Tepljuh
subota, 10.09.2005.
PJESMA O OMEGI
|
Na ulazu u rajsku dolinu zaustavlja se našminkan vlak. Silazi Omega ranjenom nogom, uz krikove rukohvata, a pod pazuhom, snop mu osmrtnica, raznih datuma, pa reče okupljenom puku: "Kud su vode tekle, opet će teći, jer nema ruke jače od Gospodnje". Ispovijeda se narodu, zvanom puk, kao da govor drži, bože prosti, on, naljepljen na plakat historije, ali narod, kakav je, od pamtivjeka, suho i uporno kašljuca. "Sjećate se onog gipkog dana ispunjenog slavom, kad smo odvajali siromašne duhom od nevjernika s okusom mučeničkog znoja, u ilegalnim parnicama, podmuklo noćnim, kad se zaboravljaju lažne vijesti? A historija se prešućuje, jer teatar je prastar, a glumci navijek zeleni". To su riječi Omege, nepoznata stvora, koji u temperaturi sna, u padanju i uspenju, posredniku slutnji i želja, gori, kao što gori miris marginalija mora, upokojeni val u pijesku. Kočničar poluhistorije Omega, vraća se iz grada s modricom na oku, grada žutih građana iz propalih vremena ...Iz kurvarluka na tajnoj željezničkoj postaji grada Iks, zaražen sifilisom još u Tiflisu, što će ga prodati Mariji, dok čekala je muža, nestrpljivo. Mješano sjeme i zar zbilo se što u tami, prozvanoj po istoimenom gradu, kad ljubili se po nalogu više sile, kad prekasno je za dan, prerano za noć. Čekala je Marija muža u bijegu na Zapad, kroz ljevaoniccu željezare, u kreposnoj zemlji Bosni, dok Omega pušio je cigaru, staru pošiljku iz pakla, mušku, sličnu Dravi i Ibru, iz sretnih dana, bio uvjerljiv i mio, dovoljno, da njih dvoje na klupi drvenoj i tvrdoj, i iskošenoj, napuštene stanične blagajne, u glacijalnoj noći vatru zapale, u decembru na kraju svijeta i vijeka, gdje nikog nema i nikog briga nije. Rekoše potom pušeći Stiks cigarete, starije od vječnosti, slične Dravi i Ibru iz slavnih, neoporezovanih dana, od pošiljke iz pakla, muških:"U pičku materinu i život, mislili smo da je to dar, desio se samo jeftin ruski samovar, bez čaja, bez vatre, neoplođena voda, s mnogo krvi", u kolibi razvaljenoj u centru grada opsjednutog starošću, žitelja ogrezlih u ironiju. "Ne govori mi ništa. Ne žalim tvog muža" reče Omega "žalim moje sveto sifilitično sjeme, kupljeno u Siflisu 59. na sajmu Svetog Stjepana Kralja..." "Zar tako" ciknu Marija, čupajući kosu od slame, boje u modi. "Ah! pusti sad to" utješno će Omega "zlo kao takvo, zaraženo je dob- rotom i sve su to vješto spakovane tlapnje, jer dobro i zlo ne stoje zasebno, bar ne stanuju, a ja se kalim u temperaturi sna, u padanju i uspenju, posrednik slutnji i želja, nepoznate žalobne tvari, i gorim kao što gori miris marginalija mora na modrom večernjem vjetru, kada se vječnost smrzava i u ritmu osvete leluja". spjevao Čolović Č. |
- 21:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (1) Siječanj 2006 (2) Rujan 2005 (1) Srpanj 2005 (2) Lipanj 2005 (3) Svibanj 2005 (5) Travanj 2005 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||