Tepljuh
petak, 29.04.2005.
OSMIJEH I SLUTNJA
|
Dok su se barok i gotika potajno gostili u slijepoj arhivi, dok je vosak kapao u prazno i stijenj kopnio od strasti za drhtavicom podatnom, udavljenoj u imenu bez adrese, dok su se sluh i slutnja oporavljali od prizora i psovke, i prah padao po zaboravljenom sjemenju, po finim neiskorištenim uzorcima, čuo se šum poruke iz njenog osmijeha. Iz večernje čeljusti ispadale su njene ruke vezane oko tvoga vrata. Tama se razbuktavala! Htjela se javiti na nepoznatu adresu vodenim pismom. Telefonirati naslijepo, okrećući po brojčaniku lišća, po brojčaniku zvijezda. Htjela je javiti o onom što ne zna. Pronađeno lice. Tajnu iz davnina. Htjela je javiti sretnu vijest da ljubi, iz osame u snu, da javi, da drhtavica kopni kasna i proljeće je. |
- 23:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 27.04.2005.
NEPOZNATI SVJETIONIK NA NEOTKRIVENOM MORU
|
Proizvoditi tepanje, morsko inje, vedre dane, stisak ruke, blagonaklonost, dobre vijesti. Praviti ramena, osmijehe i oslonce, kao što se izrađuju mamuze, klopke, mezimci. Ljubiti se dok prašina po kući samouvjereno šeće i pijesak drsko u dvorište samozvan ulazi, slušati hod kamenjara poljem, čuti zvono runatog ovna predvodnika i lavež psa iz brončanog doba. Hodati beskrajnom zemljom vremena u svim mogućim svjetovima. Otkopavati sloj po sloj patnje. Tragati za vjerom i beskorisnim znanjima do neotkrivenih vrata u labirintu. To je kao da praviš baklje svjetioničarske, vosak za uši, zmijsko ulje, kao što se prave vješala, verige, velikaši. Proljetne vještice na grudima kandilo saznanja pale, zore nas posjećuju u spaljenim snima i lađe, s gladnim vjetrima o boku, kao more, širi od oceana, prostiremo se uzduž vremena neznana, oplakujuć kontinent sablasti nagrižen spoznajom. Prostiremo se uzduž ražalošćenih meridijana, dok kostur, poput visoke stijene, strada vraćajući se u kreč. U krevetu, dok pravimo vedre dane, blagonaklonosti, osmijehe i oslonce. |
- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 22.04.2005.
IDIOT KAO VRIJEME TERORA
|
Imao je ogromnu, ružnu i zgužvanu glavu, a povrh toga idiotsko ponašanje. Usprkos tom bio je vrlo sretan i znao način kako se crpi energija za sreću iz raznih lica. (Naprosto, on ih je strasno volio). Ništa nije razumijevao na način, kako se od njega očekivalo, nego kako je on to htio. Bilo je teško boriti se protiv volje starijih i jačih. Ali kad oni iscrpiše sva klasična sredstva, digoše nemoćno ruke od njega. Postade slobodan, po cijenu podsmjeha, omalovažavanja i pokidanih društvenih veza. Kad nije bilo djece za igre i šale, tražio je i gledao mrave kako rade. Proučavao kako raznose sjemenke, travke, zrnca pijeska. Uživao u načinu kako se rukuju i pozdravljaju pri susretima. Slušao njihov razgovor, i kako ljupkim glasićima viču kad bi im teret zapeo za travku. Čuo je kako se obavještavaju o izvorima hrane, o