Image Hosted by ImageShack.us

  siječanj, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
svakodnevne bilješke na rubu televizijskog programa

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu

28.01.2006., subota

objavljeno 7.siječnja 2005.

Image Hosted by ImageShack.us
Sjećate li se Šume Striborove Ivane Brlić Mažuranić? Ono, pozove zla snaha selo da vidi kako ona ima pilića za Božić, kada ih nitko drugi nema. Ali Malik Tintilinić je podmetnuo svračja jaja, pa kad podigoše kokoš, iskočiše goli svračići i rastrčaše se po trijemu. Kad snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Nedavno televizijsko sučeljavanje netom izabranih kandidata za predsjednika koji idu u drugi izborni krug potvrdilo je naslov knjige Dubravke Ugrešić "Život je bajka". Bilo je dovoljno da im se pokaže mala, nevina pašteta, pa da isplaze zmijske jezičine. U trenu su se pretvorili u dva zmaju koji rigaju vatru. Tko zna kako bi to završilo da se iz studija nije ukazao lik profesora Baltazara u vidu profesora Šibera koji ih je podučio da bi trebali pogledati kako američki predsjednički kandidati dostojanstveno podnose sve moguće napade, pa su se i naši sabrali. To nam baš ne daje nade da ćemo dobiti uravnoteženog predsjednika, tko god bio izbran. Što bi bilo da su umjesto paštete naletjeli na koru od banane? Zar ćemo imati predvodnika koji se posklizne na svaku koru od banane koja mu se ispriječi na putu?

Sljedećeg dana je drugi lik iz bajke, lisac Šeks, u emisiji "Otvoreno" pokušavao objasniti da se kandidatkinja iz njegove stranke strašno uvrijedila, a uvreda je subjektivna kategorija. Netko se strašno uvredi na isto što drugoga ostavlja mrtvog hladnog, a njegova favoritkinja je kao kraljevna na zrnu graška, lako uvredljva. Ono što pri tome, razgoropađena, maše makljačom ne pazeći koga zahvati, manje-više, nije spominjao. Uvreda je subjektivna kategorija? Mogli bi se reći. I Göring se silno uvrijedio kada su mu rekli da je ratni zločinac.

No razgoropađena princeza-guja, tek sišla sa zrna graška, obrušila se na prvo što joj je bilo na dohvatu, a kako su je upravo snimale televizijske kamere, to je bila televizija. Optužila ju je za pristranost s paštetom, što je televiziju toliko prepalo da je promptno suspendirala sirotu munjenu žabu koja je podmetnula slasticu, ne razmišljajući ni trenutka u čemu bi bila njezina krivica. Nije li posao novinara upravo u tome da postavi najprovokativnije pitanje koje će izmamiti najsadržajniji i najrelevantniji odgovor? Nije li poklanjanje paštete postiglo upravo to, da umjesto nalickanih fasada oba kandidata pokažu svoja prava lica? Bravo, mlada kolegice!

Nekoliko minuta izmjeničnog riganja vatre pokazalo je odnos snaga preostalih kandidata u izravnom sukobu. Princeza je štreberski predvidljiva, bilo da korektno interpretira odabranu ulogu, bilo da je izbačena iz takta. To je čini lakim zalogajem za prgavog dikobraza koji je munjevit u reakcijama i nepredvidiv. Nije ni čudo što je ona do sada izbjegavala izravna sučeljavanja, nije ni ona od jučer. Iz prvog omanjeg sukoba, kojemu je posredstvom televizijskih kamera svjedočilo cijelo selo, izašla je očerupana. Možda su joj jedini izgledi u sličnim, ali opakijim duelima koji se najavljuju, ako uspije pobuditi suosjećanje svih inferiornih individua u glasačkom tijelu koji bi joj mogli pokloniti svoj glas prisjećajući se svih situacija u kojima su loše prošli samo zato jer ih je nepravedna sudbina okljaštrila.

Da nije i sam uvučen u cijelu priču, i hrvatsko-američki biznismen iz bajki o američkom snu i siromašnom dečku s Trešnjevke vjerojatno bi joj dao svoj glas. Ovako je, zaveden magičnom snagom televizije i njezinih sugestivnih procjena, povjerovao da je već na domak uspjehu, pa je teško primio ispadanje iz izborne trke. Istini za volju, lako ga je razumjeti. Živimo li u uređenoj pravnoj državi? Primjera svakovrsnih marifetluka u sudstvu i državnoj upravi ima koliko hoćeš, što u "Crnim kronikama", što u osobnim iskustvima svakoga od nas. A zatim, samo pogledajte lice nasmiješenog Lisca kada se pojavi na malim ekranima u krupnom planu, te se zapitajte - da li intimno vjerujete da je on sposoban organizirati i izvesti izbornu prijevaru? Zadržite za sebe kako ste procijenili, da ne bi odglumio da je subjektivno uvrijeđen. Što je zaključio hrvatsko-američki biznismen - zna se. Budimo iskreni, koliko god vjerovali Državnom izbornom povjereništvu, da se jednoga dan otkrije da je i DIP prevaren, malo tko bi se iznenadio.

