Alo folklor

03.02.2008., nedjelja

Kad zapjeva ovo grlo moje… (priča iz dva ćoška)

IZ PRVOG

Znate li vi da u našem lipon gradu ima jedna skupina pivača točnije pivačica. Ni 6 ni 7 nego trenutno 17 kom. Punim imenom „Vokalna skupina Tempet“. Zašto se nismo odlučili za klapu? Pa ima ih puno, šta bi s još jednom klapom, ženskom?! Tako je odluka pala, radit ćemo ono šta niko ne radi, pivat nešto neobičnije i drukčije a opet naše. Pjesme i napjevi s područja cile lipe naše skupile se u našen lipon gradu. Pod strogon, da je bar nekad i strožom, palicom naše Željke Mikavice (interno Sikavice) dva puta tjedno a nekad i više se, kad nastupi zahtijevaju piva se. Još se baš ne zna za nas, al svi se ugodno iznenade i drago im je šta se pokrenilo nešto novo.
Image Hosted by ImageShack.usŠta nam je najmrže? Dobili bi isti odgovor od sviju. Upivat se. Kvragu i aaa, ooo, iii, maaa, meee,miii ,mooo, muuu – možemo napravit reklamu za Milka čokoladu. Mogle bi i zaradit nešto. Za nove odore… Kad nam se ove istroše. E usput, ma nije usput oću naglasit da nam je odore, haljine sašila naša članica Tempeta, koja je stalno uz nas sa savjetima teta Beba.
Image Hosted by ImageShack.us

Kad su počele pljuštale su ideje i planovi, malo je bilo nevjerice oćemo li mi to opće moć. Dvi, eventualno tri su se već bavile pivanjem, ostale nikad, ono po kafićima i kući uz krpu se ne pika. I nekako se sve to uspilo lipo spojit. Kažu da nam je ta fuzija dobra. Kakva fuzija, kad to zagrmi : „Mi smo rekle zapivati ode…“, ruši sve. Ima pisama koje nam odma legnu, al baš odma nakon prvog puta, a ima i onih šta uzdahnemo kad ih triba vježbat. Repertoar nam je naša Željka debelo povećala. Nema kraja Hrvatske di nismo zašle. Sanja nam je svakoj napravila fascikle s imenima, stavila tekstove i note. Fala Sanja!
Image Hosted by ImageShack.usSvečano porinuće skupine bilo je 28.07.2008. na Tempetovon „Megaspektaklu 2007“ u sklopu Makarskog lita. Tu je bilo malo straha i treme, al svejedno je grmilo. Nakon toga, sve je ostalo, šala mala. Počeli su pozivi za razne nastupe, svima se svidilo. „Pa vi stvarno pivate, ja san mislio da vi onako idete na probe…“ reka je Ivanin Goran. Sašina klapa „Garbin“ zvala nas je da budemo gosti na njihova dva koncerta. Pa u Gornje Tučepe u Šimiće… EEEE kad se i vokalistkinje otisnu. Triba nam samo onaj bus s dvadeset sidala. Nemamo nikakve instrumente. Ah, zaboravih Melody – za intonaciju, naša melodika, za ne falit plava, crne nigdi za kupit. Kad nam nema mista za klaviron, kad nam se uvale u naš termin e onda Željka puše u Melody.

Na probama je nekad ka u kokošinjcu, kad se sve uzbroje nikad kraja. Šta je koja kupila, ajme nove patike, ona je kupila prikrivače za fotelje, šta koga boli… Štaš moglo se i mislit da je tako, žene…, al nisu za volanom nema straha.
Image Hosted by ImageShack.usAl kad se piva, piva se. Kad se naježimo tijekon pisme znamo da smo je dobro odradile. Ne znam al mislin da imamo dobru budućnost, samostalno al i uz ples. Nema više ić na ples a ne pivat. Još samo da mi je iskopat neko natjecanje i prijavit nas.







IZ DRUGOG

Evo konačno da i ja napišem nešto o našoj " maloj " vokalnoj skupini.

Ne tako davno uhvatila se ja ovog, za mene, privlačnog posla. Sjele tako u Biokova , na nagovor Bračanke ( samo da se zna ), godine 2006, predsjednica, Bračanka, Ivana.K. i ja.One bi neku žensku klapu ili tako nešto. Meni se već odavno vrtila u glavi ta ideja o vokalnoj skupini koja će pjevati tradicionalne, zaboravljene napjeve.I tako ja dam prijedlog, one prihvatiše, te se mi tu dogovorismo. Tako je to krenulo - malo po malo.
Image Hosted by ImageShack.usPrva ideja je bila, od koje, ne odustajem ni danas, da se na pjevanje uključe svi oni koji imaju bar malo afiniteta, to podrazumijeva i naš malobrojni muževni dio folklora.
Pojavio se neki interes od strane Tome, Tea, Dina, Cicija, kasnije i Zorana. Saša za nas nikada nije imao vremena ( sada ce se on naljutiti, ali tako je ).Trajalo je to jedno kratko vrijeme, dok se nisu počeli osipati jedan po jedan.
Čak smo mi imali i jedan zajednički nastup u Podgori, ali sve je to bilo, "plesala je jedno ljeto".Na kraju ostaju najhrabriji, pa su tako ostale same žene.
Image Hosted by ImageShack.usPotom se vratila i Tajnica sa rada iz metropole i svojom upornošću i podrškom, koju mi je davala, nekako smo, čini mi se, usmjerili našu skupinu na pravi put, ali to ćemo još vidjeti u budućnosti.

Interesantna je ta naša skupina.Postoji ona teorija o tome da se različitosti privlače, a mogu sada reći da tu ima neke istine. Svaka proba počinje sa komentarima o odjeći, obući, itd. Tako se tu malo porazgovara o modnim trendovima, pa se Vukovičku ispita o novim medicinskim preparatima koji su pristigli na tržište.
Image Hosted by ImageShack.us
I potom konačno može početi upjevavanje. Nakon upjevavanja radimo neke nove stvari, ili ponavljamo stare, a za sve to vrijeme Eti lupa nogom ne bi li malo ubrzali, ali ništa od toga. Trebale smo se zvati RASTEZALICE. Bez obzira na to naša vokalna skupina je imala par zapaženih nastupa zadnji nam je prišio etiketu "Ladarica". Stanite malo...dobro zvučimo, ali moramo još puno raditi da bi se približili ovom epitetu. I konačno, fali nam još nešto. Pa to su naši zlatni dečki koji su se u Metkoviću , kao i na domjenku pokazali kao izraziti vokalisti.

Zasada toliko od mene, nadam se kada slijedeći put budem pisala o ovoj temi da ću vas obavijestiti o nekom novom uspjehu, boljem i većem od ovih prethodnih.
Image Hosted by ImageShack.us
I TO NIJE SVE
Od dobrovoljnih priloga plesača i pjevača kupili smo klavinovu, digitalni pianino, koji sada stoji u našem prostoru. Nema više moljenja za posudbom klavira, zivkanja da nam se ustupi prostor, sad imamo sve. Željka je bila strašno sritna kad je sila svirat na NOVOJ klavinovi. Naša je i niko nam je neće uzeti… Uvik je tu… A Melody više nije sama…

Da se zna ko piva:
Ivana Kosović, Eti Babić, Neve Lizatović, Ana Brkić, Ana Bijelić, Tanja Josipović, Tanja Miloš, Sanja Turić, Nina Rica, Ružica Vidak, Ana Vuković, Marina Rajčević, Josipa Puharić, Irena Mendeš, Marika Selak, Any Carević i Željka Mikavica Vranješ.

- 19:15 - Komentari (29) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

Finili su Mare bali

Zadnji angažman u ovoj kalendarskoj godini, folklorna još traje. Ali kraj, kraj, ODMOR! Zadnje brojanje, zadnje slaganje nošnji, zadnje gledanje u one ormare… Juhuuu! Zadnje zabrinjavanje... Kolektivni godišnji do 15.01. Subota 22.12. koncert u Metkoviću najavljen ima skoro misec dana. Zaokružen na našem okomitom kalendaru kraj vrata. Postave spremne, stiže pojačanje iz Zagreba u vidu Tome, koji nije plesa dugo, al ne sumnjamo u njega. Ipak on slovi za dobrog plesača. Image Hosted by ImageShack.us Većina je došla na mjesto polaska u dogovoreno vrime, aj ulaze u hodnik, jedan, drugi, uzimaju nošnje ne pitaju baš previše, dobro je , samo da ne pitaju. Ostatak po običaju mora kasnit. Snig će ako dođu na vrime. Nošnje će im već neko uzet. Oni se ne zabrinjavaju previše. Neću se nervirat, doć će Dražen pridat ću ih njemu i baš će nam bit super u Metkoviću!