prosutom šećeru u nečijoj ostavi, o palom pekmezu sa kruha neopreznog djeteta dok se skitalo dvorištem. Vidio je i znao mnogo toga što se dešava među njima. I tada je bivao pun neke blage energije. Bio je sretan. Po tome je i postao idiot: niko nije razumijevao način kojim ispunjava životne rezervoare veseljem i radošću. Ako je neko i htio da mu učini zadovoljstvo, to je činio po svojim mjerilima. Inače su se s njim poigravli, blentravili, navlačili, prikazujući ga kao prvoklasan primjerak nedotupavog čudovišta, koje ne shvaća njihove najprostije igre i pravila. Prijetili su mu da će škola srediti njegove bezobrazluke. Ali poslije početnog straha i nesnalaženja, otkriše da u školu voli ići i da je oduševljen tolikim brojem novih lica. Znatiželjna majka obilazila je učiteljicu da vidi kako njezino dijete napreduje i snalazi se, ali šta je mogla drugo očekivati: "Vaš sin je, gospođo, izvinite na izrazu, totalni idiot. On pred svom djecom traži, i to za vrijeme nastave, da ga zagrlim i da ga poljubim u tjeme, jer da strašno pati od potrebe da bude zagrljen i poljubljen. Bez obzira na njegovu, vi već znadete kakvu glavu. Kako bi to izgledalo kad bi sva djeca to od mene tražila. Morali bismo u školi imati posebnu grliteljicu. Osim toga, vaš sin neće da piše kose i zakrivljene crte, iako sam uvjerena da to može odlično uraditi. Kaže da mu one ništa ne znače. Istina je, zna nacrtati cvijet, pčelu, pticu, ali pisana slova ne. Ti ga crteži, kaže, ne vesele, niti takve životinje postoje. Zamislite samo bezobrazluk, kad je rekao, da mu se jedino sviđa slovo "B", jer da ono liči na moje grudi u kojima se skrivaju ogromne, kao labud bijele, baš tako je rekao, slatke cicke, koje bi rado papao. Gospođo, on ne zna šta se može govoriti. Što da radimo s njim? To dijete će me uništiti svojom duševnom stabilnošću." I tako, to sretno početno doba nije moglo vječno trajati. Sve se okrenu protiv njega. Dođoše majstori stupida, sa dokaznim alatima. Stegoše ga, razoružaše, raseliše. Velemajstori analitike nešto nađoše na tamnom tavanu njegove duše. I ništa mu ne dadoše od onog što je volio. Za kaznu, dok se ne popravi. Spustiše ga na dno u kaljugu. Gledao je mirno i odsutno šta se radi, šta želi, kako se povode jedni za drugima, kako cijene vrijednosti kojih ni svjesni nisu, kako su ponizni pred vlašću, silom, mogućnostima zla i jada, kako cvile pritisnuti od jačih i kako pritišću slabije. I sve ih je osjećao kao samog sebe, ne žalosteći se. Vidio je kroz vrijeme. Bio je poput vode i vjetra. Bio je čovjek na dnu bića. Tako je i mogao prepoznati sve bezvrijedne igračke i vidjeti da se igra odvija bez pravila i smisla. Bio je biće što na dnu vina živi. Prehlađeno je i morem plovi. Bio je biće što pjevalo je u snu, zaboravljenim glasom nedozrela žita. Bio je neizbrušena energija idiota. |
- 00:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 19.04.2005.
