi i ugnjetavanje i da bi se razvilo bratstvo, istovjetnost interesa i međusobna ovisnost, ili komunizam znači prenošenje prava i povlastica vlasništva na sve ljude jednako, priznajući time potrebu za posjedovanjem? Komunistički se ideal uvijek prikazivao kao suprotnost egoizmu,osobito onome koji se ostvaruje u vlasništvu; ipak u praksi su vrlo rijetki primjeri idealnog komunizma. Možda je takav komunizam ostvaren jedino u vjerskim zajednicama, nekim svjetovnim komunama i među nekolicinom "primitivnih" naroda koji su još preostali na svijetu, a kojima je dioba svega način života. Svakako se čini da taj ideal nije ostvarenu komunističkim zemljama.


Polovicom 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels kumovali pretvaranju tadašnjeg Saveza pravednika u Savez komunista, partiju evropskog radništva, i poručili da "Evropom kruži bauk - bauk komunizma". U "Komunističkom manifestu" objašnjavali su potrebu, ali i historijsku neminovnost, da proletarijat, klasa modernog društva koja svojim radom stvara materijalna dobra, treba zbaciti kapitaliste, klasnog eksploatatora svog rada, preuzme vođenje društva i preuredi ga u društvo bez klasa, privatnog vlasništva i eksploatacije. Uostalom, kao što je to Karl Marx još ranije u "Tezama o Feuerbachu" napomenuo, "filozofi su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni".
Ideje socijalizma i komunizma bile su inače u to vrijeme, kada Marx skicira svoju teoriju revolucije, koja bi trebala uspostaviti komunističko društvo, prilično rasprostranjene diljem Evrope, ali se radilo o pukim i naivnim konstrukcijama i o raznim zamislima vraćanja u neko prvobitno, primitivno društvo. Marx i Engels utoliko su u "Komunističkom manifestu" podvrgli bespoštednoj kritici "reakcionarni socijalizam", u koji su svrstali feudalistički, sitnoburžoaski i njemački ili "istinski" socijalizam, zatim "konzervativni ili buržoaski socijalizam" i najzad "kritičko-utopistički socijalizam i komunizam".

Komunizam kao teorija, a zapravo vizija revolucionarnog preobražaja društva, te kao pokret postoji, dakle, od vremena, kada je napisan "Komunistički manifest" i kada je u Londonu, novembra 1847. godine, osnovan Savez komunista, tada još uvijek tajno međunarodno radničko udruženje, koje okuplja, kako stoji na početku "Komunističkog manifesta", komuniste najrazličitijih narodnosti.


Prva, Druga i Treća internacionala bile su na međunarodnom planu organizirani izraz praktičnih političkih nastojanja da se komunistička teorija ozbiljuje i da komunistički pokret djeluje na ostvarenju svog krajnjeg cilja - komunističkog društva.


Pobjeda Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine dovela je do preuzimanja vlasti od strane komunista u jednoj zemlji, i to nerazvijenoj, ma koliko god da je bila i prostrana. A sama Oktobarska revolucija bila je pak događaj koji je pokazivao da bauk komunizma počinje kružiti svijetom.

No, daleko od toga da je time komunizam i pobijedio. U Rusiji 1917. godine i u još petnaestak zemalja nakon Drugog svjetskog rata proklamirana je "izgradnja socijalizma", kao "prelaznog društva", koje je, doduše, proglašavano i "nižom fazom komunizma". Radilo se o socijalizmu nerazvijenih zemalja, koji je u razvoju proizvodnih snaga nastojao dostići i prestići kapitalizam razvijenih zemalja, a u političkom smislu je počivao na monopolu jedne partije, komunističke, koja se proglasila avangardom. I upravo se taj i takav socijalizam stropoštao zajedno sa Berlinskim zidom, koji ga je bodljikavom žicom dijelio od kapitalizma. On, naime, u kratkom vremenu nije mogao ni dostići ni prestići kapitalizam ni u tehnologiji, ni u proizvodnosti, ni u ponudi i potrošnji dobara, ni u razini tehničke civilizacije.