Put do Metkovića je nekako brzo proša. Zašto? Vozač je na nekim dionicama vozio nenormalno u pogledu brzine i općenito situacija na cesti. Kumpiri bi bolje prošli. Sanja se malo valjala tamo vamo, pa je glumila konduktera na prvon sicu da ne bi bilo neželjenih reakcija.

Mandarine livo, mandarine desno, znači stigli smo. Prva stanica, a moraš nešto poist iako smo tek ručali. Ivani se već jelo kad smo ušli u bus. Do večere ćemo svi umirat od gladi. Ja ću se prva unervozit ako buden gladna prije nastupa. Zato ist, pizzeria Milano tamo di je rukometna dvorana. Zapravo jedino to misto znamo.Image Hosted by ImageShack.us Tamo idemo svaki put kad smo u Metkoviću. Ovde bi se mogli malo zadržat. Hrana! E znan Saša, već se smiješ al ne mogu zaobić. Kako san rekla tamo idemo svaki put kad dođemo pa triba razmislit oćemo li opet. Image Hosted by ImageShack.us Konobar je bio dosta komodan od skupljanja narudžbi pa do same dostave. Glumio je da je cool i zabavan al opće nije bio. Jedni su dobili, poili, stavili već žvake u usta dok drugi nisu još ni naručili. Stol priko puta stalno nas je provocira pokazivajući jelo. Muški za mojim stolon lipo su naručili ćevape s kajmakon. Kajmak? Ako je ono vidilo kajmaka a konobar ga je tako nahvalio. Pizze, ni šušta ni gušta. Samo tisto, kruvasto, ma ne znam loše, loše, razočaranje veliko. Saša, jel se još smiješ? Šta ću ne mogu odolit da ne prokomentiran hranu.
Blago je reć smrznutih nogu i ruku, punih, nekima i razočaranih želudaca, neki sa zadahon luka od ćevapa, e Mile, Mile, probali smo Ražanac i Makarsku i otišli se oblačit. Ana V. nabacila je novu kreaciju na Ražanac. Kako je Ražanac bio prvi, muški su spičili napravit đir, ne bi me čudilo da su skoknili do neke kladionice. Mi smo se tamo razminjivale za nošnje, da nam svima pašu jer Dražen će nas doć posli vižitat. Tribalo je ulipit kosu. Sve smo se malo postrigle, pa viri antena na sve strane. Sva srića gela, voska i laka. Ma narast će kosa do slijedeće smotre. Pogotovo Sanji i Ani V. Dok smo čekali nastup ženske su, ne bi li se ugrijale, gurale noge i ruke u radijator a druge su, u nedostatku radijatora, trčale oko stola u šminkeraju. I u tom trenutku dva naša stihoklepca, Dino i Tomo, potaknuta atmosferom skladali su kratku pjesmu koju iznosimo u cijelosti:

„Tri divojke iz mog KUD-a oko stola trču,
zbog hladnoće njima noge vrlo drću
Vrlo drrrćuu,
Prijete smrću“

Nadam se da će napisat i ostatak pisme.


I kako rekoh, odnosno kako je gazda Dražen reka u 19:10 postrojile smo na pregled. Samo se Željka tribala popravit nešto sa suknjom, nikome nam još uvik nije jasno šta al ona je nešto ka vrtila i popravljala. Uf, prošle smo, ko zna šta je moglo bit. Muški, a eto prošli i oni, pokušali su nasmijat Dražena s nekin špaliron i cvićen al nisu baš uspili. E kako mi je lipo kad neko drugi prigledava nošnje. Fala ti Bože na Draženu !
Image Hosted by ImageShack.us
Ražanac je otplesalo čak 16 cura. Bilo je za krepat. Jadne li su Sanja i Marika na kraju kola. Mislin da su crkle. Ples im je sigurno traja 100 godina u glavi. Makarska je dobro prošla uz naš mali bend sastavljen od Srzića mlađeg – klarinet, Klarića – klarinet 2., i Veže – gitara. Bilo je to ka na nekoj dvorskoj zabavi. Ma, drukčije. Za nekih 500 godina pisat će u knjigama da su se Starogradski plesovi Makarske u Makarskoj, 2007 godine, i na gostovanjima plesali uz pratnji klarineta i gitare. A slušaj kako smo krenili ne bi me čudilo da u 2008. pokušamo i s cilon Gradskom glazbom Makarska. Hvala bendu šta su uskočili. Stvarno su nas spasili!
Zadnji plesni nastup u ovoj kalendarskoj godini je bio gotov. Ajme koje olakšanje.
Sad smo da netko ne zaboravi neki dio nošnje, al ka i obično ostat ću pogledat okolo. Ne smin se veselit ni je još totalni kraj. Ko je prvi spičio priko vrata iz prostora za prisvlačenje nego muški. Odma su požurili na domjenak u prostorije KUD-a Metković. E pa ti Metkovćani znaju organizirat domjenak. Da vidš spize. Nema čega nije bilo. Onaj Milano pa je svima u zaborav. Dino je po običaju proba sa svakog pijata po nešto. I slano i slatko. Predsjednici Marini neko je kapnio malo ulja iz ćevapa na lipu kožnu torbu (koja sad ima dvi lipe tamne točke na vidljivon mistu). Triba li reć da je još uvik bole te dvi točke na torbi?
Vino ili pivo? Svi smo udrili po pivi. Veselo, veselo aj veselo je sve selo...
Image Hosted by ImageShack.us

Pivalo se, plesalo, pilo. Ko je sve udrio po pivi možete vidt sa slika. Žuja je bila zakon! Plesa se i Linđo. Image Hosted by ImageShack.us Prvo Metkovćani, onda Metkovćani s nama. Lomile se ruke, noge, kost, vrtilo se dok je lijerica svirala. Koliko je bilo zahtjevno, toliko smo se svi zabavili. Dobro mislin da nas je većina čekala onaj završni dio kad momci kažu curama :“Hvala!“.

No svemu lipom hm, ipak ne dođe kraj. Bez obzira šta smo Metković već morali napustit i nastavit zabavu u busu, čeka nas je još jedan domjenak. Naš! Planiralo se to odma iz Čakovca, al kako ne bi tada bili svi na okupu čekali smo dan kad su svi u Makarskoj.

Uzvanici su polako stizali u hotel Biokovo. Svi lijepo uglađeni i fini. Kao prava domaćica Predsjednica je dočekivala Tempetovce. Prostor je bio interesantno uređen, bend za zabavu namjestio se u kutu. Svi smo malo skeptično gledali u taj Duo. Image Hosted by ImageShack.us Zašto? Samo da ne bude repertoar ka na nekon piru. I tako je nekako počelo, ko na piru, s valceron. Svima su nam face malo pokiselile. U nadi da će bit bolje posli bacili se na jelo. Al kako se ovi dana jede na sve strane nije se puno pojelo. Hrana je bila super, Saša jel me čuješ, moran, super!
Image Hosted by ImageShack.us
Atmosferu smo zapravo mi na kraju morali dizat, jer da smo čekali onaj Duo teško. Otplesa se skoro cili repertoar za zagrijavanje, Lika i ostalo. I ko je reka da neće bit probe taj dan? Oš, neš odradili smo je i u štiklama. Svi su bar malo zaplesali, ženske su bile daleko bolje u tome, al kad su se muški uvatili mikrofona. Ne znam šta Milo Hrnić više radi na sceni kad naš Miljenko drži sto puta bolji štimung. Ma ubacili se svi na kraju, Saša, Ilija, Cici i svi ka odjednom imaju sluha, znaju pivat. Mislin da je Željka poludila. Koliko smo ih puta zvali na pivanje a oni da ne znaju pivat, pa neće doć, ovo, ono…
Image Hosted by ImageShack.us

I to nije sve od prošlotjednih događanja. Nekad se dugo ništa ne događa i onda se sve nekako nabije u tih par dana. Šta Božić čini. Voklana skupina imala je 27.12. nastup na koncertu :“ Sretan Božić Makarska“ u crkvi Sv. Marka. Prije koncerta zaputile smo se u Dom za stare i nemoćne osobe i njima malo zapivale. Koliko smo ih razveselile toliko smo ih u nekim trenutcima rastužile pivajući pisme i napjeve iz njihovog djetinjstva i mladosti. Bilo im je strašno ža' kad smo morale ić na koncert, al obećale smo se vratit, slijedeći put s kojim plesom. Kad smo zapivale u crkvi umalo smo otpuvale sve iz crkve svojim drukčijim repertoarom. Kažu da smo bile pravo osvježenje na koncertu. Baš je super šta smo odma odlučile da nećemo pivat klapske pisme i da ćemo radit nešto drukčije. Za styling, po engleski, smo se pobrinile same.Image Hosted by ImageShack.us Ti šalovi su na kraju ispali pun pogodak. Svi su ih pohvalili. Istu večer pročuo se novi naziv u narodu za vokalnu skupinu „Makarske Ladarice“. Lipo zvuči zar ne?! O „Ladaricama“, onim Makarskim, više u slijedećem postu koji se nadam da će napisat voditeljica Željka Mikavica Vranješ. Ona najbolje zna kako dišemo – na usta !