Protesti koji izrastaju na Mikšićevom nezadovoljstvu i sumnjama razvijaju se kao paralelna priča drugom izbornom krugu. Da li me sjećanje vara da su veliki studentski nemiri u Francuskoj 1968. godine započeli tako da je u nekom studentskom domu nestalo struje? Nakon što se struja nije vratila nekoliko sati, grupa studenata je izašla na ulicu i skandirala "Dosta je mraka!" i "Hoćemo svjetla!". Parole su bile prijemčive studentariji iz ostalih domova, a onda je došla policija i pokušala nasilno rastjerati okupljene. Nastavak je povijest. Mikšiću je izmaklo predsjedavanje, ali mu se otvorila mogućnost da i on uđe u povijest. Preostaje nam samo nadati se da će i ova bajka završiti sa tim da su na kraju svi živjeli dugo i sretno.


- 17:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

objavljeno 14.siječnja 2005.

Image Hosted by ImageShack.us

Utrka za predsjedničko mjesto nabujala je više od bilo koje sapunice, čak od svih sapunica zajedno, čak i po količini raznoraznih balončića i mjehurića, a kamoli tek po čičkima i trnju što vrcaju oko nje. Više nema programa i emisije koja nije njome zaražena, od informativnih do zabavnih, ako se ne računaju uvozni programi. Na kraju je i onaj sjajan mladić koji vodi "Na rubu znanosti" započeo svoju posljednju emisiju riječima "Hoće li ljudska rasa preživjeti dvadeset i prvo stoljeće?", odajući da je već izborom teme, mogućeg dolaska sudnjeg dana, podlegao dominantnom raspoloženju svih koji nisu aktivno uključeni u politiku, i koji se pitaju: "Kuda sve ovo vodi? Možemo li to preživjeti? Zar smo osuđeni na propast?"

Uobičajeni dan kada se pojavljuju ovi moji tekstići bio je jučer, ali sam zbog više sile zatražio dan odgode. Naime, najzanimljiviji dio predsjedničke utrke na televiziji je izravno sučeljavanje dva preostala kandidata. Dan odgode mi je dao priliku pogledati i drugo od njih i usporediti ih i nije mi žao što sam pričekao. Ako ste to gledali, znate o čemu govorim; ako niste, blago vama. Ne biste bili mnogo pametniji, ali bi bili znatno lošije volje.

Neposredno prije prvog sučeljavanja kandidata na RTL-u, mogli smo pratiti Arsena Dedića kako razgovara s Alkom Vujicom. I ono što su govorili i način na koji su razgovarali bili su primjer kako normalni, zdravi ljudi razgovaraju. Slušaju jedan drugoga, trude se shvatiti što je rečeno, odgovaraju upravo na postavljena pitanja, odgovori nisu ni kraći ni dulji nego što je potrebno. Nasuprot tome, duel na RTL- počeo je s proklamiranjem pravila: šezdeset sekundi za odgovor, dvadeset za repliku, dvadeset za eventualnu repliku na repliku… Sažalili su mi se učesnici. Kakvi neljudski okviri! Kao da političari nisu ljudi! Nedostajalo je samo da im nataknu i brnjice i zaprijete da će dobiti šibom po prstima ako prekorače dozvoljeno vrijeme. No da su na RTL-u znali što rade pokazalo je drugo sučeljavanje na Novoj TV. Ondje su naivno poklonili povjerenje učesnicima postavivši jedino sirotog Lilića između dvoje pozvanih gostiju da bude podstrekač i moderator razgovora. Pamtit će to doživotno! Na njegovo zaprepaštenje jedan od učesnika se pretvorio u napujdanu zvijer puštenu s lanca, demostrirajući klinički primjer logoreje. Tko ne zna što je logoreja još bi i mogao biti zavaran. Logoreja je nezaustavljivo valjanje riječi, a osnova joj je u tome da ta bujica prikriva da se izbjegava govoriti upravo o onome što opsjednutoga najviše muči, o čemu se ne usudi ili nije sposoban govoriti. Ona je privid komunikacije koji prikriva nedostatak, nesposobnost komunikacije. Recimo, logoreična osoba će nezaustavljivo, bez sekunde stanke šest sati pričati kako joj uspijevaju hortenzije u vrtu, samo da se razgovor ne bi ni približio lešu zlostavljanog djeteta kojeg skriva u škrinji za duboko smrzavanje. Zbog toga se, čim se dijagnosticira to oboljenje, treba oglušiti na sve što se čuje i pokušati dokučiti što je ono što se ni ne spominje. I kad je pri kraju emisije Lilić iznio kako prema istraživanjima hrvatski birači očekuju da sljedeći predsjednik bude prvenstveno pošten, oba učesnika su zakazala. Naime, pošten ne znači "ne budi ulovljen u laži ili krađi", premda je za naše uvjete i to već mnogo. Biti pošten znači biti onakav kakav treba biti, valjan, kako priliči, a da se ne laže niti ne krade samo je dio toga. U tom smislu je cijeli nastup jednog od kandidata bio nepošten, a drugi je – kada mu se pružila prilika – propustio to uočiti.