Zatvoren u sebe, suočen sa kapitalističkim svjetskim tržištem, prisiljen na redukciju političkih sloboda, pa i na ograničavanje ljudskih prava, socijalizam nerazvijenih zemalja raspao se u vlastitim protivurječnostima, ustuknuo je pred razvijenijim proizvodnim snagama, većom ponudom dobara, političkom demokracijom i većom razinom zaštite i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda kapitalističkog svijeta. Doduše, u nekim zemljama taj se socijalizam još drži, odnosno još se "gradi" i "razvija", ali globalizacija kapitala, koja je upravo na kraju 20. i početku 21. stoljeća ušla u svoju završnicu, prijeti da ga i u tim zemljama sruši (što ne mora uslijediti nekom vanjskom intervencijom, kao što to nije bio slučaj ni sa raspadom socijalizma u bivšem Sovjetskom Savezu i u drugim zemljama, mada se vodio hladni rat između kapitalističkog i socijalističkog bloka u propagandi, politici, ekonomiji).

Socijalizam koji je bio pobijedio u nerazvijenim, neidustrijaliziranim, seljačkim zemljama nije mogao, a ne može ni tamo gdje se još održao, prekoračiti granice svoje nerazvijenosti, nije se mogao i ne može se sam iz sebe reproducirati.
A tek se treba roditi socijalizam razvijenosti, u 21. i idućim stoljećima.

Nije, dakle, postojao komunizam kao način proizvodnje, kao sistem društvenih odnosa, kao ono i onakvo društvo o kojem su Marx i Engels pisali u "Komunističkom manifestu" i koje su najavili kao neizbježno u budućnosti, po logici historijskog kretanja, ali i uspostavljeno revolucijom kao svjesnim pothvatom ljudi, a bit će besklasno. Po Marxu i Engelsu, komunizam je buduće društvo koje će se razviti nakon "eksproprijacije eksproprijatora", podruštvljavanjem proizvodnje i dokidanjem njezinog robnog karaktera, iskorjenjivanjem eksploatacije čovjeka po čovjeku, konstituiranjem u asocijaciju slobodnih proizvođača.

Postojao je i postoji, međutim, komunizam kao ideja, kao misao revolucije, koji nije i ne može biti poražen. Jer, kako misao može biti poražena, osim ako je povijest konačno ne odbaci, arhivira. A komunizam kao misao revolucije i te kako je još prisutan, jednako kao što su revolucije neizbježne i u budućnosti, premda se ne moraju manifestirati zauzimanjem Bastille ili Zimskog dvorca. Jednako tako, postojao je i postoji komunizam kao pokret, bolje reći kao konglomerat pokreta, koji također nije poražen padom Berlinskog zida, premda se radi o porazu jedne političke prakse, koju je taj pokret upražnjavao tamo gdje je došao na vlast i poduhvatio se "izgradnje" onakvog socijalizma, i u onakvim društvenim prilikama, koji smo naprijed okrstili socijalizmom nerazvijenosti.


Komunisti još postoje i djeluju diljem globusa u brojnim političkim partijama koje se i dalje nazivaju komunističkim ili i drukčije, ali u biti imaju komunističku orijentaciju, u sindikatima koji stoje pod utjecajem tih partija, u raznim organizacijama i institucijama koje pronose komunističke ideje, u snažnoj intelektualnoj produkciji, i to danas mnogo više na Zapadu nego na Istoku, koja se još inspirira idejama izvorno izloženim u "Komunističkom manifestu".
Danas u svijetu ima oko 400 komunističkih partija, a njihovih članova najmanje 200 milijuna (samo članova KP Kine ima 66 milijuna), dakle, više nego članova bilo kojih drugih partija, socijaldemokratskih, demokratskih, liberalnih itd. U nekim zemljama ima i po pet-šest partija komunističkog imena, s tim što se međusobno isključuju ili svađaju.