Dragi naši, svi skupa!

Još jednom veliko FALA šta ste doprinijeli da Tempet u 2007. godini napravi malo čudo. Sitite se samo di smo u par miseci sve bili, vidili a tek naučili plesat. Jel Vam drago? Bez sviju Vas i Vašeg odricanja ovo bi bilo nemoguće. Znan da nekad previše gnjavin i zahtjevan al jednostavno bez rada ne bi bilo kvalitetno i ovako dobro. Nemojte se ljutit, šta ću kad moran.

U 2008. svima želin puno, puno zdravlja, ljubavi sriće i smija a Tempetu nošnji, novih plesova, mini i maksi turneja !!!

SRITNO !




- 16:10 - Komentari (63) - Isprintaj - #

19.12.2007., srijeda

Opankom po svijetu

Po uzoru na Knjazovu emisiju «Koleđicom po svijetu» prvi pokrećemo Tempetovu verziju popularnog serijala. Ovim također pozivamo sve članove našeg folklora da nastave u istom smjeru i slijede naš primjer.

Mjesto radnje: Makarska – Zagreb – Beograd – Egipat – Sarajevo – Mostar itd
Vrijeme radnje: 18.11.2007. do 02.12.2007.

Glavni glumci: Any Carević, Marina Tomić, Željka Vuković (izaslanica Ane i Miljenka), Dino Beroš, Ivan Josipović i Saša Vujčić