OSTATAK NOĆI
|
Ostaje nam da još radimo na sebi da zamaramo glas i ruke umačemo u neprozirnu nebesku tečnost tražeći izgubljeni grumen. Sve rečeno je već i šutnja kaplje s naporom užasa. Da sebe obrađujemo u mraku, ispod maski, vela, gdje ponori zvone šupljinom i strahom. Zrno ljubavi, ko malo žara, skrivamo i stidimo se pred sudom besmisla. (Dobra tajna nema svog glasnika). Da radimo na sebi na sablasnu tornju. Izbijamo sate kako drugi žele, sa neba, sa čežnje, kad nam se život u tren pretvara. Čitav život u tren pretvara. |
- 22:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ARGENTINSKI TANGO SMRTI
|
Mrtvi komunari niču po svijetu, posijani novozavjetnom rukom, radi plodova što ih daruje mladost, tiše od pjesme ranog snijega, onog dana u čiju zoru smrti pjevale po barikadama. Argentinski tango smrti! Unaprijed odsviran po metodi surovosti! Dan kada se revolucija porađala. Krikovi novorođenčadi, duhova, vjetra, padanje cvjetnih latica od straha pred smrću sa raljama od mržnje. Majka joj je prapovijest hrabrih ljudi koji je ožalošćeni pozdravljaju, sa željom da budu upravljači gromova čiju studiju potajno istrgnuše iz sna. 12. maja 1870. herojski je potonula posada zajedno s ratnom lađom "Estos" sa uzvikom: "Živjela Komuna"! Slobodni zidari i pekari: klub proletera, klub ptica, klub zvijezda. Milier odbija da klekne pred krvnikom s uzvikom: "Živjelo čovječanstvo"! 100.000 komunara pjevalo je o onome što nije vidjelo. Njihovo oduševljenje ostade u sloju historije, koja se zove brdo ljudi, talog aveti, sjena istine. Ali istina je hladna, neljubazna i što je najgore: mrzi ljude. |
- 01:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #
petak, 15.04.2005.
LEPTIRI ANARHISTI
|
Leptiri su anarhisti. Leptiri su gradili zamkove po hridima, za kneževe tame, za ubrzane karijeriste. Raspaljivali pepeo razdvojen po meridijanima. Mislaći: u pepelu se krije žar. Križali su cvjetove noći s molbama, da bi letjeli neplanski protiv mrtvih lekcija. Nisu znali što čine. Zbog mirisa kojeg cvijeća, po uputama čije volje. Nisu pušili smolu ni pili nektar. Bojali se sekretara jesu. Bojali se noći i ranjivi bili na mjestima vječnim: gdje se utisci proizvode, gdje gnjide na duši gnjezdo viju. Budili se iz mrtvih po prozivci sunca i živjeli bez dozvole, putokaza, navijeni zvjezdanim ključem, sa skrivenom srećom, na jeziku, ruci i prozirnim grudima. |
- 23:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.04.2005.
ZAPOSLENI I DOKONI
|
Lokva crne vode visila je iz gusta oblaka. Bodljikava žica i mrk povoj preko plavog oka. Čovjek reče strijelcima (prvim dobrim susjedima): Stanite! Ne pucajte crni strijelci! Nemam vremena za smrt! Zakasnit ću u ribolov, zatim krave pomusti i vrijeme je da se krompir okopa. Vi ostanite, dokoni, tu i nisanite! Vježbajte, učite se! Vratit ću se kad se zgodi vrijeme da stanem pred samog sebe. |
- 22:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #
DAN POSLIJE
|
1. Ući ćemo sutra u novu sobu od samih otvora u modrim kavernama mora. Nećemo reći tamo nepoznatom Ljudevitu da ga ne poznajemo, niti da posjedujemo išta kad ništa nam ne pripada. Učićemo potajno pčelinji zanat i svladati smisao žalca, otkopavajući sloj po sloj patnje. Riječnik ćemo proglasiti za groblje neishranjene ljudske vatre, na pjeni nepoznate bolesti. 2. Izgorjet će mlad ovaj narod, neće stići ni imenovati svoje mane, zaspaće na pruzi, gdje vjetar je presjeca, potajno noću prelaze prognani, gdje vole se ubrzano djeca i ne prestaju dani. 3. Svi su bogovi izrađeni po istoj metodi: navode da i mrtva čeljad bori se, gaji mahovinu na vatri, na ognjištu, dok je lirski oblikovana jesen, a Zemlja se na šavovima suši i Madagaskar je žulja. 4. Dokle smo stigli? Dal tamo gdje mrtvi su? Zna onaj što plovio je oceanom ljudskih duša u krhkoj lađi zatajene sjemenke što preostala je od saznanja i vjere. |
- 00:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.04.2005.