No sve je to luk i voda prema nečemu drugome. Namjestio sam da se prvo sučeljavanje snimam, pa sam zahvaljujući tome na trenutke skakao na druge programe. Kako su predsjednički kandidati stvarno svugdje, da se već bojim otvoriti i paštetu da koji ne iskoči, ili barem netko tko poput mene sada komentira ili govori o kojemu od njih, i u emisiji Romana Bolkovića koja je tekla istovremeno naletio sam na Mesića, da ne bude zabune – aktualnog predsjednika Republike Hrvatske. Predsjednik Republike, dakle ne bilo tko, već relevantan izvor, upravo je iznio da zna za slučaj našeg građanina koji je prenio u austrijske banke – dvije stotine i pedeset mijuna eura! Sad mi je žao kao cucku što nisam to snimio jer više ni sam sebi ne vjerujem jesam li dobro čuo. Eura! Čak i da je bila riječ o 250 milijuna kuna, bilo bi previše. Koliko je taj ostavio kod kuće, kada je toliko prenio van? Sutradan sam sumanuto prelistavao sve novine, ali ni u jednoj ni spomena o tome. Očigledno su svi gledatelji koje odbija politika gledali neki strani film, a oni koje zanima pratili su sučeljavanje, tako da je izjava o 250 milijuna bilo čega promakla potpuno nezamijećeno. Nisu li to novci kojima se može pomoći velikom broju socijalno ugroženih i branitelja? Nije li upravo to da jedan jedini građanin Hrvatske može prenijeti u Austriju 250 milijuna bilo čega uzrok zašto imamo toliko socijalno ugroženih i branitelja kojima se ne može pomoći? A gdje je jedan, valjda ima još jedan, pa još dva, tri… Slučajno je televizija primijenila upravo osnovni princip logoreje: gledatelje se zasipa naizgled važnim i zabavnim temama, da bi se odvratiti od one koja je jedina suštinski značajna.


- 17:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

175.tekst

Image Hosted by ImageShack.us

Deset i četrdeset. Otvaram televizor. Prvi program - dokumentarac: Židovi, Zid plača ... Drugi program - prijenos zasjedanja Sabora, Damir Kajin za govornicom ... RTL - neka žena šutke šeće iz prostorije u prostoriju ... Nova TV - muzički spot. OTV - Vesna Pisarević, pjeva li pjeva ...

Jedanaest. Palim kompjutor. Prvo novosti: o, Graniću! O, Žužule! O, mrtva Ukrajinko zaražena svim bolestima! O, Busty Blue Babies!

Jedanaest i deset. Pogled kroz prozor - sivo nebo, vlažni krovovi, vjetar njiše grane ...

Jedanaest i dvadeset. Novine. Ponovo Žužul, Ministarstvo vanjskih poslova, tragedija u Trogiru, razlupani crveni luksuzni automobil, Puki i gangsteri ...

Mogao bih ja o svemu, ali imam na raspolaganju samo 1700 znakova, uključujući i prazne prostore. Pa i da se odlučim samo za jedno, nemam prostora više nego da to samo naznačim, skiciram što bih zapravo htio reći, ukažem na pravac razmišljanja ... Sve u svemu, ništa ne mogu razviti do kraja i stići gdje bih želio. Prisjećam se stiha davne pjesme: "... u nekom listu pola stubca za Peru Zubca..." To li mi je sudbina? Treperava crtica kursora na ekranu pokazuje kako protječe vrijeme ... Protječe vrijeme i dođe rok, eto vraga skok na skok. Treba poslati tekst. A da pošaljem ovako ništa, da ni ne ispunim svoju kvotu prostora do kraja? Neka to bude moj protest protiv ničega.

Ponovo se uključujem na Internet, tako šaljem tekstove ...

Vi čitate ovaj tekst. Je li to uopće bilo smisleno zapisati? Jesam li vam ukrao trenutak dragocjenog vremena s kojim ionako ne znate što biste? Nemojte mi kaj zamerit. Srdačno vas pozdravljam.


- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se