Žanr: pustolovno-povijesna tragi-komedija



Alo Egipat

Već na samom polasku, Beograd naša polazna stranica dugo očekivanog putovanja činila se predaleko. Preko Bosne nismo mogli zbog snijega, a autoput smo tek na Dugopolju uhvatili jer su neki zaboravili patike u Splitu, a neki su se uputili bez svitala na autu. Nakon otklanjanja svih «kvarova» i uz par stajanja (di je ono Saša bio u vojsci, Delnice?) te tisuću poziva (nedilja je 098 free of charge) snježni Beograd se ukazao nakon 10 sati vožnje s prosjekom od 130 km/h. Od svih beogradskih znamenitosti najviše su nas se dojmile one gastronomske, pa se Ivanovo nepce sladilo uz Karađorđevu šniclu – popularni Devojački san, koja je iz samo njemu znanih razloga dobila ime Karađorđević….Image Hosted by ImageShack.us A šta će dete, ne seća se on jugoslavenskih jelovnika.
Sljedeće jutro je bilo rezervirano za vađenje svih majica dugih rukava iz kufera, kako bi nam torbe manje pizale, a nestrpljenje za popodnevnim letom raste, jer nekima će to biti prvi let avionom. Na aerodromu Nikole Tesle smo se dobro opskrbili alkoholom po povoljnijim cijenama, ipak smo morali misliti i na to da nas očekuje 12 dana u arapskom okruženju. U Hurghadu smo sletjeli sretno, pa su Sašine upute pilotu «Care, kad ti car ka're samo pravo» ostale zabilježene samo u imaginarnoj «crnoj kutiji», koja srećom nikada neće ugledati svijetlo dana… Care!!!
Image Hosted by ImageShack.us
Hotel InterContinental Abu Soma biti će naš dom sljedeća tri dana, a takve se oaze ni najveći faraon ne bi postidio, sobe od 50m2, balkon s pogledom na Crveno more i kompleks bazena koji se proteže na 2375m˛, besplatne saune, kupelji, kava u sobi, zlatne ribice u atriju hotela, disco, privatna plaža, i sve ostalo na nivou 5*. Nakon kraće rasprave jer je svima svejedno, pošteno smo se raspodijelili u tri dvokrevetne sobe, Any i Marina, kao i Saša i Ivan, svakome po svoj francuski ležaj, a Dino i Željka ulaze u svoju sobu i crkavaju od smija – dočekao ih bračni i to king size bed!!! Prvi obrok u Egiptu, započet je razgovorom o sranju, što se pretvorilo u praksu svakim sljedećim sjedanjem za stol. Image Hosted by ImageShack.usPraksa je također postala i uporno Dinovo stavljanje na pijat svega i svačega, da ne bi slučajno nešto ostalo na švedskom stolu a da se ne proba. Naime dok smo se mi uporno držali riže, piletine i tjestenine bojeći se bilo kakvih probavnih tegoba, koje u Egiptu samo rijetke zaobiđu, on je bez ikakvog straha sve trpao u sebe… I tako vodeći evidenciju o sranjima sada možemo prijeći na statistiku:
- Prosječno se sralo jednom dnevno - Saša tri puta, Marina digod jedan;
- Prosječno je bilo dugo 15 cm - Dino 30 cm, Any brabonjak;
- Prosječno je bilo polumeko - Željka proliv, Ivan razbio školjku.
Toliko zasad o tome.
Image Hosted by ImageShack.us
Neki su tu noć ostali u krevetu, a neki izašli vanka kako bi ispitali teren te uspostavili kontakte i prijateljstva s taksistima koji su nam tih dana bili prijeko potrebni. Iako smo umirali od straha prilikom svake nove vožnje, totalni luđaci koji po noći voze bez svitala, pa su im truba i blicanje jedini znak raspoznavanja u mraku. Sutradan dok je Marina bila na ronjenju i osvajanju dubina, ostatak se «priserava» i to doslovno… More, izležavanje, bazen, kokteli, masaže… Naravno sve se zapisivalo na račun sobe, ne razmišljajući da se i to mora platiti…al care - jednom se živi! Crveno more je ostalo u znaku ronjenja, koraljnih otoka i grebena, te jatima nikad do tad viđenih vrsta raža, murinama, picaso fish, papigača, a o ostalom šarenilu podvodnog svijeta i njegovoj raskoši ćemo narednih dana sanjati. Zadnju večer pamtimo i po utakmici Hrvatska – Engleska za koju smo stol u Papasa baru (English pub) unaprijed rezervirali, i žustro navijali sa 100 Engleza.Image Hosted by ImageShack.us
Iako smo bili u manjini 6:100, glasove nismo štedjeli, a ni sakrivali radost pobjede! Doduše, nakon zadnjeg gola i izljeva emocija, kada je i naš vrhunski poznavatelj nogometa Dino navijao najglasnije, gazda puba (fetivi Englez u iseljeništvu) nas je došao upozoriti da budemo tiši jer bi mogli imati problema s okruženjem. Mi smo to riješili turom pića za susjedni stol, i prisilnim frendly upoznavanjem s najvećim i naoko najjačim Englezima u pubu. Noć je završila pijankom i razuzdanim plesom na podiju sa novopečenim «prijateljima» Terrijem i Hennrijem, don't worry my friend, it was just a game J.
Bio je to kraj lakšeg dijela našeg putovanja i već sljedeće jutro autobus se s usnulim putnicima počeo spuštati u dolinu Nila preko planinskih prijevoja. Vozili smo se u konvoju od pedesetak autobusa što je normalna pojava u Egiptu, a slijedili su ga vojnici sa terencima pod punom ratnom spremom, ma koliko god to izgleda zastrašujuće, ti konvoji su više-manje nepotrebni, i mi smo se cijelo vrijeme zaista sigurno osjećali.
Prizor koji je osvanuo ulaskom u dolinu je čaroban, i to zbog prelaza iz totalno beživotnog predjela pustoši, u zelenu dolinu u kojoj vjerovali ili ne postoje tri godišnje žetve.
Image Hosted by ImageShack.us
Nakon obilaska prvog hrama imenom Phila koji su gradili faraoni srednjeg kraljevstva a poslije i Rimljani, i koji je do prije koje desetljeće bio potopljen, dolazimo u Aswan i smještamo se u hotel. Usput smo obavili prvu kupnju i to po onoj staroj «prvi mačići se u vodu bacaju», pa tako i kupljene rababe (tradicionalni Egipatski instrument), koje su i preskupo plaćene (Dino), a i toliko su smrdile da su završile u košu. Smrad koji se širio iz gazelinih rogova na vrhu instrumenta bio je nepodnošljiv, i sigurni smo da se autobusom još uvijek šire ti opojni mirisi.
Sljedeće ustajanje u 2:30h koma, i vožnja do Abu Simbela blizu granice sa Sudanom. Uz hladnoću iz srca pustinje, koju sada navodnjavaju i pretvaraju u zelenu dolinu, dva golema hrama uklesana u planinu izgledala su impozantno. Glavni je hram Ramzesa II, a onaj drugi je dao izgraditi za najvoljeniju od svojih 200 žena, kraljicu Nefertari. Vračajući se stajemo na Asuanskoj brani, koja je ukrotila moćni Nil. Slijedio je ukrcaj na brod, e ovaj put su Saša i Ivan dobili bračni krevet, a koliki je bio razmak između njih dvojice dok su spavali bilo je mjesta još za najmanje jednog ili jednu, međutim to Saši i nije nešto polazilo za rukom… Sljedeći dani su bili rezervirani za razgledavanje hramova i otkrivanje značenja hijeroglifa, a sve je praćeno raznim mističnim pričama našeg vodiča Branka. Također ne možemo a da ne spomenemo Mouhammeda – domaćina koji se brinuo da smo svi na broju, a koji je i postao naš veliki prijatelj do kraja putovanja.
Krstareći Nilom i pristajući u luke, uz pomoć nezaobilaznog cjenkanja pridružio nam se jedan suputnik, imenom Ramzo! Bliži se Dinov rođendan i poklon nije mogao biti ništa manje od faraona. Slavljenje rođendana proteglo se i na nekoliko dana (noći), pa smo tako započeli s balom u egipatskim nošnjama, a završili Izborima 2007, ma čija god pobjeda bila, mi smo je slavili i ne znajući prave rezultate! Osim što je naš Dino bilo slavljenik, preuzeo je ulogu voditelja animacijskog programa, ali i prevoditelja za nazočne Njemačke turiste, tako da su debele tuste stare Njemice doslovno šizile na koreografsku izvedbu popularnog hita iz 80-tih.
Image Hosted by ImageShack.us
Suzy, Suzy….a ha ta Suzy...Tko je Suzy? Dino je vjerojatno nakon te večeri nije mogao više ni pogledati u oči, a samo noć prije bila je njegova glavna preokupacija. Saša opet nije imao sreće, a Ana je tu noć bila tako slatka…
Partiji monopola koji se odigrao prvih dana na brodu, prisustvovala je najveća mrziteljica društvenih igara – Marina, i naravno popušila među prvima… Sad vjerojatno i znate zbog čega ih ne voli, iako ona komentira da je to zato što su se Saša i Dino urotili protiv nje.
Zadnji dan krstarenja bazen na palubi nije bio uobičajeno pust, i to iz dišpeta! Iako temperatura vode nije bila veća od 15şC prvo Ivan, a za njim bez razmišljanja Saša, sve zbog jednog šapata: «Ma nema šanse da uđe, ledeno je…» odglumili su heroje kojim nikada nije hladno. Ma pravi morski vukovi...
Tu je naša zadnja luka – kraljevski grad Luxsor, gdje smo ostali zapanjeni veličinom hramova Karnak i Luxor, kao i obeliskom pomalo pohlepne kraljice Hatshepsut koju je na kraju sin smaknuo s vlasti. Večer smo proveli razgledavajući knjižare, u kojima je svatko mogao pronaći ponešto za sebe po vrlo povoljnim cijenama, a i razglednice smo morali poslat iako do sad još nikome nisu stigle! Toliko o brzini i ažurnosti arapskog naroda.
Dolina kraljeva protezala ne u nedogled, a većina faraonskih grobnica zauvijek će ostati okovana u planinskim masivima. Između 63 do sad otkrivene grobnice posjetili smo one najznačajnije, grob Ramzesa VI koji i nakon 3100 godina čuva prirodne boje oslikanih crteža i hijeroglifa, te mumiju Tutankamona koju smo vidjeli među prvim posjetiteljima samo 10-tak dana nakon njenog otkrivanja. Image Hosted by ImageShack.us
Nekima, točnije Saši, Marini i Ivanu ni to nije bilo dovoljno pa su se pod vodstvom dvojice beduina uspeli na naoko obližnju i malu, a u zbilji najveću uzvisinu gorja. Pogled je bio čaroban – s jedne strane dolina kraljeva, s druge kraljica i panorama Luxsora koji se ponosno uzdiže sa obale Nila. To ih je koštao kašnjenja na autobus i desetak egipatskih funti izbijenih iz džepa zbog napasnih beduina kojih se tako lako nisu uspjeli riješiti, a od grobnice naravno ništa.
Image Hosted by ImageShack.us
Naša sljedeća destinacija je glavni grad Kairo, a do njega najgorim prevozom koji možete zamisliti. Čekajući na peronu vlak, od svih članova naše grupe vrijeme nam je kratio legendarni čika Bata (iz prošlog rata), pa njegov lik nikao ne smijemo izostaviti u ovoj priči. Vremešni čiko u Energy majici sijede kose i klempavih ušiju, bio je Sašin najbolji drug. Batina najveća napast bili su ulični prodavači, koji su kao za pegulu uvijek njega prvog povlačili za rukav i nutkali raznim suvenirima, a kojih se on nikako nije mogao otarasiti. Prizor kojem su Saša i Dino prisustvovali u Aswanu prepričavali su još danima. Napasni trgovci su trčali za čika Batom i nutkali mu papiruse, a on je samo bespomoćno odmahivao rukama i mijenjao smjer kretanja… pa lijevo, pa sad desno, pa pusti me neću ništa da kupim, al prodavač ne odustaje. Na svakim sljedećem bazaru u Egiptu čika Batu se nije moglo vidjeti ni kilometrima od ulaza…. samo je vjerno čekao svoju suprugu. Živio Bata, pravim imenom Toša!
Image Hosted by ImageShack.us
Nekako smo preživjeli noć u vlaku za Kairo, uz naručeni ples (pa opet povodom Dinovog rođendana) vrijeme smo ubijali u «klubu» samo da manje boravimo u spavaćim kolima gdje se ni Any nije mogla okrenuti a kamo li muška polovica našeg društva. Dino je bezuspješno pokušavao oprati noge br.46, u nečemu što bi trebao biti lavandin dok je voda kapala a ne tekla. Saša je naravno morao izbaciti ono što pojeo taj dan (gore spomenutih 3 puta), pa smo tako narednih dana slušali kako se govno kotrljalo pa tračnicama. Marina i Željka nisu ni pokušale ući u taj «WC» koji je bio jednini u vagonu. Bolje trpit.... katastrofa...
Sve je bačeno u sjenu sljedeće jutro, kada smo pravo sa željeznice krenuli u posjet Gizi. Vjerojatno nikada nećemo zaboraviti prvi prizor Keopsove piramide koja je provirivala iz jutarnje magle i smoga Kaira. «Vidi je care, ne mogu virovat! Ma da mi je znat kako su ovo napravili…» – opet se začula pogodite čija rečenica?! Sva do tad viđena čuda ove slikovite zemlje pala su u zaborav, i svi smo jedva čekali ulazak u to nerazjašnjeno svjetsko čudo. Slušajući podatke o veličini, visini, broju kamenih blokova, a težinu da ne spominjemo, sve smo više bili bliži vjerovanjima da to nije djelo ljudskih ruku…. Image Hosted by ImageShack.us
Puzeći i to uzbrdo tunelom visine samo 1,30m do centralnog sarkofaga i srca piramide neki su zaradili i upalu mišića, ali sve je vrijedilo truda jer tko bi mogao sebi oprostiti da posjeti Egipat, a ne uđe u građevinu koja još uvijek slovi za najveću svjetsku misteriju. Idemo na vidikovac, gdje nakon par snimaka i par udara DESNA kako ne bi zaboravili ličko kolo, slijedi zadatak cjenkanja za Marinu naravno, pa smo za 10kn jahali na devama. Ne damo im više!
Evo nas pred sfingom zbog čijeg se nosa još lome koplja između Turaka i Francuza, tko je pucao u goluba na sfinginom nosu? Umorni nakon kave s pogledom na piramide i Portugalce, odlazimo u hotel u kojem ćemo biti smješteni sljedeća 3 dana. Iako premoreni, skupili smo snage za prvi noćni izlazak u Kariu, i pod vodstvom Mouhammeda napravili dobar štimung u Hard Rock cafeu.
Sljedeći dan će Saša najviše pamtiti, i to ne zbog upoznavanja Hanke Paldum s kojom su se on i Dino slikali u centru Kaira, već zbog nezaobilaznog shopinga i suvenira, šalova, nakita i drugog tereta koji je morao ponijeti u ruksaku na svojim leđima. Zbog trgovaca koji su bili prenapadni, ubrzo smo otkrili najbolji način spuštanja cijena pa smo međusobno glumili jedni drugima muževe i žene, tako je uvijek netko mogao grintati kako je to preskupo! Svatko od nas je imao svoj način trgovine i postizanja najniže cijene: Any je okretala glavu i vikala – ne dam mu toliko, ni u ludilu! Marina je spuštala cijene bezobrazno nisko, i skoro smo je prodali za par tisuća deva. Dina su najviše voljeli jer su ga već u drugom dućanu zaminili za Arapa, a kad je i zanijekao pitali bi ga – jel' ti bar mama?, a i takuin je lako otvarao. Saša i Ivan su se priklanjali ženskom dijelu, jer su vidjeli da za nižu cijenu treba imat sise a ne muda. Dok je Željka lukavo iz prikrajka čekala da drugi za određeni suvenir postignu prihvatljivu cijenu, pa na kraju povikala «I ja ću kupit jedan!».
Nakon dužeg vremena ponovno smo ugledali more, i ovaj put nam se zaplavilo Sredozemno. Alexandrija je nešto drugačija od ostatka Egipta, čini se čišća a i miris Mediterana vratio nam je sjećanje na dom. I drug Tito je često spominjan kao jedan od bližih Nasserovih suradnika čiju smo palaču obišli, a kao posljedica njihovog prijateljstva i danas bruji ulicama Egipta – nezaobilazna Zastava 128! Nakon obilaska katakombi, na ručku susrećemo Hanku Paldun i folklor iz Sarajeva – nigdi bez folklora, a i ova žena nas stalno prati J. Na povratku su nas pive iz Alexandrije koštale mjehura, autobus ne staje a nama pripelo! Šta sad?! Srećom uvijek budni Dino spašava stvar i otkriva WC u busu, pa je Saša ovaj put obilježio teritorij i po autoputu a ne samo na tračnicama.
Zadnji dan nam koncentracija polako popušta. Priču o prvoj stepenastoj piramidi u Sakkari smo još i odslušali, 12 m visoka statua Ramzesa II u Menfisu je ostala zapamćena, ali povratkom u Kairo totalno smo blokirali, pa je prilikom obilaska Koptske četvrti gdje žive kršćani i crkve Sv. Vlaha naše dete Ivan zaspalo. Nastavljamo obilazak po Citatelli u čijem se zaklonu uzdiže džamija napravljena od alabastra, i u koju kao pravi turisti odlučimo ući. Svi se skidamo, pardon izuvamo, a «razgolićenu» Any pokrivaju zelenom kutom. Da ostanemo kod zelene boje, Saša i Dino u zadnjim minutama prije leta prolaze kroz najslikovitije predjele Kairskog geta, a od Mouhammeda dobivaju piće za doviđenja, gusto, slinavo, šporko i nimalo privlačno, ispijaju iz tko zna kad zadnji put oprane čaše…. Fuj… Na kraju saznaju da je to zgnječena šećerna trska pomiješana s vodom… I sami se još vjerojatno pitaju kako nakon prvog gutljaja odmah nisu pohitali na zahod.
Check out i pakiranje smo brzinski odradili i najviše problema nam je zadavalo zatvaranje i težina kufera, a posebno briga za Ramzu i njegov prvi let. Avion kasni, a mi se potajno nadamo da neće ni doći pa da ćemo biti prisiljeni ovo putovanje produžiti još jedan dan…
U ranim jutarnjim satima ipak slijećemo u Beograd, i nimalo nije bio ugodan osjećaj vratiti se i to na 0şC !
Nakon dužeg sna, okupljamo se u Knez Mihajlovoj na prvom prepričavanju doživljaja i utisaka, gdje pada dogovor da odemo na kuglanje – pravi američki bowling! Teamovi su podijeljeni a najžešća borba je bila između Saše i Ivana... I opet u pivu, i opet problemi s mokrenjem, tako da su se svima lica ozarila ugledavši ne večeru, nego WC u Tri šešira na Skadarliji. Ne zaobilazimo to mjesto prilikom posjeta Beogradu. Neki već padaju s nogu, neki moraju sutra preko Romanije voziti nazad kući, a nekima to nije bio dovoljan razlog da ne provedu zadnju ludu noć u beogradskim diskotekama i na privatnoj žurci.
IImage Hosted by ImageShack.us
demo kući, dosta je kurbina pira, a i šolde su kraju… Saša pun elana vozi malo Dinovo pa Marinino auto, svima san dolazi na oči ali ne damo se, treba vozače držati budnima! Nezaobilazna stanica Sarajevo i ćevapi kod Želje, nekima jedna porcija nije bila dovoljna pa nam je sve više postajalo jasno da na probu u 18:00 nećemo stići… Dražene izvini ali ćevapi s kajmakom su bili predobri, a od vrućeg somuna se nije tako lako odvojiti!
Noć polako pada, Marina staje u Konjicu jer je u retrovizoru izgubila Dinovo auto... Nema muškog dijela i nema, već je i zabrinuta... Nakon desetak minuta Dino parkira i izlazi sa Ivanom te brišu farove, mislili su da im ne rade svitla, a u stvari se nakupilo toliko blata i šporkice da ništa nisu vidjeli već kilometrima.... E Dino i auti....
Granica je došla relativno brzo i evo nas opet u Lijepoj našoj! I čista je, ne biste ni vjerovali kako, nakon dva tjedna plisa i smeća koje se u Egiptu kroz prozore baca ili odlaže na krovove kuća, ali oni znaju šta je kontejner, a na povratnoj ambalaži smo mogli milijune zaradit.... I opet naša mreža i opet nedjelja - vikend 098 free of charge, muški su se toliko zapričali sa Ilijom da je Saša umjesto za Makarsku u Opuzenu skrenuo za Dubrovnik, pardon Kupare – jesi li ono tamo bio u vojsci možda?
Kući smo, moja Makarska! Kakvo li će vrime sutra...? Kažu kiša, ne bi bilo loše vidjeti je nakon 15 dana... Iako čudno svako u svojoj sobi ide leć u svoj krevet, a tako smo se navikli jedni na druge.... Misli se roje, nemirno još putuju pustinjom prate obrise dina, plove Crvenim morem i zaranjaju u koraljne grebene kako bi još na trenutak vidjeli razigranog Nemu, ili zaplovili na leđima dupina... Sve se pretvara u obrise piramida i slike s ocrtanih hramova koje se uzdižu daleko prema zvijezdama... Ćuti se vlaga i škripi pijesak u ustima, suši grlo... Dok se čuje žamor neumornih trgovaca jasno šuškaju koralji i ostalo poludrago kamenje s Kairskog bazara... Pustinjski vjetar para obraze a na palubi broda Solaris naše oči poprimaju sjaj Horusovih, vjerojatno zbog punog mjeseca koji nas je jasno ocrtan i nestvarno žut pratio na nebu tih dana... Daleko s tim mislima tonemo u san, i dogovor je već pao - sljedeće godine osvajamo Kineski zid!