UROTA FETUSA
|
1. Pjevalo je jato modrih fetusa u studenu jesenju veče, kliktalo, grizući nokte, za toplom plodnom vodom, a plodna voda se gubila. Nezaštićeni anđeli, umjetno oplođeni u vapnu. Bez rodnog lista upućeni u vodu, u zrak. Nitko ne zna čitati, nitko roniti. Slabi letači. Samo nada na zemlji. Čekanje svemogućeg. Nitko nije htio vidjeti kako psi čekaju na fetuse, u zasjedi za bespomoćne. I kako lešinari kruže iznad vrletnog stijenja. Šta im se plavi na ruci? Da li si ti, veče ili vene? Od njihovih nenošenih pelena vode su bistroplave, bile uzročnik večeri sa poglavljima karaboniziranog vjetra. Tada su se ljudi nemilosrdno izležavali po zidinama, i nebeski sat otkucavao sporo prolazno vrijeme. Konjima su se zubi kvarili, čekajući da fetusi odrastu u diplače, švercere duvana i uhode u nemirno doba; da odrastu u jahače, potkivače, goniče, uzduž nejasne granice. Fetusi su u sumrak dijački pjevali. Kišilo je na njih su prastari ljudi lajali. Pelene su im se sušile na ranom vjetru, izvješene po gologlavom drveću, po granama namjenjenim za razdragani smijeh. 2. Njihovi oćevi buili su mornari zalutale ratne lađe "Estos" na Moru Laptajevih, dok su zviždali konopi ukrašenog jedra na polarnom vjetru, u doba Komune, za velikih otkrića u ledeno doba. Kapetan je zapitao postrojene mornare: ko je ukrao busolin kažiprst misleći na dom i povratak? ko nije bolestan od zime i nostalgije? i ko zna šta znači riječ Feliksdor? Alarm za zlo? Ružin grob? Ostrvo spasa? Kvar na srcu? Ili pozoiv na spoznaju? Nitko ne zna, dabome, jer ruke vam se smrzavaju, jer vi niste fetusi utrobe ovog broda. jer ovaj brod plovi po svetoj plodnoj vodi, a vama se prsti smrzavaju. 3. Fetusi su i dalje padali, po čijoj prozivci, na krilima kojih kromosoma, jer znalo se da ništa ne može propasti, niti se ukaljati noga može, kad u šupljem srcu stegnut je šaraf zdrav, a u ruci britko sječivo. o su bili pjevači iz sna! Konzervirane volje! Jato modrih fetusa u studenu jesenju veče, u doba Komune, za velikih otkrića, kada su bradati plodovi u sumrak pjevali iz otvorenih zemaljskih cvijetova poput ljudi. |
- 20:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 08.04.2005.
