Terorija i prasak

07.03.2007., srijeda

Izvještaj radne skupine UN-a za Hannover

Sunce mi kroz prozor zrakoplova naše moćne nacionalne flote (koja ima direktne linije prema 7 gradova u Europi!) ulazi kroz oči i razlijeva se kroz ostale tjelesne otvore, dok Suradnik i ja smo tresemo čaše ne bi li led što prije izgubio svoju neovisnost u viskiju, sukladno povelji UN-a. Ovaj put imamo ozbiljne namjere. Dosta je više bilo bančenja i iskorištavanja tih simpatičnih, ali priprostih zapadnih naroda, vrijeme je bilo da i ja nešto napravim za njih. Kad ja tamo završim, ima da stave takav moj spomenik na glavni trg da će i Hamburg i Bremen biti u hladu od njega, i to 24 sata. A onog ublehaša i šalabajzera Ernsta od Hannovera ima da maknu, i stave ispred grada da pokazuje sabljom u pravcu mog spomenika, kako bi turisti koji zbog njega dolaze u grad, a ne znaju gdje je, znali gdje je. Ljudi, ja imam viziju za taj Hannover: razvoj, kapitalne investicije, projekti, lunaparkovi, export, import, brodogradilišta, sanacije, stečajevi s preustrojem, benchmarking, inovacije, clubbing, mobing, koncert idola mladih u pudingu… sve mi je jasno kao dobar dan. I eto, zadnje kockice velikog Hannovera mi se sklapaju u glavi dok Suradnik i ja stupamo na aerodrom:

«Vidiš li kako plamte ona slova na ovoj trošnoj zgradi zračne luke, pjevaj sa mnom, slovo po slovo:

F – R –A –N – K- F – U – R –T»

Suradnik me blijedo pogleda i reče: «Frankfurt».

Ja: «Pa dobro jel tako teško?»

E da su to marljivi i pouzdani Balkanci, a ne Nijemci, primitivni neradnici, vucibatine i latentni hermafroditi. Jesu oni simpatični, ali priprosti nekako. Krvna osveta još vlada, još uvijek nije Porajnje oprostilo Bavarskoj težak genocid u Kölnu. Još uvijek su krvave saske ruke, a pogana pruska duša.

Al eto, što da se radi, Suradnik i ja svojim autoritetom i dignitetom uspijevamo izgladiti stvar kako bismo u najkraćem roku došli u Hannover, a ne Frankfurt. Kako bismo u međuvremenu ubili to isto vrijeme koje je navedeno iza među, sjedamo na, u njemačkoj popularni napitak, po imenu caffee. To je nešto kao jako loša kava, ali još gora, no još uvijek znatno bolja od sličnog američkog napitka – coffee (po obliku riječi i mjestu tvorbe, a to je nekakav aparat iz kojeg riječ curka neko vrijeme, vidljivo je da korijen vuku iz starobalkanskog). Pri tome smo se u razgovoru dotičemo bitnih vrhunaca, neprestano prijeteći da dohvatimo samu Bit, poput:

- kojoj se neimenovanoj osobi iz naše radne organizacije tijekom sistematskog pregleda na rendgenskoj snimci ukazao kišobran u području anusa;
- kojoj je neimenovanoj osobi iz naše radne organizacije suprug supruga, a ujedno otac i sestra, za što postoje i pismeni, a naročito usmeni dokazi;
- koja neimenovana osoba iz naše radne organizacije sjedi dok se tušira (!);
- koja neimenovana osoba iz naše radne organizacije upravlja mišem desnom rukom, iako se dobro zna da ljevoruka.

Napokon dočekujemo ukrcavanje, putovanje te iskrcavanje, i to ovaj put gdje treba, u Hannoveru. Vrijeme je da potražimo prijevoz. Ukazuje nam se jedan simpatični, crnomanjasti domorodac sa svojim trošnim kombijem koji se odmah nudi da nas preveze. Mi mu govorimo ime našeg Hotela, on jadan, ne zna. Mi mu dajemo adresu i kartu, on jadan ne vidi. I tako se, dijelom zbog njegovog autizma, dijelom zbog Suradnikovog rasizma, dijelom zbog mojeg hedonizma, ipak okrećemo alternativnoj ponudi njegovog svjetlijeg sunarodnjaka i ubacujemo našu vrijednu prtljagu u njegov Mercedes S klase i krećemo ka Hotelu.
Pitamo našeg vozača koliko se ima vozit. On onako šeretski: «E koliko, može deset kilometara, može dvadeset, a može i 50. Koliko god treba.»
Nato ja njemu: «Jel znaš što ima gore nego kad imaš tu svoju jutarnju erekciju?»
«Što?», upita on začuđeno.
«Kad imaš moju jutarnju erekciju», rekoh.
Čovjek odmah razumije dubinu situacije i stižemo u hotel za pet minuta, nakon njegove neobično brze vožnje.
U hotelu nas simpatična gazdarica koja saobraća isključivo lokalnim narječjem upućuje u naše prostrane sobice i mi smo vrlo brzo usnuli snom kako bismo bili spremni za sutrašnje naporne susrete s njemačkim gospodarstvenicima.
Rano ujutro, nakon dugog i mukotrpnog putovanja do sajma na kojem su se okupili svi Nijemci koji nešto znače na njihovoj gospodarskoj sceni, Suradnik i ja primamo stranke kako bismo razlučili bitno od nebitnog. Bilo je tu raznih ideja, da ne duljim, uglavnom stvari koje je naš napredni narod odavno prevladao, ali i nekih obećavajućih izuma.
Jednom malom kiselom Nijemcu, koji se osobito istakao, govorim da sutra donese domovnicu i dvije slike kako bih ga odmah upisali u naš registar kandidata za Balkansku uniju. Nažalost, u kasnijem klasifikacijskom postupku, kandidat je ipak odbačen kada je u okviru standardne procedure bio upitan da skine gaće i drži govor pred okupljenim narodom. Iako se mora priznati da je svojom britkom inteligencijom očarao žiri, narod je ostao nezadovoljen, a kao što znamo, prvo narod, onda inteligencija.
Do podne zatvramo većinu problema i dugoročno rješavamo nezaposlenost, zaposlenost, depopulaciju, infrastrukturu i kulturnu obnovu Hannoverovaca i red je da se nešto pojede. Odvode nas u lokalnu birtiju kako bismo malo okrijepili naše, umnim radom, iscrpljene organizme. Umak na carpacciu od prezrele svinje je odviše grudvast i blago bezukusan, dok je štuku u luku chef učinio nedopustivo predvidljivom. Da, kuhanje je tamo jednostavno loše. Vinska lista je štura i melankolična, tako da smo prisiljeni piti razvodnjenu bavarsko pivu dok razgovaramo s filipinskim veleposlanikom u Andori, koji je također u gospodarskim pregovorima na sajmu.
Nakon gastronomskog razočaranja krećemo razgledati grad. Mora se priznati da Nijemci imaju duha i znaju za zabavu, ali je njihov pristup odviše neodgovoran. Vlak, koji povezuje naš ekskluzivni hotel (udaljen 30ak kilometara od Hannovera kako bismo imali mir potreban za ogromni intelektualni rad) povezuje s centrom ide tek svake 4 minute. Nakon te nedopustive činjenice, dok smo se vučemo po pruzi brzinom od oko 150km/sat umorni smo od svog tog nereda, zaostalosti i neodgovornosti. Suradnik mi govori kako se nada da stvari nikada tako neće izgledati kod nas. Utješih ga rekavši mu da za to doista nema nikakve šanse.

- 15:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Parlament

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se