To opet pokazuje da je iščezla monolitnost komunističkog pokreta iz vremena postojanja Komunističke internacionale, odnosno iz vremena kada je Svesavezna komunistička partija (boljševika), kasnije Komunistička partija Sovjetskog Saveza, dirigirala svim ostalim komunističkim partijama (a prva koja to dirigiranje više nije prihvaćala bila je Komunistička partija Jugoslavije, koja se 1948. godine oduprla Staljinovom diktatu). Odavno ne postoji neki homogeni komunistički pokret, niti neka organizaciona povezanost, a pogotovo centar komunističkih partija i njihovih transmisija.
Komunisti kao ljudi istog svjetonazora i borci za iste društvene ciljeve nisu bili monolitni ni ranije, a pogotovo to nisu danas. No, za komuniste u 20. stoljeću ipak vrijede dvije karakteristike: dok su se, bilo ilegalno bilo legalno, borili za revolucionarne ciljeve koji su ih inspirirali, bili su mahom stradalnici i heroji, a tamo gdje su i kada su došli na vlast, kada su njihove partije postale vladajuće, a oni vlastodršci (dakako, dijelili su se na manjinu vođa i većinu članova u samim partijama), mnogi su postali birokrati, karijeristi, oportunisti, a neki i zločinci na čelu i u širini repre-sivnih aparata.
Za ruske boljševike Andre Malraux svojedobno je rekao da su bili ljudi posebnog kova. No, to su svojstvo mnogi od njih izgubili kada su nakon pobjede Oktobra došli na vlast i što dalje to više tu vlast prakticirali voluntaristički, birokratski, pa i uzurpatorski.

Komunistički pokret, odnosno komunistički pokreti u 20. stoljeću pretrpjeli su poraz, koji se ogleda u propasti onakvog, odnosno onakvih socijalizama, koje su inaugurirali, te bili predvodnici u njihovoj "izgradnji", najviše zbog toga što su se zaparložili u kaljuži vlasti, što su uvelike izgubili sposobnost promišljanja povijesnih tokova, što su postali robovi voluntarističkih projekcija, što su preuzeli metode manipulacije od vlastodržačkih klasa i elita koje su svrgavali, što nisu odolijevali iskušenjima privilegija za sebe, što su tzv. idejnu čistoću u svojim redovima čuvali ekskomuniciranjima i egzekucijama, što su pribjegavali represijama da bi nametnuli i očuvali tzv. više ciljeve i postizali ostvarenje svojih ideala.

Pobjedom Oktobra 1917. godine komunizam, dakle, nije pobijedio, a padom Berlinskog zida nije poražen kao misao i pokret emancipacije, ali se odigrala njegova drama u 20. stoljeću, koja je usporila, a nikako ne i zaustavila kretanje ljudskog društva u pravcu društva slobode, jednakosti i bratstva, društva u kojem je ostvarena općeljudska emancipacija.
Na početku 21. stoljeća bila bi neophodna jedna nova analiza dostignutog nivoa proizvodnih snaga čovječanstva i razvoja proizvodnih odnosa, koja bi ili potvrdila ili opovrgla prognoze "Komunističkog manifesta". A vjerojatno bi ih potvrdila. Jer, u "Komunističkom manifestu" nagoviještena je i današnja globalizacija, čiji će ishod biti onakav kakav je tamo skiciran.