ZAPOSLENJE U PAKLU
|
Zaposleni smo u paklu. (Pri dimu ni bilo posla). Nije tegobno kako neki misle. (Posel je posel). Toplo je, ali s teskim zadahom sumpora. Imamo zato maske i zaštitna odijela. I ugodno je gledat lica na smrt uplašena. Uj! Haj! Mi imamo vlast. Mi radnici pakla. Šef je nemoguć. Ne pridržava se sporazuma, kog ni donijeli nismo. Kaže da je on naša pakta konventa i još više od toga. ("Svaka čast"). Užarene peći, pepeo, garotina i nervozan nakovanj nisu glavni rekviziti za mučenje. (Jer mi bismo lako od užarene peći napravili roštilj). Ali šef je totalan i savršen. No podnosimo se, jer vani su surove i sirove zime (vrijeme kolinja), bolesti i neimaština, a nama u paklu toplo je. Imamo pečenja (kvaliteta nije važna). Igramo šah živim figurama i pravimo viceve na račun došljaka. Dani su prepuni ptica graktalica. Gledamo i mrave, žute gologuze, otrcane mrave, kako napuštaju nastambe, ogorčeni na palež i potope. Slušamo cvilenje pod ogromnom kožnatom čizmom, izglancanom, u kojoj su neoprane noge i zloćudne nakane. Skrivamo se od inspekcija: u general-kapama, cilindrima, bradama i turbanima... Jutra u paklu? Ah! Tu nema jutara. Nema ni noći. Vječni dan umjetnog svjetla i ideja. Radimo, na ljepljenju svjetlosti i zvuka. Zaposleni smo na legislativi. Šef nam je oličenje bolesti i gubavac uma. Ali ponosni smo na zakone o nadi, sreći, smijehu i pravilnoj ljubavi. Još da izradimo zakone o moralu pa našoj šapi izmaći ništa moći neće. Ah! To bi bila divna zaokružena i kodificirana legislativa. Sviđa nam se šef. Tako je lukav! A zna svoj posao! I podlo se cereka, dok mu u srcu kukavica vrijedno radi. Zaposleni smo u paklu. Predjelu u kom se ori smijeh gavranova, a organ cinična profila razmazuje tintu po dušama smrtnim. |
- 21:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 06.04.2005.
|
8. Istina smo mi a ne stvari (jer se istinom imenuje ono što ne postoji). Mi koji smo sredstvo, a ne cilj. (Stvari su samo dokaz postojanja, a ne postojanje. Dokaz da se odista nešto zbilo: prasak munje, jad u duši, da smo vidjeli zanjihano cvijeće na jutarnjem vjetru i da smo pridavali značaj nečemu sto ne postoji.) 9. Patnja! Ko bi pohvatao njene konce? A koja bi to energija bila! Energija patnje! (Na njoj su se ispekli najbolji ljudi.) Samo je ta energija jača od smrti! Čovjek je njen (jedini?) vodič. Ali ne čovjek stvar, već pridavalac značaja. Tu se u načelu griješi. Čovjek je dio sveopće patnje, njena nepouzdana kazaljka, koja pretendira da bude sama sebi svrha. A to je put koji ne vodi nikamo. Na krilima ove energije putuje se u druga vremena koja nisu naša, pa zato između života i patnje još stoji znak jednakosti. 10. Iza neimenovane granice su vapaji iz provalije vremena. Granica Feliksdora je samo duh ove knjige, a ne knjiga, niti njeno ime. Tanka ogrlica žala, koju beskrajni oceani neumorno dorađuju, pod oblačnim, pustim i dalekim nebom, uz kričanje zavađenih ptica. |
- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
6. No ničeg opojnijeg nema doli crpljenja projekta nekog drugog vremena kojeg samo mi znamo. Ovog časa živjeti ko zna gdje, ko zna kad. Razlijevanje vremena iz stare, neslušane, muzike, dok smo bili razmješteni po meridijanima nepoznatih gradova, neistražene i nedovršene mladosti, po tajnim putevima, kojima se hodilo u snu prema duboko zakopanoj svijetiljci. 7. Postoji nenapisani spis o postojanju nebića. Ispisano nevidljivom tintom. Ko njega otkrije vidjet će visoke i duboke puteve saznanja. Zato je sreća da čovjekove dimenzije nisu dovrćene niti otkrivene. Dovršen čovjek je biće-stvar, a nedovršen nebiće čovjek. Budući nedovršeni možemo biti sretni. |
- 01:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #
utorak, 05.04.2005.
|
5. Pa kako tim stvorovima objasniti da sve zlo (zvano patnja) dolazi odatle što danas hoće da žive na jednom određenom čisto zemaljskom prostoru, ali u raznim vremenima. To zaista mogu samo duhovna bića, ne i zemljine kristalizirane (dakle mrtve) kreature. Kako doseći spoznaju da je vrijeme bitno svojstvo svakog bića i nebića? Da svako od njih ima svoj sat, koji različito otkucava različito vrijeme na dnu bića. Kako objasniti da biće ne moze bez nebića, jer mu samo ono može držati obruč ravnoteže s druge strane vremena i postojanja, tamo gdje se proteže neimenovana granica. |
- 01:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.04.2005.