- 21:48 - Komentari (33) - Isprintaj - #

27.11.2007., utorak

Na krivendac

Kad smo počeli prije dva miseca s novin načinom probi (žešćin) e da nas je onda bilo vidit. Image Hosted by ImageShack.usU novon prostoru kojeg su Saša i Ivan opiturali, a Saša s kolegon izbrusija parket i napravio ormar i police kroz donaciju Lončara.
Sudaranja, guranja, smija. Dvi ure, koje ipak prolete. Još da je malo uključit mozak i popantit sve to. Na probu se oblači višeslojno. Nena je pravi primjer kako se kvalitetno višeslojno obuća. E koliko se samo puta tijekon probe obuče i svuče. Image Hosted by ImageShack.us
Vidi se pomak, mali. Željni plesova drugih krajeva rado smo prihvatili novi način rada. Tili smo radit nešto življe. Znamo da Dražanu baš i nije lako s nama i objašnjavanjem, al nabavit ćemo ploču za crtanje. Kreda ili po modernu flomaster? Ma nek bude kreda više je u etno stilu.

Na probe se više ne kasni – pohvalno! Nema žvakanja. Zagrijavanje nam je možda najjači dio. Sinoć je Milo Hrnić bio na repertoaru. Dok se Miljenko Image Hosted by ImageShack.us zagrijava negdje na pučini loveći lignje i slušajući Hrnića priko mobitela šta mu žena Ana (koja inače prodaje nože) pušta. Marina T. i Eti su rekle da bi mogle nam drugi put ubacit nešto aerobica u sve to. Amo probat i to.

Šta se tiće plesova za zagrijavanje meni je ipak najdraže Šokačko kad ga usitni 100 na sat.
Radili smo Ličko kolo s Ivanom – asistentom inače pleše za nas i za Brodosplit. Nećemo komentirat dalje! Novo Ličko kolo „Oćemo li Ličko kolo?“ A mi jedan u petak, jedan u subotu :“Oćemo !“

Ne moš virovat doveli smo ga do kraja. Dobro sad bucamo korake: „Unutra, umistu opa, unutra opa, ma te unutra-vanka đir. Puska, hm.. Đikac! Dino je sinoć napokon doša na svoje, pleše se nešto u njegovom stilu plesa izbacivanja nogu. Ima malih negodovanja od strane simpatizera stare koreografije Like koja je trajala koliko si tio. Moga si je nikad dovest do kraja. Ta koreografija bila je više nekako ležernija po malo u baletnom stilu. Zapravo neko free style nijemo kolo. Mislin da će Duje najviše žalit za tom verzijom.