Društvene, gospodarske i tehnološke promjene koje su se u svijetu desile u
posljednja tri desetljeća utjecale su na obilježja i strukturu socijalnih država.
Paradigmatski rečeno, pasivna socijalna država, koja je pretežno bila obilježena distribucijom socijalnih davanja i usluga, postupno se preobražava u aktivnu socijalnu državu, koja prvenstveno investira u ljude, njihovo obrazovanje i vještine, nastoji razviti razne oblike zaposlenosti, odnosno prevladati siromaštvo, socijalnu isključenost i ovisnost o državi.
Poslijeratne su europske socijalne države, bez obzira na njihove međusobne
razlike, bile utemeljene na četiri zajednička stupa: (1) negativno iskustvo Drugog svjetskog rata i velike međuratne ekonomske krize iz koje su proizašli za svijet pogubni totalitarizmi, (2) snažna privrženost ideji nacionalne i socijalne solidarnosti, odnosno visoka razina socijalnih prava kao dijela korpusa ljudskih prava, (3) politički konsenzus o državnom intervencionizmu radi suzbijanja krize te socijalna sigurnost za sve temeljem građanskog statusa (social citizenship), (4) oslanjanje na punu
uposlenost i model čvrste konjugalne obitelji, u pravilu s jednim hraniteljem (Lazar, Stoyko, 1998.). Takva je socijalna država u razvijenom svijetu dominirala do sredine 70-ih godina. U nekim zemljama, kao što je npr. Švedska, u to je vrijeme država raspodjeljivala dvije trećine, a za socijalne namjene jednu trećinu nacionalnog bruto proizvoda. Neki autori nazvali su to “zlatnim dobom socijalne države” (Esping-Andersen, 1998.). U socijalno-političkoj literaturi takva se intervencionistička država uobičajeno naziva keynesijanskom socijalnom državom (KWS), a ponekad
keynesijansko-beveridgeanskom socijalnom državom, pozivom na imena velikog ekonomskog britanskog teoretičara (M. Keynes) i velikog socijalnog britanskog reformatora (W. Beveridge) iz tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća.
Gospodarska kriza, koja je sredinom 70-ih godina potresla svijet, a kojoj su se potom pridodali drugi uzroci, ugrozila je stupove poslijeratne keynesijanske socijalne države. U demografskoj sferi najznačajnije su promjene: starenje stanovništva, opadanje stopa fertiliteta, kriza klasične konjugalne obitelji. Gospodarska kriza, koja je uzrokovala pad stopa rasta, dovela je do velikog porasta nezaposlenosti. K tome, tehnološka je revolucija uzrokom promjene strukture rada, odnosno njegove sve veće fleksibilizacije i individualizacije. Sociolozi tim povodom govore o novoj postfordističkoj strukturi rada. Sve je manje kontinuiranog i stabilnog rada, a širi se tzv. “prekarizacija” rada, koja je bitna sa stajališta socijalne sigurnosti (Castel, 1995.).
Globalizacija, pospješena informatičkom revolucijom te padom socijalizma
kao svjetskog sustava, dovela je do sve tješnjeg povezivanja svijeta. Gospodarska se kompeticija prenijela i u socijalnu sferu, što se odrazilo na visinu i strukturu dodatnih troškova rada. Nastojeći privući međunarodni kapital, pogotovo manje razvijene države smanjuju socijalne troškove i pokušavaju uspostaviti gospodarski, socijalno i politički kompetitivnu državu. Novi model socijalne države, koju su neki autori nazvali schumpeterijanskom
(SWS), prilagođava se promijenjenim gospodarskim i socijalnim okolnostima, posebno preobrazbi strukture i prirode tržišta rada. Dok je u tri poslijeratne decenije bio na djelu proces tzv. dekomodifikacije socijalnih prava (Esping-Andersen, 1990.), što podrazumijeva prijenos socijalnih troškova s građana na državu, u posljednjim je desetljećima na djelu obrnut proces komodifikacije, što znači da se socijalna sigurnost sve više “kupuje” na tržištu, odnosno da se dio socijalnih troškova prebacuje na pojedince i obitelji. To je način da se smanje državni socijalni troškovi i da se pasivni zamjene aktivnim socijalnim programima. Reafirmira se klasično načelo supsidijarnosti, a u socijalnoj sferi sve veću ulogu dobiva lokalna zajednica i
nevladine organizacije, odnosno razni čimbenici civilnog društva (welfare mix).