|
2. Šta je bilo, bilo je, više nije. Tako se kaže, a nije tako. Brisač vremena jos jos nije izmišljen. Ono što je bilo, bilo je za sva vremena i ne može se poništiti, jer vrijeme je samo jedno. Ako svjetlost i zračenje bivših stvari djeluju i žive sada, to je samo privid koji se gasi, i utoliko, ukoliko tome pridajemo značaj. (Pridavanje značaja je vječna potreba osamljenog bića, naročito nečemu čega nema, pa se tako nešto porađa iz ničega.) 3. Recći ćete: nema riječi za stvari koje ne postoje. Niste u pravu. Granice to opovrgavaju. A šta je sa bolesničkim hramom iza tamnog obdaništa i oronulim zidom staračkog doma u dnu vrta? Postoji li službeno drveće (osim onog za vješanje)? Postoji li nebiće? Od kakvog je materijala napor da se dosegne granica? Ovisi li kvalitet smrti o životu? Ne postoje li tajne svima znane! Ne leži li u dubini svake riječi raznolike neprijateljske sile sa korijenjem i klicom drugih riječi? Kako završavaju neupotrebljive rezerve, nekoć potencijal i temelj moći istaknutih kreatura? I ko je pozvan na istinite odgovore? A kamo li ko smije i kome postavljati pitanje? Ko si ti da postavljas pitanje - pitati će silnik. 4. Istina je riječ za stvari koje ne postoje. Ona ima dva lica: nema prošlosti, nema budućnosti, sva je sažeta u danu današnjem i nema drugih dana osim ovog dana - ali ni danas ne postoji jer je sve proslošt i budućnost. Obje formule, kao oba lica, samo su ogledalo iste pojave (ali ne i pojava) i zato ničega nema, niti šta stvarno postoji. Mi smo duhovna stvorenja, slabiji od svjetlosti, bljeskanje nestvarnog svjetionika sa dalekih mrakova, kao sloj usplahirenih aveti, koje ne mogu sebe da vide. |
- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.04.2005.
GRANICA
|
1. To se ime smišljeno izbjegava i u službenim spisima i u učenim djelima. Zato sto je riječ o pojavi o kojoj nas nitko ne može podučiti osim nas samih. Zato što je osamljenost vječni zakon, a povijest zbir pokušaja kršenja tog zakona. Podučiti? Je li to pravi izraz? Čini se da nije. Jer granica ne trpi istinu, niti joj je ona cilj. Istina joj je samo sredstvo: kao ruka, kao lomača, kao brod. (Neka se u rezervi zna da se i sa sredstvima punim vrlina postižu i najniži ciljevi). Granica što znači lažno ime, kvar na srcu, pobunu instrumenata, da nitko ne zna čega je vatra žedna. Granica onkraj svetog nespokoja, gdje nezdrave su boje pale po protokolu predmeta tjeskobe i fetusima iz registra briga. Trovanje duša čuvara vatre, koji ne mogu ni fotografiji vjerovati, a oprezni smo kad ih upoznajemo s osobom zbog koje su bolesni. Ili je to urlik vjetra? Urlik kao: Ulrike Meinhof, znak čiste vrline, a možda i preimenovanje zla, kako bi se naučili radovati bez razloga. To je zabava za ranjenike iza gerilskog dovratka, gdje se na konopcu za rublje suši povijesnih istina zbir. |
- 00:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (1) Siječanj 2006 (2) Rujan 2005 (1) Srpanj 2005 (2) Lipanj 2005 (3) Svibanj 2005 (5) Travanj 2005 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||