12.06.2012., utorak
SAN
  Godinama sam sanjala jedan te isti san. Živim u kući sama. Ta kuća ima krov i zidove, ali nema poda, nema dna. Zidovi završavaju negdje dolje daleko u mraku, u bezdanu, ne mogu vidjeti, a i plaši me pogled dolje. Ja boravim i krećem se samo po krovnim gredama. Imam užasan strah da ću pasti dolje u taj bezdan, u mrak, u nepoznato. Tko zna kako dugo bih padala i što bi me dolje dočekalo. Ali nemam drugoga izbora. Krećem se zato polako, vrlo oprezno i pri tome osjećam veliki strah. Uz to, u kući je uvijek neki polumrak. Ali ipak nisam uvijek sama, ponekad na sasvim suprotnom kraju spazim nju. Najprije joj vidim sjajne okrugle, staklaste oči, a onda razaberem njezin lik. To je Ala Stribogova - tako joj nadjenuh ime. Ružna je i zla. Netremice me promatra. Najčešće šuti, ali ponekad mi se obrati prijekornim tonom. Nešto mi zamjera, naređuje… ali, ne pomiče se pri tom. Ništa od nje ne mogu skriti, jer ona čita moje misli. Sa vremenom se taj san bio nekako izgubio… prošle su godine. Ali, Ala je ostala… I ona nije samo san… vrlo, vrlo je stvarna! Nije dolazila često, ali, dolazila bi iznenada. Nikada po danu, već u kasni sumrak, noću ili pred zoru. Noću znade provirivati unutra kroz prozor, ali najgore mi je dok se iznenada probudim i ugledam ju kako čuči u kutu sobe i netremice me promatra. Par puta znala je čak sjediti u dnu kreveta do mojih nogu. Godinama već spavam sa upaljenim svjetlom. Navikla sam se već. Tako me je manje strah. Lakše mi je dok ju vidim cijelu, nego dok joj samo vidim oči kako sjaje u mraku. B. se nije mogao naviknuti na svjetlo i ostavio me… otišao spavati u drugu sobu, inače se ne bi mogao naspavati. Sada spavam sa psom. Zanimljivo, on čuje svaki šušanj i onda laje, ali Alu nikada ne percipira. Pojavljivanje Ale Stribogove prethodilo je uvijek nemilim događajima, bolesti ili mojem lošem raspoloženju. Dugo nije bilo ni Ale… još od zimus nekako. Ali onda… za zadnjeg punog mjeseca vratio mi se opet i taj stari san. Inače ne spavam za punoga mjeseca, jer onda posebno intenzivno sve doživljavam, a uvijek sam u nekom košmaru… ali bila sam strašno premorena i zaspala sam… nisam se dala, ali zaspala sam za stolom, a onda sam se preselila u krevet. Uslijedila je noćna mora. Probudila sam se sva u znoju. Opet taj san! Ali ne samo tada… san se ponovio opet prošlu noć! Od toga sam bezvoljna i uplašena. Zar se nikada neću riješiti toga sna? I što on znači? Opet me promatrala Ala i zlobno se cerekla. Nekako mi to ne sluti na dobro. Ljeto je, ali ja se osjećam tako sumorno, kao da je kasna jesen.  U nedjelju smo bili na izletu u prirodi. Na našem starom mjestu delali smo kotlovinu... ali vegetarijansku! To je bio naš ručak. Jučer sam bila bolesna... totalno u komi. Što će biti danas - ne znam. Inače, primpremam se za proslavu rođendana moje stare, koji je za par dana - viš mi gud lak!    Kotlovina sa soyom - ovi komadići sa satrane nije meso, nego soya. U kotlovini su još luk, mrkva, masline, mladi krumpir i što ja znam... nisam ja kuhala... bilo je jako fino. Razmišljam da li da uopće predložim neku glazbu, jer vi ionako to ne slušate. Ali, baš sam se evo sjetila jedne dobre stare, koju sam nekada puno slušala. Jean Michel Jarre: Million of Stars - tema iz filma "2001.: Odiseja u svemiru. .. |