Postsocijalističke su se zemlje nakon pada socijalizma našle pred ogromnim
problemima u socijalnoj politici. U tim je zemljama propala stara socijalističko etatistička struktura socijalne sigurnosti, a postupno se, uz dosta izraženo nezadovoljstvo stanovništva, izgrađuje novi socijalno-sigurnosni sustav, u kojem je sve manje etatističkih, a sve više tržišnih i civilnih elemenata. Postsocijalističke su se zemlje na drastičan način, naročito u početku, suočile s gospodarskom krizom, porastom nezaposlenosti, siromaštva i isključenosti. U tim su zemljama, kako piše Standing (1999.), sidra socijalne sigurnosti iskliznula, a socijalno-zaštitne su mreže poderane. Ipak, treba imati na umu da postoji znatnih razlika između pojedinih postsocijalističkih zemalja. Znatno lakše su se prilagodile zemlje tzv. višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) te Slovenija, a zaostale su istočne zemlje, uključujući i Rusiju. Konačno, treba reći da u tim reformama sustava socijalne sigurnosti u postsocijalističkim zemljama, prije svega mirovinskog i zdravstvenog, značajnu ulogu igraju nadnacionalne organizacije prije svega Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, koji zagovaraju liberalniji pristup u socijalnoj politici
(Deacon, 1997.).

Ako je povijest u koječemu odbacila politiku i praksu komunista, kakvi su oni bili i kako su se ponašali u 20. stoljeću, to ne znači da komunista više nema i da ih više neće biti, te da je došlo do pada komunizma, kada ga kao društva nije bilo ni u samim počecima.
Povijest teče cik-cak, a uz to ipak teče sporije nego što to ljudi žele. Kapitalizam se rađao i razvijao pet stoljeća. Kako bi se onda komunizam mogao roditi preko noći i preko noći propasti?

- 16:09 - Komentari (54) - Isprintaj - #

03.11.2004., srijeda

NEMA BOGA!!!

svi već znaju da je buš opet dobio izbore.svi znaju da u svijetu nastupa još četiri godine terora od njegove strane u kojima se toliko prozirno i ofucano stalno opravdava tim oružijem u iraku.morat će opet nešto novo i zmislit jer svima je već dosta najvećeg prikrivenog terorista u povijesti.niko nas nemože poštedjeti njegovih sranja.ni bog jer je tek sad ovom buševom pobjedom dokazano da bog ne postoji!!!!!!

- 19:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.11.2004., utorak

svi smo ga mi voljeli

Svi smo ga mi voljeli (osim onih na robiji)
Pisali duge sastavke «Što je ljepše, on il' proljeće?»
Svi smo mi posjetili (osim onih na robiji)
Kuću u pripizdini gdje rođen je najveći sin

Najveći sin naroda svog bio nam otac, majka, bog
Odozdo smo se divili (osim onih na robiji)

Fino smo mi živjeli (osim onih na robiji)
Nekako drugačije, zapadno-istočnije
I svi smo plakali (osim onih na robiji)
Gorke suze na travnjaku kad umro je najveći drug

Najveći drug naroda svog bio nam otac, majka, bog
Odozdo smo se divili (osim onih na robiji)

Sad smo se probudili iz opće amnezije
Nakon mnogo godina izašli iz tamnice
A vani je baš oblačno, na vrhu brda stoji on
Skoro da nas zavara jeftina imitacija

Tog junaka narodnog bio nam otac, majka, bog
Ponizno smo se divili (osim onih na robiji)

- 19:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.11.2004., ponedjeljak

TREŠ MADR FAKR

EXPLOITED

- 19:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2005  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
DRUGOVI,KOMUNIZAM JE IDEALNI SVIJET I AKO SE NE POSTIGNE,NEMA BUDUĆNOSTI ZA OVAJ SVIJET,LJUDSKA SVIJEST MORA JEDNOG DANA POSTIĆI TU RAZINU DA SHVATI DA ĆE NAS OVAJ SISTEM BOGATIH I SIROMAŠNIH SVE UNIŠTIT,SAMI ĆEMO SEBI PRESUDITI AKO NEŠTO NE PODUZMEMO,I ZATO...
NE DIŽITE DVA PRSTA,DIGNITE GLAVE!!!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se