O Tancu neću puno, samo ne znamo više di udaramo i šta ide iza čega. Marina je sve to lipo zapisala, izračunala, vjerojatno ćemo za par dana kad provjerimo jel to točno stavit i na blog.

Još jedna važna vijest da tu Liku ne radimo bezveze. Kupili smo ( MI ) i nove lipe nošnje. Naručili smo ih čoviće negdi ima sigurno prije 6 miseci i nikako da dođu. Znam, znam, triba vrimena za to sve otkat, ušit, ispeglat na crtu. Al sad smo lipi. Imamo prave, originalne nošnje. Jeeee!

Mislili smo u njima otplesat ples na Kačićevon trgu ovo lito kad smo imali svoj Megaspektakl no nisu bile gotove tada. Zato nam je naš dobri i dragi KUD Brodosplit još jednom uskočio i posudio nošnje. E FALA VAN! Al ne možeme posuđivat cili život. Triba imat svoje za ić na smotre. Kako te samo ogade ako si doša u falšoj nošnji.
Image Hosted by ImageShack.us
Manekeni Saša i Marina prvi su se obukli i uslikali. Ima još posla oko tih nošnji. Na te crvene đilete stavit ukrasne botune. Naručit nove muške kape i još 16 pari novih opanaka. Para, para, dajte nam para! Najžešće mi je kad me upitaju :“Jel vama za svaki ples triba druga nošnja?“ Ma ne triba, dragi naši vrsni poznavatelji folklora, doktori, magistri, visoko obrazovani, novinari i ostali službenici. Mi ćemo i Slavoniju i Baranju i Posavinu, Linđo, Korčulu, Split, Ivančice otplesat u našin Makarskin nošnjama. Sve ćemo unificirat. Alo di im je opća kultura? Prvo bi ih tribalo sve dat na jedan duužiii tečaj o folkloru i kulturnoj baštini. Najbolje je kad neko ide pametovat o folkloru al folklora nije ni vidio ni čuo pošteno a kamo li sudjelova u radu neke takve udruge i vidio kako se sve to radi. Koliko nam triba da se obučemo, počešljamo, upletemo kosu, našminkamo. Neće nas niko razvlačit ka žvake. Ne odričemo se đabe našeg slobodnog vrimena i ulažemo trud u ovo već četiri godine. Tribaju nam nošnje opet kažem alo. Al kao šta rekoh u prvom postu na takve „pametne“ izjave samo se smijemo. Štaš kad im se ne da objasnit.

Duje i Ilija stižu oko 15.12. tribat će i s njima proć brzi tečaj svega. Kad pogledaš sad te naše muške: Zoran, Dražen (Cici), Dino, Saša, Teo, Ivan pa stvarno su vridni. Postaju pravi plesači. Brže vataju nego ženske. Al stić ćemo ih. Hi, hi, hi…Image Hosted by ImageShack.us
Sanja je neki dan sila na nogu pa joj i dan danas nešto ne štima. Ivana K. nikako da ozdravi. Daj Ivana meda, limuna, čaja, pitaj u Vukovića u ljekarni nešto za grlo. Imaju i za cirkulaciju neki novi vrag. Ginkobiloba?!

Kad se sve zbroji još nije sve kako triba. Proć će vrimena do tog nekog savršenstva. Valjda će sve sist u noge do novog sada već MEGASPEKTAKULARNOG SPEKTAKLA, ljeto 2008. Do tada bit će sve vjerojatno naopako, ka šta mi znamo - na krivendac, s puno, puno smija.

- 18:55 - Komentari (65) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

Čakovec!!!

Metković nas vinuo u daljine na Državnu smotru folklora koreografiranih plesova u Čakovcu. Tu je već bilo više posla. Pozovu te u društvo dvanaest ponajboljih ansambala Hrvatske. Opet neki Tempet među njima. Već san bila luda misec dana prije. Vidi ko može ić, sredimo nošnje, rezerviraj bus – ej, Brodosplit će se vozat s nama u busu, bit će ka na ekskurziji.
Ivan će opet plesat na dva kraja za dva društva.

Triba otplesat Starogradske Makarske plesove i još nešto. A šta, a šta a šta… Ide Ražanac! E koliko su ženske to vježbale. Skoro svaki dan. Neke su i smršavile, iako nisu tribale. Stupči, žulji, vuci kolo na sridu. Sanjale smo to ako smo opće uspile zaspat navečer nakon probi. Mogu zamislit kako je bilo Ivani našoj kolovođici. Al kad je ovo lito dobila tu ulogu imala sam povjerenja da će je super odradit.

Ekipa Tempeta došla je na vrime bus je krenio … Svi su bili na broju.uključujući naš novoosnovani band (Stela, Vlasta, Nikolina, Edi, Zelić i Martin plus Fiste i Veža) . Tribalo je skupit još ekipe za pun bus. Naravno koga ćemo mi skupit nego već spomenuti KUD Brodosplit. Fotografa komada dva! Ana Br. i Fiste! Slika će bit ko u priči.
Image Hosted by ImageShack.us


Valja napomenit da smo u izvidnicu dan ranije poslali dio ansambla Tempet, članova 4 ( Marina, Duje, Ilija i Tomo) Image Hosted by ImageShack.us u izvidnicu pozornice. A slušaj nikad ne znaš koju dasku neki mogu popustit pa da nam se upropasti nastup. Tijekom vožnje stalno smo dobivali detaljne upute s terena. Malo su zvali Sašu, malo Željku, pa kad se ne bi Željka javila onda Sašu… U roku dva sata njihovog boravka u Čakovcu uspili su se upoznat sa svim stanovnicima i završit na Internet stranici kafića, kao „ekipa iz Makarske“, u kojem su proveli noć pozivajući ljude na smotru jer tamo niko nije znao šta se sutra događa.

U Čakovec smo došli u ranim jutarnjim satima. Nije se baš spavalo u busu. Više se bavilo prehrambenim navikama. Teo je ponudio svima sve šta je ponio. Mislim da mu do Čakovca nije ostalo ništa.Image Hosted by ImageShack.us Možda sendvič za doručak. E u Vukovića je bilo i pohanih šnicela. Dobro, stigli bi i prije al smo tražili hotel Park. Ma stigli bi još prije da je Saša bio vođa puta ka u Vinkovcima. Po ekipe je otišlo spavat ostatak, čitaj ženske, u shopping. E Ana V. se lipo obukla.

Vrime je proletilo i već generalna proba. Ide Ražanac prvi dan a nama to drugi put da ga izvodimo u životu! Oćemo opet o tremi? A tek je bila generalna. Najvažnije je bilo držat kolo na sredini pozornice, uvik nam je bižalo u desno. Nervoze prid nastup.Image Hosted by ImageShack.us Predsjednica Marina je s nama. Opet je doletila sa svojin auton. Na žalost Eti koja je vježbala s nama nije mogla ić radi nekog pira.

I eto nas, vidi kako lipe i krasne. Koje košulje, ja iman najnoviji model zepica! Kako Marini lipo stoji ona crvena košulja, voli ona crveno. Ladno za poludit, baš smo skontali da modra bluza i ne grije nešto. Još taj mimohod i čekaj opet a šta…red!Image Hosted by ImageShack.us
Najavili su nas, ulazimo, ne znan kako je njima al ja meni će srce iskočit. Ko će sad još započet pivat. Publika? Ma ne vidin je od reflektora. Željka piva… upale smo kad triba dobro je !

Ej znate šta, pljesak za pljeskom, Ivana izvikuje komande, alo kolo nam je na CENTRU !Image Hosted by ImageShack.us Sad kad triba vučemo ga na sredinu. Uspile smo!!!! Publika stalno plješće na ajmo življe. Ide nas ludo!!!

Dobile smo pohvale za taj Ražanac od dr. sc. sudca za ples, čije riječi vam točno navodim:

„Istu sam koreografiju već vidio u nekoliko različitih izvedbi, ali niti jedna dosada nije bila niti sjena ove “tempetskih djevojaka”. Od izvrsne pjesme, preko neuniformirane nošnje, do izvrsno izvedenoga kola sa stupčenjem i vrsno izvikivanim komandama, sve je djelovalo prirodno, vedro, opušteno, a istovremeno uvježbano, srdačno i puno žara. Iskreno čestitam na vrhunskoj izvedbi i djevojačkom ponosu, tim više što je društvo nedavno osnovano. U kratkom roku postiglo je očito veličanstven uspjeh.“

I jeste li se naježili. Ja jesam mnogo puta. U Metkoviću san bila ponosna na nas a sad san preponosna! Aj pročitate opet njegovu zadnje dvi rečenice ! I ?

Slavilo se ne mogu reć duboko u noć al do kad smo smili. Pivalo, zezalo. Naše male (Stela i Edi) i njihove velike mandoline. Svi zajedno FA Tempet i KUD Brodosplit zajedno KUD Budućnost.Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us
No triba poć leć sutra je opet nastup i to u jutro. Hm, ko je doša kad najbolje Dražan zna !

Nastup za Starogradske Makarske plesove čekali smo spremni gledajući nastup Brodosplita s Likom. Bodrili smo ih koliko smo god mogli. Ruke su nam otpale. Ivan se otiša prisvuć u lagano, kako on to radi s Tempetom. Miljenko nije pričao onoliko ka u Metkoviću. Bili smo dosta opušteniji.

Počelo je. Saša i ja smo valjda uvatili korak za krenit na dobar takt. Ma jesmo…Image Hosted by ImageShack.us
Jedina mana je bila je Fisti uru prije pukla mandolina pa nam je uletio svirat na sam kraj plesa. Stela , prva mandolina, dobila je posebne pohvale sudca za glazbu. Bravo Stela! Nismo ni sumnjali. Ilija me oduševio koliko se trudio animirat Marinu da zapleše s njim. Na kraju je osta odbijen. Tužnog pogleda. Baš je bio super! I naravno taj nam je ples prošao dobro al ga nekako taj Ražanac i uspjeh s njim bio nam je veći pothvat.

I šta reć nego da nam ne ide loše. Ručali smo (neku „zemlju“) i nazad doma umorni al s punim srcem ponosa. Mobiteli su stalno zvonili svi su se raspitivali kako smo prošli i čestitali nam.
Bi li mogli sad negdi bar malo priko granice?




- 18:08 - Komentari (42) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Test





Bok ljudovi!
Ovo je mali test za galeriju slika. Ovdje sam stavio ovaj slide show al također postoji opcija da savim samo link sa strane pa da otvorite galeriju u novom prozoru te da ne bude slide show već da samo birate il vrtite slike.
Pa molim vas recite mi šta je po vama bolji izbor, odnosno šta bi htjeli da bude.

Pozdrav,
Tomo


EDIT: Evo postavljen je i link za galeriju slika di će biti stavljene sve slike koje imam... a ima ih mnogo! Neke će se ponavljat u postovima al šta se može! Galerija za sada sadrži samo jedan folder - Tempet razno al čim uvatim više vrimena stavljem i ostalo šta imam!
Eto ga,
Živili
- 18:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.11.2007., srijeda

DOĐI U VINKOVCE...

Dakle naše sljedeće, ovaj put malo duže, putovanje za odredište je imalo Vinkovce. Kako smo bili limitirani sa sobama u lovačkoj kući “Merolino” samo određeni broj nas je mogao ići.Image Hosted by ImageShack.us
Ovaj put išlo nas je 16 (nas 12 i četiri muzičara). Putovalo se mini busom «Jović Airlines-a». Put do Vinkovaca je dug al srećom tu je bio Duje koji sa svojom kompilacijom Mile Hrnića svima ublažio putovanje (Tudu-du-dum - Ping - pong). U Zgrebu na Lučkom smo još pokupili Tomu (by the way evo me Any natirala da ja napišem ovaj post stoga ne će biti tako zanimljiv ko dosadašnji i naredni) i vođa puta (U ovom trenutku Saša) je zadao kordinate pilotu Jozi i krenusmo dalje.
Sve je išlo ko po loju dok negdje u zoru nismo sišli sa auto puta i počeli tražiti našu šumu u kojoj se skriva lovačka kuća Merolino, naš dom sljedeća tri dana. Nakon što smo po ko zna koji put na raskrižju, a prema komandama našeg Saše (još uvijek vođe puta), propičili pravo počela se uvlačit nelagoda i razilaženja u mišljenju da li ići lijevo ili desno, ili po saletovom « samo pravo care….». I prođosmo i rotkovce, i Retkovce, i Mirkovce i Prkovce i ko zna koja još sela i zaselke ravne nam Slavonije. I Ajde upitaj vamo, upitaj tamo, nazovi par brojeva skužili smo da smo falili al ne toliko puno pa smo se ubrzo našli na pravom putu prema Merolinu. I napokon stigosmo. Prošle godine Tempet je bio u istoj ovoj kući tako da su naši domaćini upoznati sa nama, barem djelom jer se postava dobrano promijenila. Ovom prilikom bi htio u ime Tempeta još jednom zahvaliti KUD-u Šumari koji su nas pozvali i ove godine na Vinkovačke jeseni.Image Hosted by ImageShack.us

Smistili smo se po sobama, nošnje iznjeli (za svaki slučaj ako nam budu trebale jer ne plešemo tu smo samo kao gosti), okrijepili se i bili spremni za dalje. Prvog dana (Petak) smo otišli do Vinkovaca na sajam gdje je naš grad imao štand.Image Hosted by ImageShack.us
E tu smo naletjeli na prve probleme. No neću politiku u svoju butigu pa ću tako priskočit dobar dio dana, samo ću spomenuti da su Ilija i Saša dobrovoljno ipak ostali na štandu (mada smo mi tu na smotri kao gosti Kud-a Šumari) te druge oslobodili ikakvog vezanja za štand i sajam. Večer je došla brzo svi su se upicanili i naravno pravac grad. Na Središnjem vinkovačkom trgu (gdje je i glavna bina)smjestili se na veliki mobilini šank Karlovačke pivovare. Gazda je bio oduševljen što su Makarani i ove godine izabrali njegov šank za zagrijavanje te je odma okrenio turu (Fala gazda!). Duje iz Brela otplesa je Liku u paru. Nakon par piva previše, razvezanih jezika i poletnih nogu krenuli smo u potragu za dobrom zabavom. E tu nam se isplatilo što su Saša i Ilija ostali na sajmu. Tamo su upoznali jednog od mlađih voditelja sajma Ivana koji nas je uputio u jedan kafić u kojem sviraju tamburaši. U kafiću gužva i nije bilo druge nego da se popnemo na galeriju iznad šanka gdje su bili i smješteni tamburaši. Momci su napravili štimung samo takav, prava atmosfera za udrit po gemištu, i dok smo opijali sebe i njih gazda je doša na galeriju da vidi šta se to događa jer mu u šanku boce sa dozera padaju,a mi predvođeni Željkom skačemo ko na tribinama! Lik se samo okrenio i vratio u šank.Image Hosted by ImageShack.us
Večer se nastavila po Vinkovačkim kafićima da bi se završilo u disku. Tj. Nas šest otišlo u disko ostali uvatili Jozu i otišli spavat. U 5 ujutro izašli iz diska i našli se u problemu… kako do Merolina koji je udaljen jedno pola sata vožnje a taxi-ja nigdi! Naletili na Doktora i Paunovića koji su tu bili sa autom. Opet problem, ne zna se ko je pijani a malo nas i zna put do Merolina. Kako smo došli do Merolina ne ću ni reć jer bi to bilo previše, a da ne govorim da se moralo vraćat do grada po jednog koji je bio osta sa nekom mladom snašom. Bitno je naglasiti da je tokom te večeri ili jutra naša Željka ispalila iz sveg grla «ALO FOLKLOR!» što je i ponovila tolko puta da smo svi to počeli izvikivat pa otud i sam naziv bloga.

«AJMO VOJSKO BUĐENJE, AJMO! NA NOGE! AJDE! USTAVANJE, AJMO!» Uletio je lovac Martin, inače naš domaćin, ranom zorom udarajući po vratima od sobe do sobe. Koji šok ljudi moji! Ni smrtnom neprijatelju ne bi to napravio. Al učinak je 100%-an, svi na nogama za manje od 20 minuta! Subota!
Naš špijun u redovima Brodosplita aka Ivan je morao na generalnu probu sa već spomenutim kud-om. Ostatak ekipe jutro je započeo sa pravim slavonsko-lovačkim doručkom – kobasicama kako bi skupio energije za još jedan iscrpljujući dan. Unaprijed dogovoreni parovi su otišli na sajam da bi zadovoljili one koje je tribalo zadovoljiti te smo se montirali na štand još uvijek pijani od sinoć. Redovito nas je obilazio Ivan al ne ovaj naš nego već spomenuti vođa sajma koji radi u poglavarstvu grada Vinkovaca. Atmosfera je mamurna, nikome se ne da ništa, dilimo Makaranu i bajame te neke Novakove sokove (Diš' gore propagande). Da ne bi ostalo na tome još smo morali i otplesat «Makarsku» na srid sajma, a stela pokidala žice na madalini (i svojoj i vlastinoj). Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
No ajde neš ti plesa, nekao smo i to obavili pred malobrojnom publikom i vratili se na štand. A tad na scenu stupa slučajni prolaznik, građanin Vinkovaca (mislim da je i komentator na nogometnim utakmicama Cibalije). Smješak od uva do uva, priča nam kako je on jednom bio u makarskoj 84' i da od tada nije bio al se sića, pa vidio da imamo gitare pa nas nagovara da zasviramo al nama se nije dalo. Al legenda je uzeo gitaru sjeo sa nama i počeo svirat od Daleke Obale pa Azre pa Indeks-a ma svega. Cili sajam se sjatio na naš štand da vide šta se to događa, vođa sajma Ivan se pridružio, i njemu je to popravilo dan. I tako je došlo vrijeme da odemo nazad do Merolina. Popodne s neki iskoristili za odlazak na utakmicu (Cibalija VS Osijek, čak je i nekih nereda na tekmi bilo) neki za šetnju po šumi a neki za spavanje (da se zna ja sam spava). Navečer smo išli na trg gledat program i bodrit Splićane (i našeg špijuna aka Ivan aka Juda). Image Hosted by ImageShack.us
Poslije smo se razletili po gradu u potrazi za zabavom. U nijednom kafiću nije bilo tamburaša, sve neka strana mjuza pa čak i narodnjaci. Zašli smo dubljeu grad pa smo našli neke kafiće gdje je domaća ekipa i domaća muzika. Neće snaša tamburaša…
Malo smo svi bili umorni al smo uspjeli izgurat do sitne ure i ovaj put svi skupa sa mini busom nazad u Merlino.
«AJMO VOJSKO» opet ista priča, martin promarširao hodnicima mi na nogama za 20 min. Nedjelja! To je bio dan rezerviran za gledanje mimohoda. Image Hosted by ImageShack.us
Mnoštvo Kud-ova i Folklornih ansambla se prošetalo glavnom Vinkovačkom ulicom, preko mosta do stadiona. Pjesme, plesa kolko hoćeš, bilo je i dosta fijakera, al se mene osobno najviše dojmili oni s Korčule (mislim da su s Korčule) šta marširaju ka vitezovi u vrsti jedan iza drugog a barjaktar trči okolo mašući ogromnom Hrvatskom zastavom.
Nakon mimohoda otišli smo po zadnji put kroz rotkvce, retkovce i prkovce do Merolina. Tamo smo imali ručak skupa sa našim dijasporalnim Kud-om iz Njemačke. Nakon ručka još malo frizbija, izležavanja, šetnje te u 16:00 sati oproštaj sa domaćinima, ukrcavanju u mini bus, Mile Hrnić do daske i via Makarska.

Image Hosted by ImageShack.us
Putem smo imali i tužnu priču. Na jednom raskrižju točno ispred nas je bio udes. U jednom autu je i bila jedna djevojčica. Naš Saša kao pravi vođa puta je izletio iz mini busa te otrčao u pomoć, ostali su slijedili njegov primjer. Tu je bilo i nekih ružnih scena al ne će mo sad o tome, nadam se da su se svi sudionici ne sreće oporavili i da su dobro.

Uf, eto ga! Tri dana u jednom postu, sori ljudi al ja ne znam da pišem sažeto već sve mora bit ovako opširno (bar će Bračka imat šta čitat! ;-) )
Image Hosted by ImageShack.us


- 21:58 - Komentari (25) - Isprintaj - #

08.11.2007., četvrtak

PP – prvo putovanje

Koliko je samo vrimena tribalo da se otisnemo negdi. Bilo di, taman u Rašćane. Ni sami još uvik ne znamo zašto je to bio neki problem. Nismo spremni? Ko kaže?! Za putovanja uvik spremni !

Još smo uvik u mislima na naše prvo putovanje, turneju. Koje je trajalo nekih 45 minuta ili možda uru. Destinacija Metković. Smotra folklora Dalmacije. Ajme! Kandidata puno. Tri dana smotre. Naša je bila nedilja. Skromno društvance sastavljeno od 8 parova i pratnje krenilo je bez straha predstaviti se. Bez straha? Upravo tako jer nismo imali nikakva očekivanja, baš nikakva. Kad pomislin koliko nam je falilo da ne odemo. Al u kriznim trenutcima osjeti se snaga ansambla. Dva dana prije polaska radili smo. Nalazili se sami i vježbali kako smo osjetili da bi to tribalo bit i izgledat. Dogovorio se svaki detalj, frizura, sredile nošnje, popunili detalji… U tim trenutcima bila san ponosna na nas.

Alo ima li treme? A normalno da je bilo. Neki su ušutili, neki su mlili non stop (E Mile, Mile!), neki su se izgubili 5 minuta prije nastupa (E Mile, Mile!),. Pozornica – veeelika. Triba je popunit, dobro se namistit, smijat se, a oni već sviraju, uvati prvi takt, desna noga, ma Dino je prvi kako on tako svi.

Prvi veći nastup, neki sudci gledaju. Trema, ogromna. Trenutak prije nastupa nema po muških iza pozornice. Saša otiša tražit jednog (E Mile, Mile!),, pa i sam se izgubio . A Mile doša na drugi ulaz i čeka iza pozornice prvi. I tako čekaš red, jedan ansambl ulazi, drugi izlazi.

Nastupali smo dosta puta. Nikad na nekom važnom folk happeningu. I šta se desi? Ples, nikad bolje otplesan ! Ostali smo zaprepašteni. Osjetili smo da nam ide vrhunski. Koja pozitivna atmosfera u kolu. Sanja je svoj dio odradila ludilo. Ni po Tominim upornim nagovaranjima za ples nije popustila. Nadmašili smo svoja skromna očekivanja. Dobili smo pohvale za ples, nošnje, frizure. Koja radost a donili su je plesači sami sebi. Trud se isplatio!

Nakon smotre ekipa se opustila, pilo se, pivalo se (najčešće u kombinaciji). Sikavica je po običaju sa pivom u ruci tražila pjevače drugih KUD-ova ne bi li im pokazala kakvu pjevačku skupinu ima FA Tempet. Našla je stare Gangaše iz Nina (valjda) koji su pjevali PPP (proste pučke pjesme), što smo svi velikodušno prihvatili.

I dok je na Neretvu misečina padala, naš mali FA se uputio doma.

Tako smo s našim PP – prvim putovanjem, postali PP – planetarno popularni. Ha, ha! Ubrzo su uslijedili pozivi na druge kulturne manifestacije, smotre i da ne zaboravin derneke. Ej pa mi smo počeli putovat!

- 14:44 - Komentari (22) - Isprintaj - #

30.10.2007., utorak

Tko, kako, zašto? ili Kolko nas ima…

Ovo je naizgled jedna sasvim obična prostorija

Prostorija u kojoj borave sasvim obični ljudi

Ljudi koji se bave jednom njima posve običnom stvari

Stvari koja se zove folklor


I već pri pisanju ovih prvih riči uspila sam se naježit, šta ćeš kad mi je to već duboko pod kožom i odlazi sve dublje. Jedina stvar u životu za koju san osjetila da je obožavan. Liježeš s nekin napjevon u glavi, budiš se s korakom u nogama. I pjevušiš al vjerojatno krivo jer je nova stvar a zaboravio si melodiju a riči nabadaš. U koraku opet kradeš onu vražju sinkopu. Al ti drago, puno drago.

Sve šta nas veseli tu je počelo u ovom prostoru. Mali ansambl koji broji nešto više, od 40 članova jači je i veći nego ikad. Znam zvuči smišno, ka na nekoj predizbornoj kampanji al je tako. „Jači i veći nego ikad". Eto u tih 64 kvadrata skuplja se ekipa koja radi sa srcen i dušon. Možda je važno istaknit da jedino šta imamo jesu ta 64 kvadrata, malo hodnika i eto WC. Al dovoljno nam je, kad nema bolje. Je da nam je malo tisno a ko nas pita kako nam je.

Većina ne zna da opće postojimo. Bar još pola grada… šta je žalosno. Neki nas gledaju ka seljake. Mogli bi mi napisat blog-ova i blog-ova ko bi bili zapravo seljačine. O drugih dobivamo podršku i pomoć, od trećih samo riječi pohvale, obećanja, hm, dijela im još uvik izostaju. Četvrti i dalje ne znaju za nas. Ponavljam, žalosno.


Kad je u pitanju ova djelatnost, aktivnost kako van drago, mnogo toga je i bit će žalosno al počeli smo se samo smijat.
Ništa nas neće pokolebat da svoje ideje, a ima ih puno, za ovo misto možda i previše, ne ostvarimo.


Kad nas niko neće popratit kako triba, sami ćemo. Ka i sve šta smo do sada učinili…


- 21:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Oš' / Neš'

Image Hosted by ImageShack.us

Opis Bloga

Priče jednog malog ansambla...

More, kamen, maslina
Makarska
Kokoš čupa stari kruv
Dide krpa mrižu
Moja Makarska...

E-mail: fa.tempet@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us



Tempet u medijima:
Dječja skupina
Rođendan - Makarska-hr.com
Škola folklora - Makarska.hr
Čakovec-Međimurske novine
Čakovec-Međimurske novine 2
Čakovec - Makarska-hr.com
U Gatima
Metković

Malo mjuze

Korisni linkovi:

Free Image Hosting

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting

Image Hosted by ImageShack.us

Popularometar

click here for free hit counter html code